The Disappearance of Eleanor Rigby (2014)


disappearance_of_eleanor_rigby_ver2

ŽANR: drama
REŽIJA: Ned Benson
SCENARIO: Ned Benson
ULOGE: Jessica Chastain, James McAvoy, Viola Davis, William Hurt, Isabelle Huppert, Ciarán Hinds
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 89 min. Him/100 min. Her/123 min. Them

     Kada se u životu ljudi pojavi neka teška situacija poput gubitka voljene osobe ili neke teške bolesti, ljudi se mijenjaju, mijenjaju se odnosi između ljudi. Nekada se ljudi zbliže više nego ikada prije, nekada se raziđu. Svako se nosi sa svojim bolom na drugi način. Debitantski film Neda Bensona se upravo bavi time, odnosom između dvoje ljudi nakon bolne i iznenadne situacije u njihovim životima.

Continue reading “The Disappearance of Eleanor Rigby (2014)”

Advertisements

Zero Dark Thirty (2012)


Zero Dark Thirty (2012)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Kathryn Bigelow
SCENARIO: Mark Boal
ULOGE: Jessica Chastain, Jason Clarke, Joel Edgerton, Édgar Ramírez, Mark Strong, Kyle Chandler
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 157 min.

     Kada je 2008. na tržište došao jedan mali film po imenu Katanac za bol (The Hurt Locker, 2008.) gotovo da niko nije ni obratio pažnju na njega sve do njegove nominacije i konačne pobjede na dodjeli Oscara 2009. Da, izabrao sam naziv Katanac za bol jer mi ima više smisla od Narednik James. I da, film je izašao 2008., ali je u Americi izašao tek 2009. pa stoga i njegova nominacija za Oscara. Nego, da se mi vratimo našoj priči. Katanac za bol je bio jedan od onih filmova koje sam u videoteci uzimao po sistemu “ima zvučnog redatelja (u ovom slučaju, redateljku) i par, meni dragih, imena (u ovom slučaju Guy Pierce i Ralph Fiennes)” i ne zeznuh se nimalo. Na kraju sam zajebavao raju za film jer niko nije ni čuo za njega do dodjele Oscara kada zamalo da zlatnog kipića odnesu mutirani Štrumfovi u režiji bivšeg supruga Kathryn Bigelow, Jamesa “Terminatora” Camerona. Doduše, na kraju sam bio razočaran pojavom spomenutog dvojca u filmu, sve skupa nekih desetak minuta, ako je i toliko. Ali ipak, bio sam prezadovoljan filmom. Odlično režiran, jake poruke. Nakon što je dobio Oscare mnogi su ga prozvali američkim preseravanjem i prenaglašenim patriotizmom, ali se ja ne bih složio s takvim mišljenjima. U filmu nema nimalo preseravanja i predstavlja jednu realnu sliku lika tj. likova koji ne znaju raditi ništa drugo osim biti u ratu, ljudi čija je psiha toliko poremećena i poljuljana da nisu sposobni za normalan porodični život, kako je to i Bigelowica genijalno pokazala onom scenom u supermarketu.

     Par godine poslije, Kathryn Bigelow i njen saradnik sa Katanca za bol, scenarista Mark Boal, su odlučili snimiti film o Bici kod Tora Bore, neuspjelom pokušaju američke vojske iz 2001., samog početka vojnog pohoda u Afganistanu, da uhvati Osamu bin Ladena u navodnom pećinskom kompleksu kojeg bi se postidjela i Sjeverna Koreja. Međutim, pred sami početak snimanja, dolazi vijest o “ubistvu” bin Ladena te oni odlučuju prebaciti fokus svoje priče sa tog neuspjelog pokušaja hvatanja u Tora Bori na desetogodišnji lov na najtraženijeg teroristu na svijetu.

