Avengers: Age of Ultron (2015)


Avengers Age of Ultron (2015)

ŽANR: akcija/SF
REŽIJA: Joss Whedon
SCENARIO: Joss Whedon
ULOGE: Robert Downey, Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Cobie Smulders, Samuel L. Jackson, Paul Bettany, James Spader, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 141 min.

     Priznajem, nisam neki fan Jossa Whedona i njegovog rada, ali mu za Kolibu u šumi (The Cabin in the Woods, 2012.) i Osvetnike (The Avengers, 2012.) skidam kapu. Time je dokazao da zna napraviti strašno zabavne filmove prepune posveta drugim djelima iz kojih frca humor u vidu dijaloških dosjetki, što je posebno vidljivo u Osvetnicima. Kako je Whedon dobio zadatak od Marvela da svaku fazu njihovog filmskog univerzuma (tri su ukupno, dvije su gotove) privede kraju i uvede u još napetiju novu fazu, to je on ozbiljno shvatio i sa novim Osvetnicima: Doba Ultrona (Avengers: The Age of Ultron, 2015.) je pokazao da je pravi čovjek za taj posao.

Continue reading “Avengers: Age of Ultron (2015)”

Advertisements

Blackhat (2015)


Blackhat (2015)

ŽANR: akcija/triler
REŽIJA: Michael Mann
SCENARIO: Morgan Davis Foehl
ULOGE: Chris Hemsworth, Tang Wei, Viola Davis, Holt McCallany, Wang Leehom
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 133 min.

     Michael Mann nije redatelj koji se može pohvaliti sa nekim velikim brojem filmova u svom repertoaru, svega 13 (u to ne računam Kraljevstvo (Kingdom, 2007.) Petera Berga, koji ima Mannovo ime ispisano svuda po sebi iako je bio samo u funkciji producenta na njemu). Neko bi rekao sitan broj, ali kvalitetni filmovi i pogriješili bi. Nije baš Mann uspio zakucati sa svakim filmom, ali je barem uvijek znao napraviti gledljiv i krajnje kvalitetno odrađen film. Zato nam je podario nekoliko filmova, koji se definitivno mogu smatrati klasicima kao što su Lopov (Thief, 1981.), Lovac na ljude (Manhunter, 1986.), Posljednji Mohikanac (The Last of the Mohicans, 1992.), Vrućina (Heat, 1995.), Probuđena savjest (The Insider, 1999.) i Kolateral (Collateral, 2004.). Sve do jednog, to su sjajni filmovi, većinom krimi trileri, nešto što Mannu dođe kao specijalnost.

     Sa novom erom, došlo i vrijeme da Michael Mann zagazi u vode cyber kriminala i snimi cyber triler koji će pokositi sve druge na tom polju. Ali… Tu na scenu stupa ono famozno “ali” koji pokopa mnoge velike autore. Inspirisan stvarnim događajima koji su se odigrali oko računarskog virusa Stuxneta, koji je navodno uništio jednu petinu iranskih nuklearnih centrifuga, Mann je okupio tim stručnjaka i skupa sa Morganom Davisom Foehlom napisao scenario za Blackhat (Blackhat, 2015.). Blackhat je inače izraz u hakerskom svijetu za “zle hakere”, hakere koji se bave tim poslom samo radi lične koristi.

     Odakle početi kada je ovaj film u pitanju? Kolega Deckard u svom osvrtu je to više nego dobro rekao, a ja, uprkos njegovim riječima, dadoh šansu ovom filmu. Krenimo od same podjele uloga. Chris Hemsworth kao haker/maneken/ekspert borilačkih vještina/William Tell sa pištoljem? Loše. Chris je ovdje samo da bi se pokušao upecati veći broj gledatelja i gledateljica na osnovu njegovog izgleda i uspjeha u Marvelovim filmovima. Ovdje je dečko posve promašen, ali baš. Nimalo uvjerljiv u svojoj ulozi.

     Smušen scenario, sa pričom koja je u osnovi dobra da se fino ispričala, ali je krajnji rezultat neuvjerljiv, baš kao i haker Hemsworth. Određene situacije u filmu su bile više nego smiješne, a o njihovoj uvjerljivosti da ne pričamo. Likovi tj. odsustvo mesa na istima je također veoma primjetan. Ili su stereotipi ili su smiješni.

