The Siege of Jadotville (2016)


Siege of Jadotville (2016)

ŽANR: akcija/drama/historijski
REŽIJA: Richie Smyth
SCENARIO: Kevin Brodbin prema istoimenoj knjizi Declana Powera
ULOGE: Jamie Dornan, Mark Strong, Mikael Persbrandt, Jason O'Mara, Danny Sapani, Michael McElhatton, Guillaume Canet
ZEMLJA: Irska/Južna Afrika
TRAJANJE: 108 minuta

Kroz historiju je vođeno na stotine ratova i hiljade bitki. Mnoge od njih su ekranizovane i heroji u njima su opjevani i slavljeni, ali šta je s onim bitkama koje su vođene, a njihovi heroji su skriveni i svaki dokaz o njihovoj hrabrosti skriven? Da, postoje i takve bitke. Ko zna koliko njih je vođeno. Za neke od njih znam i sam iz ovog našeg posljednjeg rata, iz priča ljudi koji su učestvovali u njima. Opsada Jadotvillea (The Siege of Jadotville, 2016.) je upravo film o jednoj takvoj bitci i neopjevanim junacima te bitke.

Continue reading “The Siege of Jadotville (2016)”

Advertisements

Black Gold (2011)


ŽANR: drama
REŽIJA: Jean-Jacques Annaud
SCENARIO: Jean-Jacques Annaud, Alain Godard, Menno Meyjes prema romanu South of the Heart: a novel of modern Arabia Hansa Ruescha
ULOGE: Tahar Rahim, Mark Strong, Antonio Banderas, Freida Pinto, Riz Ahmed, Corey Johnson, Liya Kebede
ZEMLJA: Francuska/Italija/Tunis/Katar
TRAJANJE: 130 minuta

     Nedjelja. Vjerovatno najdosadniji i najtmurniji dan za sve pa čak i kada je napolju vedro, a sunce nemilosrdno prži na +40 u hladu. Sutra je ponedjeljak, dan za posao i školu. Obavili ste pripreme za sutrašnji dan i lagano je došlo poslijepodne, a vi se želite malo opustiti i odmoriti i na barem na neko vrijeme odagnati misli od obaveza koje vas čekaju. Vrijeme je za neki lagani film za nedjeljno poslijepodne. Kako je to kolega Deckard spomenuo u jednom od svojih članaka, filmovi za nedjeljno poslijepodne moraju ispunjavati određene norme da bi se uopće svrstali u tu kategoriju. Znači, moraju biti pitki, lagani, zabavni, red zabave, red avanture, red akcije i red humora, bez previše nasilja, barem onog nepotrebnog. Nekada su se radili puno bolji filmovi za nedjeljno poslijepodne dok se u posljednjih 20-ak godina rijetko pojavi neki koji spada u tu kategoriju. Doduše, televizijske kuće sa ovih prostora znaju reprizirati neke stare klasike pa nam zagrijati dušu time, ali eto ponekad nas i moderna kinematografija iznenadi.

     Crno zlato (Black Gold, 2011.) je epska drama o stvaranju modernog arapskog društva i načinom na koji je urađen vam pruža veoma ugodnih 2 sata i koju minutu više zabave te će vas na trenutke podsjetiti na stare klasike kao što je Lawrencea od Arabije (Lawrence of Arabia, 1962.).  Nemojte me pogrešno shvatiti pa pomisliti da Crno zlato stavljam u isti rang sa gorespomenutim filmom jer klasik je ipak klasik, a i traje skoro 90 minuta više što će reći da je Jean-Jacques Annaud imao više vremena na raspolaganju i možda veći budžet sigurno bi dobili dostojnog nasljednika tih pustinjskih epskih drama, ali vjerujte mi na riječ da ćete i ovako dobiti jedan veoma pitak film.

      Ovaj film zapravo predstavlja adaptaciju romana Južno od srca: roman od modernoj Arabiji (South of the Heart: a novel of modern Arabia) Švicarca Hansa Ruescha koji je izašao još davne 1957., a glavnu riječ je vodio francuski producent arapskog porijekla Tarak Ben Ammar, koji u svom opusu ima prilično teškog smeća, ali mu se zalomi i ponešto dobro. Ulogu jednog od scenarista i redatelja je data poznatom francuskom redatelju Jean-Jacquesu Annaudu, koji je za razliku od Ben Ammara, puno uspješniji u filmskom svijetu pa se može pohvaliti filmovima kao što su Potraga za vatrom (Le Guerre du feu AKA Quest for Fire, 1981.), Ime ruže (The Name of the Rose, 1986.), Sedam godina na Tibetu (Seven Years in Tibet, 1997.) te Neprijatelj pred vratima (Enemy at the Gates, 2001.). Za glavnu ulogu je izabran mladi Francuz Tahar Rahim, koji se proslavio ulogom u hvaljenom i višestruko nagrađivanom Proroku (Un prophète AKA A Prophet, 2009.), inače odličnom filmu. Kao ispomoć ima dva stara lisca, Marka Stronga u ulozi njegovog oca, čovjek koji može i najveće smeće izvući iz ponora svojom pojavom i glumom te Antonio Banderas. Inače, nijednom od njih dvojice ovo nije prvi put da glume Arape. Za ljepotu je zadužena prelijepa Freida Pinto, koja samom svojom pojavom oduzima dah muškoj publici, a siguran sam da ni žene ne mogu ostati ravnodušne.

