Lone Survivor (2013)


Lone Survivor (2013)

ŽANR: akcija/drama
REŽIJA: Peter Berg
SCENARIO: Peter Berg, prema romanu Lone Survivor Marcusa Luttrella i Patricka Robinsona
ULOGE: Mark Wahlberg, Taylor Kitsch, Emile Hirsch, Ben Foster, Eric Bana
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 121 min.

     Pretprošle godine sam imao (ne)zadovoljstvo pogledati nevjerovatno loš Čin hrabrosti (Act of Valor, 2012.), koji se kvalitetom može porediti samo sa hitovima iz videoteka iz 80-ih godina prošlog stoljeća koji su u glavnoj ulozi imale Chucka “Bradu” Norrisa kao što je recimo Nestali u akciji (Missing in Action, 1984.) i njemu slični. Film je bio i ostao nevjerovatno loš, a u principu je predstavljao reklamu od 110 minuta za američku vojsku i njihove specijalne jedinice, preciznije mornaričke “foke”. Još uvijek pokušavam isprati gorak ukus u ustima ostao nakon gledanja tog filma, ali ne ide.

     Ove godine Peter Berg nam je konačno predstavio svoje čedo koje je htio realizovati još od 2007, ali da bi ga realizovao morao je prvo snimiti besmislenu adaptaciju društvene igre koju ste vjerovatno pogledali i ostali bez nekoliko miliona moždanih stanica, a zove se Bojni brod (Battleship, 2012.). Njegov najnoviji film, Posljednji preživjeli (Lone Survivor, 2013.) je adaptacija istoimene knjige Marcusa Luttrella, a koja je opet prikaz događaja koji su uslijedili u operaciji Crvena krila 2005. u Afganistanu kada je četveročlani tim mornaričkih “foka” dobio zadatak da izvidi i da pronađe jednog od vođa afganistanskih terorista, Ahmeda Šaha. Naravno, Lutrrell je onaj “posljednji preživjeli”. Već je sam naziv filma dovoljan spoiler sam za sebe, ali ako mu i niste povjerovali uvodna scena će vas uvjeriti u to i ostatak filma ćete samo posmatrati kako je ta misija otišla u zajeb.

     Dosta vas će odmah pomisliti kako je ovo samo još jedan u nizu prikaza američke vojne moći i patriotizma, ali ćete i pogriješiti. Jeste, ima tu scena američkog domoljublja, ali ne koliko u pomenutom Činu hrabrosti i mnogim drugim. Peter Berg ipak zna napraviti film i odlično nas uvodi u likove, pokazuje nam njihovu nabrijanu stranu, ali i onu nježnu, porodičnu stranu zbog kojih ih ipak posmatramo kao ljudska bića, a ne neke nabrijane mašine za ubijanje. Daje nama Berg i odličnu akciju sa sjajnim zvučnim efektima, gdje doduše malo previše zabrije pa je dao sebi malo više umjetničke slobode. Jebiga, jednostavno je nemoguće da se čovjek skotrlja onakvim terenom i da prođe samo sa nekoliko ogrebotina, ali ću mu to oprostiti jer je ipak za klasu bolji od drugih filmova američke produkcije koje se bave ovakvom i sličnom tematikom. Naravno, radi potrebe adaptacije, još neke stvari su izbačene i film je prilično skratio određene stvari, ali ipak je to filmska adaptacija, gdje je određena količina slobode uvijek prisutna. Ipak, moram jednu stvar priznati Bergu i skinuti mu kapu zbog toga, a to su određene sitnice, detalji koji se provuku kroz određene scene. Spomenut ću samo Birkenstockove sandale poručnika Kristensena (Eric Bana), koje nam Berg prikaže jednim kadrom, a zanimljivo je spomenuti da je u tim sandalama Kristensen sahranjen. Bergova režija na stranu, i glumci su odradili sjajan posao i imaju odličnu međusobnu hemiju na ekranu pa je vjerovatno i to razlog zašto je film tako uspio.

     Sada vam je vjerovatno jasno zašto sam u istom članku spomenuo Čin hrabrosti i Posljednjeg preživjelog: oba se bave istom specijalnom jedinicom, ali su kvalitetom nebo i zemlja. Posljednji preživjeli je film koji možda pretjera sa određenim stvarima, ali je isto tako i gledljiv. Ukoliko volite ovakve, istinite priče, a da u njima ne glumi Chuck “Kružni nogom u glavu” Norris pogledajte i Bravo Dva Nula (Bravo Two Zero, 1999.) i Onaj koji je pobjegao (The One That Got Away, 1996.). Oba se bave istim događajem iz Zaljevskog rata 1991. samo što predstavljaju priču iz perspektive dva lika za koja ste vjerujem čuli, Andyja McNaba i Chrisa Ryana.