     Deckard kaže da je Mann fulio sa režijom, donekle se slažem i sa tom njegovom izjavom, ali ne u potpunosti. Atmosfera koju Mann pogodi u svojim krimi trilerima je donekle tu, možda to iz mene govori ljubav prema Hong Kongu. Čak mi ni akcione scene nisu loše, mada nisu ni blizu scena, recimo onih iz Vrućine. Doduše, onaj završni obračun je zaista više nego smiješan, ali zaista. Ne znam ko bi povjerovao u onako nešto.

     U zaključku mogu reći, Blackhat počinje zanimljivo, ali traljava realizacija ga zakopava sve dublje kako film odmiče i bliži se kraju. I tako postaje sve dosadniji i dosadniji, umjesto da bude obrnuto. Zaista, krajnji produkt je veoma loš, nezanimljiv i promašen. Tome svjedoči i totalna propast na kino blagajnama, a ni kritičari mu nisu bili previše naklonjeni. Ne znam zašto je ovo trebalo Michaelu Mannu.

Red Dawn (2012)


Red Dawn (2012)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Dan Bradley
SCENARIO: Carl Ellsworth, Jeremy Passmore
ULOGE: Chris Hemsworth, Josh Peck, Josh Hutcherson, Adrianne Palicki, Isabel Lucas, Jeffrey Dean Morgan
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 93 min.

     Poslije Drugog svjetskog rata jugoslavenska kinematografija je izrodila jedan novi filmski žanr, endemskoj vrsti u filmskom svijetu, koja je žarila i palila širom Jugoslavije, Balkana, a bogami i širom svijeta. Posebno u zemljama socijalističkih režima, recimo u Kini Batin lik Vladimira Perića Valtera iz Valter brani Sarajevo (1972.) ima kult ličnosti veći od bilo koje poznate ličnosti. Sve te filmove je finansirala država (čitaj: Tito i Komunistička partija SFRJ), a sve u smislu propagande i veličanja jugoslavenskog naroda i glorificiranja njegove borbe protiv njemačkog okupatora i njegovih domaćih pomagača. Ti filmovi su bili prepuni stereotipa kojima se sada rugamo u američkim patriotskim filmovima, ali mnogi (posebno mlađi koji nikada nisu pogledali, a vjerujem da nikada i neće) zaboravljaju da su jugoslavenski filmovi 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća bili jednako patetični.

     Ukoliko niste pogodili do sada, pričam o partizanskim filmovima, filmskom žanru koji je odavno izumro. Nešto kao američki vestern, s tim što filmski autori još uvijek znaju, s vremena na vrijeme, iskašljati pokoji pristojan primjerak vesterna. Zapravo, partizanski film i jeste nastao iz vesterna, često povlačeći razne motive viđene u vestern filmovima iz Zlatnog doba Hollywooda, nerijetko ih besramno kopirajući. Ako mi ne vjerujete onda pogledajte Valter brani Sarajevo i usporedite ga s nekim starijim vesternom pa ćete vidjeti o čemu pričam. Iskreno, nemam ništa protiv partizanskih filmova. U mom srcu zauzimaju jedno posebno mjesto. I mada nisam toliko mator da bih bio prevelik jugonostalgičar ipak se sjećam djelića života iz stare Juge, a u tom djeliću života partizanski filmovi su ipak bili veliki dio odrastanja.

     1984. godine veliki američki patriota, John Milius, inspirisan partizanskim filmovima, snima film o rusko-kubanskoj okupaciji SAD-a i gerilskoj borbi lokalnih stanovnika jednog gradića u Coloradu protiv istih. Zapravo, riječ je o grupi golobradih mladića i curica, većinom iz srednje škole. Riječ je o Crvenoj zori (Red Dawn, 1984.), filmu čija je premisa toliko blesava da je to nenormalno. Desant neprijateljskih padobranaca u srcu SAD-a? Nigga, pliz. Sve nelogičnosti na stranu, bio je to zabavan film, ništa posebno, ali zabavno i gledljivo. Nekih 20+ godina poslije, SAD je u ratovima do guše i treba osnažiti moral ljudstva, što lokalnog civilnog življa, što vojske, pa se tako neko sjetio da uradi ni manje ni više nego remake Crvene zore. Samo, naravno ovaj put će biti modernizovan jer Ruje više nisu zanimljive Amerikancima kao protivnici, kao ni Kubanci i Nikaragvanci.

