Assassin's Creed (2016)


ŽANR: akcija, naučna fantastika, avantura
REŽIJA: Justin Kurzel
SCENARIO: Michael Lesslie, Adam Cooper, Bill Collage prema serijalu video igara Assassin's Creed
ULOGE: Michael Fassbender, Marion Cotillard, Jeremy Irons, Brendan Gleeson, Charlotte Rampling, Michael K. Williams
ZEMLJA: SAD, Francuska
TRAJANJE: 115 min.

Prošle godine smo u obliku filma dobili dvije adaptacije video igara. Poznatih video igara. Igara koje su zaradile milione svojim autorima. I zarađuju im dan-danas. Znači, uspješne video igre. Riječ je o Warcraft: Početak (Warcraft: The Beginning, 2016.) i Vjera ubojice (Assassin's Creed, 2016.). U oba slučaja, studiiji koji su izbacili igre na tržište, Blizzard i Ubisoft, su imali potpunu kontrolu nad produkcijom filma. Ubisoft čak nešto i veću, misleći da će tako konačno skinuti prokletstvo loših adaptacija video igara na velika kino platna. Da li su uspjeli? I da i ne.

Nastavi čitati “Assassin's Creed (2016)”

Eden Lake (2008)


ŽANR: triler/horor
REŽIJA: James Watkins
SCENARIO: James Watkins
ULOGE: Kelly Reilly, Michael Fassbender, Jack O'Connell, Finn Atkins
ZEMLJA: Velika Britanija
TRAJANJE: 91 min.

     Rajsko jezero. Zamislite samo malo jezero okruženo gustom šumom, daleko od svega, svuda oko vas samo mir i tišina. Zvuči idilično, zar ne? Zvuči kao neko mjesto gdje bi odveli voljenu osobu da s njom provedete romantični vikend i gdje ćete konačno izvući onaj prsten koji toliko dugo krijete od nje ili njega (što da ne, ipak je ovo 21. stoljeće) i upitati „ono“ pitanje, a on/ona će reći da. Sada zamislite isto to jezero i dvoje zaljubljenih ljudi koji su došli na to mjesto sa istim tim ciljem. Prava idila, zar ne? Uvod u neki romantični film tokom kojeg će uz vas priljubiti vaša ljepša (ili ružnija, zavisi kako gledate :)) polovina, zagrliti vas, usput će pasti koji topli poljubac, a vaše srce će se ugrijati toplim plamenom ljubavi. Kako ćete se samo prevariti ukoliko to pomislite prilikom spomena filma koji nosi naziv Rajsko jezero (Eden Lake, 2008.).

     Rajsko jezero je redateljski debi Jamesa Watkinsa, čovjeka koji nam je nešto ranije ove godine podario jedan od najatmosferičnijih horor filmova koji su se pojavili u posljednje vrijeme,Ženu u crnom (The Woman in Black, 2012.), a ovaj film je jedan od najpotcijenjenijih horor filmova ovog podžanra u historiji. Iako se mogu povući paralele sa mnogim drugim filmovima ovog žanra, recimo Posljednja kuća slijeva (Last House on the Left, 1972.)  Wesa Cravena ili pak Psima od slame (Straw Dogs, 1971.) Sama Peckinpaha, film je poseban, zahvaljujući prije svega Watkinsovoj režiji i odličnoj glumi Michaela Fassbendera, koji tada još uvijek nije bio neko veće ime, i Kelly Reilly, koju ste mogli zapaziti kao gđu Watson u Sherlocku Holmesu (2009.) i njegovom nastavku Sherlock Holmes: Igra sjenki (Sherlock Holmes: A Game of Shadows, 2011.), koja naprosto briljira kao heroina pogonjena ljubavlju i mržnjom. Tu treba ubaciti i kulturno-društveni podtekst kakav se može pronaći u brojnim filmovima koji nam stižu iz Velike Britanije u posljednje vrijeme, kao što su Odmetnik (Outlaw, 2007.) ili Harry Brown (2009.) o omladini koja se gubi u valu nasilja i kriminala. Ako mene pitate, nismo ni mi puno daleko odmakli po tome pitanju. Barem u nečemu da ne zaostajemo puno za Evropom.

     Kao što rekoh na početku, da nema uvodne špice koja vam daje naznaku onoga što vas očekuje u filmu Watkins bi vas uljuljkao u idilu koja počinje Jennynim predavanjem u školi, Steve još jednom provjerava prsten, Jenny izlazi sa nastave i oni odlaze na Rajsko jezero. U tih pola sata, koliko traje taj „idilični“ uvod, spoznajemo koliko su Steve i Jenny zaista zaljubljeni, kako stanovništvo obližnjeg sela i nije previše prijateljski raspoloženo, te upoznajemo grupu klasičnih lokalnih tinejdžerskih klošara, predvođenih nasilničkim vođom, Brettom. Nakon toga, spoznajemo kolike su granice nasilja do kojih su djeca spremna ići te koliki je nivo manipulacije kojom pojedinci raspolažu, dok Steve i Jenny pokušavaju spasiti vlastite živote.

