Skyfall (2012)


Skyfall (2012)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Sam Mendes
SCENARIO: Neal Purvis, Robert Wade, John Logan, lik Jamesa Bonda napravio Ian Fleming
ULOGE: Daniel Craig, Javier Bardem, Ralph Fiennes, Naomie Harris, Bérénice Marlohe, Albert Finney, Judi Dench
ZEMLJA: SAD/Ujedinjeno Kraljevstvo
TRAJANJE: 143 min.

     Kada imate filmski serijal koji je nedavno napunio svoju 50. godinu, a usto još i starije romane o istoimenom liku te niz stripova i videoigara, teško je biti originalan i napraviti nešto novo što već nije iskorišteno te se samo možete nadati da ćete snimiti film koji je po nečemu bolji od svog prethodnika i da će ga ljudi prihvatiti sa odobravanjem, jer ipak se radi o armiji fanova širom planete, svih dobi i uzrasta. Ukoliko do sada niste shvatili o čemu pričam (kao da to nije jasno iz samog naslova), riječ je o Jamesu Bondu tj. njegovoj posljednjoj avanturi, Skyfall (2012.), koji mi je možda i najbolji film o  tajnom agentu 007 još od vremena Zlatnog oka (GoldenEye, 1995.), ali i jedan od najboljih 007 filmova uopće te definitivno najbolji 007 film u eri Daniela Craiga.

     Moram priznati da sam bio na strani onih koji su neodobravali (da ne kažem pljuvali) Daniela Craiga u ulozi Jamesa Bonda kada sam čuo za njegovu ulogu u Casino Royaleu (2006.) iako mi je drag kao glumac u drugim filmovima. Ipak je to bio novi početak za 007, reboot ako hoćete (to je sada jako popularno ako niste primjetili) cijele franšize, doba u kojem će James Bond biti prizemljeniji za razliku od svojih nepobjedivih prethodnika. Nadu mi je davalo to što je režija povjerena Martinu Campbellu, čovjeku koji je napravio Zlatno oko, koje je svojevremeno bilo početak nove ere Jamesa Bonda i koji je napravio sjajan posao snimivši jedan od boljih Bond filmova. Casino Royale dođe i prođe i bi sasvim u redu, ali mi Craig ipak ne ispade dobar Bond. Previše foliranja, previše pućenja usana, previše… Ne znam, nije mi legao. Vjerovatno zato što, kao i većina drugih obožavatelja lika i djela tajnog agenta 007, više volim druge glumce koji su ga glumili. Poslije dođe Zrno utjehe (Quantum of Solace, 2008.), film koji se radnjom direktno nastavljao na Casino Royale, jer su producenti odlučili napraviti Bonda sa novim, globalnim protivnikom u vidu tajne organizacije Quantum, pandan staroj SPECTRE. Ruku na srce, Zrno utjehe je Bond kojeg bi najradije zaboravio, sveden na nivo natprosječnog akcića, bez imalo bondovske magije, a jedan od krivaca za to je i redatelj Mark Forster, čovjek koji iza sebe ima samo drame, ali ako ćemo pravo, najveći krivci producenti koji su ga izabrali.

     Tako dođe i 2012. i najnovija avantura Jamesa Bonda, nakon brojnih peripetija pa čak i mogućnosti prekida serijala zbog nedostatka finansija i MGM-ovog stajanja na rubu finansijske propasti. Za ovaj nastavak je izabran Bond fanboy, Sam Mendes, provjeren čovjek iza kojeg također većinom stoje drame, ali se ispostavilo da je on pravi čovjek za posao. Prihvaćen podjednako dobro i od strane kritike i od strane gledatelja, što se itekako vidjelo na zaradama sa kino blagajni širom svijeta gdje je Skyfall prebacio magičnu cifru od milijardu dolara zarade čime je postao najprofitabilniji Bond svih vremena.

