Mononoke-hime AKA Princess Mononoke (1997)


Princess Mononoke (1997)

ŽANR: anime/drama/fantazija
REŽIJA: Hayao Miyazaki
SCENARIO: Hayao Miyazaki
GLASOVI: Yōji Matsuda, Yuriko Ishida, Yūko Tanaka, Kaoru Kobayashi, Masahiko Nishimura, Tsunehiko Kamijō, Akihiro Miwa, Mitsuko Mori, Hisaya Morishige
ZEMLJA: Japan
TRAJANJE: 134 min.

     Već sam ranije napisao nekoliko riječi o japanskom studiju Ghibli i njegovom legendarnom animatoru i jednom od najvećih redatelja animiranih filmova, Hayao Miyazakiju, kada sam pisao o Pričama iz Zemljomorja (Gedo senki AKA Tales from Earthsea, 2007.), filmu koji je radio njegov sin, ali ipak ne škodi reći još koju jer koliko god da ih kažete malo ih je. Ovaj put ću samo citirati kolegu Ivana iz njegovog članka:Studio Ghibli, japanska institucija zadužena za animirane filmove” i to je to. Jedna rečenica u kojoj je sve rečeno o studiju Ghibli. Imaju Amerikanci svoj Disney i Pixar i raznorazne druge studije, ali Ghibli je jednostavno nenadmašan i svako ko je pogledao barem jedan njihov animirani film, posebno Miyazakija starijeg, zna o čemu pričam.

     Rad na Princezi Mononoke (Mononoke-hime AKA Princess Mononoke, 1997.) Hayao je počeo još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, crtajući skice o animiranom filmu u kojem je glavna uloga princeza koja živi u šumi okružena životinjama. Kuhalo se to i motalo po njegovoj glavi dobrih 20 godina kada je konačno sjeo i napisao priču iza tih skica, a onda je i započeo rad na Princezi Mononoke. Kolika je njegova predanost ovom projektu bila (u koji je inače uloženo preko 2 milijarde jena što vam izađe oko 23 miliona dolara) govori i činjenica da je odveo cijeli tim crtača na tri dana u prašumu u Yakushimi kako bi što vjernije prenijeli svijet Princeze Mononoke na ekran. Da li se isplatilo tih 20 godina krčkanja ideje po Hayaovom mozgu i ta tri dana izleta u prašumi i tolika suma uloženog novca? Itekako ako mene pitate. Rezultat svega jeste možda ne najbolji animirani film koji je Ghibli izbacio, ali meni njihov najdraži, a bogami i jedan od najdražih animiranih filmova inače, koji vas prikuje za ekran svih svojih 134 minute trajanja i ne popušta vas do samog kraja.

     Princeza Mononoke je radnjom smještena u jedan period japanske historije poznat i kao era Muromachi, koja je trajala nekih 200-njak godina, skoro do kraja 16. stoljeća, ali je teško začinjena fantazijskim elementima radi potrebe metafore cjelokupne priče. Zašto gnjavim sa ovim historijskim podacima? Zato što je krajem tog perioda došlo do prvog susreta Japana sa Zapadom i Evropljanima, njihovom kulturom i religijom, ali i vatrenim oružjem.

     Već na samom početku filma, Hayao nas upoznaje sa malenim, izolovanim selom u planinama, u koje dolazi nešto zlo i nema namjeru stati, rušeći sve pred sobom. Ashitaka, posljednji princ naroda Emishi, ubija demona za kojeg se ispostavlja da je zapravo Nago, bog vepar, koji je došao sa zapada, iskvaren metalnom kuglom koja mu je bila u tijelu. Iako je spasio svoje selo i svoj narod, Ashitaka je proklet. Nagino prokletstvo je zahvatilo i njega. On će umrijeti, iskvaren kao i Nago, ali lijek možda leži u zapadnim zemljama odakle je Nago došao. Avaj, cijena lijeka je previsoka. Ashitaka mora zauvijek napustiti svoj narod i nikada se više vratiti. Na svom putu na zapad, Ashitaka prolazi kroz avanturu kakvu nije ni sanjao, uplevši se u sukob između same prirode, samuraja i gospe Eboshi, vladarice grada Tataraba (Željezni grad na engleskom). Gospa Eboshi je ta koja je odgovorna za Nagino prokletstvo jer je ona ta koja ga je ranila. Ona je ujedno i glavni krivac za uništavanje prirode i sukob sa drevnim bogovim, zaštitnicima iste, jer ona proizvodi metal i vatreno oružje. U igri je i Vučija princeza, Mononoke, misteriozna djevojka koja živi sa boginjom vučicom Moro i druga dva vuka. Ona je više vuk negoli čovjek i iste prezire zbog toga što rade grozote prirodi. Ima tu i jedna pričica o Jikou, prepredenom lovcu koji muti vodu na sve strane, a sve to da bi došao do ultimativne nagrade, glave drevnog stvorenja, boga jelena, Šumskog duha, zaštitnika te velike prašume.

