The Ides of March (2011)


ŽANR: drama/triler
REŽIJA: George Clooney
SCENARIO: George Clooney, Grant Heslov, Beau Willimon prema pozorišnom komadu Farragut North Beaua Willimona
ULOGE: Ryan Gosling, George Clooney, Philip Seymour Hoffman, Paul Giamatti, Marisa Tomei, Jeffrey Wright, Evan Rachel Wood
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 101 min.

     Sjeća li se neko Povratka paradajza ubica! (Return of the Killer Tomatoes, 1988.), ultimativnog trash filma iz ‘80-ih koji je osim ubilački raspoloženog paradajza (?) imao još nešto prepoznatljivo? Ne? Dobro, tada još nije bio poznat, ali u njemu je jednu od uloga tumačio George Clooney sa mulletom. Da, dobro ste pročitali. George Clooney, jedan od najvećih seks simbola i zavodnika današnjice, je imao mullet ili fudbalerku. Srećom, iz njega izraste jedan od najkarizmatičnijih glumaca današnjice, a Boga mi i perspektivan redatelj.

     Ovaj put Clooney se odlučuje za jednu političku dramu sa elementima trilera, adaptaciju pozorišnog komada Beaua Willimona pod nazivom Farragut North, kojem je ime promijenjeno u Martovske ide (The Ides of March, 2011.) radi lakšeg razumijevanja jer 99% gledatelja neće znati šta, a kamoli gdje je Farragut North. Clooney režira, glumi i piše scenario ovog filma i sve to obavlja prokleto dobro. Autentičan film od glave do pete, za što je navjerovatnije glavni krivac sam autor pozorišnog djela i jedan od scenarista filma, Beau Willimon, koji je i sam jedno vrijeme radio u političkim kampanjama.

     Gosling, koji je trenutno najtraženije glumačko ime u Hollywoodu, glumi Stephena Meyersa, mlađeg vođu kampanje, čovjeka zaduženog za medijsku sliku svog šefa, guvernera Mikea Morrisa (Clooney), jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata. Meyers je mlad, ambiciozan, blago zaluđen idejama svog šefa i naivan čovjek koji se nalazi u zmijskom leglu i još uvijek misli kako je politika čista igra u kojoj nema podlih poteza. Nakon što ostane bez posla, zbog prljavih političkih igara, on doživljava apsolutnu promjenu karaktera te uzvraća udarac prljavije i podlije negoli je iko od njegovih bivših šefova i protivnika zamišljao da je to u stanju. Clooney nam jasno pokazuje, u uvodnoj i završnoj sceni, tu njegovu transformaciju iz naivnog mladića u premazanog lisca, spremnog na sve, modernog Bruta.

     Što se tiče same glumačke ekipe, Clooney je sakupio sve same profesionalce. Gosling standardno dobar, o Giamattiju i Hoffmanu se ne treba ni pričati, a Clooney je odličan prikaz političara iza čijeg se šarmantnog lica i slatkorječivosti sakriva mračna tajna.

     Jedina stvar, koja će odbiti mnoge, jeste početna sporost radnje i nedostatak “akcije”. Ovo je prvoklasna drama sa primjesama trilera koja se prvenstveno oslanja na priču, glumu i dijaloge i ako niste veliki ljubitelj toga, zaobiđite ovaj film. Ukoliko ste, pak, ljubitelj političkih drama definitivno pogledajte, nećete se razočarati.

Blue Valentine (2010)


ŽANR: drama/romansa
REŽIJA: Derek Cianfrance
SCENARIO: Derek Cianfrance, Cami Delavigne, Joey Curtis
ULOGE:  Ryan Gosling, Michelle Williams
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 112 minuta

     Strašno je kako neki filmovi u Hollywoodu dobiju ogromnu količinu novca da bi nam na male ekrane donijeli neviđenu količinu bljuvotine i holivudskog kiča, dok drugi dobiju love na kašičicu ili pak nestanu u vodama nezavisne produkcije koja često iznjedri prave male dragulje u koje spada i Tužna veza (Blue Valentine, 2010.).

     Snimljen sa budžetom od jedva milion dolara, uz prilično zvučna imena današnjice Ryana Goslinga i Michelle Williams, film nam donosi jednu prelijepu dramu koja se komotno može nazvati novom Ljubavnom pričom (Love Story, 1970.). Zanimljivo je da je redatelj prije ovoga snimio tek jedan dugometražni film i nekoliko dokumentarnih, ali je ovim filmom definitivno pokazao da ima ono nešto potrebno da se ispriča jedna ovako lijepa, ali tužna ljubavna priča. Naravno, u tome su mu uveliko pomogli Gosling i Williamsica svojom glumom, koja je teatralna i fantastična, što je prepoznala čak i Američka filmska akademija davši Williamsici nominaciju za Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu.