Advertisements

2 Guns (2013)


2 Guns (2013)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Baltasar Kormákur
SCENARIO: Blake Masters, prema stripu 2 Guns Stevena Granta
ULOGE: Denzel Washington, Mark Wahlberg, Paula Patton, Bill Paxton, Fred Ward, James Marsden, Edward James Olmos
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 109 min.

     U posljednje vrijeme me nema često na blogu. Nije zato što nemam šta napisati, jer imam materijala. I pogledao se pokoji film, i pokoja knjiga se pročitala, ali jednostavno imam previše obaveza i krepan sam do te mjere da jednostavno nemam volje sjesti i napisati nešto. Zapravo, mogao bih nešto i napisati, ali bi krajnji produkt vjerovatno ni na šta ne bi ličio (kao da koji liči :)) I tako, konačno me malo obaveze popustiše pa rekoh hajde da nešto i bacimo na blog, da ne mislite da sam otišao 🙂

     Kada sam u ovakvom raspoloženju, u kakvom sam bio u posljednje vrijeme, jednostavno ne mogu da gledam ozbiljne filmove. Moj mozak vapi za zajebancijama, filmovima u kojima mogu da pustim mozak na pašu i jednostavno da se odmorim. Buddy-buddy filmovi su savršeni za takvo vrijeme. Većina filmskih adaptacija stripova također. Dva igrača (2 Guns, 2013.) to onda čini savršenom kombinacijom za jedno puštanje mozga na pašu i odmaranje. Em je riječ o buddy-buddy akciji s daškom komedije u vidu situacija i one linera koji frcaju na sve strane, em je riječ o adaptaciji stripa. Doduše, kada se kaže strip oni koji ne poznaju dovoljno tu materiju obično imaju predrasude da su stripovi neozbiljno štivo, što i jesu kada je riječ o superherojima i sličnim čudima, ali kada se zakopa malo dublje pronađe se tu i ozbiljnih stvari. Istoimeni strip Stevena Granta iz 2007. je jedan od takvih, samo što je u filmskom obliku ubačeno tog komičnog elementa više nego što ga je prisutno u stripu, mada ga i tamo ima, samo u manjoj mjeri.

    Dva igrača nam donosi priču o… pa, dva “igrača”, Bobbyju i Stigu, koje glume Denzel Washington i Mark Wahlberg. Priča počinje njihovim ispitivanjem od strane američke granične službe i polako se odmotava. Imate tu pljačku banke u kojoj navodno narko kartel ostavlja svoj novac, ali su stvari posve drugačije kada se ispostavi da tu narko kartel samo ostavlja procenat za CIA-u. A CIA ne voli kada neko ukrade njihov novac, posebno ne kada je riječ o 43 miliona. Imate tu i narko kartel koji ne voli kada ih vuku za nos. Imate tu i DEA-u i Mornaričku obavještajnu službu koji žele svoj dio kolača, tačnije, žele ga određeni elementi njihove organizacije. A imate i dva tipa koji su u tome do guše i naguženi su od strane svih i svi žele njihove glave na tacni.

     Izgleda da je kombinacija Baltasar Kormákur i Mark Wahlberg, koji su nam prošle godine već donijeli jedan vrlo dobar film, Krijumčare (Contraband, 2012.), uz dodatak starog lisca Denzela Washingtona, itekako upalila donijevši nam jedan vrlo zabavan i krajnje gledljiv proizvod. Hemija koju Wahlberg i Washington imaju je sjajna i opipljiva te podsjeća na onu hemiju Mela Gibsona i Dannyja Glovera iz serijala Smrtonosno oružje. Kormákur također doprinosi pokazujući da zna raditi svoj posao kada su u pitanju akcije i definitivno bih volio pogledati još njegovih filmova u ovom žanru. Naravno, ne treba zanemariti i Stevena Granta koji je doprinio svojim predloškom i Blakea Mastersa koji je sjajno prenio taj predložak na filmsko platno i napunio ga sjajnim one linerima, koji naprosto frcaju iz svake scene u kojoj se nalaze Wahlberg i Washington. Tu je i sjajna fotografija, ali i Paula Patton, kao uvijek dobrodošla doza seksipila.

    Strip možda ima donekle razrađeniju priču u smislu motiva raznoraznih negativaca i donekle je podvučenija ta društvena kritika CIA-e i njenog odobravanja raznoraznih kriminalnih aktivnosti kako bi finasirali svoje tajne operacije, a to svakako nije tajna. Film je u tom smislu povukao ručnu te je to malo umanjio i dao više akcenta na akciju i hemiju između dva glavna lika, ali to pali i donosi nam jedan sjajan film za opuštanje i odmor mozga.