     Ovako, na prvu, film se čini komplikovanom, sa možda previše priča, ali vjerujte mi kada vam kažem da je to Hayao majstorski upleo u jednu fantastičnu tapiseriju prepunu metafore i simbolike praćenu sjajnom muzikom i nevjerovatnom animacijom i crtežom, onako kako to samo majstori iz studija Ghibli znaju. Tema u filmu ima nekoliko, ali jedna preovladava, a to je borba čovjeka protiv prirode, vođena njegovom pohlepom. Prepoznatljiv je tu i otpor Japana prema utjecaju Zapada, koji uništava njihovu kulturu, a podsjetimo se da je Zapad oružjem naredio Japanu da otvori svoja vrata pa onda ni ne čudi njihov prijezir prema svemu što potječe sa Zapada. Tu je i smjena generacija. Stari samuraji bivaju zamijenjeni vatrenim oružjem i više nema potrebe za njhovim mačevima, žene sada imaju prava i više nisu samo podređeni objekti, jedna od njih je čak i vladarka, obožavana i od muškaraca i od žena. Ghiblijevi crtači namjerno crtaju ženska tijela aseksualno, bez naglašenih oblina, i daju im oružje u ruke što stvara dojam društva jednakih spolova, što je u to doba u historiji bilo nemoguće, posebno u Japanu, gdje su žene i danas u prilično podređenom položaju.

     Princeza Mononoke je jedan zaista magičan film, sa mnoštvom upečatljivih scena, ali možda najupečatljivija jeste ona pred sami kraj filma, kada maleni šumski duhovi, kodame, padaju sa drveća i umiru, sa njima umire i sva čistoća i nevinost šume, a onda Hayao majstorski završi film sa scenom malenog kadome koji… Uostalom, vidjet ćete i sami. Također, količina sitnica kojima je posvećena nevjerovatna pažnja je zadivljujuća, počev od zvuka i zvučnih efekata do sitnih insekata koji lete šumom. Zanimljiv je i utjecaj Princeze Mononoke na druge autore, prije svega mislim na Makota Shinkaija, koji je svojim posljednjim uratkom, U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja (Hoshi O Ou Kodomo AKA Children Who Chase Lost Voices From Deep Below, 2011.), odao jedan sjajan hommage, ne samo Hayau već i Princezi Mononoke, u što ćete se i sami uvjeriti nakon što pogledate i ovaj spomenuti Shinkaijev animirani film.

     Naravno, valja spomenuti da i jedan i drugi nisu baš animirani filmovi za djecu jer oba se bave temama koje nijedno dijete neće skontati pa je možda bolje ne prikazivati ih njima. Također, veliki filmski kritičar, Roger Ebert, koji važi za jednog od najboljih u svijetu, je ovaj film svrstao u svojih 10 najboljih ako vam je to neka referenca. Zanimljivo je spomenuti i da, kada je Harvey Weinstein zahtijevao rezove filma za američko tržište, na poklon je dobio katanu na kojoj je pisalo “Nema rezova.” Jedna ogromna preporuka od mene i jedan animirani film koji može postidjeti bilo koji holivudski studio i njihove crtiće.