     Za glavnog lika u ovakvom filmu vjerovatno bi mnogi očekivali nekog mačo muškarca, alfa mužjaka, koji gazi sve pred sobom i ne bira sredstva kojima će doći do svog cilja, a to je konačna lokacija bin Ladena, ali nam Bigelowica i Boal neočekivano serviraju ženu za glavnu ulogu što samim time ovom filmu daje puno dublji značaj nego što je to prikaz desetogodišnjeg lova na bin Ladena. Boal je navodno načuo glasinu da je jedna od ključnih ličnosti u lovu na bin Ladena bila visokorangirana ženska osoba u CIA-i pa je shodno tome i napravio lik Maye, svojeglave CIA-ine agentice, regrutirane još u srednjoj školi, kojoj je ovo prvi zadatak. Na prvi mah bi se pomislilo da je Maya, s obzirom da je “svježa krv” u redovima CIA-e, naivna i nesposobna, ali je ona poput pitbula. Uhvati za nešto i ne popušta. Tako se uhvatila za praćenje bin Ladena, posvetivši svoj cijeli život samo tome, što joj se na kraju i isplati, ali po koju cijenu? Baš kao i u Katancu za bol, kada Rennerov narednik James zbunjeno stane pred policu u supermarketu ne znajući šta da kupi, tako i ovdje, Maya, na kraju svog zadatka, sjeda u avion ne znajući šta dalje i kuda dalje jer se njen život završio hvatanjem bin Ladena.

     Jessica Chastain je već dokazala da je sjajna glumica pred kojom je odlična budućnost, ali Maya joj je vjerovatno najbolji lik kojeg je dosad utjelotvorila. Njeni izrazi lica i mimika govore više od scenarija, a Bigelowica to itekako zna iskoristiti svojim kadrovima. Jessicin eterični, krhki izgled, porcelanske kože, dok stoji u svijetu muškaraca, bilo da je riječ o CIA-nim uredima ili kampu mornaričkih “foka”, je sušta suprotnost onoga što bi se očekivalo od lika na ovakvom zadatku, ali ipak joj to prolazi i odgovara. U svijetu muškaraca, krhka ženica je ta koja je sve uradila, a ne neki napumpani alfa mužjak četvrtaste vilice, kojem ramena počinju rasti iz vrata.

     Ništa manje loši nisu ni muški glumci koji joj prave društvo s tim da bih ipak izdvojio Marka Stronga, čovjeka koji je jednako dobar glumac u kakvoj god se ulozi okuša. Čovjek je naprosto fantastičan i pravi ga je užitak gledati na ekranu kako “drži glumačke lekcije” (citirat ću kolegu Marina s FAK-a).

     Kada pročitate sinopsis filma pomislite da je riječ o još jednom američkom preseravanju, o njihovoj nadmoći, o tome kako se njima ne možeš sakriti ni u mišju rupu, o patetičnim scenama kojima obiluje jedan Čin hrabrosti (Act of Valor, 2012.), ali kada taj film rade Bigelowica i Boal, dobit ćete nešto sasvim drugačije, iako će vam mnogi reći da je ovo samo još jedan američki propagandni film, on to nije. Vjerujte mi. Kathryn film dijeli u dva jasno podijeljena dijela: prvi, kojeg čini nekih 80% filma je nešto sporijeg ritma, procedural, špijunski triler u kojem se skupljaju podaci i sklapaju dijelovi puno veće slike, a drugi dio, onaj kada kreću u tu famoznu akciju u kojoj je bin Laden navodno ubijen, je snimljen gotovo dokumentaristički i na trenutak ćete zaboraviti da gledate igrani film. Taj dio filma je nešto i brži, ali Bigelowica briljira i tom dokumentarističkom pristupu. Bigelowica u filmu, ne baš suptilno, pokazuje prljavi veš Amerike, one stvari za koje svi znamo, a niko ne želi da ih potvrdi (mučenje zatvorenika, ubijanje civila u vojnoj akciji hladnokrvno, iz bliza, egzekucijski), ona ubacuje i simbolizam o snažnoj ženi u svijetu muškaraca. Jedina zamjerka s moje strane jeste malo duže trajanje i donekle stvaranje praznog hoda na sredini filma gdje se ritam filma mogao malo ubrzati. Odličan film, mada mi je Katanac za bol za mrvicu bolji. I ako ćemo iskreno, ipak je ovaj film puno više zaslužio Oscara od jednog Arga (2012.).

