Project X (2012)


ŽANR: komedija
REŽIJA: Nima Nourizadeh
SCENARIO: Matt Drake, Michael Bacall
ULOGE: Thomas Mann, Oliver Cooper, Jonathan Daniel Brown, Kirby Bliss Blanton, Alexis Knapp, Dax Flame
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 88 min./93 min. produžena verzija

     Osamdesetih godina prošlog stoljeća na sceni se pojavio jedan čovjek koji je zauvijek promijenio tinejdžerske komedije podarivši nam neke od najboljih u tom žanru. Riječ je naravno o jednom i jedinom, jedinstvenom geniju, pokojnom Johnu Hughesu. Kako su godine prolazile, klinci su rasli, a sa njima i filmski ukusi pa tinejdžerske komedije 90-ih godina prošlog stoljeća tek donekle prate isprobani recept Johna Hughesa te se više okreću humoru i šalama koji se baziraju uglavnom na seksu te se može reći da su negdje na granici između tinejdžerskih komedija i softcore pornografije. Idemo fast forward u 21. stoljeće. Godina je 2012., godina kada nam drevne Maje prognoziraju smak svijeta. U kinima se pojavljuje nova komedija neobičnog imena: Projekat X (Project X, 2012.). Zvuči kao neki novi SF na tragu Dosjea X, zar ne? Jedino ime koje nam se čini poznatim na plakatu je ime Todda Philipsa, “redatelja Mamurluka (The Hangover, 2009.)“, kaže plakat, a mi vrlo dobro znamo da on iza sebe ima još dobrih komedija. Ne, ovdje on nema ulogu redatelja već producenta. To je stari holivudski trik kojim na račun nečijeg imena žele zaraditi dodatnu kintu novim filmom prepunim anonimusa koji je uradio anonimus i kojeg je napisao anonimus.

     Šta reći za Projekat X? Moram priznati da mi spominjanje Johna Hughesa i njegovih filmova u istom članku sa ovim filmom zvuči, blago rečeno, kao bogohuljenje jer su isti nespojivi. Projekat X se definitivno može strpati u tu kategoriju tinejdžerskih komedija s obzirom na ono šta ga čini, a to su tinejdžerski akteri čiji je glavni cilj napraviti dernek stoljeća i tako se izdići iz bezličnosti svojih beznačajnih srednjoškolskih života te konačno postati neko i nešto u školi, a tu je i jedva primjetna primjesa romantične priče. Da vidimo: srednjoškolski prosječnjak, čovjek kojeg niko osim dvojice prijatelja i prijateljice, niko ne primjećuje konačno ima kuću za sebe jer mu roditelji odlaze preko vikenda. Gle slučajnosti, taj vikend mu je rođendan. Ne gine mu dernek. Njegov iritantni prijatelj Costa (Cooper) poziva sve i svakoga, čak je i bez znanja postavio poziv na Internet i radio stanicu. Thomas (Mann) nema pojma šta mu se sprema, a onda rijeka ljudi počinje pritjecati i ubrzo cijeli komšiluk postaje jedan veliki dernek koji, naravno, krene po zlu kako to obično i biva u takvim filmovima. Svi sastojci, ako ništa, onda barem solidnog filma, zar ne? I tu se varate. Projekat X je vrlo peglativan film koji ima zanimljivu ideju, ali je ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep već se gubi negdje od 5. minute i postaje jedan muzički video u trajanju od 75 minuta. Ostalih 13 odbijam na neki, kobajagi, film. Ko je glavni krivac tome? Ko nije. Pošto moramo početi od nekoga, počnimo od redatelja.

     Ovo je prvi film Nime Nourizadeha, čovjeka koji se dosad bavio samo muzičkim spotovima i ponekom reklamom, i to je jasno vidljivo od samog početka i načina na koji Nourizadeh radi. Naravno, nije on prvi, a vjerovatno ni posljednji, redatelj koji je sa muzičkih spotova prešao na filmove, ali ovo je prilično loše. Prije svega, sam način na koji je odlučio ispričati priču, kroz objektiv kamera kojima upravljaju sami glumci da bi se stvorio taj neki kvazistvarni osjećaj je, po mom mišljenju, promašen u ovom filmu. Možda da je neko drugi radio film. Možda. Ipak sam mišljenja da je bilo bolje snimati ga na uobičajen način. Tu je i njegov rad sa kamerom i kadrovi iz kojih vrišti: “Muzički spot!” Nešto razgolićeniji negoli ste u mogućnosti pogledati na TV-u, ali i dalje muzički spot.

     Idemo dalje, scenario. Prilično neiskorišten. Zapravo, gotovo u potpunosti neiskorišten, a i ono što je iskorišteno je jadno. Da bi se nasmijali morate se poškakljati po tabanima ili drugim škakljivim mjestima. Što je najgore ova ideja se mogla tako dobro razraditi da bi zaista dobili jednu solidnu tinejdžersku komediju, a ovako je to previše jadno. Glumci kao glumci i nisu neki likovi za koje se možete vezati ili reći da vam je neko od njih ostao u pamćenju, osim možda Coste, koji je vjerovatno najiritantniji lik koji se pojavio u ovakvim filmovima. Nisu oni krivi, krivi su redatelj i scenario.

     Znači, tinejdžerska komedija sa tinejdžerima, ali bez komedije, napravljena za nove generacije mladih Amerikanaca, a nažalost i za većinu ostale mladeži. Kako jedan gledatelj na imdb.com reče za “generaciju Ritalina”. Doduše, jedne stvari ima na bacanje, a to su sise. Da, dobro ste pročitali, sise. Ima ih malih, velikih, opuštenih, napetih, crnih, bijelih. Skoro da nema kadra u kojem ih nema. Bespotrebno, ali valjda to donosi lovu od dječaraca kojima je jedini smisao života kako dotaknuti žensku dojku i eventualno odvesti vlasnicu iste u krevet. Nemojte me pogrešno shvatiti. Bio sam u tim godinama, imao iste želje, proživio iste stvari, ali što je previše, previše je. Da su izbacili scene sa dojkama i scene muzičkog spota dobili bi film od 45 minuta. Neću biti posve negativan. Ima tu i par smiješnih rješenja, ali to je nedovoljno za jedan ovakav film, a možda sam i ja jednostavno omatorio pa mi ovo nikako nije leglo. Moguće da je i to.

Advertisements