     Za podjelu uloga, svaka čast. Osim, kako sam rekao, odličnih Fassbendera i Reillyce, Watkins je izgleda dao oglas za biranje najodvratnije djece Velike Britanije koju će ubaciti u film jer grupa spomenutih klošara djeluje tako odvratno da bi ih prebili na licu mjesta samo zbog njihovog izgleda. Doduše, ni roditelji im ne izgledaju ništa bolje.

     Već u svom debiju Watkins je pokazao da zna režirati, tempirati i stvoriti strašno dobru atmosferu filma, što je u Ženi u crnom samo potvrdio. On nas iskusno vodi kroz film, nimalo ne bježeći od određenih klišeja ovog žanra, preko kojih ćete ovdje tako lako prijeći, sve do samog, neočekivanog, tragičnog kraja. Zaista odličan horor, koji pokazuje koliki zapravo teror i užas počivaju unutar samih nas, a za koji je društvo najveći krivac.

Haywire (2011)


ŽANR: akcija/triler
REŽIJA: Steven Soderbergh
SCENARIO: Lem Dobbs
ULOGE: Gina Carano, Michael Fassbender, Ewan McGregor, Bill Paxton, Channing Tatum, Antonio Banderas, Michael Douglas
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 93 minute

     Kad sam prvi put čuo da se jedan od mojih omiljenih redatelja, Steven Soderbergh po prvi put okrenuo akcijskom žanru bio sam, blago rečeno, zapanjen. Soderbergh je jedan od rijetkih koji još uvijek ima tu moć da snima film onako kako to on hoće i tek povremeno snimi neki blockbuster, a čak i tada u njega ubaci onih svojih prepoznatljivih art elemenata pa me je živo interesovalo na šta će ličiti njegov novi eksperiment i izlet u akcione vode. Naravno, nisam se nimalo razočarao njegovim posljednjim uratkom pod nazivom Izdaja (Haywire, 2011.). Zašto eksperiment?, pitate se. Zato što Soderbergh ne bi bio on kada ne bi nešto novo ubacio. Prvo je glavnu ulogu dao, u to vrijeme aktivnoj porno glumici, Sashi Grey u svojoj art drami Iznajmljena veza (The Girlfriend Experience, 2009.), kojoj je to bila prva ozbiljna uloga, a sada je glavnu ulogu, tajne operativke/femme fatale dao Gini Carano, inače profesionalnom borcu u ženskim mješovitim borbama, kojoj je ovo prva glavna uloga. Dodajte svemu tome i činjenicu da je ovo treća saradnja Soderbergha kao redatelja i Lema Dobbsa kao scenariste nakon Kafke (1991.) i Engleza (The Limey, 1999.) i dobit ćete jedan posve neobičan akcioni triler.

     Zašto neobičan? Zato što u vrijeme kada Hollywood izbacuje adrenalinske akcije u kojima sve frca od specijalnih efekata i akcionih scena u kojima se stavljaju na kušnju zakoni fizike, Soderbergh donosi jednu “pitomu” akciju. Naoko pitomu jer je ovo jedan eksplozivan i realan triler u kojem je akcija u drugom planu, ali kada je akcija onda je izvedena do savršenstva, bez pretjerivanja i dodvoravanja publici, već se ide na realnost. Soderbergh to odlično tempira i donosi nam to na sebi svojstven način i već od prvog kadra se vidi da je to u potpunosti njegov film, njegova beba, ako se smijem tako izraziti te se jasno vidi da je ovaj film posvećen samo njegovim obožavateljima i onima koji vole gledati malo drugačije filmove. Ono što ćete primjetiti već na prvo gledanje jeste da pucnjave gotovo i da nema, a i ono malo pucnjave što ima je odrađena u nekom Soderberghovom fazonu, bez tone ispaljenih metaka. Akcenat je više stavljen na borbu prsa u prsa, gdje Carano i briljira, te nam Soderbergh servira jednu odličnu tučnjavom, posebno scenu borbe između Gininog i Fassbenderovog lika u hotelskoj sobi.