The Tree of Life (2011)


ŽANR: drama
REŽIJA: Terrence Malick
SCENARIO: Terrence Malick
ULOGE: Brad Pitt, Sean Penn, Jessica Chastain
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 139 minuta

     Kažu da umjetnici stvaraju najveća remek djela u situacijama najvećih životnih tragedija. Terrence Malick je svoju životnu tragediju ispričao u svom posljednjem filmu Drvo života (The Tree of Life, 2011.), koji se kuhao u njegovom umu gotovo 40 godina. Zapravo, rad na ovom filmu je počeo nakon završetka Nebeskih dana (Days of Heaven, 1978.), ali je onda iznenada nestao i pojavio se tek 20 godina poslije sa još jednim remek djelom, Tanka crvena linija (The Thin Red Line, 1998.). Čovjek je poznat kao veliki čudak nekih posebnih zahtjeva, a čak je poslao i posebna uputstva kino operaterima kako da puštaju Drvo života. Snimio je 5 filmova u 40 godina rada, pa ipak se smatra jednim od najvećih režisera čiji je genij neosporiv.
     Objasniti Drvo života i reći nešto o njemu je prilično teško, ali ću pokušati. Prije negoli počnem, da riješimo onu životnu tragediju kojom sam počeo ovaj tekst. Naime, riječ je o samoubistvu Malickovog brata, Larryja, koji se ubio 1968. pod silnim pritiskom zbog njegovog muzičkog studija. Vjerovatno se pitate zašto je to bitno. Vidjet ćete. Zatim, Malick potječe iz religiozne porodice, završio je vjersku školu, a poslije je diplomirao filozofiju i predavao na MIT-u.
     Drvo života je poseban na više načina, prije svega nema konkretne priče, a i ono malo priče koja postoji je ispričana na sasvim nelinearan način koji će mnoge odbiti od gledanja, Malick se puno više oslanja na vizuelni događaj i film priča više slikama negoli dijalogom. Film predstavlja metafizičku diskusiju o životu, smrti, postanku, nestanku, Bogu, religiji, evoluciji, stvaranju. Mislim da ne postoji drugi režiser koji bi mogao napraviti ovakav film i izvući se sa tim, ali Malick to čini nevjerovatno lahko.
     Malick sve ovo priča kroz porodicu O'Brien, oca, majku i sina Jacka. Iako postoji još jedan brat, Jack je taj koji je u centru priče. Porodica O'Brien živi u 50-im godinama prošlog stoljeća u gradiću Waco, u Texasu, koji je, slučajno ili namjerno, Malickov rodni grad. Brad Pitt glumi strogog oca, g. O'Briena, a Jessica Chastain, pokornu majku, gđu O'Brien. Malick im namjerno ne daje imena, djeca ih zovu otac i majka, a svi ostali g. i gđa O'Brien, jer tako i očekujete od porodica iz 50-ih godina. G. O'Brien je strog otac, koji mnogo polaže na disciplinu, i vrši pritisak na djecu, a majka to sve posmatra i smatra normalnim jer “tako to treba”. Lična tragedija pogađa porodicu O'Brien i to donekle mijenja g. O'Briena, ali to utječe na odnos njega i njegovog sina Jacka.
     Možda vam se čini da je ovo priča filma, ali pomiješajte sve ovo dodajte u ovo slike rađanja jedne planete, evoluciju, kraj planete, susret sa svojim mrtvima i jedno evanđenje po Malicku, pa ćete otprilike imati neku viziju onoga što je Malick smislio i uradio. Većina ljudi, čak i oni koje vole Malicka, će biti zbunjenim onim što su pogledali ili ga neće ni pogledati do kraja. Ostalima će se svidjeti. Sredine nema. Moglo bi se i reći da će svako individualno shvatiti ovaj film, ali na kraju ovo ostaje Malickovo pričanje nečega što ga tišti tolike godine i njegovo mišljenje o svim stvarima koje sam već naveo. Ukoliko ste za nešto eksperimentalno i volite takve filmove, onda odvojite vremena i pogledajte ga. Meni definitivno jedan od najboljih filmova 2011., ako ne i najbolji, što pokazuju i 3 nominacije za Oscara, ali bojim se da će i ove godine Malick ostati praznih ruku kao i 1999. kada je imao 7 nominacija, a ostao je bez ijednog zlatnog kipića, što je sasvim nepravedno, posebno što znamo da je te godine nagradu za najbolji film odnio Zaljubljeni Shakespeare (Shakespeare in Love, 1998.), simpa film, ali toliko simpa da dobije 7 Oscara? Teško.

