King Arthur: Legend of the Sword (2017)


king_arthur_legend_of_the_sword_ver6_xlg

ŽANR: akcija/fantastika
REŽIJA: Guy Ritchie
SCENARIO: Guy Ritchie, Joby Harold, Lionel Wigram
ULOGE: Charlie HunnamÀstrid Bergès-Frisbey,  Djimon Hounsou,  Aidan Gillen, Jude Law, Eric Bana
ZEMLJA: SAD/Ujedinjeno Kraljevstvo/Australija
TRAJANJE: 126 minuta

Znate ga kao reditelja koji je krajem ‘90-ih godina prošlog stoljeća započeo novi talas britanskih kriminalističkih filmova, sa specifičnim crnim humorom, brzim rezovima, blesavom montažom i još luđom naracijom. To je čovjek koji je proslavio Jasona Stathama. Poslije se bacio na moderni prikaz Sherlocka Holmesa, gdje je odradio sjajan posao sa Sherlock Holmes (Sherlock Holmes, 2009.) i Sherlock Holmes: Igra sjenki (Sherlock Holmes: A Game of Shadows, 2011.), gdje je razbio sterilni prikaz poznatog detektiva i napravio od njega prokleto zabavne filmove. Naravno, riječ je o Guyu Ritchieju.

Continue reading “King Arthur: Legend of the Sword (2017)”

Advertisements

Sherlock Holmes: A Game of Shadows (2011)


ŽANR: akcija/avantura
REŽIJA: Guy Ritchie
SCENARIO: Kieran Mulroney, Michele Mulroney prema djelima ser Arthura Conana Doylea
ULOGE: Robert Downey, Jr.. Jude Law, Noomi Rapace, Jared Harris, Stephen Fry, Kelly Reilly, Rachel McAdams
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 129 minuta

     Kada je 1887. godine sjeo za svoj pisaći stol i počeo pisati o Sherlocku Holmesu, pretpostavljam da njegov tvorac, ser Arthur Conan Doyle, nije ni sanjao o slavi koju će njegov lik doživjeti u sljedećih 200 i kusur godina. Zvuči pomalo ironično, ali čini se da je fiktivni lik doživio veću slavu od svog tvorca. U tih 200 i kusur godina svog postojanja Sherlock Holmes se pojavio u 4 romana i 56 priča koje je lično napisao ser Arthur Conan Doyle, pa onda imamo preko 211 filmova u kojima ga je glumilo 75 glumaca, stripove, pozorišne predstave, TV serije, brodvejski mjuzikl, video igre; pojavljivao se kao nijemi junak pa poslije kao junak sa govorom, u crno-bijelom i kolor izdanju, u BBC-jevoj seriji koja se trenutno prikazuje Sherlock radi u modernom Londonu, a čak su ga i Rusi obradili u svojoj verziji u nekoliko filmova. Sve ovo Sherlocka Holmesa čini likom koji se najviše puta pojavljivao na nekom mediju i drugom obliku od onog originalnog književnog.

     Koja je verzija Sherlocka Holmesa najbolja i koji ga glumac najbolje interpretira, to su pitanja o kojima se i dan danas vode polemike, ali 2009. godine nam je došla jedna verzija Sherlocka kakvog prije nismo imali prilike vidjeti. Naime, radi se o Sherlocku Holmesu (2009.) Guya Ritchieja sa Robertom Downeyjem Jr. kao Holmesom i Judeom Lawom kao njegovim vjernim pratiocem, dr. Watsonom. Moram priznati da sam jedva čekao da pogledam Ritchiejevu viziju kako Sherlock Holmes treba izgledati. Rezultat je bio jedan vrlo zabavan film u kojem je razbijen onaj pomalo učmali prikaz Sherlocka Holmesa, koji je, budimo iskren, već postajao dosadan jer se sve svodilo na isto. Guy Ritchie svojom režijom te Downey Jr. i Law svojom hemijom i glumom te intrigantan i zanimljiv scenario su uspjeli napraviti veoma zabavan film, gdje ste imali onog starog detektiva Holmesa koji se pouzdaje u svoju dedukciju, ali se i mlati kao Jason Statham. Dobro, ne baš kao on, ali nije ni daleko.

