Un balcon sur la mer AKA A View of Love (2010)


A View of Love (2010)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Nicole Garcia
SCENARIO: Nicole Garcia, Jacques Fieschi, Frédéric Bélier-Garcia, Natalie Carter
ULOGE: Jean Dujardin, Marie-Josée Croze, Sandrine Kiberlain
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 95 min.

     1962. rat u Alžiru se priveo kraju, Alžir je proglasio nezavisnost, a mladi Marc je pobjegao iz zemlje, ostavivši svoju mladalačku ljubav iza sebe. U sadašnjosti, Marc je uspješan trgovac nekretninama, ima suprugu, kćerku, savršen brak, kuću, novac. Život za poželjeti. Sve do tog dana kada u njegov život ušeta nova žena.

Continue reading “Un balcon sur la mer AKA A View of Love (2010)”

Advertisements

Ca$h AKA Cash (2008)


Cash (2008)

ŽANR: komedija/krimi/triler
REŽIJA: Eric Besnard
SCENARIO: Eric Besnard
ULOGE: Jean Dujardin, Jean Reno, Valeria Golino, Alice Taglioni, François Berléand
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 100 min.

     Nedjelja je, dan je prelijep i prosto mami za izlaskom napolje. Oni koji su na odmoru, vjerovatno leže negdje na plažama Jadranske obale. Kokuzi i oni koji tek treba da odu odmor vjerovatno odmaraju kući i pripremaju se za novu radnu sedmicu. Za takve (među koje spadam i ja da se razumijemo :)) imam film kojim ćete se barem na sat i pol odmoriti uz prelijepu fotografiju, opuštenu radnju i scene juga Francuske. Šta će vam više u nedostatku love i slobodnih dana?

     Tamo negdje, sada već davne 2001. Steven Soderbergh je započeo trend tih opuštajućih krimi komedija o pljačkašima i varalicama koji žive lagodnim životom sa svojim Oceanovih 11 (Ocean's Eleven, 2001.). Naravno, takvih je filmova bilo i prije, ali nikada sa nekim pretjeranim uspjehom. Eric Besnard je francuski scenarista i redatelj koji je odlučio zajahati taj val popularnosti takvih filmova pa i u savremenoj francuskoj kinematografiji predstaviti jedan takav film javnosti. Rezultat? Jedan opuštajuć i zabavan film koji može proći za jedno opuštajuće nedjeljno poslijepodne.

     Zašto to kažem? Možda je Besnard imao nekih većih planova sa ovim filmom, a vjerujem da jeste s obzirom na glumačka imena koja se pojavljuju u njemu, prvenstveno mislim na sjajne Jeana Dujardina i Jeana Renoa, pa ipak podbacio je. Nije on napravio loš film, napravio je film koji služi svojoj svrsi, opusti i zabavi na sat i pol i to je to. Ništa više. Možda da se malo više potrudio oko priče ili nekih drugih stvari, dobio bi puno popularniji film, ali ovako će mnogima proći ispod radara, mada nezasluženo. Film svakako vrijedi pogledati kada želite pustiti mozak na pašu i malo uživati u ljepotama Francuske.

     Cash (Ca$h AKA Cash, 2008.) počinje ubistvom, koje zapravo služi kao glavni pokretač svih drugih događaja u filmu. Cash, kojeg glumi genijalni Jean Dujardin, je najpoznatiji francuski lopov i prevarant. Hohštapler, jednom rječju. Čovjek ubijen na početku filma je njegov brat, a ostatak filma je njegova osveta, pomno smišljena, skrivena iza krivotvorenja eura. Nije loša Besnardova zamisao, koliko je fulao na realizaciji. Svi elementi koji čine ovakvu vrstu filmova su tu: legendarni prevarant, njegova raznovrsna ekipa, prevare, pljačka, zapleti, raspleti, ali… Previše zapetljana priča, sa previše podpriča, koje se na kraju sve slažu u jednu. Kao što rekoh, nije to toliko loša ideja, koliko je on traljavo uradio svoj posao redatelja i predstavio nam to. Sa malo više truda ili da je neko drugi radio film, dobili bi puno bolji, ali i ovako je jedno lagano štivo. Dovoljan za nedjeljno poslijepodne.

