Looper (2012)


Looper (2012)

ŽANR: akcija/naučna fantastika
REŽIJA: Rian Johnson
SCENARIO: Rian Johnson
ULOGE: Joseph Gordon-Levitt, Bruce Willis, Emily Blunt, Paul Dano, Piper Perabo
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 118 min.

     Putovanje kroz vrijeme je vjerovatno najisfuraniji fazon kad su u pitanju naučno-fantastični filmovi i jedna je od onih stvari u kojima se lako pogubiti i izgubiti nit. Pogledajte samo Terminatora (1984.) koji je nakon drugog dijela jednostavno izgubio svaku moguću nit i nestao u bespućima nelogičnosti i apsurdnosti. Šteta, jer su prva dva dijela sjajna. Mada, ako zanemarimo te nelogičnosti (a kao putovanje kroz vrijeme je logično i realno :)) koje se gotovo uvijek pojave u filmovima koji se bave putovanjima kroz vrijeme, obično ćete uživati u njima. Nakon što nam je servirao sjajni Cigla (Brick, 2005.) i Braću Bloom (The Brothers Bloom, 2008.) u svom trećem filmu, Looper (2012.) Rian Johnson se odlučuje pozabaviti upravo temom putovanja kroz vrijeme.

     Da je dokazao da zna napraviti dobar filma, Johnson nam je to dokazao u svom prvijencu, Cigli (Braću Bloom nisam gledao pa ne mogu komentarisati, ali vjerujem da ga vrijedi pogledati). S Looperom se dotiče naučne-fantastike i tematike koja je veliki zalogaj za svakoga te predstavlja jednu svojevrsnu zamku u kojoj možete napraviti sjajan film, ali i promašaj vrijedan fleke na svom imenu i karijeri. Baš kao što je to uradio Christopher Smith u svom Trouglu (Triangle, 2009.), tako je i Johnson napisao svoj scenario ne ostavljajući ništa slučaju. I baš kao Smith, servirao nam jedan vraški dobar film u kojem su rupe, neminovno izazvane materijom koju film obrađuje, svedene na minimum.

     U 21. stoljeću, otkriveno je putovanje kroz vrijeme, ali gotovo istovremeno i zabranjeno iz logičnih razloga. Međutim, mafija ga koristi za svoje svrhe. Naime, ukoliko im neko pravi problem, umjesto da se muče sa uzidavanjem leša u temelje zgrade ili bacanjem na dno rijeke s kamenim blokom oko vrata, mafija ga jednostavno pošalje u prošlost s polugama srebra vezanim za tijelo i vrećom preko glave, gdje ga dočekaju looperi, ubice koje bave tim biznisom. Ima tu i jedna caka, onog trenutka kada umjesto srebra na lešu pronađete zlato, znate da vam je ugovor istekao i da ste penzionisani jer ste upravo ubili svog starog sebe. To se zove i “zatvoriti obruč (close the loop)” pa stoga i naziv za te ubice. Ukoliko se to ne uradi, kazna je smaknuće.

     Ono što slijedi nakon smaknuća starog Joea od strane mladog, jeste jedan od najuvjerljivijih filmova o putovanju kroz vrijeme i zasigurno jedan od ponajboljih SF filmova u posljednjih desetak godina. Fina je to mješavina akcije, naučne-fantastike i jakih karaktera uz dašak romantike. Johnson opet pokazuje da itekako zna svoj posao, i kao scenarista i kao redatelj, gotovo savršeno tempirajući ritam filma, koji opet neće svima leći, posebno onima koji su navikli na adrenalinsku akciju. Johnson se prihvata materije poznate po svojim nelogičnostima i rupama, prihvata ih, malo se igra s njima, i servira nam film koji iste svodi na minimum jednostavno tako što ne ide preširoko u objašnjavanje već se bavi likovima i njihovim odnosima.

