Miljeong AKA The Age of Shadows (2016)


age_of_shadows

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Kim Jee-woon
SCENARIO: Kim Jee-woon, Lee Ji-min, Park Jong-dae
ULOGE: Song Kang-ho, Gong Yoo, Han Ji-min, Shin Sung-rok, Shingo Tsurumi, Lee Byung-hun
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 140 minuta

Kim Jee-woon je bez sumnje jedan od najsnalažljivijih svjetskih redatelja. Svih vremena. Zašto to kažem? Jer skoro da ne postoji žanr u kojem se nije okušao i u svakom napravi remek djelo. Poznat je kao čovjek koji dosta pažnje posvećuje stilu što se vidi u svakom njegovom filmu. Gotovo cijeli prikaz njegove kinematografije možete pronaći ovdje, sa izuzetkom par filmova, ali doći će i oni na red.

Continue reading “Miljeong AKA The Age of Shadows (2016)”

Advertisements

Joyonghan gajok AKA The Quiet Family (1998)


The Quiet Family (1998)

ŽANR: komedija/horor
REŽIJA: Kim Jee-woon
SCENARIO: Kim Jee-woon
ULOGE: Song Kang-ho, Park In-hwan, Choi Min-sik, Na Moon-hee, Go Ho-kyung, Lee Yoon-seong
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 101 min.

     Nedavno sam pričao o genijalnom Kimu Jee-woonu. Bojim se da sam se zaljubio u njegov rad, ali preko ušiju. Svakim njegovim filmom ga gotivim sve više i više. Pisao sam o tome kako se snalazi u raznim žanrovima i uvijek isporučuje zabavne filmove. Pisao sam o Gorkoslatkom životu (Dalkomhan insaeng AKA A Bittersweet Life, 2005.), filmu koji mi je legao već na prvo gledanje i to je bila ljubav na prvi pogled sa radom i djelom Kima Jee-woona; pisao sam o posveti velikom Sergiju Leoneu u Dobar, loš, čudan (Joheunnom nabbeunnom isanghannom AKA The Good, the Bad, the Weird, 2008.), pisao sam i o mračnom trileru Vidio sam đavola (Akmareul boatda AKA I Saw the Devil, 2010.) filozofskom segmentu u Knjizi Sudnjeg dana (Inryu myeongmang bogoseo AKA Doomsday Book, 2012.) kao i Kimovom američkom debiju Posljednje uporište (The Last Stand, 2013.) pa je tako došao na red i njegov redateljski debi, Tiha porodica (Joyonghan gajok AKA The Quiet Family, 1998.).

     Ovdje se tačno vidjela ta njegova sposobnost da balansira žanrovima i miješa specifičan humor u bizarnim situacijama, što dovodi do urnebesne provale smijeha. Pod uvjetom da imate afinitet prema zaista uvrnutom humoru. Tiha porodica je crna komedija sa elementima horora i, kao što i sam naslov to kaže, to je priča o porodici. Ne baš uobičajenoj porodici. Šestoročlana je to porodica i veoma čudna. Otac, majka, dvije kćerke, jedna pomalo natprirodnih sposobnosti, povučena, druga na pragu zrelosti, zgađena što mora da živi u divljini, sin sa kriminalnim dosjeom i veoma čudan stric. Da bi spasili djecu, ali i da bi zaradili koju kintu, otac i majka kupuju lovački dom u planini, namamljeni obećanjem da će tuda proći put. Međutim, puta nema, a ni mušterije nisu nešto čest prizor u toj divljini. Nakon što im prva mušterija počini samoubistvo, posao počinje cvjetati, ali kako posao cvjeta, tako se i broj leševa povećava, a ni za jedan se ne zna ko je umro na bizarniji način.

     Sjajna je ovo crna komedija, ali zaista sjajna. Imate sjajnu atmosferu, natprirodnu i tmurnu povremeno, odličnu režiju, sjajnu podjelu uloga, među kojima imate i sada dva velika glumačka imena, tada tek u počecima karijere, Choi Min-sik i Song Kang-ho. Sjajan soundtrack je također tu. Opičena priča. Šta ćete više? Sve ono što volite kod Kima Jee-woona je tu pa navalite, ako niste gledali njegov redateljski debi. Čak i ako niste njegov fan, a volite dobru crnu komediju, ne tražite dalje. Tiha porodica je film za vas.