AKO VAM SE SVIDIO OVAJ POGLEDAJTE I:

U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja (Hoshi O Ou Kodomo AKA Children Who Chase Lost Voices From Deep Below, 2011.)

Advertisements

Hoshi o Ou Kodomo AKA Children Who Chase Lost Voices (2011)


Children Who Chase Lost Voices from Deep Below (2011)

ŽANR: avantura/anime/drama
REŽIJA: Makoto Shinkai
SCENARIO: Makoto Shinkai
GLASOVI: Hisako Kanemoto, Miyu Irino, Keiko Katsukura, Kazuhiko Inoue
ZEMLJA: Japan
TRAJANJE: 116 min.

OCJENA: 8,5/10

     Animirani filmovi se često poistovjećuju sa dječijim filmovima i smatraju se takvima, ali mnogi od njih to zapravo nisu. Čak i oni koji nemaju neke zrelije teme imaju stvari koje samo odrasli razumiju i kao takve ih djeca zasigurno neće razumjeti dok ne odrastu i ponovo ne pogledaju svoj omiljeni crtić pa ga protumače sasvim drugačije. Animirani filmovi koji nam dolaze sa Dalekog Istoka, poznatiji kao anime, su većinom filmovi za odrasle u animiranom obliku, krcati naučnom fantastikom, fantazijom, humorom, dramom, pa čak i hororom. Jedan od onih za zreliju publiku jeste i U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja (Hoshi o Ou Kodomo AKA The Children Who Chase Lost Voices from Deep Below, 2011.). Taj crtani film je djelo Makota Shinkaija, čovjeka kojeg mnogi smatraju nasljednikom velikog Hayaoa Miyazakija, iako ne radi za studio Ghibli.

     U animiranom filmu U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja glavni lik je Asuna, usamljena djevojčica koja je ostala bez oca, a majka joj većinu vremena radi u bolnici zbog čega ona svoje slobodno vrijeme provodi u obližnjoj šumi, u svom skrovištu, sa priručnim radiom, uspomenom od oca. Sa tim radiom, ona uspijeva uhvatiti neku misterioznu muziku, koja predstavlja pjesmu umirućih iz Podzemlja. Nakon što se jednog dana, prilikom povratka iz škole, susretne sa neobičnim stvorenjem, život joj spašava Shun, misteriozni dječak. Istovremeno u njenu školu dolazi zamjenski učitelj. Upoznavanje misterioznog dječaka i dolazak zamjenskog učitelja predstavlja tek početak njenih avantura koje će je odvesti do centra podzemlja, do drevnih bogova i samog središta života i smrti.

     Već od prve scene jasno je da je ovaj animirani film jedno ljubavno pismo Hayaou Miyazakiju i njegovom studiju Ghibli. Jasno se to vidi iz svakog dijela počev od tople, pomalo tužne, priče o usamljenim dušama, koje pokušavaju ispuniti prazninu nastalu odlaskom voljenih osoba, pa likovima, pa animaciji i crtežu, dizajnu stvorenja. Sve te stvari su i više nego očigledno nastale pod utjecajem Ghiblijevih radova. Ono što ovaj animirani film izdvaja od ostalih jeste petljanje sa stvarima koje djeci zasigurno neće biti jasne, a vjerujem da će i mnoge odrasle zbuniti jer se Shinkai dosta oslanja na mitologiju starih naroda, a ponajviše na indijsku i astečku, te iz njih izvlači pojmove koji neće biti poznati mnogima. A i sama tema, silazak u podzemni svijet kako bi se vratili voljeni iz mrtvih, teško da će biti razumljiva mlađoj populaciji. Ovaj animirani film se može posmatrati i kao neka moderna verzija Orfeja i Euridike ili sličnih parova koji se mogu pronaći u mitologijama starih naroda, koje i Shinkai spominje u jednom dijelu. Dosta paralela se može povući i sa posljednjim uratkom studija Ghibli, o kojem sam već pisao, Pogled sa Makova brda (Kokuriko zaka-kara AKA From Up on Poppy Hill, 2011.) pa će vam oba imati određene sličnosti bez obzira koji prvi pogledate.