     Ono što je Mendes uradio jeste preporod cijele Bond franšize napravivši zaista sjajan film. Doduše, scenaristički je malo mogao biti još malo izbrušen, što dijaloški, što po pitanju same radnje jer po tom pitanju donosi vrlo malo novoga u franšizu, a bogami ima i nekoliko glupih rješenja te malo neiskristaliziran glavni negativac. Mada, iako ćete često imati dojam deja vua u filmu, isto tako ćete se susresti sa nekim novim stvarima kao što je biseksualni glavni negativac sa kojim Bond ima jedan vrlo intiman trenutak, doduše nije imao izbora, ali svejedno. Zanimljivo je gledati velikog ženskaroša dok ga po međunožju miluje plavokosi negativac sa očiglednim seksualnim zanimanjem za njega i govori mu da za sve postoji prvi put, na šta mu Bond odgovara: „Zašto misliš da mi je ovo prvi put?“

     Priča novog Bonda se ne nastavlja na priču započetu u Casino Royalu i nastavljenu u Zrnu utjehe, već predstavlja jednu posve novu cjelinu. Ja bih je nazvao pravim početkom novog Bonda, jer nakon kraja ovog filma shvatit ćete zašto je to tako. Bond je izdan od strane vlastite organizacije. M, žena u koju je vjerovao, ga je izdala jer drugačije nije moglo. Ustavši iz mrtvih tj. oporavivši se od povreda, Bond vrijeme provodi ogorčen, u alkoholu, na plažama daleke Azije sve do trenutka kada vidi da je MI6 napadnut usred Londona. Osjećaj dužnosti je ipak jači od njegove ogorčenosti i on se javlja na dužnost, ravno iz mrtvih. Ljubav prema državi je ipak jača od mržnje prema jednoj osobi što Mendes sasvim jasno predstavlja kadrom Bonda na krovu koji gleda u londonske krovove dok se pored njega vijori Union Jack. Čovjek koji želi uništiti MI6, ili tačnije M, je bivši 00 agent. Nekada bolji i od samog Bonda, miljenik M, kao i Bond, samo sa nešto manjim osjećajem časti i domoljublja. Zapravo, Silva i Bond se vrlo malo razlikuju. Obojica su izdani od strane iste osobe što je jednog odvelo na drugu stranu zakona, dok je drugi ipak ostao vjeran domovini.

Kao što rekoh, vrlo malo stvari u ovom filmu je originalno. Glavni negativac u vidu odmetnutog MI6 agenta? Već viđeno, ali koliko god da je Sean Bean bio dobar kao Alex Trevelyan u Zlatnom oku, ne može se mjeriti sa genijalnošću Bardemovog Silve, genijalnom i ludom istovremeno. Zapravo, Javier Bardem je toliko sjajan u svojoj ulozi da mi ide rame uz rame sa najvećim filmskim negativcima. Izdani Bond se vraća? Pierce Brosnan u Umri drugi dan (Die Another Day, 2002.). Mračni Bond koji djeluje na svoju ruku? Timothy Dalton u meni možda i najdražem Bondu, ne i najboljem, Dozvola za ubistvo (Licence to Kill, 1989.), filmu koji je započeo nešto ‘80-ih što je tek prihvaćeno u Casino Royaleu 2006. Međutim, zahvaljujući Mendesovoj genijalnosti imamo nešto dosad neviđeno u Bondovim filmovima, a to je jedna vrsta meksičkog obračuna/opsade koja se dešava na kraju gdje Mendes odaje počast nekolicini filmova koje će filmofili, čak i oni manje zagriženi prepoznati. Dobro, ta opsada na kraju je mogla biti i malo bolje urađena, da traje malo duže jer cijeli film vodi sa razvojem radnje prema tom konačnom obračunu, a na kraju ta opsada ispada samo uvertira u pravi konačni obračun koji i nije toliki obračun (nadam se da ste me shvatili J).