     Životi svih njih su isprepleteni igrom sudbine. Naime, sultan Amar (Strong) je poražen u jednoj bitki od strane emira Nesiba (Banderas) te kao poraženi i kao garanciju da više neće polaziti u rat mora predati svoja dva sina Nesibu, da ih ovaj čuva i odgaja kao svoje skupa sa svojim sinom i kćerkom (Pinto). Drugi uslov je da se dio zemlje, poznat kao Žuti pojas, ne dodijeli nijednom od njih dvojice i da ga nijedan ne može koristiti za svoje potrebe. Inače, Nesib je čovjek koji žudi za bogatstvom, što radi lične koristi, što radi dobrobiti naroda kojem želi obezbijediti ono što Zapad ima već stoljećima. Amar je totalna suprotnost njemu, konzervativan čovjek, okrenut vjeri i okružen gomilom vjerskih fanatika koji Kur'an tumače onako kako njima odgovara te samom ovom karakterizacijom možete vidjeti i trenutne dvije struje koje vladaju u arapskom svijetu, pristalice Zapada i njegove neprijatelje. Godine prolaze u najboljem redu, ali onda dolaze Amerikanci koji pronalaze naftu baš u tom Žutom pojasu, te Nesib, zaslijepljen novcem i mogućnošću unaprijeđenja svoje nacije, krši dogovor te ulazi u Žuti pojas i gradi naftne bušotine. Naravno, to dovodi do rata, preispitivanja odanosti, ljubavne priče, i na kraju, do rađanja junaka iz čovjeka u kojem to niko nije vidio.

     Film svi hvale kako je ostao dosljedan knjizi. Ne znam jer istu nisam čitao, ali da je bilo mjesta za doradu, ruku na srce, jeste. Je li to zanemarivo? Jeste, ali bi se time samo malo više produbio film. Imate vrlo dobru glumu svih aktera, posebno Marka Stronga koji naprosto krade svaku scenu u kojoj se pojavi, a ni Tahar Rahim mu ne ostaje dužan svojom ulogom naivnog, smotanog princa Aude. Imate romansu, imate akciju, imate suptilnog humora. Šta vam više treba od jednog laganog filma za nedjeljno poslijepodne? Za svakoga ponešto.

     Moram priznati da je bilo prilično hrabro snimiti film o rađanju moderne arapske nacije u današnje vrijeme kada vlada ta napeta atmosfera u svijetu između Istoka i Zapada i sve veće islamofobije, a ne toliko suptilna poruka koja se nalazi u filmu je samo dodatno pogoršala stvar te se ona ocjena koju možete vidjeti na precijenjenom filmskom portalu imbd.com i uspjeh filma u mnogome zavise od toga kakvog je mišljenja onaj koji gleda film. Ako mene lično pitate, zaboravite na politiku, religiju i ostala čuda koja nas nepotrebno opterećuju i pogledajte film sa užitkom i opustite se. Ako se film ne bavi time, zašto se onda morate vi?

John Carter (2012)


ŽANR: akcija/avantura/fantazija
REŽIJA:  Andrew Stanton
SCENARIO: Andrew Stanton, Mark Andrews, Michael Chabon po romanu A Princess of Mars Edgara Ricea Burroughsa
ULOGE: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Samantha Morton, Mark Strong, Ciarán Hinds, Dominic West, James Purefoy, Willem Dafoe, Polly Walker
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 132 minute

     Da Hollywood odavno seže za literarnim predlošcima u potrazi za pričom koju će pretočiti sa riječi na filmsko platno je odavno poznato i obično se takvi projekti uveliko najavljuju prije negoli se počnu snimati, a onda se javnost još dodatno siluje najavama u postprodukcijskoj fazi kratko vrijeme prije pojavljivanja tog filma u kinima. Obično takvi filmovi i propadnu, što na kino blagajnama, što kod kritike. To se može posmatrati recipročno, što je veći marketing, to je manji uspjeh filma. Zašto je to tako zaista je teško reći. Po meni su u većini slučajeva krivi scenaristi koji obično iskasape literarni predložak, da li po svom ili nahođenju producenata, ko će ga znati, ali je tako. Nekada su krivi i redatelji, koji su opet, obično neki neiskusni likovi kojima je to tek prvi, eventualno drugi film.

     Da John Carter (2012.) nije uspio produkt nije tajna. Kritičari su ga većinom nabili na kolac, a ni publika mu nije previše naklonjena obzirom da još nije zaradio ni budžet koji je uložen u njega što je za studio poput Disneyja strašno. Koga okriviti za taj neuspjeh u ovom slučaju? Teško se odlučiti da budem iskren, ali najveća krivica pada na pleća scenarista, a onda i redatelja.