The Artist (2011)


ŽANR: drama/romansa/komedija
REŽIJA:  Michel Hazanavicius
SCENARIO: Michel Hazanavicius
ULOGE: Jean Dujardin, Bérénice Bejo, John Goodman, Penelope Ann Miller, James Cromwell
ZEMLJA: Francuska/SAD

TRAJANJE: 100 minuta

     Umjetnik (The Artist, 2011.) Michela Hazanaviciusa je definitivno jedan od filmova o kojima se najviše pričalo prošle godine. Nakon njegove premijere na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Kanu, film ne prestaje nizati nagrade koje kao da padaju sa neba. Završnicu čini 10 nominacija za nagradu Američke filmske akademije i na kraju 5 osvojenih zlatnih kipića, od toga čak tri u najjačim kategorijama za najbolji film, režiju i najboljeg muškog glumca. Vjerovatno se svi pitate da li je film te nagrade zaslužio? Itekako da jeste, sve do jedne, ali u svemu tome postoji i jedna caka.

     Naime, Hazanavicius jeste, bez imalo sumnje, jedan veliki filmski genije, baš kao što je Dujardin jedan strašan glumac, a obojica su to pokazala već ranije u svojim prijašnjim saradnjama na OSS 117: Cairo, špijunsko leglo (OSS 117: Cairo, Nest of Spies, 2006.) i OSS 117: Izgubljen u Riju (OSS 117: Rio ne répond plus AKA OSS 117: Lost in Rio (2009.), ali Hazanavicius, baš kao i Scorsese, zaboravlja jednu stvar, nisu svi toliki ljubitelji ere nijemog filma i djela koja su nam došla iz tog perioda. To i jeste jedna od najvećih mana ovog filma, ukoliko niste upoznati sa nijemim filmom i, uopće filmom, negdje do sredine ‘50-ih godina prošlog stoljeća, teško da će vam se svidjeti, ali mu trebate dati šansu.

     Kao što rekoh ranije, Hazanavicius je veliki filmski genije, redatelj koji je najsličniji Scorseseu, koji se ne srami reći da je posudio određene stvari od drugih redatelja i iz drugih filmova. Njegova ljubav prema filmovima iz perioda ‘60-ih i prijašnjih je vidljiva još iz već spomenutih filmova o tajnom agentu OSS 117 gdje je to odlično uradio proučivši sve detalje snimanja filmova iz te ere, a to je nastavio sa Umjetnikom, koji je, kako sam to kaže, “ljubavno pismo filmu”. Počev od tehnike snimanja, kadrova, scena do muzike, odjeće, scenografije. Sve je to pomno proučeno i odrađeno baš kako treba. I to je ono što i jeste izazvalo toliku navalu nagrada, ne neka revolucionarna tehnika ili neka posebna, dubokoumna priča, već način na koji je Hazanavicius odlučio uraditi taj film. Recimo metaforične scene sa Valentinovim prašnjavim, zapuštenim cipelama, scena sa njegovim propadanjem u živi pijesak, pa onda scena Valentinove noćne more i scena kada se Peppy penje uz stepenice da spasi Valentina su zaista fenomenalne, a vidjet ćete i zašto.

     Jean Dujardin je drugi razlog pomame za ovim filmom. Čovjek je pravi kameleon, sposoban da facijalnom ekspresijom izrazi šta god se traži od njega. Jedan od rijetkih glumaca koji je sposoban za takvo nešto u današnjem glumištu. I ta njegova kameleonska sposobnost jeste ono što nosi cijeli film, skupa sa Hazanaviciusovim umijećem režije. Kao što je u filmovima o OSS-u 117 bio kopija Seana Conneryja tako ovdje predstavlja mješavinu Clarkea Gablea i Douglasa Fairbanksa i nevjerovatno dobro pristaje tom razdoblju filma.

     Priča kao priča niti je nešto posebno niti previše originalno. George Valentin (Dujardin) je ostarjela zvijezda nijemih filmova kojeg supruga mrzi zbog njegove slave. Igrom slučaja on upozna Peppy Miller (Bejo), koja je njegova velika obožavateljka, te od slučajnog upoznavanja njihov odnos prerasta u zaljubljenost, ali nikada u neku otvoreniju vezu. Kako vrijeme prolazi, Peppyna karijera, koja je počela tako što je bila statista u Valentinovom filmu, se počinje strahovito brzo penjati u vis, posebno sa dolaskom zvučnih filmova, a Valentin, veliki umjetnik, previše ponosit da bi pristao na zvučne filmove, nezaustavljivo tone ka dnu. Kao što to radi sa muzikom i kadrovima, tako to Hazanavicius radi i sa pričom pa dosta toga posuđuje iz drugih filmova, a ponajviše se oslanja na Pjevanje na kiši (Singin’ in the Rain, 1952.). Ali kao što rekoh, priča i nije ono što je donijelo tolike nagrade ovom filmu već ove druge stvari koje sam nabrojao.