     Podjela uloga i posvećenost glumaca istima je odlična, počev od Craiga koji konačno normalno glumi Bonda, bez previše prenemaganja i pućenja usana, tu su i Ralph Fiennes i Judy Dench, standardno odlični, pa mladi Ben Whishaw i genijalni Javier Bardem. Ne zaboravimo i Bond žene (da, više nisu Bond djevojke iako im minutaža opet ne ide u korist): Naomie Harris i prelijepu Bérénice Marlohe.

    Šta još reći za novog Bonda? Silne sitnice umetnute u cijeli film jednostavno mame osmijeh na lice svakog bondoljupca: počev od „Bond. James Bond“ predstavljanja do miješanog martinija koji Bond dočeka sa kratkim: „Savršeno“, do pojave starog Astona Martina i silnih spravica u njemu i onog starog ured na kraju filma koji izgleda identično kao u starim Bondovim filmovima, skupa sa položajem vješalice za odjeću.

     Same Mendesu, svaka ti čast što si nam donio ovog Bonda i kapa do poda, majstore. Dabogda ti nama uradio barem još jednog Bonda pa nek’ sve ide dođavola.

Advertisements

The Girl with the Dragon Tattoo (2011)


ŽANR: triler

REŽIJA: David Fincher
SCENARIO: Steven Zaillian, prema romanu Män som hatar kvinnor Stiega Larssona
ULOGE: Daniel Craig, Rooney Mara, Christopher Plummer, Stellan Skarsgård, Steven Berkoff, Robin Wright, Yorick van Wageningen, Joely Richardson
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 158 minuta

     Prije nego počnem pisati bilo šta o ovom filmu, moram se izvinuti na svojoj gluposti jer sam u članku o švedskoj adaptaciji Larssonovog romana rekao da će Amerikanci snimiti remake. Greška. Fincherov film je američka adaptacija Larssonovog romana, a ne remake švedskog filma. Sada kada smo to riješili, prijeđimo na film.

Mnogi su mislili da Amerikanci neće moći napraviti film koji će parirati švedskoj adaptaciji romana, ali ispostavilo se da je Fincher, skupa sa Zaillianom, svima začepio usta napravivši film koji je čak vjerniji knjizi negoli švedski film, pa čak i za nijansu bolji.

     Kako je moguće da Amerikanac Fincher napravi bolju filmsku adaptaciju od Šveđana čiji je to izvorni roman? Prije svega, jedan od najzaslužnijih ljudi za to jeste scenarista Steven Zaillian, koji je uspio knjigu od preko 600 stranica pretvoriti u film od 2 i pol sata, izbacujući dosta toga, ali ipak ostajući vjeran originalu. Svaka čast, ali u to nije trebalo ni sumnjati kada znamo kakva je Zaillian veličina po pitanju scenarističkog talenta i vještina pričanja priče. Dovoljno je spomenuti samo Schindlerovu listu (Schindler's List, 1993) za koji je dobio Oscara. Potom su tu Trent Reznor i Atticus Ross koji su napravili odličan soundtrack koji se fenomenalno uklapa u tmurnu atmosferu filma. Zatim glumačka postava koju predvode Daniel Craig kao Mikael Blomkvist i Rooney Mara kao ekscentrična hakerica Lisbeth Salander, koja je, ako smijem reći, savršen izbor za ulogu. Sa takvom ekipom bilo bi pravo čudo da je Fincher podbacio, mada to nisam ni očekivao od njega obzirom da mu filmovi tmurne atmosfere leže i na njima je ispekao zanat. Moj jedini strah su predstavljali producenti i njihovo cenzurisanje gnusnih dijelova, ali ispade da to nisu smjeli ni raditi jer su Šveđani imali puno kreativno pravo nad filmom.

Što se tiče glumačke postave mogu ih samo pohvaliti. Craigu dobro stoji uloga Blomkvista i na trenutke me podsjeća na sličnog lika kojeg je igrao u Arhangelsku (Archangel, 2005), Kelsa Flukea. Mlada Rooney Mara, kojoj se smiješi Oscar za najbolju žensku ulogu, je dala posve novo tumačenje Lisbeth Salander. Nije to ona Rapaceina Lisbeth, već je jedinstvena na neki svoj način. Opasnija je, ali i humanija, osjećajnija. Zaillian je odlučio zadržati tu njenu osobinu iz knjige, dok su Šveđani to izbacili pa imamo dojam da je Lisbeth jedna okrutna žena, koja je prošla sve u životu, nikome ne vjeruje i ne veže se ni za koga. Ovdje se ona veže za Blomkvista, uz blagu dozu Elektrinog kompleksa, ma koliko to čudno zvučalo.