Joheunnom nabbeunnom isanghannom AKA The Good, the Bad, the Weird (2008)


The Good the Bad The Weird (2008)

ŽANR: akcija/avantura/komedija
REŽIJA: Kim Jee-woon
SCENARIO: Kim Jee-woon, Kim Min-suk
ULOGE: Song Kang-ho, Lee Byung-hun, Jung Woo-sung
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 136 min.

     Kim Jee-woon je vjerovatno jedan od najboljih redatelja Južne Koreje. Ispravka, Kim Jee-woon je vjerovatno jedan od najboljih redatelja današnjice. Zašto to kažem? Zato što je čovjek svestran, piše svoje filmove, snalazi se u svakom žanru, tehnički je izuzetno potkovan, ima sjajnu muziku u filmovima i kada sve to spojite, dobijete redatelja koji zna napraviti prokleto dobar film. Bilo da se radi o čistom hororu kao što je Priča o dvije sestre (Janghwa, Hongryeon AKA A Tale of Two Sisters, 2003.) ili o gangsterskoj drami o osveti kao što je Gorkoslatki život (Dalkomhan insaeng AKA A Bittersweet Life, 2005.), Kim se snađe i servira nam film gdje se od nas traži samo da sjednemo i uživamo.

     Takav je slučaj i sa Dobar, loš, čudan (Joheunnom nabbeunnom isanghannom AKA The Good, the Bad, the Weird, 2008.), jednim od najopičenijih i najzabavnijih filmova koje ćete pogledati. Riječ je o orijentalnom vesternu, koji je u biti posveta prvenstveno Sergiju Leoneu, a zatim i Samu Peckinpahu i Johnu Fordu, velikanima vesterna. Da, orijentalni vestern. Dobro ste pročitali. Ako je Sergio Leone, Talijan, mogao snimati filmove o kaubojima na Divljem zapadu, što ne bi mogao Kim Jee-woon snimati vestern o kaubojima, ali u mandžurijskoj stepi?

     Dobar, loš, čudan se može posmatrati i kao remake sjajnog Leoneovog Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo AKA The Good, the Bad, the Ugly, 1966.), ali na Kimov način. Prije svega, imate tri lika iz naslova, koji jure za skrivenim blagom, negdje u unutrašnjosti Mandžurije, a za petama su im japanska vojska, korejski Pokret otpora i mandžurijski razbojnici. Dvojica sklapaju pomalo klimav savez ne bi li tamo stigli prije trećeg, a sve sa ciljem da ga liše života. Tu je i scena sa kopanjem, ali i “meksički obračun” na kraju.

     Naravno, između svega toga, film je ispunjen urnebesnom akcijom i jurnjavom, kao i nasiljem, specifičnim za Kima Jee-woona. On je čovjek koji čak i nasilje i smrt može učiniti urnebesno smiješnima. Stilski urađena pucnjava, prelijepa fotografija, komični trenuci, fenomenalna muzika i dodajte na to sjajan glumački trio koji čine Song Kang-ho, Lee Byung-hun i Jung Woo-sung i imate sjajnu akcionu avanturu prožetu komedijom, čak i tamo gdje se najmanje nadate tome. Doduše, neki će zamjeriti na količini superherojske nerealnosti, ali i to je jedan od zaštitnih znakova Kima Jee-Wooa pa stoga ne treba previše obraćati pažnju na to. Zaista, 135 minuta čiste zabave.

The Last Stand (2013)


The Last Stand (2013)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Kim Jee-woon
SCENARIO: Andrew Knauer
ULOGE: Arnold Schwarzenegger, Forest Whitaker, Johnny Knoxville, Rodrigo Santoro, Luis Guzmán, Jaimie Alexander, Eduardo Noriega, Peter Stormare, Zach Gilford, Génesis Rodríguez
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 107 min.