     Ako bih išao u neko cjepidlačenje pa tražio dlaku u jajetu, rekao bih da je najveća mana ovog filma to što ga mlađe generacije neće shvatiti, baš kao ni Hugu (2011.). Baš kao što je Hugo posveta Georgesu Mélièsu i njegovom filmskom opusu od strane dva obožavatelja, prije svega Selznicka kao autora romana i Scorsesea kao redatelja, tako je i Umjetnik Hazanaviciusova “ljubavna pjesma” filmu, a prije svega Rudolphu Valentinu, Douglasu Fairbanksu, Alfredu Hitchcocku, Fritzu Langu, Billyju Wilderu, F.W. Murnauu, Ernstu Lubitschu, koje je i sam Hazanavicius naveo kao utjecaj. Druga mana je Bérénice Bejo koja je dobra u filmu, ali nikako se ne mogu otresti osjećaja da ju je neka druga glumica, koja više odgovara tom dobu, mogla zamijeniti. Ali dobro, Bejo je Hazanaviciusova supruga pa mu to ne možemo zamjeriti. Morao je to uraditi radi mira u kući. I treća stvar je avion sa samog početka filma. Oni koji budu gledali film znat će o čemu pričam.

     I šta reći za kraj? Zaista odličan film koji će najviše leći ljubiteljima starih filmova i onima koji cijene umjetnički dobro urađen film. Moram priznati da me je potpuno iznenadilo kako je film dobro prošao u kinima širom svijeta obzirom da nije po ukusu mnogih. I da, zaslužio je svaku nagradu koju je osvojio, ali je film 2011. godine za mene i dalje Refnov Vozač (Drive, 2011.), kojeg je Američka filmska akademija hladno izignorisala tvrdeći da je previše nasilan za njih.

OSS 117: Rio ne répond plus AKA OSS 117: Lost in Rio (2009)


ŽANR: komedija
REŽIJA: Michel Hazanavicius
SCENARIO: Michel Hazanavicius, Jean-François Halin prema romanima Jeana Brucea
ULOGE: Jean Dujardin, Louise Monot, Alex Lutz, Rüdiger Vogler
ZEMLJA: Francuska

TRAJANJE: 101 minuta

    Nakon što je prvi dio novog serijala o tajnom agentu OSS 117 bio veliko iznenađenje na kino blagajnama krenulo se u produkciju drugog dijela. Srećom, posla se ponovo prihvatio Michel Hazanavicius koji nam je donio i prethodnika što se pokazalo kao uspješna formula. OSS 117 se nimalo nije promijenio, još uvijek je onaj stari OSS 117, šovinista, rasista, antisemista, pun predrasuda i pun sebe.

     Nakon što je napravio opći haos u Cairu u prethodnom filmu OSS 117: Cairo, špijunsko leglo (OSS 117: Cairo, Nest of spies (2006.)), 12 godina poslije OSS 117 se nalazi u Gstaadu gdje se zabavlja sa kineskom groficom i njenom pratnjom. Zabavu prekida upad plaćenih ubica g. Leeja s kojima se OSS 117 popuca i na kraju izginu svi osim njega i grofice. Nakon toga, OSS 117 dobija zadatak da ode u Rio de Janeiro po spisak francuskih nacističkih saradnika koje prodaje bivši nacista prof. Von Zimmel. Naravno, kod OSS 117 ništa nije jednostavno pa ni taj zadatak. U priču se ubacuje i Mossad koji želi uhapsiti Von Zimmela pa je OSS 117 prinuđen raditi sa njima, a da stvar bude gora, rodbina Kineza koje je OSS 117 pobio u Gstaadu želi osvetu te se uvijek pojavljuju kada se OSS 117 najmanje nada.

     Kao i prethodnom filmu, Hazanavicius i Dujardin se očigledno zabavljaju na snimanju što se vidi u filmu. Podsjećaju me na one dane kada su Blake Edwards i Peter Sellers žarili i palili sa svojim serijalom o inspektoru Closseauu. Kao i njegov prethodnik, tako je i ovaj pun nepromišljenih i često prilično glupih izjava OSS 117 i čudnih situacija u kojim se on, nekim čudom, uvijek nađe. Također, i ovdje se može pronaći mnogo referenci na poznate filmove tog perioda, počev od špijunskih pa do Hitchcockovih filmova. Ukoliko vam se svidio prethodnik onda obavezno pogledajte i nastavak jer zaista vrijedi gledanja. Ja lično jedva čekam da čujem nešto o snimanju nastavka, ali se bojim da ništa od toga nakon što su Hazanavicius i Dujardin dobili po Oscara.