     Logično, izbor je pao na Kineze. Sljedećeg velikog američkog rivala. I tako je pala odluka. Režija je dodijeljena Danu Bradleyju, čovjeku koji je poznat u Hollywoodu kao sjajan snimatelj kaskaderskih scena i koji je bio redatelj druge ekipe ili pomoćnik redatelja na 30 naslova, a svi su oni bili manje-više uspješni. Uloge su podijeljene gomili mlađahnih glumaca i glumica, od kojih su mnogi samo drvene stative po pitanju glume, ali tako to ide i snimanje je počelo 2009. Film je trebao izaći na tržište 2010, ali je zbog finansijskih problema MGM-a stavljen na neku policu u skladište gdje je 2 godina skupljao prašinu. 2012. ga odlučuju izvući, brišu slojeve prašine s trake, bacaju ga u postprodukciju jer su Kinezi odjednom postali veliko tržište za filmove i mijenjaju neprijatelje u Sjevernu Koreju te koriste i uspjeh Chrisa Hemswortha kao Thora i film konačno izlazi na tržište.

     Šta reći o filmu koji je remake filma koji svojevremeno nije bio ništa posebno, kao ni sada, osim zabavan i gledljiv? Isto. Dobili smo modernizovanu verziju Crvene zore iz 1984. Ništa bolju i ništa goru. Sve je to negdje u “pet deka”, što bi se reklo. Scenario je mogao biti još malo razrađeniji, zapravo pozadinska priča, ali je i kao ovakva bolje razrađena nego ona u istoimenom filmu iz 1984. Ukratko, sve ono što je valjalo u starom filmu valja i u ovome i sve što nije valjalo u starom filmu ne valja ni u ovome. Doduše, Bradley je uradio bolji posao po pitanju režije od puno poznatijeg kolege, Miliusa.

     Da, film je krcat stereotipovima i patetika vrišti iz njega, ali kao što sam rekao, pogledajte partizanske filmove pa ćete vidjeti kako stvari stoje. Uostalom, ovaj film je zabavan i njegovih 93 minute brzo prolete, a kada ga gledate nakon 96 sati 2 (Taken 2, 2012.) onda vam dođe kao mehlem na ranu. Vjerujte mi.

The Cabin in the Woods (2012)


ŽANR: komedija/horor
REŽIJA: Drew Goddard
SCENARIO: Drew Goddard, Joss Whedon
ULOGE: Kristen Connolly, Chris Hemsworth, Anna Hutchison, Fran Kranz, Jesse Williams, Richard Jenkins, Bradley Whitford
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 95 min.

     1996. godine, možemo slobodno reći sada već davne, na sceni se pojavi film koji napravi pravu malu revoluciju horor žanra. Riječ je o Vrisku (Scream, 1996.), plodu saradnje starog horor lisca Wesa Cravena i tada neafirmisanog scenariste Kevina Williamsona, čiju je karijeru ovaj film lansirao put holivudskih nebesa munjevitom brzinom. Sam film je predstavljao zajebanciju na račun slasher horora koji su bili vrlo popularni krajem ‘70-ih i tokom ‘80-ih, a sve to ponajviše zahvaljujući neponovljivoj Noći vještica (Halloween, 1978.) legendarnog Johna Carpentera. Sad se vjerovatno pitate kakve veze Vrisak ima sa Kolibom u šumi (The Cabin in the Woods, 2012.), filmu koji je nastao kao plod dugogodišnje saradnje Jossa Whedona i Drewa Goddarda. I ima i nema, da budem iskren. Vrisak sam najviše pomenuo jer mnogi kritičari povlače paralele između njega i Kolibe u šumi. Nije da ih nema, ima ih, ali Koliba u šumi se ipak treba posmatrati kao zaseban film.