     Zašto, pitate se. Jednostavno. John Carter je zapravo adaptacija prvog u nizu od 11 romana o Barsoomu tj. Marsu, koji su izašli iz pera slavnog Edgara Ricea Burroughsa kojeg će mnogi prepoznati po Tarzanu. Samim tim to scenaristima daje i više nego dovoljno mogućnosti i prilika da se razmašu tom bogatom historijom i dadnu nam bogatu priču prepunu uzbuđenja i avanture. Da li su to iskoristili? Ne bih rekao. Moram priznati da nisam čitao Burroughsove romane, ali ako je čovjek napisao 11 romana u tom svijetu onda se imalo više nego dovoljno materijala za napisati nešto bolje od onoga što nam je ponuđeno.

     Što se tiče redatelja, Andrewa Stantona, ovo mu je prvi igrani film dok je dosad za Pixar uradio Život buba (A Bug's Life, 1998.), Potraga za Nemom (Finding Nemo, 2003.) i WALL-E (2008.). Da li je on bio pravi izbor za redatelja ovog filma? Teško. Prvi izbor je bio Robert Rodriguez 2005., a onda je poslije njega došao Kerry Conran, čovjek koji je u svojoj karijeri snimio samo jedan film, zabavni Gospodar neba i svijet sutrašnjice (Sky Captain and the World of Tomorrow, 2004.), a onda je i on zamijenjen Jonom Favreauom, koji je također otišao da bi nam donio ništa bolji Kauboji i vanzemaljci (Cowboys & Aliens, 2011.). Nakon duže pauze, doveden je Stanton. On jeste stvorio zanimljiv svijet, ali da li zbog neiskustva rada na igranom filmu ili zbog scenarija, ne zna držati ritam filma što mu i jeste najveća mana. Malo dosade, bogda akcije, bogda humora, period dosade, bogda slabašne akcije, period dosade potpomognut glupim dijalozima. To je otprilike neki ritam filma. Taman kada se trznete i uživite u film on vas vrati nazad u stolicu.

     Glumačka ekipa kao iz snova, većinom Britanci, sa jedne strane imamo Jamesa Purefoya, Ciarána Hindsa i Polly Walker iz HBO-ovog Rima (Rome, 2005.-2007.), onda imamo Dominica Westa također iz HBO-ove Žice (The Wire, 2002.-2008.), zatim su tu Taylor Kitsch i Lynn Collins iz X-Men Početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine, 2009.), pa onda Mark Strong, Willem Dafoe, Samantha Morton, a većina njih stoji neiskorišteno. Osim Kitscha i Collinsice jedva da se iko drugi pojavljuje što je prava sramota.

     Ne mislim da sam previše kritičan prema ovom filmu, ali od ovakvih filmova ne očekujem ništa previše, samo čistu zabavu i avanturu. Nažalost, bojim se da film podbacuje i u jednom i u drugom. Nemojte me pogrešno shvatiti, ima tu i jednog i drugog, ali jednostavno to nije fino uklopljeno da bi bilo kako treba. Čak je i Conan Barbarin (Conan The Barbarian, 2011.), po kojem ja mogu pljuvati koliko god hoću sa gledišta obožavatelja lika mišićavog barbarina, puno zanimljiviji jer mu radnja teče, nema previše smaranja i sve je podređeno avanturi. Ovako John Carter ostaje jedan od onih filmova koje možete, a i ne morate pogledati jer nećete previše izgubiti negledanjem istih. Sudeći prema izrazima lica ljudi koji su sa mnom napustili kino salu, rekao bih da i oni dijele moje mišljenje.

Tinker Tailor Soldier Spy (2011)


ŽANR: triler
REŽIJA: Tomas Alfredson
SCENARIO: Bridget O'Connor, Peter Straughan po romanu Tinker, Tailor, Soldier, Spy Johna le Carréa
ULOGE: Gary Oldman, Colin Firth, Tom Hardy, John Hurt, Toby Jones, Mark Strong, Benedict Cumberbatch, Ciarán Hinds
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Francuska
TRAJANJE: 127 minuta

     Živjeti u doba Hladnog rata i te stalne napetosti između Istoka i Zapada je imalo i svojih prednosti. U toj silnoj paranoji, neki su pronašli i načina da to iskoriste u svoju korist i zarade koju kintu, a John le Carré je bio jedan od njih. Početkom ‘60-ih godina prošlog stoljeća je radio za MI6 i počeo je pisati romane, a nakon što je 1963. izdao svoj treći roman Špijun koji je došao sa hladnoće (The Spy Who Came in from the Cold), koji je doživio veliki uspjeh, čovjek je ostavio svoje špijunske spravice u ormar, napustio MI6 i počeo se baviti pisanjem. Dvije godine poslije došla je i ekranizacija Špijuna koji je došao sa hladnoće (The Spy Who Came in from the Cold, 1965.) sa legendardnim Richardom Burtonom u glavnoj ulozi. Može se reći da je poslije toga le Carré ušao u legendu te se i dan-danas smatra jednim od najboljih pisaca špijunske tematike u svijetu.

Continue reading “Tinker Tailor Soldier Spy (2011)”