Deadpool (2016)


deadpool_ver9

ŽANR: akcija/naučna fantastika/komedija
REŽIJA: Tim Miller
SCENARIO: Rhett Reese, Paul Wernick
ULOGE: Ryan Reynolds, Morena Baccarin, Ed Skrein, T. J. Miller, Gina Carano, Leslie Uggams, Brianna Hildebrand, Stefan Kapičić
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 108 minuta

Kada pogledamo Marvelov stripovski panteon super heroja, vidjet ćemo da je to dosta razblaženo u odnosu na stvarni svijet. Kao i DC Comics univerzum. Nema psovki, nema krvi. Da, ima nasilja, ali rijetko ko da umire. Jednostavno su gotovo svi besmrtni. Naivno je sve to, da budemo iskreni, ali obavlja svoju svrhu i zabavlja narod. U cijeloj toj ergeli super heroja postoji nekoliko njih koji su više antiheroji nego išta drugo i oni su ti koji iskaču iz tog šablona naivnosti. Deadpool je jedan od njih i konačno je prošle godine dobio svoju adaptaciju i to odličnu adaptaciju u koju su mnogi sumnjali, upravo zbog samog lika.

Nastavi čitati “Deadpool (2016)”

Logan (2017)


Logan (2017)

ŽANR: drama/akcija/naučna fantastika
REŽIJA: James Mangold
SCENARIO: James Mangold, Scott Frank, Michael Green
ULOGE: Hugh Jackman, Patrick Stewart, Richard E. Grant, Boyd Holbrook, Stephen Merchant, Dafne Keen
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 137 minuta

17 godina. 10 filmova. Dug je to period za igranje jednog lika bez da se čovjek zasiti. Sean Connery je glumio Jamesa Bonda u 7 filmova, a već poslije petog se zasitio i poželio da ubije lika koji mu je donio svjetsku slavu. Hugh Jackman je posve drugačije doživio. On je svog Wolverinea prihvatio kao dio sebe i saživio se sa likom što je dovelo do toga da je upravo on favorit obožavatelja serijala filmova o mutiranim pojedincima poznatim kao X-Men. Naravno, poslije Patricka Stewarta i njegovog profesora X-a i Iana McKellena i njegovog Magneta.

Nastavi čitati “Logan (2017)”

Prisoners (2013)


Prisoners (2013)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Denis Villeneuve
SCENARIO: Aaron Guzikowski
ULOGE: Hugh Jackman, Jake Gyllenhaal, Viola Davis, Maria Bello, Terrence Howard, Melissa Leo, Paul Dano
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 153 min.

     Nakon što nam prođe vrelo ljeto ispunjeno raznoraznim blockbusterima i filmovima prvenstveno namijenjenima za puštanje mozga za ispašu, dođe tmurna i kišovita jesen s kojom počinje sezona filmova koji se natječu za prestižnu nagradu Američke filmske akademije, čika Oscara. Moram priznati da sam nekada bio puno pomniji u praćenju tih kandidata, ali u posljednje vrijeme sam nekako u škripcu s vremenom pa tako nemam vremena ni za “obične” filmove, a kamoli za neke koji su obično malo teži po svojoj prirodi.

     Zatvorenici (Prisoners, 2013.) su jedan od kandidata za Oscara koje sam eto uspio pogledati u skorije vrijeme, mada se ne takmiči ni u jednoj većoj kategoriji. Naime, nominovan je samo za Najbolju fotografiju mada se možda m0gla pronaći još poneka nominacija, ali eto, izmakla mu je. Ipak, Roger Deakins je s pravom nominovan u ovoj kategoriji jer je stvorio sjajan prizor američke ruralne sredine, tmuran i depresivan, koji odlično ide uz radnju filma i režiju Denisa Villeneuvea.