     Promjena u odnosu na knjigu ima, a kako i ne bi bilo kada knjiga ima preko 600 stranica. Ima i promjena u odnosu na švedsku adaptaciju tako da vam preporučujem da ova dva filma gledate kao dva potpuno različita filma, što oni to zapravo i jesu. I jedan i drugi imaju svojih pluseva i minusa. Ono što je kod Šveđana negativno, to su Amerikanci popravili ovdje, i obratno. Ovdje je nešto veći akcent na Lisbeth negoli na Blomkvistu što onda daje smisao naslovu filma, Djevojka sa tetovažom zmaja. Njihov odnos je mnogo produbljeniji i posvećeno mu je više pažnje.

     Švedska adaptacija mi je bila odlična i opčinila me je, ali mi se na trenutke činila razvučenom, pa čak i nepotpunom, dok ovdje nisam imao taj osjećaj. 158 minuta sam bio prikovan za ekran, ali zna Fincher kako opčiniti ljude stvorivši svoju jedinstvenu atmosferu i već od psihodelične uvodne špice i obrade Zeppelinove Immigrant Song znate da ćete uživati u filmu.

Renaissance (2006)


ŽANR: animirani/SF/akcija
REŽIJA: Christian Volckman
SCENARIO: Mathieu Delaporte, Alexandre de la Patellièr, Patrick Raynal, Jean-Bernard Pouy
ULOGE (ENGLESKA SINHRONIZACIJA): Daniel Craig, Catherine McCormack, Romola Garai, Jonathan Pryce, Sean Pertwee, Ian Holm
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 105 minuta

     Ja sam veliki fan SF filmova, posebno onih kojima je mjesto radnje planeta Zemlja u budućnosti, te mi je Istrebljivač (Blade Runner, 1982.) do dana današnjeg najbolji SF film svih vremena, a vjerovatno i najbolji film ikada kojeg sam pogledao bezbroj puta. Reći da je Renesansa u tom rangu bi bila previše smjela izjava, ali predstavlja zaista revolucionaran film, barem po načinu na koji je priča ispričana. Renesansa se kreće tim neonoir-SF fazonom i da je priča malo bolje definisana, vjerovatno bi spadala u vrh SF filmova. Nemojte me pogrešno shvatiti, i ovako ćete uživati dok je budete gledali, ukoliko želite probati nešto novo, ali priča na trenutke djeluje konfuzno i nedovoljno objašnjena, mada se razlog tome može tražiti u četvorici scenarista, što nikada nije dobar znak, ili možda u engleskoj verziji koju sam ja gledao.
     Cijeli film je snimljen u crno-bijeloj boji, bez ijedne druge boje, što me je na trenutak podsjetilo na Film Noir (2007.), veoma zanimljiv animirani film, koji je vjerovatno kopirao ovaj po pitanju vizuelnog stila, i njegovo snimanje je trajalo punih 6 godina.
     Pariz, godina je 2054. Mlada naučnica Ilona (Garai), koja radi za kozmetičku korporaciju Avalon, je kidnapovana, a slučaj je dodijeljen detektivu Karasu (Craig). Veo misterije obavija nestanak mlade naučnice, a Karas se sve dublje i dublje ukopava u tajnu koja, ako se otkrije, može značiti pobjedu nad samom smrću. Da bi došli do te tajne, pojedinci ne prezaju ni od čega, pa čak ni od ubistva. Može se reći da je ovo priča koja postoji još od početka civilizacije, o ljudskoj težnji da pobijedi smrt i konačno postanu besmrtni. Ovo je moderni ep o Gilgamešu i njegovoj potrazi za besmrtnošću u kojoj naš glavni junak, baš poput Gilgameša, traži besmrtnost, ali umire da bi je zaštitio jer ako bi čovjek došao do tajne besmrtnosti, šta nas onda dijeli od Boga?
     Kao što već rekoh, da nema, na trenutke, konfuzne i nedovoljno objašnjene priče film bi zaista bio odličan vizuelni užitak, ali i ovako, ako zanemarite te nedostatke, ćete zasigurno uživati u njemu.