     Konačno je došao i taj trenutak. Nakon 10 godina pauze i odmora od malih ekrana (ne računam sitne uloge u Put oko svijeta za 80 dana (Around the World in 80 Days, 2004.), Plaćenicima (The Expendables, 2010.) i Plaćenicima 2 (The Expendables 2, 2012.)) konačno dočekasmo i povratak Arnolda “Guvernatora” Schwarzeneggera na velike nam ekrane. Naravno, taj povratak se morao desiti u žanru koji ga je i proslavio 80-ih godina prošlog stoljeća, a to je čistokrvna akcija iz koje adrenalin pršti na sve strane. Zadatak da ga vrati tamo gdje mu je i mjesto bilo sve ovo vrijeme, a ne neka uloga političara, je dobio legendarni južnokorejski redatelj Kim Jee-Woon, kojemu je ovo bio i redateljski debi u SAD-u, a osoba koja ih je okupila u istu ekipu je bio Lorenzo di Bonaventura, producent koji nam je u posljednjih 7-8 godina donio više zaboravljivih ljetnjih hitova negoli nešto pamtljivo, mada su mu se zalomila i dva-tri filma vrijedna spomena. Pored Švarcija, ekipi se pridružilo još nekoliko zvučnih imena poput Foresta Whitakera, Rodriga Santora, Eduarda Noriege i Petera Stormarea, od kojih su neki veći starosjedioci žanra (Stormare :)) što nam samo po sebi obećava zabavu. Još ako uzmete u obzir filmove koje nam je di Bonaventura servirao kao producent, te Švarci u svojoj mladosti, a da ne spominjem Jee-Woona i njegov opičeni tribute špageti vesternima, Dobar, loš, šašav (Jo-eun nom nappeun nom isanghan nom AKA The Good, the Bad, the Weird, 2008.) znate da vas čeka jedan film u kojem treba pustiti mozak na pašu i jednostavno uživati.

     Priču filma mislim da svi znaju, Švarci je šerif u pograničnom gradiću po imenu Sommerton Junction u kojem vrijeme kao da stoji i u kojem se ništa živo ne dešava sve do trenutka kada saznaju da prema njima ide odbjegli šef meksičkog narko kartela u svojoj nabrijanoj Corvetti ZR1 od 1000 konja. S obzirom da je Švarci jedna poštenjačina od čovjeka, a i ljudi tog šefa su mu ubili zamjenika, on ga odlučuje zaustaviti i tu počinje akcija. Zapravo, ovaj film nema praznog hoda i gotovo svih 107 minuta je ispunjen akcijom tako da ćete zaista uživati s mozgom stavljenim na autopilot.

     Baš kao i Jee-Woonov Dobar, loš, šašav, tako mi i Posljednja bitka (The Last Stand, 2013.) dobrim dijelom baca na neki hommage vestern žanru; šerif pograničnom gradiću, široka ulica koja dijeli grad na dva dijela na kojoj se odvija obračun, pucnjava s krovova, da ne spominjem Stormareov lik i njegov pištolj, samo što je film smješten u 21. stoljeće i prilagođen novoj publici. S te strane Jee-Woon je odradio majstorski posao i mislim da je imao prilično nesputane ruke u odnosu na druge redatelje kada je radio ovaj film. Iskreno se nadam da ga di Bonaventura nije sputavao kako to samo producenti znaju, ali mislim da nije. Najveći problem ovog filma leži u njegovom scenariju koji je prepun nelogičnosti, loših dijaloga i drugih stvari kakvim su ovakve akcije obično pune, ali Jee-Woon je izvukao vrhunac iz njega. Šteta je i što je Stormare praktično neiskorišten, a on itekako zna biti odličan negativac, te su ženske uloge malo… promašene.

     Da li je ovo najbolji Jee-Woonov film? Daleko od toga, ali je sasvim solidan američki debi. Film koji je ispunio svoju svrhu, bio je djetinjasti zabavan. Da li je Švarci mogao izabrati bolji film za povratak? Možda, ali ako uzmemo u obzir nekoliko filmova koje je snimio prije nego je otišao u penziju (neću ni da ih ni imenujem koliko su loši), Posljednja bitka je više nego dobar film za povratak, a i spada u njegova zabavnija ostvarenja. Zabavniji mi je čak i od oba dijela Plaćenika. Da li sve ove mane filma smetaju filmu da bude zabavan? Ne, ovo je ipak jedna akcija za puštanje mozga na pašu i odmaranje, a u takvima nam zaista ne trebaju filozofske misli o smislu života i duboki likovi. Na stranu sve negativnosti, odlična režija Jee-Woona i zanimljiva glumačka postava su garant dobre zabave gdje će vam 107 minuta proletjeti dok kažete “keks”.