The Disappearance of Eleanor Rigby (2014)


disappearance_of_eleanor_rigby_ver2

ŽANR: drama
REŽIJA: Ned Benson
SCENARIO: Ned Benson
ULOGE: Jessica Chastain, James McAvoy, Viola Davis, William Hurt, Isabelle Huppert, Ciarán Hinds
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 89 min. Him/100 min. Her/123 min. Them

     Kada se u životu ljudi pojavi neka teška situacija poput gubitka voljene osobe ili neke teške bolesti, ljudi se mijenjaju, mijenjaju se odnosi između ljudi. Nekada se ljudi zbliže više nego ikada prije, nekada se raziđu. Svako se nosi sa svojim bolom na drugi način. Debitantski film Neda Bensona se upravo bavi time, odnosom između dvoje ljudi nakon bolne i iznenadne situacije u njihovim životima.

Continue reading “The Disappearance of Eleanor Rigby (2014)”

Advertisements

John Carter (2012)


ŽANR: akcija/avantura/fantazija
REŽIJA:  Andrew Stanton
SCENARIO: Andrew Stanton, Mark Andrews, Michael Chabon po romanu A Princess of Mars Edgara Ricea Burroughsa
ULOGE: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Samantha Morton, Mark Strong, Ciarán Hinds, Dominic West, James Purefoy, Willem Dafoe, Polly Walker
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 132 minute

     Da Hollywood odavno seže za literarnim predlošcima u potrazi za pričom koju će pretočiti sa riječi na filmsko platno je odavno poznato i obično se takvi projekti uveliko najavljuju prije negoli se počnu snimati, a onda se javnost još dodatno siluje najavama u postprodukcijskoj fazi kratko vrijeme prije pojavljivanja tog filma u kinima. Obično takvi filmovi i propadnu, što na kino blagajnama, što kod kritike. To se može posmatrati recipročno, što je veći marketing, to je manji uspjeh filma. Zašto je to tako zaista je teško reći. Po meni su u većini slučajeva krivi scenaristi koji obično iskasape literarni predložak, da li po svom ili nahođenju producenata, ko će ga znati, ali je tako. Nekada su krivi i redatelji, koji su opet, obično neki neiskusni likovi kojima je to tek prvi, eventualno drugi film.

     Da John Carter (2012.) nije uspio produkt nije tajna. Kritičari su ga većinom nabili na kolac, a ni publika mu nije previše naklonjena obzirom da još nije zaradio ni budžet koji je uložen u njega što je za studio poput Disneyja strašno. Koga okriviti za taj neuspjeh u ovom slučaju? Teško se odlučiti da budem iskren, ali najveća krivica pada na pleća scenarista, a onda i redatelja.

     Zašto, pitate se. Jednostavno. John Carter je zapravo adaptacija prvog u nizu od 11 romana o Barsoomu tj. Marsu, koji su izašli iz pera slavnog Edgara Ricea Burroughsa kojeg će mnogi prepoznati po Tarzanu. Samim tim to scenaristima daje i više nego dovoljno mogućnosti i prilika da se razmašu tom bogatom historijom i dadnu nam bogatu priču prepunu uzbuđenja i avanture. Da li su to iskoristili? Ne bih rekao. Moram priznati da nisam čitao Burroughsove romane, ali ako je čovjek napisao 11 romana u tom svijetu onda se imalo više nego dovoljno materijala za napisati nešto bolje od onoga što nam je ponuđeno.

     Što se tiče redatelja, Andrewa Stantona, ovo mu je prvi igrani film dok je dosad za Pixar uradio Život buba (A Bug's Life, 1998.), Potraga za Nemom (Finding Nemo, 2003.) i WALL-E (2008.). Da li je on bio pravi izbor za redatelja ovog filma? Teško. Prvi izbor je bio Robert Rodriguez 2005., a onda je poslije njega došao Kerry Conran, čovjek koji je u svojoj karijeri snimio samo jedan film, zabavni Gospodar neba i svijet sutrašnjice (Sky Captain and the World of Tomorrow, 2004.), a onda je i on zamijenjen Jonom Favreauom, koji je također otišao da bi nam donio ništa bolji Kauboji i vanzemaljci (Cowboys & Aliens, 2011.). Nakon duže pauze, doveden je Stanton. On jeste stvorio zanimljiv svijet, ali da li zbog neiskustva rada na igranom filmu ili zbog scenarija, ne zna držati ritam filma što mu i jeste najveća mana. Malo dosade, bogda akcije, bogda humora, period dosade, bogda slabašne akcije, period dosade potpomognut glupim dijalozima. To je otprilike neki ritam filma. Taman kada se trznete i uživite u film on vas vrati nazad u stolicu.

