Mad Max: Fury Road (2015)


Mad Max Fury Road (2015)

ŽANR: akcija/naučna fantastika
REŽIJA: George Miller
SCENARIO: George Miller, Brendan McCarthy, Nico Lathouris
ULOGE: Tom Hardy, Charlize Theron, Nicholas Hoult, Hugh Keays-Byrne, Rosie Huntington-Whiteley, Zoë Kravitz, Riley Keough
ZEMLJA: SAD/Australija
TRAJANJE: 120 min.

     Kada čujete da se radi novi nastavak u filmskoj franšizi, posebno tako voljenoj kao što je Pobješnjeli Max, postanete skeptični. Da li je to zaista potrebno? Da li je potrebno dirati nešto što se ne treba dirati? Stvar malo izvlači činjenica da se posla prihvatio čovjek koji je istu i započeo, George Miller, ali on je čovjek u godinama, a svi znamo da redatelji s godinama počinju snimati sve i svašta (Ridley Scott, gledamo u tebe). Onda čujete imena glumaca pa vam oko srca bude toplo. Možda to ipak ne bude toliki promašaj. A onda pogledate trailer i pustite slinu niz bradu. A onda pogledate film i ostanete širom razjapljenih usta, vilice spuštene do poda, radosni kao malo dijete u prodavnici igračaka, željni još koje minute filma.

     Kada je 1979. godine snimio Pobješnjelog Maxa (Mad Max, 1979.), tadašnji doktor u hitnoj pomoći, Miller vjerovatno nije ni sumnjao šta taj film predstavlja za njega. Taj film mu je otvorio sva vrata i započeo njegovu karijeru uspješnog redatelja. 30 godina nakon posljednjeg nastavka u serijalu, Pobješnjelog  Maxa 3 (Mad Max: Beyond the Thunderdome, 1985.), dolazi novi nastavak, Pobješnjeli Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road, 2015.). Doduše, ulogu psihopatskog bivšeg policajca, sada lutalice pustopoljinom, Maxa, više ne igra Mel Gibson već Tom Hardy, ali veoma, veoma efektno. Do te mjere da je skinuo tikove i izraze lica Gibsona.

    Max luta australijskom pustopoljinom (u stvarnosti namibijska pustinja koja zaista vjerno dočarava postapokaliptični svijet), u potrazi za samoćom, progonjen svojim unutrašnjim demonima, u svom prepoznatljivom Interceptoru. Naravno, kako to obično biva, pustopoljina nije pretjerano prijateljski nastrojeni prema usamljenima lutalicama pa tako on skonča kao plijen Ratnih dječaka, bande fanatika predvođenih Immortan Joeom, kojeg glumi Hugh Keays-Byrne, isti glumac koji je prije nešto više od 35 godina utjelovio Toecuttera, glavnog negativca u Pobješnjelom Maxu. Pošto ga njegova krvna grupa čini univerzalnim donatorom, Max postaje Vreća krvi iz koje se napajaju bolesni Ratni dječaci.

     Imperator Furiosa, koju sjajno glumi Charlize Theron i koju onako obrijane glave mogu zamisliti kao novu Ellen Ripley, je najbolji zapovjednik Immortan Joea i njegova miljenica, ali ona ima svoje planove. Planove koji će je dovesti do starog doma, a sa povratkom domu će možda doći i iskupljenje i smiraj duše, koji joj toliko trebaju. Ti planovi se nikako ne poklapaju sa onima Immortan Joea, jer uključuju i njegov harem, pomno odabranih žena.

     Cisterna puna vode, majčinog mlijeka i žena, jedan zaluđeni, preporođeni dječak i Max na jednoj strani, a na drugoj tri bande pune gomile fanatika. Ono što slijedi su dva sata visokooktanske, adrenalinom nabijene, akcije prepune eksplozija i spektakularnih poteza kroz postapokaliptičnu pustoš. George Miller je baš dao sebi oduška na ovom filmu i pokazao je kako treba iskoristiti budžet od 150 miliona dolara. CGI je sveden na minimum, korišten tek tamo gdje treba naglasiti neke stvari, kao i za spektakularan prizor pustinjske oluje od kojeg će vam slina krenuti na usta. Nije samo to ono što će vas kupiti. Film je zaista sjajno režiran i montiran, muzika je odlična, gluma na zavidnom nivou iako je riječ o “običnoj akciji”.