     U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja je jedan zaista sjajan animirani film koji vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnima i nazvati ga dječijim filmom je jednako besmisleno kao i nazvati trilogiju Njegova mračna tkanja Philipa Pullmana dječijom knjigom, iako se takvom smatra. Pitam se kako možeš nazvati dječijom knjigom koja je nastala pod utjecajem Izgubljenog Raja Johna Miltona? Čovjek se sa anđelima okreće protiv Boga i namjerava ga ubiti? Vidite li vi tu neku dječiju temu? Iako u ovom animirani film nije baš tako teška tematika, dovoljno je teška da je djeca ne razumiju i ne shvate. Ovo je jedan zaista sjajan animirani film u kojem ćete uživati, što zbog njegove tople, tužne priče, što zbog crteža i animacije. Topla preporuka za jedno nedjeljno jutro 🙂

Kokuriko-zaka kara AKA From Up on Poppy Hill (2011)


ŽANR: drama/animirani
REŽIJA: Gorō Miyazaki
SCENARIO: Hayao Miyazaki, Keiko Niwa prema mangi Kokuriko-zaka kara  Chizure Takahashija i Tetsurōa Sayame
ULOGE: Masami Nagasawa, Junichi Okada, Keiko Takeshita, Yuriko Ishida, Jun Fubuki
ZEMLJA: Japan
TRAJANJE: 91 min.

     Postoji jedan ritual koji žena i ja imamo nedjeljom ujutro, barem onda kada nam to obaveze dopuštaju, a to je: neko od nas napravi kafu, vrati se u krevet, a onda pogledamo neki crtić. Smatrajte zadovoljavanjem djeteta u nama. E sad, pošto smo netom prije ove nedjelje imali jedan niz opasno loših filmova zbog kojih zamalo izgubismo volju za daljnjim gledanjem filmova, a sve hit do hita, to nam nedjeljno jutro dođe kao melem na ranu. Izbor je pao na najnoviji uradak iz svjetski poznatog studija Ghibli, koji nam je podario tolike neprocjenjive dragulje animiniranog filma, da ih sada ne nabrajam jer ih zaista ima i previše. Inače, za one koji ne znaju, studio Ghibli je ekvivalent američkom Disneyju, koji je ipak ostao vjeran ručno crtanim animacijama za razliku od trenda prelaska na kompjuterski generisane slike.

   Njihov najnoviji uradak se zove Pogled sa Makova brda (Kokuriko-zaka Kara AKA From up on Poppy Hill, 2011.) i baziran je na istoimenoj mangi Chizure Takahashija i Tetsurōa Sayame te predstavlja jedno nevjerovatno toplu priču o usamljenosti dvije duše i mladalačkoj ljubavi između istih. Godina je 1963. Japan se priprema za Olimpijadu, a u jednoj školi uprava se sprema za rušenje klupske kuće, koja postoji godinama i gotovo da je postala zaštitni znak škole. Većina učenika se protivi rušenju, jer im ta klupska kuća toliko znači, ali uprava je nepopustljiva. Umi je djevojčica koja živi u kući sa bakom, sestrom i dvije podstanarke. Njena majka je na studijama u Americi, a otac joj je poginuo u Korejskom ratu te je Umi prisiljena da odraste brže nego njeni vršnjaci pa se tako sama brine o domaćinstvu. U spomen na oca, ona svako jutro podiže signalne zastavice sa stuba ispred svoje kuće. Shun je dječak koji je usvojen i tegljačem svog oca se vozi u školu te svakog jutra odgovara signalnim zastavicama na Umine, ali ona to ne vidi. Njih dvoje jesu okruženi prijateljima i porodicom koji ih vole, pa ipak, oboje su usamljeni. Međutim, jedna Shunova vragolija ih upoznaje, a kroz otpor prema upravi i rušenju klupske kuće se zbližavaju i zaljubljuju se, ali onda jedna tajna izlazi na vidjelo koja bi mogla ugroziti njihovu ljubav.