 

The Adventures of Tintin: The Secret of the Unicorn (2011)


ŽANR: avantura/animirani/akcija
REŽIJA: Steven Spielberg
SCENARIO: Steven Moffat, Edgar Wright, Joe Cornish
ULOGE: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
ZEMLJA: SAD/Novi Zeland
TRAJANJE: 107 minuta

     Osamdesetih godina prošlog stoljeća ime Stevena Spielberga je bilo sinonim za zabavu jer je skoro svaki zabavni avanturistički film došao od njega, bilo da je bio režiser ili kao producent. Spielberg se poslije posvetio nekim mračnijim temama jer nagrade ne leže u zabavi i avanturi da bi u posljednje vrijeme njegovo ime stajalo iza nekoliko projekata koji su, manje-više, sumnjive kvalitete i čak ih niti pojava njegovog imena kao producenta ne može iščupati. Srećom, Spielberg se odlučio vratiti onome što najbolje radi, a to su avanture i ovaj put nam donosi avanturu i zabavu dostojnu onih starih iz njegovih zlatnih dana.

     Ovaj put ne sarađuje s Georgom Lucasom već je za saradnika na svom prvom animiranom filmu izabrao poznatog Novozelanđanina, Petera Jacksona i nije pogriješio. Ovaj duo nam na male ekrane donosi adaptaciju poznatog belgijskog stripa o avanturističkom novinaru Tintinu, njegovom psiću Snješku i starom morskom vuku, kapetanu Haddocku i vraća nas u dane djetinjstva kada smo uživali u filmovima poput Indiane Jonesa, The Goonies i drugih sličnih filmova.

     Tintin (Bell) na pijaci kupuje maketu starog jedrenjaka Jednoroga za koji se počinju zanimati dva misteriozna lika. Nakon što jedan od njih završi mrtav pred njegovim vratima, a njegov stan bude poharan, Tintin shvata da se iza makete broda krije tajna, a ostatak filma će je pokušavati otkriti i pronaći staro blago. U tom otkrivanju će mu se pridružiti i kapetan Haddock (Serkis), stara dobroćudna pijandura koji je u rodu sa starim kapetanom Haddockom, onim istim koji je posjedovao Jednoroga i blago. Njih dvojica će proputovati pola svijeta pokušavajući otkriti tajnu Jednoroga prije Saharina (Craig), glavnog negativca, inače potomka Crvenog Rackhama, glavnog neprijatelja starog kapetana Haddocka.

     Treba pohvaliti i muziku, koga drugog nego legendarnog Johna Williamsa, koji je napravio odličan posao i uklopio muziku onako kako bi je rijetko ko mogao.

     Iako će možda neki fanovi stripa naći zamjerku u blagom skretanju sa priče i izbacivanju nekih likova iz iste, osim toga rijetko da možete pronaći zamjerku ovom filmu. Zabava od samog početka do kraja, vješto i nenametljivo iskorišten 3D, glasovna gluma savršena gdje posebno treba pohvaliti Serkisa kao Haddocka koji je odradio maestralan posao. Dva nastavka su već najavljena, drugi dio će režirati Jackson nakon što završi The Hobbit, a za treći dio se nadaju da će podijeliti režiserski posao što jedva čekam. Preporuka za sve od 7 do 77. Napravite sebi brdo kokica, uzmite nekoliko litara soka, zavalite se u fotelju i uživajte u 107 minuta čiste zabave i avanture i zadovoljite to dijete u sebi.