     Što se tiče samih glumaca, šta reći osim da je Soderbergh jedan od onih redatelja kojem glumci stoje u redu da bi radili sa njim, nešto kao Woody Allen. Dovoljno je samo da kaže da snima novi film i voila, glumci su tu. Ovdje je još jednom okupio strašnu glumačku ekipu počev od starog lisca Michaela Douglasa, pa onda imamo Banderasa, Paxtona, McGregora i Fassbendera. I sva ta velika glumačka imena su samo pratnja jednoj amaterki, Gini Carano. To vam je Soderbergh.

     Dobbs je još jednom napisao dobar scenario, te ovim filmom nastavio svoju uspješnu karijeru i saradnju sa Soderberghom. Priča prati Mallory Kane (Carano), tajnu operativku koja radi za privatnu firmu koja se bavi tajnim operacijama za raznorazne vladine organizacije. Njen šef i bivši ljubavnik je Kenneth (McGregor), koji joj se nakon saznanja da ga planira napustiti želi osvetiti te je uvlači u situaciju gdje joj se cijeli život naglavačke okreće te se sve okreće protiv nje, a na njoj je da otkrije šta se zaista dešava i ko joj je smjestio te da mu se osveti.

     Svi glumci su na visini zadatka i podjela uloga je zaista odlična, osim možda Tatuma koji mi je onako promašen, ali mu uloga i nije velika pa može proći. Pomalo ironično, ali Soderberghova muza u ovom filmu, Carano, koja je predviđena da bude najjača karika, je ujedno i najslabija karika ovog Soderberghovog projekta, glumački gledano. Carano doista posjeduje određenu dozu fatalizma i seksepila, ali joj gluma nije jača strana te se to najbolje vidi u njenim dijalozima koji su onako drvenkasto odrađeni, ali prvi mačići se bacaju u vodu, a i ovo je akcioni film pa se to može zanemariti. A i njeno lice u prvom planu je dovoljan razlog da zanemarite sve te mane jer Gina Carano nije ona karakteristična holivudska ljepotica, ali definitivno ima ono nešto.

     Ono što ćete još primjetiti, osim nedostatka eksplozija i specijalnih efekata, jeste minimalna upotreba muzike. Naime, tamo gdje su dinamične scene u kojima bi većina redatelja upotrijebila neku nabrijanu muziku koja podiže adrenalin, Soderbergh se tu odlučuje za tišinu i muziku uvodi tek kasnije, ako je uopće i uvede jer pojedine scene prolaze u potpunoj tišini te se čuje samo disanje glumaca i zvuci udaraca praćeni ponekim jaukom nakon Gininog udarca.

     Sve u svemu, jedan odličan triler sa primjesama akcije, ali koji nije za svakoga. Ako ste gledali Vožnju (Drive, 2011.) očekujući Paklene ulice (The Fast and the Furious, 2001.), a od ovog filma očekujete novog Bournea i gomilu akcije praćene eksplozijama onda ga slobodno zaobiđite jer ćete se grdno razočarati. Ali ako ste željni nečeg novog, jednog novog pristupa akciji, onda slobodno pogledajte, a ljubiteljima Soderbergha se definitivno preporučuje. Osim toga, ovaj Soderberghov izlet u akcione vode nam je podario novu žensku akcionu heroinu kakve nije odavno bilo, barem još od vremena Cynthije Rothrock, a Colombianom može pomesti pod te ne bih imao ništa protiv da je vidim u nekom narednom periodu u akciji skupa sa Jasonom Stathamom.

Shame (2011)


Shame

ŽANR: drama
REŽIJA: Steve McQueen
SCENARIO: Abi Morgan, Steve McQueen
ULOGE: Michael Fassbender, Carey Mulligan, James Badge Dale
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo

TRAJANJE: 101 minuta

     Michael Fassbender je čovjek koji je u posljednjih 5 godina doživio jedan nevjerovatan uspjeh u filmskom svijetu, a pojavio se u njemu 2001. u ulogama u raznoraznim TV serijama među kojima je bila i HBO-ova Združena braća (Band of Brothers, 2001.) te mnogi TV filmovi, a onda je 2006. godine dobio ulogu Steliosa u Snyderovoj adaptaciji stripa Franka Millera, 300 (2006.) čime je započela njegova punokrvna filmska karijera. Ali nije ga uloga polugolog Spartanca proslavila i pokazala njegov cijeli glumački arsenal već se to desilo 2008. u filmu Glad (Hunger, 2008.), redateljskom prvijencu Stevea McQueena. Film je postao veliki hit, a Fassbender i McQueen su dobijali samo riječi hvale zbog njega i tako je rođen novi dvojac nalik onima poput ScorseseDe Niro, ScorseseDiCaprio, BurtonDepp i mnogi drugi, a koji su se pokazali kao veoma uspješni tokom godina.