     Možda će neko naći mane u scenariju i manjku priče, što je sasvim besmisleno. Priča je sasvim na mjestu, u maniru ostalih Pobješnjelih Maxova. Priča o osveti, pronalasku spokoja, neke vrste razrješenja i iskupljenja, bez puno dijaloga. Naravno, ima tu i malo kritike na društvo te još pokoja pametna, skrivena ispod silne akcije. Tako da zaista nema potrebe tražiti mane u scenariju, jer je to u ovakvom filmu zaista traženje dlake u jajetu.

     Odlično režirana, visokooktanska akcija koja jednostavno traži da se pogleda više puta. Zaredom, ako je moguće. Milleru, prokletniče, daj nam još Pobješnjelog Maxa!

Advertisements

Dmitrij Gluhovski – Metro 2034


Metro_2034

ŽANR: horor/naučna fantastika
ZEMLJA: Rusija
ORIGINALNI NAZIV: Metro 2034
GODINA IZDAVANJA: 2009.

 

     Četiri godine nakon što je izbacio na tržište svoj medijski eksperiment pod imenom Metro 2033, roman smješten u svijet moskovskog metroa 20 godina nakon sveopćeg nuklearnog rata, gdje džepovi civilizacije opstaju kao stanice-države, Dmitrij Gluhovski je odlučio izbaciti i drugi roman smješten u taj postapokaliptični svijet, Metro 2034.

     Kao što već naslućujete iz samog naslova knjige, radnja nastavka se odvija godinu dana nakon događaja opisanih u Metrou 2033. Mračni više nisu prijetnja jadnim ostacima čovječanstva, ali u tami metroa čuči nešto možda čak i opasnije od Mračnih.

     Iako je radnja romana smještena u isti svijet, ova knjiga je uvjetno rečena nastavak Metroa 2033. Ovdje Gluhovski udiše život posve novim likovima, doduše iznenađuje nas i jednim starim likom, ali neka to ostane iznenađenje za čitatelje. Glavni lik je Nikolaj Ivanovič Nikolajev poznatiji pod imenom koje je sam sebi dao, Homer. On je 60-godišnji starac, koji je prije rata radio kao tehničar u metrou, a sada skuplja stare novine, glasine i priče i pokušava napisati hroniku metroa poput slijepog Homera, nazivajući sebe hroničarem tog novog svijeta. Nekada je imao i porodicu, suprugu i sina, ali su oni ostali na površini kada je počelo bombardovanje. Sada je oženjen novom ženom sa kojom živi na Sevastopoljskoj stanici, koju zovu i Mala Sparta. Pored tog starog-novog lika, Gluhovski uvodi i jedan ženski lik, Sašu. Saša je ljepuškasta djevojka, nesvjesna te svoje ljepote, rođena tri godine nakon kataklizme. Ona je i kćerka prognanog vođe stanice, nakon čije smrti ona odlučuje otići te tokom svojih lutanja nailazi na Homera.

     Nakon što karavani pomoći Sevastopoljskoj iznenada prestanu dolaziti, ekipa od tri čovjeka, u koje spada i Homer, kreće da istraži šta se dešava. Ono što će otkriti jeste da cijelom metrou prijeti nova opasnost, možda čak i opasnija od Mračnih. Opasnost koja može dovesti do kraja čovječanstva. Bolest kojoj nema lijeka, bolest koja ljude pretvara u bezumne ljušture koje se raspadaju žive do grozne smrti. Ono što je isprva bila misija istraživanja uzroka nestanka karavana ubrzo postaje misija za spašavanjem metroa i ostataka čovječanstva.

     Metro 2034 je knjiga koja ima više protagonista, za razliku od svog prethodnika i samim tim je malo razvodnjena. Dok smo u Metrou 2033 imali samo Artema i njegovo razmišljanje, ovdje imamo Homera i Sašu, pa čak i Artema (nije isti lik kao Artem iz prve knjige). Volio bih reći da me je Metro 2034 ostavio bez riječi kao njegov prethodnik, ali nije. Volio bih reći da je Metro 2034 dosljedan svog prethodnika, ali nije. Prije nego sam pročitao Metro 2034, nekoliko ljudi mi je reklo da ne očekujem Metro 2033 već nešto drugačije. Zaista, Metro 2034 je drugačiji od svog prethodnika. Jeste on smješten u taj mračni, klaustrofobični svijet moskovskog metroa, ali ja se jednostavno nisam osjetio nelagodno kao što sam se osjećao čitajući Metro 2033. Nema ni one filozofije toliko prisutne u prvom dijelu. Ukratko, tu je postpokaliptični svijet, tu je mračni metro prepun opasnosti, tu su odrpani ostaci čovječanstva, sve je tu, ali Gluhovskom ipak bježi ono nešto što je imao Metro 2033. Nemojte me pogrešno shvatiti, knjiga je sasvim u redu i na mjestu, ali jednostavno ne očekujte Metro 2033.