     Glumačka ekipa kao iz snova, većinom Britanci, sa jedne strane imamo Jamesa Purefoya, Ciarána Hindsa i Polly Walker iz HBO-ovog Rima (Rome, 2005.-2007.), onda imamo Dominica Westa također iz HBO-ove Žice (The Wire, 2002.-2008.), zatim su tu Taylor Kitsch i Lynn Collins iz X-Men Početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine, 2009.), pa onda Mark Strong, Willem Dafoe, Samantha Morton, a većina njih stoji neiskorišteno. Osim Kitscha i Collinsice jedva da se iko drugi pojavljuje što je prava sramota.

     Ne mislim da sam previše kritičan prema ovom filmu, ali od ovakvih filmova ne očekujem ništa previše, samo čistu zabavu i avanturu. Nažalost, bojim se da film podbacuje i u jednom i u drugom. Nemojte me pogrešno shvatiti, ima tu i jednog i drugog, ali jednostavno to nije fino uklopljeno da bi bilo kako treba. Čak je i Conan Barbarin (Conan The Barbarian, 2011.), po kojem ja mogu pljuvati koliko god hoću sa gledišta obožavatelja lika mišićavog barbarina, puno zanimljiviji jer mu radnja teče, nema previše smaranja i sve je podređeno avanturi. Ovako John Carter ostaje jedan od onih filmova koje možete, a i ne morate pogledati jer nećete previše izgubiti negledanjem istih. Sudeći prema izrazima lica ljudi koji su sa mnom napustili kino salu, rekao bih da i oni dijele moje mišljenje.

The Woman in Black (2012)


ŽANR: horor
REŽIJA: James Watkins
SCENARIO: Jane Goldman po romanu The Woman in Black Susan Hill
ULOGE: Daniel Radcliffe, Ciarán Hinds, Janet McTeer, Sophie Stuckey, Liz White
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Kanada/Švedska

TRAJANJE: 95 minuta

    Priče o duhovima, tim prokletim dušama koje hodaju ovim svijetom iz nekog razloga i utjeruju strah u kosti ljudi, su jedan od najjačih podžanrova horora uopće. Samo u ovom prošlom desetljeću smo imali pregršt odličnih filmskih ostvarenja iz ovog podžanra kao što su Uljezi (The Others, 2001.), Krug (The Ring , 2002.) puno superiorniji američki remake japanskog filma Ringu iz 1998., pa zatim još jedan remake Kletva (The Grudge, 2004.), Sirotište (El Orfanato AKA The Orphanage, 2007.) pa smo imali i nešto manje poznate Shutter (2004.) i KM31: Kilometre 31 (2006.).

   Ono od čega zavisi uspjeh ovakvih filmova jeste najviše atmosfera i svi ovi filmovi imaju itekako dobru atmosferu. Ponajviše zahvaljući redatelju, ali i scenariju. Šta jedan horor sa duhovima mora imati da bi bio uspješan? Zapušteno viktorijansko imanje po mogućnosti smješteno u neki zabačeni dio sela, imamo; nepovjerljive seljane koji jedva čekaju da vide leđa strancu koji dolazi u njihovo selo i zabada nos tamo gdje mu nije mjesto, imamo; stranac koji dolazi u selo puno nepovjerljivih seljana i zabada nos tamo gdje mu nije mjesto, imamo; strašna tajna koju seljani ne žele podijeliti ni sa kim, imamo i to. Novi film Daniela Radcliffea, koji nam je poznatiji kao Harry Potter iz serijala filmova snimljenih po romanima, ima sve to, a Boga mi ima i više.

     Žena u crnom (The Woman in Black, 2012.) je treća adaptacija istoimenog romana Susan Hill koji je objavljen 1983. Prva je bila pozorišna predstava koja je prvi put izvedena 1987. i izvodi se i dan-danas, a vremenom je dobila i brojne nagrade, a druga je bila istoimeni TV film iz 1989. u kojem je glavnu ulogu, igrom slučajnosti, glumio Adrian Rawlins, koji u filmovima o Harryju Potteru igra oca Harryja Pottera kojeg pak glumi Daniel Radcliffe.

     Radcliffe glumi mladog udovca, advokata Arthura Kippsa koji ima zadatak da sredi zaostavštinu nedavno preminule Alice Drablow, koja se nalazi u gradiću u ruralnom dijelu Engleske. Već od prvog susreta sa mještanima Kipps osjeća da ga ne žele tu, a svakim trenutkom taj osjećaj postaje sve veći. I što se duže zadržava u gradu tako počinje otkrivati strašnu tajnu koja muči mještane, a vezana je za imanje radi kojeg je došao.