Texas Killing Fields (2011)


ŽANR: triler/drama
REŽIJA:  Ami Canaan Mann
SCENARIO: Don Ferrarone
ULOGE:  Sam Worthington, Jeffrey Dean Morgan, Jessica Chastain, Chloë Grace Moretz
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 105 minuta

     Tresla se gora, rodio se miš. To su riječi koje bi najjednostavnije mogle opisati ovaj tzv. triler jer smo, obzirom na medijsko silovanje i promovisanje, trebali dobiti nasljednika Fincherovog kultnog Sedam (Se7en, 1995.), a dobili smo samo nedorečeni bućkuriš. Žali Bože para bačenih na produkciju ovoga.

     Temeljen na istinitom slučaju neriješenih ubistava ovaj film nam ne donosi ama baš ništa iole zanimljivo. Već od samog početka imate osjećaj da ste bačeni usred radnje i taj osjećaj ćete imati do samog kraja jer ćete usput pokušavati skontati šta, ko, gdje. Scenario je šupalj da ne može šupljiji biti, likovi isprazni i nerazrađeni, gluma onako, jedino ih mala Chloë vadi. Klasična rutina loš policajac-dobar policajac, gdje dobri policajac u jednom trenutku puca i dolazi na sami rub prelaska u lošeg policajca, ali mu onda loši policajac održi bukvicu kako to ne valja. Režiserka nam, već na samom početku, skoro da servira ubice na tanjiru tako da ne morate ni gledati film jer ćete ubice skontati u prvih 15 minuta filma, što se nikako ne trebalo desiti u ovakvom filmu. Ami se, prije negoli se bacila na rad na ovom filmu, trebala posavjetovati sa tatom Michaelom da li bi ga trebala raditi, a i on je mogao naći bolji projekat za svoju kćerku koji bi joj trebao otvoriti vrata Hollywooda i konačno joj pokrenuti karijeru.

     Navodno je ovaj film trebao raditi Danny Boyle, ali je napustio projekat “jer je previše mračan da bi se ikada snimio” po njegovim riječima. Poznavajući Boyleov rad i njegov evropski mentalitet, pitam se da li je on čitao isti scenario koji je snimljen i nama podvaljen kao film? Ako mene pitate, zaobiđite ga u širokom luku i pare za kino karte potrošite na nešto zanimljivije ili, ako ga baš toliko želite gledati, iznajmite u videoteci. Manje ćete para potrošiti. A, da. Umalo da zaboravim. Film se takmičio na 68. Venecijanskom filmskom festivalu. Ako su zaista spali na to da im se ovakvi filmovi nalaze u takmičarskom programu, onda neka komotno stave ključ u bravu.