Pain & Gain (2013)


Pain and Gain (2013)

ŽANR: akcija/komedija
REŽIJA: Michael Bay
SCENARIO: Christopher Markus, Stephen McFeely prema seriji članaka Pain & Gain Petea Collinsa
ULOGE: Mark Wahlberg, Dwayne Johnson, Anthony Mackie, Tony Shalhoub, Ed Harris
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 129 min.

     Mnogi ga mrze. Tvrde da nema talenta i da zna snimiti samo filmove prepune eksplozija. To će vam reći i kritičari i publika. Istina je da čovjek snima onako kako mu to producenti kažu i ako želite napraviti spektakularan akcioni film onda nećete pogriješiti ako ga pozovete da vam to uradi. Naravno, riječ je o Michaelu Bayu, l'enfant terribleu Hollywooda. Čovjek je karijeru počeo kao stažista na snimanju Indiane Jonesa i otimača izgubljenog kovčega (Indiana Jones and Raiders of the Lost Ark, 1981.) za koji je radio storyboard i za koji je mislio da će ispasti odvratan. Naravno, svi znamo kako je Indy postao kultna ličnost zbog tog filma, a to je spoznao i mladi Bay kada ga je pogledao u kinu i odlučio postati filmski redatelj. Počeo je s reklamama i muzičkim spotovima da bi na kraju prešao na veliko platno pod pokroviteljstvom Jerryja Bruckheimera i, sada pokojnog, Dona Simpsona.

    Iskreno, mislim da je najveći promašaj Michaela Baya serijal Transformeri, čiji treći dio nikada nisam pogledao. Neke stvari, čak i u takvim filmovima, su jednostavno previše. Armagedon (Armagedon, 1998.) i Pearl Harbor (2001.) su također dva filma koja je mogao preskočiti, ili su mogli biti bolji da ih je neko drugi radio, ali ostali su mu sasvim na mjestu, mada je u Lošim momcima 2 (Bad Boys 2, 2003.) imao malo pretjerivanja. Nakon što je u posljednjih nekoliko godina radio na štancanju nastavaka sage o divovskim robotima, uz koje smo odrastali u vidu crtane serije, Bay je odlučio uraditi nešto ličniji, manji projekat na kojem je radio već nekoliko godina.

   Mali projekat od Michaela Baya? Da li je to moguće, pitaju se svi. Ispade da jeste. Ako mene pitate, svojim filmom Znojem do love (Pain & Gain, 2013.) Bay je pokazao svima da može snimiti film bez spektakularnih eksplozija i bez pretjeranog budžeta. A začepio je i usta kritičarima pokazavši da ipak zna režirati kada to hoće, ili kada mu za vratom ne dišu producenti, shvatite to kako hoćete.

     Znojem do love je nastao na osnovu članaka objavljenih 1999. u Miami New Timesu od strane Petea Collinsa koji su se doticale bande iz teretane Sun Gym i njihovih zločina od 1993. do 1995. Za potrebe filma, banda je svedena na tri člana i njihovo latino porijeklo se izgubilo negdje usput, ali nema veze jer zahvaljujući vodećim glumcima, Marku Wahlbergu i Dwayneu Johnsonu te uz ispomoć Anthonyja Mackieja film je zadovoljstvo gledati. Dodajte tome i Tonyja Shalhouba i Eda Harrisa i imate sjajnu postavu. Prosto je nemoguće gledati ovaj film i ono što je ta banda radila, a ne zapitati se da li je to stvarno istina kako to tvrde autori filma na njegovom početku. Onda dobijete scenu gdje lik Dwaynea Johnsona, pun droge k'o šipak košpica, roštilja ljudske šake ispred skladišta dok ga posmatra komšinica, a onda se scena smrzne i na dnu ekrana dobijete poruku koja vas obavještava da je i dalje riječ o istinitoj priči. Opet kažete sebi da nema šanse da su takvi idioti postojali i da su imali bandu i bili uspješni kriminalci, pa odete pročačkati po svemogućem i sveznajućem Internetu i otkrijete da je zaista tako bilo, uz sitne dorade. Pa brate mili, kakvi su ovo idioti bili.

     Zahvaljujući ovoj blesavoj krimi priči prepunoj humora, uz sjajnu izvedbu svih likova, Bay nam uspijeva isporučiti svoj, vjerovatno, najbolji film do sada. Ovo je film koji će vas nasmijati, ima gomilu nabildanih likova za žene, lijepih polugolih žena za muškarce, sunce Miamija, ima akcije, ima Eda Harrisa za ozbiljnost. Ima sve ono što je jednom filmu potrebno da bi bio neobavezna zabava i da bi vas dobro zabavio. Naravno, nije film u kojem treba tražiti smisao života ili neke art pizdarije, ako to tražite, a vjerujem da ne tražite čim ste pročitali ime Michaela Baya uz naslov filma, onda zaobiđite ovaj film, u suprotnom se dobro zabavite.