     Sve to pije vode, jer je Holmes i u Doyleovim djelima prikazan kao vješt bokser i poznavalac borilačkih vještina što je u većini filmova i serija totalno zanemareno, ali je Ritchie to odlučio izvući na vidjelo. Film je doživio veliki uspjeh i vođeni pohlepom, holivudske guzonje brže-bolje potpisaše novi ugovor sa vodećim trojcem, Ritchiejem, Downeyjem Jr.-om i Lawom te krenuše u realizaciju drugog dijela.

     Jesam li ga nestrpljivo čekao? Itekako. Jesam li ostao zadovoljan kao poslije prvog dijela? I ne baš. Nisu više vremena kao prije kada se čekalo neko vrijeme prije nego se krene u pravljenje nastavka, ono da malo odstoji, već se odmah nakon izlaska nekog filma, pa čak i ranije, kreće u produkciju nastavka. To naravno ima za posljedicu brojne nedostatke i vrlo malo prednosti. Gotovo jedina prednost je ta što je prethodnik još uvijek živ u sjećanju ljudi, ali je zato mana preduhitrenost, imate utisak da je sve sklepano tek tako reda radi i generalno osjećaj onoga “nešto fali”.

     Kao protivnik Sherlocka Holmesa u drugom dijelu je uzet prof. Moriarty, Holmesov smrtni neprijatelj iako su se sreli samo u dvije priče te je izmišljen samo kao sredstvo koje će poslužiti za ubijanje Sherlocka Holmesa. Svejedno, uprkos tome, prof. Moriarty je gotovo uvijek spominjan kao njegov zakleti neprijatelj. Koliko je dobro što su uzeli baš njega kao lika za protivnika Sherlocka Holmesa u Igri sjena, toliko je i loše. Zašto loše? Najviše zbog toga što je prof. Moriarty ostao prilična misterija tj. njegov lik je nedovoljno razrađen te imate osjećaj da gledate treći dio serijala, a ne drugi, te je u tom drugom objašnjeno ko je zapravo Moriarty i šta je njegova svrha te zašto ga Sherlock Holmes uopće proganja.  Najveći krivci za taj promašaj u scenariju, a i za sve ostale promašaje što se tiče scenarija, jesu dvoje scenarista koji jednostavno nisu imali dovoljno iskustva da bi napisali nešto na ovom nivou. Nisu ni scenaristi prvog bogzna kakva imena, ali je scenario bio za klasu bolji i intrigantniji.

     Što se tiče režije, Ritchie je tu odradio svoj klasični posao, ali je za razliku od svojih ostalih uradaka ovdje malo pretjerao, a tu najviše izdvajam onu scenu u šumi sa granatiranjem. Što je previše, previše je. Downey Jr. i Law na visini zadatka i hemija koja vlada između njihova dva lika je jedan od glavnih i osnovnih pokretača filma bez koje bi film zaista bio puno, puno lošiji. Neki zamjeraju i to da njihov odnos u ovom dijelu malo previše naginje homoerotizmu, ali da budem iskren, ima osnova za tu izjavu, ali ipak je to malo previše za izjaviti.

     Znači, Igra sjena nije u rangu svog prethodnika i može joj se naći mnoštvo zamjerki, ali nije ni loš za odbaciti tj. zanemarite li mu one mane koje sam pobrojao, a većina ljudi hoće. Onako, pogledati za opuštanje i puštanje mozga na pašu. Mada, nemojte se iznenaditi ako se razočarate jer nije uvijek više bolje, na što se očigledno igralo u ovom nastavku. Doduše, volio bih vidjeti jednu mračniju adaptaciju Sherlocka Holmesa u kojem bi Holmes bio prikazan kao vješt borac, kako ga je Ritchie prikazao, ali i kao hladnokrvni istraživač i ovisnik o kokainu, kakvim je prikazan u literaturi. Mislim da bi to bilo zanimljivo za pogledati.