      Priča prati mladi bračni par, Deana Pereiru (Gosling) i Cynthiju “Cindy” Heller (Williams), stalno se prebacujući iz prošlosti i njihovih sretnih dana u sadašnjost gdje njihov brak stoji na staklenim nogama. Zaista odlična ljubavna drama u kojoj ćete uživati od početka do kraja sa voljenom osobom u naručju, osjećat ćete se sretno u trenucima kada Gosling zavodi Williamsicu, dok će vam suze krenuti kada se rastanu. Definitivno preporuka za pogledati.

     Svaka čast Goslingu i Williamsici na njihovoj glumi i redatelju na istrajnosti koju je pokazao da bi snimio ovaj film, koji je nekoliko godina bio zaglavljen u preprodukciji, i njegovoj hrabrosti da mladim glumcima da mogućnost da improviziraju u svojim ulogama.   

Drive (2011)


ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Nicolas Winding Refn
SCENARIO: Hossein Amini (prema noveli James Sallisa)
ULOGE: Ryan Gosling, Carey Mulligan, Bryan Cranston, Albert Brooks, Christina Hendricks, Ron Perlman
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 100 minuta

     Drive. Jednostavan naslov, jednostavnog filma. Akciona drama sa primjesama neo noira, koja me je u zadnje vrijeme baš fascinirala. U naletu, bar u par posljednjih godina, svih tih akcionih trilera, baziranih na konjskim snagama, plastičnim ‘sekama’ i aluminijskim felgama, Drive je jedini film koji je vrijedan spomena. Zašto?

     Ovaj sjajan film je baziran na istoimenom romanu iz 2005. godine, kojeg potpisuje James Sallis, ne tako poznat pisac na našim prostorima, a radnja je zasnovana na priči o mladom bezimenom kaskaderu koji honorano radi kao ‘vozač za bijeg’ (to je onaj frajko, koji sjedi u automobilu, sa upaljenim motorom, i čeka na vas, dok vi lagano i estetski pljačkate Narodnu banku). Na prvi pogled možete ga dovesti u vezu sa likom iz Walter Hillovog The Drivera, iz 1978. godine, koji je garant bio lajt motiv piscu romana, a kasnije i samom scenaristi ovoga filma. Nekim čudom, producenti su potrefili glumca (Ryan Gosling), koji i ima fizičke sličnosti sa Ryanom O'Neilom, protagonistom ranijeg filma i inače pravom facom, koja je ostala urezana u naša sjećanja, nakon prvog gledanja The Drivera. Radnja Drivea, nije baš, sada da kažemo, inovativna, ali koncept old school akcije, i današnjeg modernog okruženja, jeste. Od prve minute gledanja, možete primjetiti sjajan soundtrack i odlično kadriranje redatelja (Nicolas Winding Refn), koji je očigledno majstor svog zanata (jok, eto nije, frajko zaradio nagradu za najboljeg redatelja u Kanu, ove godine, za ovaj film). I ono što me je baš, onako, zakucalo, naravno pored sjajne glume komplet ekipe, onaj osjećaj, kada gledate glavne junake, koji ne pričaju, a sve govore. E, to je već nešto. Znam da dosta vas ne simpatiše Goslinga, ali ovdje je čovjek baš za te uloge, iako je prvi izbor bio Hugh Jackman, kojem bih ja lično dao ulogu u novom Prljavom Harryju, ne pitajte zašto, ipak Gosling je zakucao sa svojim performansom mješavine škrtosti na riječima, ‘bejbifejs’ osmijeha i psihopatskog prenosa. Koncept me dosta podsjeća na L.A. Povjerljivo, u onom stilu, kada je drama onda je noir u zraku, a kada je akcija, e, onda je baš akcija. Ne smijem zaboraviti i sjajnog Rona Perlmana, kao, pa recimo, epizodnu ulogu, koji je, kako stari, sve ‘ružniji’ i sve bolji glumac. Mislim da ga je Hollywood podcijenio (nek’ nije onog malog geja iz Twilighta).