     Žena u crnom je tek drugi redateljski uradak Britanca Jamesa Watkinsa koji je prije ovoga uradio još samo hvaljeni Eden Lake (2008.) što mu nije smetalo da napravi jedan odličan atmosferični horor i on je definitivno najzaslužniji za to što je film ispao takav neočekivani hit (na svoj budžet od 13 miliona je zaradio preko 90). Za scenario je bila zadužena Jane Goldman, koja je unazad dvije godine jedna od najzaposlenijih scenaristkinja u Hollywoodu, koja je uradila ne odličan, ali sasvim solidan posao. Najveće zamjerke scenariju idu na sam kraj koji bih lično promijenio u nešto šokantnije jer bi tako samo još poboljšao već ionako odličan horor, te na to što se premalo vremena posvetilo likovima oko Arthura. Tek je lik Ciarána Hindsa nešto “mesnatiji”.

     Daniel Radcliffe, na kojem počiva cijeli film, je odradio odličan posao mada mi ga je malo teško zamisliti kao mladog, samohranog oca četverogodišnjeg sinčića pa sa te strane ide zamjerka na izbor glumca za glavnu ulogu. Ali dečko se pokušava izvući iz sjene Harryja Pottera i ovom ulogom je na prilično dobrom putu da to i uradi. Ostatak postave je također na visini zadatka mada se pored Radcliffea u filmu najviše pojavljuje Hinds.

     Šta da kažem za kraj? Ima li onih horor klišeja? Naravno, jer budimo realni, ne možemo izmišljati toplu vodu. Je li se mogao još malo doraditi? Jeste, kao i svaki drugi film. Ima li atmosferu? Itekako. Ne znam kad sam posljednji put gledao horor od kojeg su mi se digle dlačice na vratu od jeze. Definitivno preporuka za gledanje ljubiteljima ove vrste horora, ali i drugima.

The Debt (2011)


ŽANR: drama/triler
REŽIJA:  John Madden
SCENARIO: Matthew Vaughn, Jane Goldman, Peter Straughan
ULOGE:  Helen Mirren, Sam Worthington, Marton Csokas, Ciarán Hinds, Tom Wilkinson, Jessica Chastain, Jesper Christensen
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 113 minuta

     Da Hollywoodu ponestaje ideja to već odavno znamo i već dugo vremena oni tragaju po kinematografijama drugih zemalja ne bi li pronašli nešto što bi se moglo svidjeti njihovoj publici kojoj čitanje titlova predstavlja pravi problem, a o stranom jeziku da ne govorimo. Tako je došao red i na izraelsku kinematografiju i na njihov film HaHov AKA The Debt iz 2007.
     Nisam gledao original pa ne mogu govoriti da li je ovaj remake suvišan i nepotreban poput mnogih drugih koje su uradili, ali mogu reći da sam prijatno iznenađen ovim uratkom starog engleskog lisca, Johna Maddena, inače nominovanog za Oscara 1998. za Shakespeare in Love
     Odlična glumačka postava na čelu sa veteranima Tomom Wilkinsonom, Helen Mirren i Ciaránom Hindsom pojačana mladim glumačkim imenima poput Sama Worthingtona, Martona Csokasa i Jessice Chastain (zapamtite ovo ime jer je djevojka zvijezda u usponu) pod Maddenovom režiserskom palicom su nam donijeli jedan veoma dobar triler kakvog odavno nije bilo u ponudi.
     Priča se vrti oko tri mlada Mossadova agenta, ljudi koji su podojeni mržnjom prema nacistima i čija su sjećanja na rat još uvijek svježa uprkos tome što je prošlo 20 godina od završetka rata, koji 1965. dobiju zadatak da uhvate i privedu pravdi Dietera Vogela, poznatog i kao Hirurg iz Birkenaua, nacističkog ratnog zločinca koji radi kao ginekolog u Istočnom Berlinu. 
    Nakon što ga uhvate i njihov plan o njegovom prebacivanju u Zapadni Berlin propadne, počinje psihološko mučenje, dok u stanu čekaju i smišljaju novi plan, čuvaju Vogela na smjenu koji ih veoma mudro traži najslabiju kariku konstantno ih vrijeđajući i ponižavajući. Na kraju mu to ipak polazi za rukom i on uspjeva pobjeći, ali ga Rachel, agentica Mossada, kojoj je to prvi zadatak na terenu, upuca prije negoli se uspije spasiti.
     Više od 30 godina poslije, tajna koja je rođena te noći prijeti da će se otkriti nakon što jedan pacijent u bolnici u Kijevu kaže da je on Hirurg iz Birkenaua. Rachel, ista ona kojoj je Vogel pobjegao, prethodno je unakazivši, je jedina osoba koja to može spriječiti.
     Ne vjerujem da bi ovaj film bio ovako dobar da ga se dočepao neki veliki studio, kojima se očigledno nije svidjela ova priča, što je vrlo dobro jer smo ovako dobili vrlo dobar triler sa odličnom i uvjerljivom glumom, majstorski ispričan i jedina zamjerka ide kraju koji je mogao biti i bolji, ali u moru dosadnih, kvazitrilera, ovaj film dođe kao uživanje pa mu se može oprostiti na tome.