Hugo (2011)


ŽANR: avantura/drama/porodični
REŽIJA: Martin Scorsese
SCENARIO: John Logan po romanu Invention of Hugo Cabret Briana Selznicka
ULOGE: Ben Kingsley, Sacha Baron Cohen, Richard Griffiths, Frances de la Tour, Asa Butterfield, Chloë Grace Moretz, Ray Winstone, Emily Mortimer, Jude Law, Christopher Lee
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 126 minuta

     Prošle godine su nam došla dva odlična filma koji su radnjom smješteni u Pariz, prvi je Allenov Ponoć u Parizu (Midnight in Paris, 2011.), možda i ponajbolji Allenov film u posljednjih 10 godina, ako ne i više, a drugi je Hugo (2011.) legendarnog Martina Scorsesea. Oba filma su takmičari u ovogodišnjoj dodjeli za nagradu Američke filmske akademije, Ponoć sa 4, a Hugo sa 11. Bit će to izuzetno žestoka trka posebno kad se uzmu u obzir i ostali takmičari, meni lično su oba filma dobra, ali mi je Allenova Ponoć ipak draži, ali da mi kažemo nešto više o Hugi.

     Prije svega, baš kao što je Allen odao počast starim umjetnicima i Parizu ‘20-ih godina prošlog stoljeća tako i Scorsese odaje počast nijemom filmu i jednom od pionira filma, Georgesu Mélièsu. E sad, Allen je to uradio onako iz duše, pa sjeo i napisao scenario, dok se Scorsese poslužio dječijom ilustrovanom knjigom Briana Selznicka , ali se ne može reći da Scorsese u ovaj film nije uložio svoje srce i dušu. Naprotiv, iako je radio po adaptiranom scenariju Johna Logana, ovo je Scorseseov film od glave do pete. Sad se sigurno pitate što Scorseseov film, koji to njegov film nije njegov? E sad, jedan od najvećih razloga zašto je Scorsese jedan od najvećih živućih redatelja i zašto se održao tolike godine u Hollywoodu, a toliki mnogi su pali jeste taj što je već davno rekao: “Ja snimim dva-tri filma za studio i producente, a onda snimim jedan za sebe.” Dobro, možda je u posljednjih 20 godina ipak zaradio nekog kredita kod holivudskih producenata pa će mu dati pare da snimi nešto iako je to poteklo iz njegove glave, ali ovaj je definitivno snimio za svoj ćejf. Zašto? Zato što u današnje vrijeme kada nekome spomenete film iz 1999. kažu vam da niste normalni, a kamoli da spomenete tamo neki Put na Mjesec (A Trip to the Moon) iz 1902. ili Nemoguće putovanje (An Impossible Voyage) iz 1904. i zbog toga Scorseseu skidam kapu do poda jer je trebalo imati, izvinjavam se na izrazu, muda snimiti ovako nešto.

     Hugo (Butterfield) je siroče koje živi na pariskoj željezničkoj stanici i navija satova, a usput radi na popravci automata, jedinoj stvari koja mu je preostala od pokojnog oca. On misli da će mu taj automat prenijeti neku poruku od oca. U filmu ćete susreti još i Isabelle (Moretz), djevojčicu koja pomaže Hugi da popravi automat i otkrije njegovu tajnu, zatim inspektora stanice (Cohen), nemilosrdnog čovjeka koji progoni Hugu i sve druge siročiće koje hvata po stanici, zatim Mélièsa (Kingsley) i njegovu suprugu Jeanne (McCrory) te Judea Lawa i Raya Winstonea u ulogama Hugovog oca i strica.

     Hugo je zaista jedan prelijep i magičan film i mislim da nije bilo boljeg čovjeka od Scorsesea da ga uradi, prije svega jer je on jedan veliki filmofil i obožavatelj filma, posebno evropskoga. Knjigu nisam čitao pa ne mogu komentarisati da li se i koliko se film razlikuje od nje, ali sam pročitao da je Selznick veliki obožavatelj nijemog filma i samog Mélièsa te je stoga i napisao knjigu, koja je pak bazirana na pravom Mélièsovom životu tj. sve ono što vidite u filmu, a tiče se samog Mélièsa i njegovog života je zaista istinito i tako se dogodilo. Glumci su zaista dali sve od sebe, ali su djeca ta koja su naprosto digla ovaj film na veći nivo. I Butterfield i Moretz su odradili zaista maestralan posao i nadam se da neće završiti kao većina dječijih filmskih zvijezda, u spirali droge, alkohola i zaborava