     Navodno bi se na tržištu krajem godine trebao pojaviti i Metro 2035, knjiga koja će pratiti radnju igre Metro: Last Light, koju je također napisao Gluhovski pa ćemo vidjeti hoće li se uspjeti vratiti na put koji je započeo Metrom 2033.

 

Dmitrij Gluhovski – Metro 2033


Metro 2033

ŽANR: horor/naučna fantastika
ZEMLJA: Rusija
ORIGINALNI NAZIV: Metro 2033
GODINA IZDAVANJA: 2005.

     Objavljivanje svojih radova na Internetu nije loša stvar, pod uslovom da vam valjaju čemu. Možete slušati savjete čitatelja i, ukoliko niste sujetni, dalje raditi na poboljšavanju svojih radova. 2002. mladi Dmitrij Gluhovski je odlučio na svojoj web stranici objavljivati poglavlja svog romana Metro 2033, knjige koja je radnjom smještena u postapokaliptični svijet moskovske podzemne željeznice 20 godina nakon izbijanja Trećeg svjetskog rata. Slušajući savjete čitatelja kojima se njegov roman svidio, Gluhovski je prepravljao poglavlja, širio radnju i tkao priču donoseći nam jedan od najautentičnijih postapokaliptičnih romana koje je je ovaj svijet vidio. Zapravo, jedina knjiga iz tog postapokaliptičnog žanra koja se može porediti sa literarnom snagom Metroa jeste Put Cormaca McCarthyja. 3 godina poslije objavljivanja na Internetu, roman je dobio i svoj papirni oblik u rodnoj ruskoj grudi, da bi tek nekoliko godina poslije, pred izlazak istoimene igre, roman dobio i engleski prijevod te tako dobio međunarodnu slavu koju je i zaslužio.

Continue reading “Dmitrij Gluhovski – Metro 2033”

Le Temps du Loup AKA Time of the Wolf (2003)


The Time of the Wolf (2003)

ŽANR: drama
REŽIJA: Michael Haneke
SCENARIO: Michael Haneke
ULOGE: Isabelle Huppert, Béatrice Dalle, Patrice Chéreau
ZEMLJA: Francuska/Austrija/Njemačka
TRAJANJE: 113 min.

     Kažu da je čovjek čovjeku vuk. Znate onu staru latinsku, homo homini lupus? Imali su ti stari Rimljani pokoji kliker u glavi. Čovjek je čovjeku zaista vuk, posebno u bezizlaznim situacijama gdje je svako za sebe. To je jedno od mogućih tumačenja naziva filma Michaela Hanekea, Vrijeme vuka (Le Temps du Loup AKA Time of the Wolf, 2003.), gdje je redatelj odlučio uhvatiti se u koštac sa postapokaliptičnom propašću društva. Vrijeme vuka također označava i period pred sami kraj svijeta po nordijskoj mitologiji, što je i zvanično objašnjenje naziva. Treće značenje se može pronaći ako povučemo paralelu između Hanekea i njegovog očiglednog uzora, Ingmara Bergmana i njegovog filma, Sat vuka (Vargtimmen AKA Hour of the Wolf, 1968.), gdje se Šveđanin bavi ponorom čovjeka u ludilo, dok se Haneke bavi ponorom društva u isto.

     S obzirom da je Haneke jedan od najcjenjenijih, neki bi rekli jedan od najizvikanijih, evropskih redatelja, interesovalo me je njegovo viđenje postapokaliptičnog društva i njegovo propadanje u dekadensu. Naravno, nisam očekivao Pobješnjelog Maxa, tipove sa „irokezicama“ i slično, znao sam da me čeka art dramuština krcata mučnim scenama, Hanekeovim obilježjem, ali da budem iskren, Haneke je debelo podbacio sa ovim uratkom.