     Iako se sama radnja filma može posmatrati kao triler, što bi možda u rukama nekog drugog redatelja film i postao, Kanađanin Villeneuve se odlučio za dramski pristup filmu bazirajući se na ljudske odnose i reakcije u datoj situaciji, dodajući tek neki element trilera. Priča kao priča, iako mračna i tmurna, nije previše originalna i sam scenario Aarona Guzikowskog, lika za kojeg sam u Krijumčarima (Contraband, 2012.) rekao da mi previše lažno djeluje da bi bio istinit, a ipak postoji, bi se mogao itekako izbrusiti. Prepun rupa i nelogičnosti, kao i nebitnih stvari koje su spomenute kao da su neki bitan faktor, a ispade da su totalno nebitne u cijeloj priči i tu su samo da bi skrenuli pažnju nas gledatelja. Čak i sam razlog djelovanja negativaca u filmu stoji na vrlo tankim nogama i jedva da je prolazan. I kada bi gledali s te strane mnogi bi za Zatvorenike rekli da je nelogičan, predvidljiv i prepun rupa, i bili bi u pravu jer on to sve jeste, ali ono što vadi film i ne da vam da skrenete pogled s njega svih 153 minute njegovog trajanja jesu gluma i režija. Hugh Jackman je sjajan kao otac koji ne bira sredstva da bi došao do svoje kćerke, a Jake Gyllenhall ga prati u stopu kao detektiv koji radi na slučaju nestanka djevojčica. Svi drugi su također na vrhuncu, mada je Paul Dano vjerovatno najbolje odglumljeni lik u cijelom filmu. Čovjek je zaista dao sve od sebe i šteta je što nije dobio barem nominaciju za Oscara. Što se tiče Villeneuvea, čovjek je u kombinaciji s Deakinsovom fotografijom, stvorio sjajnu i napetu atmosferu, koja nam ne dopušta da prekinemo gledanje filma, uprkos svim njegovim scenarističkim manama i rupama.

     Sve u svemu, Zatvorenici su film vrijedan gledanja, pomalo mračan i tmuran, i zanemarite li njegove mane definitivno ćete biti uvučeni u njega svih 153 minuta.

Real Steel (2011)


ŽANR: drama/SF
REŽIJA: Shawn Levy
SCENARIO: John Gatins, priča Dan Gilroy, Jeremy Leven, dijelom temeljena na priči Steel Richarda Mathesona
ULOGE: Hugh Jackman, Dakota Goyo, Evangeline Lilly, Anthony Mackie, Kevin Durand
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 127 minuta

     Prvo što sam pomislio kada sam čuo za ovaj film je bilo: “Rocky sa robotima?” Zaista, tako i bi, Rocky sa robotima. Zapravo, Pravi čelik (Real Steel, 2011.) nije kopija Rockyja već jednog drugog Stalloneovog filma, kojeg su vjerovatno već svi zaboravili (kako i neće kad je smeće na kvadrat), a zove se na Na vrhu (Over the Top, 1987.). Da, dobro ste me čuli. U ovom filmu nema ništa originalno, ali baš ništa.

     Idemo u malo dublju analizu, Stallone je u svom filmu kamiondžija koji je dotakao dno dna, umire mu žena i ostavlja sina kojeg je ostavio davno prije. Sin ga nimalo ne poštuje, ali ga vremenom počinje gotiviti kada ga vidi kako obara ruke sa drugim kamiondžijskim mrcinama po kafanama širom Amerike, a onda na kraju, kada mu stari pobijedi u državnom takmičenju u obaranju ruke u Las Vegasu, konačno mu odaje svoje priznanje i nazove ga ocem.

     Idemo 24 godine poslije u 2011. Jackman je bivši kamion… pardon, bokser, sada trener robota za boks koji putuje Amerikom u svom kamionu i jedva sastavlja kraj sa krajem, dužan i Bogu i narodu. Umire mu bivša djevojka, a njemu ostaje 11-godišnji sin kojeg nikada nije vidio. Mali ga nimalo ne gotivi sve do posljednje borbe kada ga konačno nazove ocem.

     U priču Stalloneovog filma je ubačen dio Mathesonove priče, zapravo to je samo dio o futurističkom robotskom boksu gdje se svaka sličnost prekida, kako bi se zavarala šira javnost. Sramota, ali pije vode. Film se da gledati. Ja bih lično išao na neku malo mračniju priču sa više Mathesonovog utjecaja, ali ciljna grupa ovog filma i jesu porodice i djeca do nekih 12 godina, a ne ja, kobajagi kritičar. Doduše, kako očekivati mračniju priču od Shawna Levyja, koji u svojoj dosadašnjoj karijeri nije napravio zanimljivog filma već nam je podario bogohuljenje zvano The Pink Panther (2006.). Zapravo, njegov jedini film koji mi se donekle sviđa je Savršeni spoj (Date Night, 2010.), ali i to zbog Tine Fey, bez koje bi film bio puno lošiji.

     Da zaključimo priču, ako želite spektakularan film ovaj slobodno zaobiđite jer nije. Ako želite ubiti nečim vrijeme, a imate i djecu, onda se zavalite sa njima i odgledajte.