     Uglavnom, Drive, gledaj. I da, neki likovi su ga popljuvali, mislim, svak’ ima svoje, zar ne? Ali šta očekivati od ljudi kojima je Fast Five u razini sa Kumom (kojeg, garant, nisu gledali). Stoga, uživajte, jer lično, ovo je sjajno osvježenje, i dođe mi da ga opet odgledam.

by Rick Blaine

Crazy, Stupid, Love. (2011)


ŽANR: drama/komedija
REŽIJA: Glenn Ficarra, John Requa
SCENARIO: Dan Fogelman
ULOGE: Steve Carell, Ryan Gosling, Julianne Moore, Emma Stone, John Carroll Lynch, Marisa Tomei, Analeigh Tipton, Kevin Bacon
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 118 minuta

     S vremena na vrijeme, Hollywood nas počasti filmom koji u nama probudi onaj osjećaj topline oko srca dok ga gledamo sa voljenom osobom, ne skidajući blagi osmijeh sa usana sve vrijeme trajanja istog. Crazy, Stupid, Love je jedan od tih filmova i već od samog početka, od scene u restoranu sa isprepletenim nogama zaljubljenih parova dok naši akteri sjede odvojeno te njihovo zajedničko naručivanje jela/razvoda, znate da će vam se film svidjeti.
     Film prati pet različitih ljubavnih priča, koje su skoro sve manje-više tragične, neuzvraćene ljubavi. Steve Carell je Cal Weaver, čovjek kojem supruga iznenada govori da ga je prevarila, da želi razvod i da joj je dosta braka jer više dugo vremena nisu ono što su nekada bili. Julianne Moore je pomenuta supruga, Emily, koja misli da ima krizu srednjih godina (“ako je žene mogu imati”, po njenim riječima) i koja je prevarila supruga sa radnim kolegom, Davidom Lindhagenom, kojeg glumi Kevin Bacon. Baconov lik je inače već duže vremena zaljubljen u nju te želi imati ozbiljnu vezu sa njom. Tu su još i Robbie, sin Cala i Emily, i njegova neuzvraćena ljubav od strane dadilje, koja je pak potajno zaljubljena u njegovog oca. Mislite da vam ovo zvuči zapetljano? Ima tu još. Ryan Gosling je ženskaroš, Jacob, koji se iznenada zaljubljuje u Hannahu (Emma Stone), djevojku koja mašta o braku sa svojim dečkom, Richardom.
     Da bi se stvari još više pogoršale, u priču je ubačeno još nekoliko elemenata koji će izazvati zaista komične scene (npr. scena tuče u dvorištu kuće pred kraja filma koja pokazuje da su muškarci, bez obzira na godine, bili i ostali dječaci). Film je zaista simpatičan, ali ono što mi smeta jeste sama podjela uloga, zapravo, glumci kojima su uloge dodijeljene.
     Steve Carell je čovjek koji ni po čemu nije smiješan, ali ga ipak u posljednje vrijeme možemo vidjeti u skoro svakoj komediji te ga smatraju nekim komičarem. Pomalo me podsjeća na Stevena Seagala, jer su mu, kao i Seagalu, facijalne ekspresije ograničene na 2-3 izraza, koji možda prolaze u nekim filmovima, ali ne i u ovom. Da su ubacili nekog drugog glumca (recimo Patricka Warburtona ili Aleca Baldwina) film bi bio mnogo bolji.
     Glumci koji glume Robbieja i dadilju Jessicu su također jedna od iritantnijih pojava u filmu te su isto tako mogli biti zamijenjeni. Ali, s druge strane, imamo uvijek otmjenu Julianne Moore, simpatičnu Emmu Stone i, za ženske oči, Ryana Goslinga koji izgleda “kao da je izašao iz Photoshopa” te pomalo zaboravljenog, ali uvijek dobrodošlog, Kevina Bacona, te ljupka Marisa Tomei.
     Još jedna zamjerka ide na scenario i neizbježnu patetiku koju je vrlo teško izbjeći u ovakvim filmovima. Ljubavna priča o Robbieju i dadilji i dadilji i Calu je apsolutno nepotrebna i ubačena je čisto da bi se popunio film, dok je Emilyn lik pomalo zapostavljen i premalo joj je vremena posvećeno. To se trebalo ispraviti čime bi se dobio puno bolji i zreliji film, a ovako to više predstavlja Carellovu odiseju osvajanja novih ženskih (teško je povjerovati u to kad ga vidite onako smotanog, ali eto, u filmu je sve moguće).
     Za kraj, ako možete izdržati Stevea Carella skoro 2 sata i iritantnu djecu, dobit ćete simpatičan film koji možete pogledati sa voljenom osobom u zagrljaju.