    Film uspješno prati dvije priče: onu o mladalačkoj ljubavi, koja je primarna, i onu o rušenju klupske kuće, koja je možda sekundarna, ali nije ništa manje bitna. Više je nego očigledno da je rušenje klupske kuće i otpor učenika prema tome samo metafora za promjene u Japanu koje su se dešavale u to vrijeme, stari Japan i njegove vrijednosti su polako nestajale, sve više zamjenjivane zapadnjačkim te je kao takva bitnija Japancima mada mislim da i mi možemo pronaći nešto iz okoline te poistovjetiti sa tom pričom.

    Pogled sa Makova brda ima sve ono na što smo navikli od studija Ghibli: toplu, osjećajnu priču, prelijep crtež i animaciju te muziku koja vas jednostavno opčini od samog uvoda filma. Mala zamjerka na film ide na to što je pred sami kraj sve malo ubrzano, ali vjerujem da za to ne treba kriviti studio Ghibli već nesreću koja im se dogodila prilikom rada na filmu. Naime, zbog cunamija i nestanaka struje prouzrokovanih istim su morali raditi noću pred sam kraj rada na filmu kako bi stigli izbaciti film na tržište na zacrtani datum.

    Što se tiče Gorōa Miyazakija, nasljednika velikog Hayaoa Miyazakija, može se reći da se prvi mačići u vodu bacaju. Zašto to kažem? Pa, prvi film koji je uradio za studio Ghibli, Priče iz Zemljomorja (Gedo senki AKA Tales from Earthsea, 2006.), je, za Ghiblijeve standarde, prilično ispod prosjeka, dok bi mogao proći kao osrednji fantasy crtić. Glavni krivac za to je scenario i prevelik zalogaj koji je Gorō odlučio zagristi pa smo dobili prilično konfuznu priču. Srećom, Gorō sa Pogledom sa Makova brda se uspio iskupiti za svoje grijehe i pokazao nam da možda ipak ima potencijala u njemu da naslijedi svog oca i ispuni njegove, možda za njega, prevelike cipele. Na kraju, Pogled sa Makova brda možda nije najbolji crtić koji nam je stigao iz Ghiblijevog studija, ali je svakako jedna veoma topla i osjećajna priča koja će, siguran sam, zadovoljiti ukuse svih gledatelja i ljubitelja crtanog filma.

Gedo senki AKA Tales from Earthsea (2006)


ŽANR: animacija/avantura/fantazija
REŽIJA: Gorō Miyazaki
SCENARIO: Gorō Miyazaki, Keiko Niwa prema romanima o Zemljomorju Ursule K. Le Guin
ULOGE: Bunta Sugawara (Timothy Dalton u engleskoj verziji), Junichi Okada (Matt Levin u engleskoj verziji), Aoi Teshima (Blaire Restaneo u engleskoj verziji), Yuko Tanaka (Willem Dafoe u engleskoj verziji)
ZEMLJA: Japan

TRAJANJE: 115 minuta

     Svi ozbiljniji zaljubljenici u animaciju sa sigurnošću znaju ko je Hayao Miyazaki te šta predstavlja Studio Ghibli. Slobodno možemo reći da je Hayao Miyazaki Walt Disney istoka, a da je njegov Studio Ghibli sa svojom produkcijom ono što je na zapadu Disneyjev studio. Naravno, crtići studija Ghibli se razlikuju u mnogo čemu od Disneyjevih crtića i po meni su puno bolji od ovih novokomponovanih crtića koje nam plasiraju Pixar i kompanija. Nemojte me pogrešno shvatiti, većinom su to dobri crtići, ali jednostavno nemaju onu magiju koju imaju Ghiblijevi crtići. Previše je dobrih crtića koji su nam došli iz studija Ghibli da ih je teško sve nabrojati, ali ću reći da je meni lično najdraži Princeza Mononoke (Mononoke-hime AKA Princess Mononoke, 1997.) koji mogu uvijek pogledati i koji će uvijek izazvati neku sjetu u meni.

