Doctor Strange (2016)


doctor-strange-2016

ŽANR: akcija, avantura, fantazija
REŽIJA: Scott Derrickson
SCENARIO: Jon Spaihts, Scott Derrickson, C. Robert Cargill
ULOGE: Benedict Cumberbatch, Chiwetel Ejiofor, Rachel McAdams, Benedict Wong, Michael Stuhlbarg, Benjamin Bratt, Scott Adkins, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 115 min.

     Iz godine u godinu, Marvelov filmski univerzum raste dodavanjem filmova s novim super herojima. Nekada se ti heroji pojave kao pratnja drugim herojima u već postojećim filmovima, kao što je to slučaj sa Crnim panterom koji će svoj film dobiti sljedeće godine, a pojavio se prošle godine u Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016.) ili pak odmah dobiju svoj film i svoju priču postanka. U novembru prošle godine, Marvel i Disney su na tržište izbacili Doktor Strange (Doctor Strange, 2016.), priču o postanku možda i najfascinantnijeg super heroja u Marvelovoj ergeli super heroja. Ako ne najfascinantnijeg, onda zasigurno najmističnijeg.

Continue reading “Doctor Strange (2016)”

Advertisements

The Vow (2012)


ŽANR: drama/romansa
REŽIJA: Michael Sucsy
SCENARIO: Abby Kohn, Marc Silverstein, Michael Sucsy, Jason Katims
ULOGE: Rachel McAdams, Channing Tatum, Sam Neill, Scott Speedman, Jessica Lange, Jessica McNamee
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 104 minute

      Nema više onih romantičnih drama koje smo svi gledali prije i puštali suzu tu i tamo. Većina tih neuništivih klasika, koji odolijevaju vremenu, su gledali i naši dede i nane, tate i mame, a onda je red došao i na nas. U današnje vrijeme kvalitetne romantične drame su rijetke poput kakve ugrožene vrste, a Hollywood ih se sjeti svakog Valentinova kada nas medijski siluju sa reklamom za iste, u paketu sa nekom romantičnom komedijom, pa da možemo otići u kino sa dragim nam osobama i malo se nasmijati i pustiti koju suzu. Obično uz takve romantične komedije umremo od dosade, a ni romantične drame ne prođu ništa bolje. Da stvar bude gora, ti filmovi ispune svoj cilj, svrhu njihovog postojanja, a to je zarađivanje 3-4 puta više novca nego im je bio budžet. Na pamet mi pada tzv. romantična komedija Valentinovo (Valentine's Day, 2010.), koju nikada nisam morao pogledati u svom životu i opet ne bih ništa propustio, ali eto, pogledah je i bespovratno ostadoh bez dva sata svog života.

     Ove godine na Valentinovo Hollywood nam je servirao Zavjet ljubavi (The Vow, 2012.) gdje su angažovali dva glumca koji su se već ranije okušali u sladunjavim adaptacijama djela Nicholasa Sparksa, McAdamsica u Bilježnici (The Notebook, 2004.), a Tatum u Sve što želim to si ti (Dear John, 2010.). Dodajte na to i to da su na plakatu jasno naglasili da je film inspirisan istinitom pričom i dobit ćete srceparajući film za ove i buduće generacije. Na papiru. U stvarnosti je priča nešto drugačija.

     Nemojte me pogrešno shvatiti pa pomisliti da sam neki hejter koji mrzi romantične filmove. Naprotiv, obožavam sjesti sa dragom i pogledati finu romantičnu dramu, ali kad nešto ne ide, ne ide. U slučaju Zavjeta ljubavi, kao što već rekoh, na papiru je sve izgledalo odlično, slatka McAdamsica za muškarce, zgodni Tatum za žene, inspirisano istinitim događajem, Sam Neill i Jessica Lange, stari glumački lisci i neko ko zaista zna glumiti podrška mladim kolegama. Gdje je onda zapelo? Krenut ćemo od 4 osobe koje potpisuju scenario. Već sam to ponovio bezbroj puta, ali više od 2 čovjeka na scenariju nikada ne izađe na dobro. Druga stvar je neiskusni redatelj, a treća su glumci tj. njihova izvedba. Rachel McAdams, kao i u svakom drugom filmu, pokušava sve odigrati na svoj osmijeh. Mislim, ima djevojka lijep osmijeh i slatkica je, ali malo iritira kada svaku svoju ulogu pokušavaš odigrati na istu kartu. Chaningu Tatumu drama nije jača strana pa svaki pokušaj glumljenja u dramatičnim trenucima ne izgleda baš najbolje, ali se barem trudi. Tu se opet vraćam na redatelja koji je mogao izvući stvar da je samo znao uraditi svoj posao. Doduše, ovo je film namijenjen za zgrtanje love, što je na kraju i postao jer je na svoj budžet od 30 miliona dolara zaradio više od 180 miliona pa stoga i ne čudi ta nedovoljna zainteresovanost i rutinska odrada posla.

