Triangle (2009)


ŽANR: triler/horor
REŽIJA: Christopher Smith
SCENARIO: Christopher Smith
ULOGE: Melissa George, Liam Hemsworth, Rachael Carpani, Michael Dorman
ZEMLJA: Velika Britanija, Australija

TRAJANJE: 99 minuta

     Moram priznati da me je kolega Deckard vratio u prošlost nakon što sam pročitao njegovu recenziju Resurrected AKA The Shatterbrain (1992) te sam se zakopao po svojoj arhivi tražeći te atmosferične horore. Sam Trougao (Triangle, 2009.) mi je duže vremena stajao u kolekciji i namjeravao sam ga pogledati duže vremena, ali nekako sam ga uvijek ostavljao po strani. Onda sam ga pogledao u jednom dahu. Ne znam da li sam i trepnuo gledajući ga. Uvijek sam volio gledati Zonu sumraka i njene opičene priče, te filmove koje popularno vole nazivati mindfuck, ono kad vas film toliko sjebe da ni sami niste sigurni šta ste upravo pogledali. Trougao je jedan od takvih filmova sa pričom koja kao da pripada nekoj od epizoda Zone sumraka. Ono što je specifično za film, a Smith je imao hrabrosti pa se uhvatiti u koštac sa tim što nimalo nije lahko, jeste da se vrti oko vremenske petlje i osjećaja déjà vua, nešto kao Dan mrmota (Groundhog Day, 1993.), ali u horor maniru.

     Sam Smith priznaje da je scenario pisao pune dvije godine i uspio je u nečemu u čemu ovakvi filmovi posrnu, a to je izbjegavanje rupa i grešaka. Čovjek je detaljno vodio računa o svemu i teško da ga možete uloviti u nekoj grešci. Kako sam on reče, kao da gledate Memento (2000.), ali ne iscjepkanog već priča ide svojim tokom, a onda se počne preturati na način da će vam mozak stati. Treba napomenuti i to da, iako se film zove Trougao, film nema niti se gdje spominje Bermudski trougao što bi vam mogla biti prva asocijacija kada čujete za film. Smith ga je namjerno nazvao tako jer je, dok je pisao scenario, imao u vidu misteriju Bermudskog trougla pa se pitao: šta ako je to zaista istina i tamo se ustvari nalazi vremenska petlja?

     Ispričati nešto o priči ovog filma, a ne odati previše o njemu je gotovo nemoguće, ali ionako ćete vidjeti iz trailera šta vas otprilike očekuje. Glavnu ulogu tumači slatka Australijanka Mellisa George koju smo nedavno imali prilike gledati u Usamljenom mjestu za umiranje (A Lonely Place to Die, 2011.) te u još nekoliko horora što joj s pravom donosi titulu nove horor kraljice. Ona je mlada samohrana majka koja živi sa autističnim sinom, što joj predstavlja veliki teret. Kada je prijatelj Greg (Dorman) poziva na jedrenje ona prihvata ne bi li se malo odmorila i posvetila sebi. Naravno, njihov brod upada u oluju i prevrće se, a oni nalaze utočište na prolazećem putničkom brodu. Jess (George) stalno osjeća neki čudan osjećaj déjà vua dok se kreću brodom, a onda jedno po jedno počinju umirati dok ih proganja maskirani ubica.

     To bi bilo otprilike to što mogu reći, a da ne upropastim priču, ali budite sigurni da će vam ovo biti jedan od najboljih horora koje ste imali priliku pogledati pod uslovom da se ne furate na ove novopečene porno horore tipa Slagalica strave (Saw), Hostel i ostala precijenjena smeća tog tipa. Ukoliko ste ljubitelj zapetljanih priča, Zone sumraka i atmosferičnog horora, onda se zavalite u stolicu, kauč ili krevet, neke grickalice u ruke i raspalite po ovom izuzetno podcijenjenom filmu.

A Lonely Place to Die (2011)


ŽANR: triler
REŽIJA: Julian Gilbey
SCENARIO: Julian Gilbey, Will Gilbey
ULOGE: Melissa George, Edward Speleers, Kate Magowan, Karel Roden, Sean Harris, Alec Newman, Kate Magowan, Eamonn Walker
ZEMLJA: Velika Britanija
TRAJANJE: 99 minuta

     Kada sam čuo za ovaj film imao sam nešto sasvim drugo na umu kako će se radnja odvijati. Pomislih na fantastični Pećina užasa (The Descent, 2005.) Neilla Marshalla, ali sam se prevario. Ne po pitanju samog filma koji uopće nije loš za pogledati, već po pitanju njegove radnje. Očekivao sam neku veću misteriju, možda i dozu horora.

     Jednog vikenda, grupa od pet prijatelja koji vole planinariti, odluči krenuti na osvajanje veoma teške stijene, ali u šumi začuju nečiji glas i odlučuju istražiti. Nakon što otkriju da glas dolazi iz zemlje, kroz cijev, kopaju i pronalaze drveni sanduk veličine metar sa metar i u njemu djevojčicu koja priča sa srpskom. Preplašeni, oni odlučuju pobjeći prije nego se vrati ko god je zakopao tu djevojčicu, i dijele se u dvije grupe. Troje će ići dužim putem sa djevojčicom, a dvoje će krenuti niz opasnu stijenu koja je prečica do sela i poslati policiju po njih. Tu počinje igra mačke i miša između njih i dvojice otmičara djevojčice, koji je žele po svaku cijenu. Poslije otkrivamo da je djevojčica zapravo kćerka neimenovanog srpskog ratnog zločinca i koja je oteta njegovoj bivšoj supruzi radi otkupnine, ali on je želi nazad, kao i njene otmičare.

     Već i sami možete pretpostaviti šta će se dalje desiti. Film je mogao biti puno bolji da se samo malo više pažnje obratilo na same likove, možda im dati malo historije, ili malo više zakuhati radnju. Bilo je tu puno caka koje su se mogle ubaciti da se poboljša film, ali nažalost nisu ubačene. Nemojte me pogrešno shvatiti, film nije loš, daleko od toga, ali ne se ne mogu oteti utisku da je mogao biti puno bolji. Moguće da je uzrok tome mali budžet od jedva 4 miliona dolara.

     Što se tiče samih glumaca, korektno određen posao, ali bih izdvojio simpatičnu Melissu George koja zaista zaslužuje malo više vremena na ekranu i mislim da negdje postoji neka uloga za nju koja će je lansirati u zvijezde.