Crazy, Stupid, Love. (2011)


ŽANR: drama/komedija
REŽIJA: Glenn Ficarra, John Requa
SCENARIO: Dan Fogelman
ULOGE: Steve Carell, Ryan Gosling, Julianne Moore, Emma Stone, John Carroll Lynch, Marisa Tomei, Analeigh Tipton, Kevin Bacon
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 118 minuta

     S vremena na vrijeme, Hollywood nas počasti filmom koji u nama probudi onaj osjećaj topline oko srca dok ga gledamo sa voljenom osobom, ne skidajući blagi osmijeh sa usana sve vrijeme trajanja istog. Crazy, Stupid, Love je jedan od tih filmova i već od samog početka, od scene u restoranu sa isprepletenim nogama zaljubljenih parova dok naši akteri sjede odvojeno te njihovo zajedničko naručivanje jela/razvoda, znate da će vam se film svidjeti.
     Film prati pet različitih ljubavnih priča, koje su skoro sve manje-više tragične, neuzvraćene ljubavi. Steve Carell je Cal Weaver, čovjek kojem supruga iznenada govori da ga je prevarila, da želi razvod i da joj je dosta braka jer više dugo vremena nisu ono što su nekada bili. Julianne Moore je pomenuta supruga, Emily, koja misli da ima krizu srednjih godina (“ako je žene mogu imati”, po njenim riječima) i koja je prevarila supruga sa radnim kolegom, Davidom Lindhagenom, kojeg glumi Kevin Bacon. Baconov lik je inače već duže vremena zaljubljen u nju te želi imati ozbiljnu vezu sa njom. Tu su još i Robbie, sin Cala i Emily, i njegova neuzvraćena ljubav od strane dadilje, koja je pak potajno zaljubljena u njegovog oca. Mislite da vam ovo zvuči zapetljano? Ima tu još. Ryan Gosling je ženskaroš, Jacob, koji se iznenada zaljubljuje u Hannahu (Emma Stone), djevojku koja mašta o braku sa svojim dečkom, Richardom.
     Da bi se stvari još više pogoršale, u priču je ubačeno još nekoliko elemenata koji će izazvati zaista komične scene (npr. scena tuče u dvorištu kuće pred kraja filma koja pokazuje da su muškarci, bez obzira na godine, bili i ostali dječaci). Film je zaista simpatičan, ali ono što mi smeta jeste sama podjela uloga, zapravo, glumci kojima su uloge dodijeljene.
     Steve Carell je čovjek koji ni po čemu nije smiješan, ali ga ipak u posljednje vrijeme možemo vidjeti u skoro svakoj komediji te ga smatraju nekim komičarem. Pomalo me podsjeća na Stevena Seagala, jer su mu, kao i Seagalu, facijalne ekspresije ograničene na 2-3 izraza, koji možda prolaze u nekim filmovima, ali ne i u ovom. Da su ubacili nekog drugog glumca (recimo Patricka Warburtona ili Aleca Baldwina) film bi bio mnogo bolji.
     Glumci koji glume Robbieja i dadilju Jessicu su također jedna od iritantnijih pojava u filmu te su isto tako mogli biti zamijenjeni. Ali, s druge strane, imamo uvijek otmjenu Julianne Moore, simpatičnu Emmu Stone i, za ženske oči, Ryana Goslinga koji izgleda “kao da je izašao iz Photoshopa” te pomalo zaboravljenog, ali uvijek dobrodošlog, Kevina Bacona, te ljupka Marisa Tomei.
     Još jedna zamjerka ide na scenario i neizbježnu patetiku koju je vrlo teško izbjeći u ovakvim filmovima. Ljubavna priča o Robbieju i dadilji i dadilji i Calu je apsolutno nepotrebna i ubačena je čisto da bi se popunio film, dok je Emilyn lik pomalo zapostavljen i premalo joj je vremena posvećeno. To se trebalo ispraviti čime bi se dobio puno bolji i zreliji film, a ovako to više predstavlja Carellovu odiseju osvajanja novih ženskih (teško je povjerovati u to kad ga vidite onako smotanog, ali eto, u filmu je sve moguće).
     Za kraj, ako možete izdržati Stevea Carella skoro 2 sata i iritantnu djecu, dobit ćete simpatičan film koji možete pogledati sa voljenom osobom u zagrljaju.
Advertisements