     Ideja da Studio Ghibli adaptira djela Ursule K. Le Guin o njenom Zemljomorju je potekla još 80-ih godina prošlog stoljeća od samog Hayaa, ali je autorica glatko odbila sve prijedloge. Nakon što je pogledala neke od njegovih radova, ipak se odlučila dozvoliti Hayau da adaptira njena djela, ali je on u tom trenutku bio na drugom projektu, a druge glavešine studija su posao redatelja prepustile njegovom sinu i nasljedniku, Gori Miyazakiju što je ujedno bio i njegov redateljski debi. Navodno se Hayao pobunio protiv toga i nije pričao sa sinom neko vrijeme jer je smatrao da nije dovoljno vješt za jednu takvu adaptaciju, što je po meni ispalo sasvim opravdano.

     Priče iz Zemljomorja su možda i najslabiji uradak koji je izašao iz Studija Ghibli od njegova nastanka jer, iako ima određenu dozu te njihove magije, prije svega mislim na njihovu prepoznatljivu animaciju i stil crtanja, crtić posustaje na nekim drugim poljima. Prije svega mislim na priču i scenario. Nisam čitao knjige Ursule K. Le Guin i od njenog rada sam čitao samo jednu priču te nisam ostao previše zapanjen istom i ne mogu suditi o ostatku njenog opusa, ali njeni mnogobrojni fanovi su zgroženi nad Goroovom adaptacijom Zemljomorja. Naime, crtić pozajmljuje likove, imena i događaje iz čak četiri knjige, a najviše se oslanja na 3. i 4. knjigu serijala, ali je navodno sve to toliko ispreturano skoro do neprepoznavanja. Sama Ursula je rekla da je oduševljena animacijom i crtežom, ali da priča jednostavno previše odudara od njenih knjiga. Kao što rekoh, osim te jedne priče koju sam pročitao nemam pojma o Zemljomorju, ali gledajući crtić nisam mogao da ne primjetim koliko je scenario podbacio na određenim stvarima. Cijeli crtić nam priča baca djeliće neke misterije koja se nadvija nad Zemljomorjem, dok Arren nakon ubistva svog oca, kralja, bježi i upoznaje Geda, Vrhovnog čarobnjaka. Ritam crtića nije ujednačen, priča je neizbalansirana, osakaćena. Iako nisam čitao romane, iz onoga što nam je Goro prikazao se naslućuje velika historija i pozadina, ali toga jednostavno nema.

     Što se muzike i glasovne glume tiče, samo pohvale. Zaista vrhunski urađeno, ali drugo nisam ni očekivao. Animacija i crtež su također prelijepi, kao što sam već rekao, ali je priča ta koja prilično škodi filmu. Da se Goro barem držao jedne knjige, siguran sam da bi to puno bolje ispalo, ali je zagrizao prevelik zalogaj misleći da će moći stopiti više knjiga u jedan dvosatni crtić i da će se to svima svidjeti, od fanova serijala do onih koji se prvi put upoznaju sa njim. I treba mu zamjeriti to što je prilično promijenio neke stvari u odnosu na knjige prema riječima same autorice, ali i fanova. Šta bi bilo da je Peter Jackson odlučio od trilogije o Gospodaru prstenova napraviti jedan dvosatni film? Vjerovatno ne bi doživio sljedeći dan, ali shvatate šta hoću reći. Neke stvari se jednostavno ne trebaju i ne smiju drastično mijenjati.

     Crtić se može pogledati, ali bih vam radije preporučio da pogledate neki drugi crtić iz Studija Ghibli ako nikada niste gledali njihov rad pa se onda nekada vratite ovome. Ukoliko ste, pak, ljubitelj Ghiblijevih filmova znajte da im je ovo najvjerovatnije najlošiji uradak, ali obzirom da je ovo Goroov redateljski debi oprostit ćemo mu, jer kako narod kaže: “Prvi se mačići u vodu bacaju.” Nadajmo se da će mu ovaj drugi film  Pogled sa Makova brda (Kokuriko-zaka kara AKA From Up on Poppy Hill, 2011.) biti bolji te da će se pokazati kao dostojan nasljednik svog oca, velikog Hayaa Miyazakija. A što se tiče Ursule K. Le Guin ipak bi trebala biti zadovoljna ovim uratkom jer sudeći prema onome što fanovi njenih knjiga pričaju o drugim adaptacijama ova ispade najbolja.