Contraband (2012)


ŽANR: akcija/triler
REŽIJA: Baltasar Kormákur
SCENARIO: Aaron Guzikowski prema scenariju Reykjavík-Rotterdam Arnaldura Indriðasona i Óskara Jónassona
ULOGE: Mark Wahlberg, Kate Beckinsale, Ben Foster, Giovanni Ribisi, J. K. Simmons, David O'Hara
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 109 minuta

     Znate šta poprilično mrzim? Kad ljudi koji nisu fanovi holivudskih filmova počnu pljuvati po remakeovima koje Ameri naprave od evropskih ili azijskih filmova tvrdeći kako su originali bolji te da su Amerikanci pokvarili stvar. U redu, prvi sam koji će reći da su u određenim slučajevima remakeovi nepotrebni, bilo da se radi o remakeu filma sa engleskog ili bilo kojeg drugog govornog područja, ili da su ispali više nego loši pa nemojte misliti da ih branim jer ih ima i nepotrebnih, a Boga mi i veoma loših. Ali činjenica je, da nema remakeova filmova van engleskog govornog područja dosta ljudi ne bi ni čulo za originale pa možemo zahvaliti Bogu na lijenosti Amerikanaca koji mrze čitati titlove ili slušati neki drugi jezik osim engleskog što nam povremeno otvore oči i ukažu na određene filmove.

    Ove godine su nam podarili jedan remake islandskog trilera po imenu Rejkjavik-Roterdam (Reykjavík-Rotterdam, 2008.), koji je jedan od najskupljih islandskih filmova svih vremena. Remake je preimenovan u Krijumčare (Contraband, 2012.), a redateljsku palicu je preuzeo glavom i bradom glavni glumac iz originala, Baltasar Kormákur, koji inače potpisuje režiju u nekoliko hvaljenih filmova islandske produkcije. Priča je naravno prebačena iz Evrope u Ameriku, tačnije u New Orleans i Panamu, ali što se ostalog tiče, manje-više se pridržava originala o kojem ćemo reći nešto više poslije. Budžet je naravno veći, opet ne toliko koliko bi dobio jedan Michael Bay ili J.J. Abrams, negdje oko 25 miliona, ali se Kormákur potrudio da to izgleda kao da je imao 250 miliona na raspolaganju. Čovjek zna svoj posao, ruku na srce, te nam je podario jedan od onih brzih, adrenalinskih akcionih trilera koji vas drže zakovane za stolicu od početka do kraja.

     Najslabija karika u lancu ovog filma jeste scenario, tačnije scenarista, nepoznati Aaron Guzikowski, što mi smrdi na pseudonim nekog drugog scenariste. Naime, karakterizacija likova gotovo da i ne postoji, pa mu to možete pripisati kao jednu grešku, ali obzirom da je ovdje stavljen veći akcenat na akciju negoli na triler onda to i ne treba utjecati na vaš sud. Akcioni filmovi su obično takvi i rijetko koji ima detaljno razrađene likove i više se pažnje posvećuje samoj akciji, koju je Kormákur odlično uradio, bez razbacivanja a la Michael Bay, ali on ne zanemaruje ni taj element trilera tako da imate i dovoljnu dozu napetosti da vam drži ravnotežu akciji. Doduše, ima tu i klišeja i osjećaja već viđenog, ali budimo iskreni, koji film u današnje vrijeme to nema?

     Što se tiče same podjele uloga, svi su mi na mjestu i svi su dobro odradili svoj posao mada mi nekako Kate odudara u ovoj ulozi. Možda zbog toga što sam je navikao gledati u uskom kožnom odijelu dok tamani vampire i vukodlake 🙂 Šalu na stranu, Wahlberg, Foster i Beckinsaleica su mi vrlo dobri, ali mi je Ribisi genijalan. Ove mu uloge ljigavih tipova očigledno dobro stoje jer je i ovdje vrlo uvjerljiv u svojoj ulozi. Samo mi je žao što se David O'Hara, kojeg ste mogli gledati i u Standeru (2003.), još jednom filmu o pljačkama, ne pojavljuje više jer bi definitivno mogao dosta toga dati ovom filmu.

     Ukratko, vrlo dobar akcioni triler uz sasvim dovoljno akcije i napetosti da ćete uživati te ćete mu zanemariti propuste kojih ima, ali za jednog regularnog gledatelja i ljubitelje ovakvih filmova, Krijumčari ispunjavaju sve norme.