     Prošle godine, McQueen i Fassbender su se ponovo udružili da bi nam donijeli Sramotu (Shame, 2011.), jedan od najkontroverznijih i definitivno jedan od najboljih filmova 2011., rame uz rame sa Vožnjom (Drive, 2011.) i Umjetnikom (The Artist, 2011.). Sramota je jedan od onih filmova koji će vas hipnotisati tokom gledanja i teško da ćete moći skrenuti svoj pogled sa njega sve do odjavne špice. Ono što su Rekvijem za snove (Requim for a dream, 2000.) i Trainspotting (1996.) učinili za ovisnost o drogama to je Sramota učinila za seksualnu ovisnost. Ali Sramota nije samo film o seksualnoj ovisnosti, već i o borbi jednog čovjeka sa svojim unutrašnjim demonima i neizgovorenim traumama koje ga muče najvjerovatnije još iz djetinjstva, što nam McQueen daje onako na kašičicu da nagađamo. Sramota je i jedna odiseja seksualnog istraživanja i granica istog, tj. dokle je čovjek spreman ići da bi zadovoljio tu svoju neutaživu glad i da li ju je uopće moguće utažiti.

     Fassbender naprosto briljira u ovom filmu iznoseći ga u potpunosti na svojim plećima, a McQueen mu daje vjetar u leđa svojim dugim kadrovima kojima ga prati i daje nam uvid u život njegovog lika i njegovu psihu. Već od same uvodne scene vidimo da imamo posla sa čovjekom koji nije uravnotežen, čiji život nije baš izbalansiran najbolje, a McQueen ga sljedećim kadrovima samo dublje ogoljuje i servira nam njegov život na tanjiru. On je seksualni ovisnik, čovjek koji novac troši na kurve, seks preko interneta, porno časopise i videa. Njegovoj perverziji nema kraja, čak je i kompjuter na poslu napunio svojim opsesijama, kada nije sa ženama onda masturbira kako bi barem na neko vrijeme zadovoljio svoju glad. On je čovjek lišen osjećaja i nije u mogućnosti emocionalno se vezati za nekoga. Cijeli njegov život je podređen njegovoj ovisnosti o seksu, a onda se sve mijenja dolaskom njegove mlađe sestre koja mu se useljava u stan na neodređeno vrijeme.

     Mulliganica, koju smo mogli gledati i u Vožnji (The Drive, 2011.) još jednom bira jedan odličan film i predstavlja odličnu protivtežu Fassbenderovom liku, glumeći njegovu psihički labilnu sestru, koja je opet previše emocionalna, nezrela je i neodgovorna je. Kao i njen brat, i ona vuče neku tešku traumu iz djetinjstva. Iz njihovog međusobnog ponašanja se može izvući zaključak da su njih dvoje imali incestualni odnos ili da su možda bili prisiljeni na isti. Ona je i jedan od razloga zašto je njen brat operisan od emocija te zašto žene posmatra samo kroz seksualnu prizmu. Iako se to ne bi moglo zaključiti na prvi pogled, ali jedina osoba do koje mu je stalo jeste ona, mada to pokazuje na blago čudan način.

     Moram priznati da mi je tokom gledanja filma Fassbenderov lik najviše vukao na Patricka Batemana iz romana Američki psiho koji je doživio i svoju filmsku adaptaciju 2000. sa Christianom Baleom u naslovnoj ulozi. Previše je sličnosti između njih dvojice što me navodi na zaključak da je McQueen imao njega na umu kada je počinjao pisati ovaj film. Doduše, Bateman se sa svojim unutrašnjim demonima bori na drugi način i prazni se kroz ubijanje, dok to Fassbenderov lik radi na svoj način.

     McQueen je također odradio strašan posao, a ovo mu je tek drugi film. Dugi kadrovi, pričanje priče kroz glumce i njihovu ekspresiju umjesto dijalogom, sve su to stvari koje su me kupile i kod Vožnje (The Drive, 2011.). Doduše, Američkoj filmskoj akademiji ide na dušu što ovaj film nisu malo pogurali na prošlogodišnjoj dodjeli Oscara, ali nagrade koje su McQueen i Fassbender skupa sa filmom odnijeli na brojnim filmskim festivalima govore dovoljno za sebe. I baš kao i Tiranosaurus (Tyrannosaur, 2011.) i Sramota je film koji vas neće ostaviti ravnodušne. Doduše, Tiranosaurus je puno mračniji i depresivniji, ali nije ni Sramota nešto puno dalje. Jedna odlična, očaravajuća, art drama koju svakako vrijedi pogledati ako ste ljubitelj ovakvih filmova.