     Najveća zamjerka sa moje strane kod Kolibe u šumi jeste pogrešan marketing. Zašto? Zato što se film prodaje kao horor, a to definitivno nije. Mislim, jeste on horor koliko i Zla smrt (The Evil Dead, 1981.), ali je ovo prvenstveno komedija sa elementima horora kao i spomenuta Zla smrt. Film je ujedno i “ljubavno pismo mržnje” (riječi Whedona lično) modernom hororu koji se izgubio, što i ja već godinama tupim, u torture porn podžanru i brojnim remakeovima japanskih horora u kojima su glavne uloge strašna djeca. Baš kao što je Vrisak uzeo slashere za temelj, tako su Whedon i Goddard uzeli “koliba u šumi” horore za temelj filma davši mu čak i taj naziv.

     Sama priča je ista ona koju možete vidjeti u bezbroj takvih filmova, 5 likova, sve stereotip do stereotipa kakvi se obično i nalaze u takvim filmovima, odlaze na vikend u kolibu u šumi ni ne sluteći da to uopće nije obična koliba već nešto sasvim drugo, a da su oni predodređeni kao ritualne žrtve Drevnima (referenca na Lovecraftove Ancient Ones), bogovima iz starina koji će uništiti svijet ukoliko im se ne prinesu žrtve u vidu pet klasičnih stereotipa (njihovim riječima): drolja, sportista, pametnjaković, duhoviti narkić i djevica.

     Sam film je prepun referenci na brojne druge horore koje će ljubitelji horora bez problema prepoznati, ali je i kritika današnjem društvu koje je horor žanr prepustilo torture pornu i incestoidnim seljoberima iz američkih zabiti i mladeži koja to prepoznaje kao dobar horor. Isto tako, film je i kritika i šamar u lice producentima, scenaristima i redateljima koji se bave hororom u Hollywoodu. Redatelji i scenaristi su predstavljeni u likovima Sittersona i Hadleyja, dvojice tehničara, koji su zaduženi da sve ide po planu i ne skreće se sa zacrtanog puta inače će u suprotnom to probuditi gnjev producenata tj. Drevnih i to će dovesti do “smaka svijeta” jer onda ništa od zarade. Imaju Whedon i Goddard pravo. Pogledajte samo horore u posljednjih 10-ak godina. Gotovo su svi kopija jedni drugih. Ali to donosi pare i zašto mijenjati tim koji dobija, je li 🙂

     Koliko ste samo puta prevrnuli očima na one silne stereotipe kada čudni lik upozorava klince da ne idu u šumu, a oni odu? Ili pak ona genijalna ideja da se razdvoje jer će pokriti više teritorije umjesto da se drže skupa jer su šanse za preživljavanje veće? Ti i mnogi drugi stereotipi su ono s čim se Whedon i Goddard zajebaju i to im ako mene pitate odlično ide. Mnogi im zamjeraju što su započeli film onako kako su ga započeli, zašto tu tajanstvenu organizaciju nisu ostavili u sjeni do pred kraj, zašto ovo, zašto ono. Ljudi, ovaj film je čista zajebancija i šprdanje sa stereotipima kojih smo se itekako nagledali u horor filmovima. Isto tako, sviđa mi se i kako su isfurali određene stvari koje će vjerovatno biti smiješne samo onima koji se kontaju u horore npr. onaj prikaz Japanaca i njihovih horora ili pak isfuravanje Igloglavog iz kultnih Barkerovih Gospodara Pakla (Hellraiser, 1987.).

     Uglavnom, ovaj film je one koji su ga pogledali podijelio u dvije grupe: oni koji ga smatraju odličnim i one koji ga smatraju promašajem. Ja spadam u onu prvu grupu s tim da ću reći da film možda nije izmislio toplu vodu, ali je strašno zabavan ako ga posmatrate kao komediju i isfuravanje, a ne horor jer to zaista nije. Ukratko, smanjite kriterije prilikom gledanja pa se možda i zabavite. Dosta podsjeća na Tuckera i Dale protiv Zla (Tucker and Dale vs. Evil, 2010.), a definitivno je bolji od onog dosadnog Šapata duhova (The Innkeepers, 2011.).