     Film se otvara prizorom dolaska gradske porodice u njihovu vikendicu, negdje duboko u šumi. Njihov auto je krcat namirnicama, njihov razgovor je opušten i ništa ne nagovještava neku katastrofu. Odjednom, po ulasku, oni u vikendici zatiču strance. Druga porodica živi u njihovoj vikendici i drže ih na nišanu. Nakon kraćeg prepirke, pucanj, suprugova krv prska suprugu po licu. Ona povraća. Jedina reakcija na nasilnu smrt njenog supruga. Sljedeća scena je prizor francuskog ruralnog predjela obavijenog gustom maglom, kroz maglu se probijaju tri prilike. Jedini posjed koji imaju je bicikl, upaljač i nešto konzervirane hrane. To je ista porodica, sada obezglavljena, i sav teret pada na majku, koja se psihički jedva drži. Dok porodica, koja je tako nasilno ostala bez „glave“, ide kroz ruralni francuski predio te dolazi na željezničku stanicu, Haneke nas hrani na kašičicu informacijama, ostavljajući nam na maštu šta se zaista desilo. Doduše, u par kadrova te kroz priču likova nam daje natuknicu da je vjerovatno riječ o nuklearnom ratu.

     U principu, film nema neku radnju. Porodica dolazi do željezničke stanice, na kojoj grupa ljudi već životari u iščekivanju voza koji bi ih navodno trebao odvesti na bolje mjesto. Gdje tačno, niko ne zna. Neko vrijeme su tu sami, trguju međusobno i sa lokalcima, a onda se pojavljuje još veća grupa izbjeglica i mjesto postaje pretrpano. Tu se stvari malo zakuhavaju jer nam Haneke servira nešto veću količinu konflikata ličnosti, prikazuje nam gubitak svakog osjećaja privatnosti i kulture, čak i one osnovne, kod građana koji su inače fini i ispijaju kafice uz kroasane na pauzama za ručak, a sada su bačeni u tu beznadežnu, bezizlaznu situaciju gdje novac ne igra nikakvu ulogu, pitka voda je skuplja od zlata, a seks i žensko tijelo su valuta plaćanja. I dok iščekujete neko događanje, bilo kakvo, na kraju ne dobijete ništa. Sve vrijeme gledanja filma, Haneke nam servira pitanja, ali nam ne daje odgovore. Kao da više želi da mi budemo ti koji će dati odgovore na ta pitanja. U redu, nemam ništa protiv malo misterije i davanja mašti na volju, ali ovo je previše. Zapravo, cijeli film se može opisati kao skup moralnih pitanja i dilema na koje Haneke daje svoje odgovore, ali vam ostavlja izbor da i vi sami date svoj. Kao npr. u slučaju ubistva s početka filma. Mi znamo šta se desilo, ali kada Ana, majka, iznese svoju optužnicu protiv ubice koji se nađe u novoj grupi izbjeglica, niko ne može presuditi jer nema dokaza. Zato nam Haneke daje gotovo identičan slučaj poljske porodice koju optužuju za ubistvo farmera. Kome vjerovati? Porodici koja tvrdi da je nevina ili grupi koja ih optužuje?

     Scenario je definitivno najslabija karika ovog filma. Dijalozi su isprazni, likovi također. Dok sam gledao film nisam mario ni za jednog lika, ali baš ni za jednog. Sasvim mi je bilo svejedno da li će preživjeti ili ne. Haneke ne daje prednost ni jednom liku, što mu je možda i najveća greška. U jednom trenutku vam se čini da će majka biti ta koja će iznijeti film na svojim plećima, ali onda prebacuje sve na kćerku, koja je lik sa najviše potencijala u cijelom filmu, ali neiskorištena. Čak i kada prebaci težište na kćerku, Haneke ne ide dalje u psihu jednog lika već se i dalje nastavlja baviti propašću društva u cjelini.

     Scenario na stranu, Haneke je odradio majstorski posao svojom režijom. Koliko mu je scenario slaba tačka, toliko su mu režija i fotografija jaka. Ovo je jedan od filmova sa najljepšom fotografijom koje sam pogledao, gotovo hipnotišućih kadrova. Ne bježi Haneke ni od brutalnih scena, od kojih mnoge graniče sa kontroverznošću, ali to mu je zaštitni znak pa zbog toga oni slabog želuca moraju paziti prilikom gledanja filma. Doduše, bez nekih scena se zaista moglo, ali eto, Haneke je htio prenijeti svoju poruku.

     Sve u svemu, prelijep film, hipnotišućih kadrova, ali dosadan do bola, ispraznih i plitkih likova.