     Doduše, da budem iskren, jedna stvar mi je zasmetala, a siguran sam da će i mnogim drugima, a to je svrstavanje ovog filma u dječiji i porodični. Mislim, stoji to, u neku ruku on jeste dječija avantura i jeste za cijelu porodicu, ali kao što već rekoh, koliko odraslih, a kamoli djece zna za nijeme filmove, a da ne pričamo o Georgesu Mélièsu i njegovom opusu. S te tačke će mnogima zasmetati i smatrat će ga dosadnim, ali nije. Dobro, Allenova Ponoć mi je zanimljivija, ali i Hugo je zaista jedan odličan film, hommage staroj eri filma i njegovim pionirima i ako mu date priliku zasigurno će vam se svidjeti pa makar ne znali ništa o toj eri kinematografije jer će vas njegova magija držati prikovanima za stolicu do kraja. Martin Scorsese nam je još jednom pokazao da je pravi majstor pričanja priče.

Contagion (2011)


ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Steven Soderbergh
SCENARIO: Scott Z. Burns
ULOGE: Marion Cotillard, Matt Damon, Laurence Fishburne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet, Bryan Cranston
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 106minuta

     Steven Soderbergh je jedan od rijetkih redatelja u Hollywoodu koji može snimiti podjednako dobar blockbuster i jedan nezavisni art film, nešto što polazi za rukom zaista rijetkim redateljima i tu mi staje rame uz rame sa Martinom Scorseseom. Filmovi koje Soderbergh snima su uvijek zanimljivi, bilo da se radi o napucanom blockbusteru poput Oceanovih jedanaest (Ocean's Eleven, 2001.) ili art filmu o osveti kakav je Englez (The Limey, 1999.).

     Ovaj put Soderbergh se odlučuje okušati u polju medicinske drame sa primjesama trilera, čak i psihološkog horora ako se smijem tako izraziti. U ovom žanru su se mnogi okušali, a možda i najbolji primjer ovakvog filma jeste sa naših prostora, jedan i jedini Variola vera (1988), kojeg su, izgleda, Burns i Soderbergh gledali prije nego su odlučili snimiti svoje djelo o masovnoj zarazi, panici koju stvara i posljedicama koje ostavlja. Ukoliko se ne varam, posljednji veći film na ovu temu je bio Petersenov Van kontrole (Outbreak, 1995.), koji se uopće ne može nositi ni sa Variolom verom ni sa Soderberghovom Zarazom (Contagion, 2011.).

     Priča vješto prati nekoliko likova koje međusobno veže samo virus, a koji, na određeni način, utječe na živote svih njih. Scenario je zaista pametno napisan, a masovna histerija i panika koji su prikazani su odlični i to je nešto što zaista volim vidjeti u filmovima što me odmah asocira na Put (The Road, 2009.) ili Maglu (The Mist, 2007.) i onu poznatu izjavu: “Oduzmi nam civilizaciju i pravila i postat ćemo životinje”. Jedina nedovoljno ispričana stvar u ovom filmu je priča o novinaru-blogeru Krumwiedeu (Law) koja se možda mogla još malo proširiti. Soderbergh vrlo vješto priča priču o masovnoj zarazi i njenom utjecaju na sitnu raju, kao i na one krupne ribe, koje uglavnom štite svoje guzice, ali se i među njima javi poneka dobra duša spremna da učini koje dobro djelo.

     Zaraza nije još jedan holivudski blockbuster, naprotiv, to je jedna pametno ispričana priča koja bi nas trebala natjerati na razmišljanje. Većinu ljudi će odbiti svojom sporošću, ali Soderbergh je Soderbergh i ukoliko ne volite njegove filmove koji ne spadaju u holivudske blockbustere i smatrate ih zamornima i dosadnima, onda zaobiđite i ovaj. Moram još napomenuti da film ima odličan soundtrack za koji se pobrinuo Soderberghov dugogodišnji saradnik, Cliff Martinez.