     Inače, priča nije ništa posebno niti originalno iako je bazirana na istinitom događaju, tj. priči o Kim i Krickittu Carpenter, ali je imala potencijala da ima ono “nešto”. Leo (Tatum) i Paige (McAdams) su mladi bračni par koji doživi saobraćajnu nesreću, a nakon nesreće Paige gubi pamćenje i uopće se ne sjeća supruga, njihove veze i braka. Zapravo, njeno pamćenje se završava negdje sa njenim Pravnim fakultetom. Tu se u priču umiješaju njeni roditelji koji je pokušavaju vratiti kući i tu dobijamo onu klasičnu priču bogata djevojka-siromašni dečko. Ostatak filma Leo pokušava povratiti ljubav i pamćenje svoje supruge te je želi natjerati da se ponovo zaljubi u njega.

     Ukratko, još jedan generični holivudski film koji je snimljen samo da bi se izmuzla lova od raje na račun Dana zaljubljenih, kojeg možete pogledati, ali ne očekujte ništa spektakularno. Jednostavno mi ništa nije uvjerljivo u filmu niti me je povuklo da osjetim nešto više. Vjerovatno ga se neću ni sjećati nakon desetak dana. Šteta, a imao je potencijala i trebao je biti bolji, ali nažalost nije.

Midnight in Paris (2011)


ŽANR: komedija/romansa/fantazija
REŽIJA:  Woody Allen
SCENARIO:  Woody Allen
ULOGE:  Owen Wilson, Rachel McAdams, Marion Cotillard, Kathy Bates, Adrien Brody, Carla Bruni, Michael Sheen, Corey Stoll
ZEMLJA: SAD/Španija

TRAJANJE: 94 minute

     Filmove Woodyja Allena ili volite ili ne volite, nema između. Ja spadam u grupu onih koji njegove filmove izuzetno vole i cijene. Mislim da je to vjerovatno povezano sa mojim djetinjstvom i scenom divovske sise koja ide ruralnim predjelom i poput Godzille gazi ljude pred sobom i pravi pustoš tako da Allena mogu optužiti i za moju opčinjenost velikim cicama.

     Šalu na stranu, Allen je jedan od najinteligentnijih režisera koji je ikada postojao i stvarao, i vjerovatno jedan od najnačitanijih što vrlo često voli pokazivati u svojim filmovima. Nekada to čini suptilno, a nekada prilično otvoreno. 

     Midnight in Paris je zasigurno najbolji Allenov film u posljednjih 20-ak godina, ako ne i više. Allen, koji u posljednje vrijeme više vremena provodi iza kamere, svoja neurotična alter-ega prepušta drugim glumcima, a ovoga puta ta je čast pripala Owenu Wilsonu, kojem uloga smušenog, sanjarenju sklonog, pisca odlično stoji. Woody je čak prepravio scenario radi njega, koji uopće nije bio prvi izbor za tu ulogu.

     Kao i uvijek, Allen i u ovom filmu priča priču u kojoj se svi možemo pronaći. Glavni lik, Gil Pender (Wilson) je mlad i uspješan pisac scenarija koji radi na svom prvom romanu i koji se nalazi u Parizu sa svojom prelijepom vjerenicom Inez (McAdams) i njenim roditeljima. Spletom okolnosti, Gil otkriva Pariz iz njegovog zlatnog doba, tj. doba za koje on smatra da je njegovo zlatno doba, a to su 20-te godine prošlog stoljeća. Pariz iz tog perioda je bio vrlo popularan za brojne umjetnike tog doba, kojima se Woody Allen očigledno divi, pa ih tako Pender upoznaje jednog po jednog. Tu su Salvador Dali, Ernest Hemingway, Cole Porter, Gertrude Stein, bračni par Fitzgeraldovi, Luis Buñuel, Pablo Picasso i brojni drugi. Gil upoznaje i Adrianu (Cotillard), Picassovu ljubavnicu, koja se zaljubljuje u njega i on u nju te počinje sumnjati u svoju ljubav prema zaručnici koja ga uopće ne shvata.

     Odlična gluma svih aktera među kojima se posebno izdvajaju Batesica kao G. Stein i Corey Stoll kao Hemingway koji naprosto otima svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Naravno, ta Allenova igrarija sa vremenskim periodima mu daje prostora za neke veoma simpatične prizore poput razgovora između Gila i Luisa Buñuela gdje mu Gil daje ideju za film, a ovaj je totalno izgubljen i sve mu je nejasno, a ustvari se govori o Buñuelovom filmu Anđeo istrebljivač (The Exterminating Angel, 1962.) ili luckasti Dalijevi razgovori i njegova opsjednutost nosorozima.

     Sve u svemu, jedan zaista odličan film za sve ljubitelje Woodyja Allena, ali i za one koji to nisu, a htjeli bi pogledati jedan simpatičan film. Oda jednom davno prošlom vremenu i velikim umjetnicima koji su živjeli u njemu kakvu rijetki majstori mogu ispričati.