     Valja pohvaliti glumu, standardno dobrog Josepha Gordona-Levitta i Brucea Willisa, koji se u posljednje vrijeme i nije previše trudio po pitanju glume, ali ga je ovdje Johnson malo natjerao da se potrudi. Za svaku pohvalu je i šminka i maska na Gordonu-Levittu, načinjena tako da što više sliči Bruceu Willisu, što vam se u prvi mah može, i vjerovatno hoće, učiniti neobičnim, jer ne gledate standardnog Josepha Gordona-Levitta, već nekoga ko liči na njega.

     Looper s punim pravom nosi titulu jednog od najboljih filmova koji za tematiku imaju putovanje kroz vrijeme, ali i jednog od boljih SF filmova inače.

A Good Day to Die Hard (2013)


A Good Day to Die Hard (2013)

ŽANR: akcija
REŽIJA: John Moore
SCENARIO: Skip Woods
ULOGE: Bruce Willis, Jai Courtney, Sebastian Koch, Yuliya Snigir, Radivoje Bukvić, Cole Hauser
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 98 min.

     John McClane. Ime na čiji spomen negativci drhte od straha, barem oni filmski. Akciona ikona. Heroj u poderanoj potkošulji i još poderanijih tabana. Svoj put ka zvijezdama je započeo, sada već davne, 1988. u zgradi Nakatomi Plaze u Los Angelesu kada se suočio s grupom istočnonjemačkih terorista u filmu jednostavnog, mužjačkog imena iz kojeg testosteron naprosto frca, Umri muški (Die Hard, 1988.). Bila je to, a bogami i dan-danas je, jedna vrhunska akcija koja prođe odlično i kod publike i kod kritike, a onda, očekivano, dođoše i nastavci, Umri muški 2 (Die Hard 2, 1990.) i Umri muški 3 (Die Hard: With a Vengeance, 1995.). I taman kad smo svi mislili da je poručnik John McClane konačno otišao u zasluženu penziju pojavi se i četvrti nastavak, 12 godina nakog trećeg, Umri muški 4.0 (Live Free or Die Trying, 2007.) koji ponovo oduševi i publiku i kritiku. Šest godina poslije, McClane se, nažalost, ponovo vraća iz penzije u petom nastavku serijala po imenu Umri muški: Dobar dan za umiranje (A Good Day to Die Hard, 2013.).

      Zašto nažalost? Nemojte me pogrešno shvatiti. Ja sam čovjek koji ovaj serijal smatra jednim od najboljih akcionih serijala svih vremena i koji uvijek pogleda bilo koji film iz serijala kada god se pojavi na nekom televizijskom kanalu, ali da je ovom serijalu trebao ovakav peti dio i nije. Baš kao što nije trebao ni nama kao gledateljima. John McClane je konačno pao, kako se to u narodu kaže, kurcu za vrat u ovom dijelu. Odakle početi? Od priče? Režije? Izbora glumaca? Odakle god da krenete nećete pogriješiti. Umri muški 5 je podbacio na svakom polju.

     Priča je mogla biti zanimljiva, kažem mogla, jer u ovakvoj formi zaista nije. McClane dolazi u Rusiju da bi izvadio sina iz zatvora da bi saznao da je njegov sin, koji usput ne priča s njim, agent CIA-e koji pokušava iz zemlje izbaviti bivšeg partnera u zločinu čovjeka koji se kreće u visokim političkim krugovima. Naravno, njih dvojica usput poprave svoj odnos, ali nažalost, ne i priču. Moram reći da sam prilično razočaran u priču s obzirom da je scenario pisao Skip Woods, čovjek koji je napravio meni posebno drag film, Četvrtak (Thursday, 1998.), ali koji i zna napisati zabavan akcioni film. Pogledajte mu samo biografiju: Operacija Sabljarka (Operation Swordfish, 2001.), Hitman: Agent 47 (Hitman, 2007.) i A Tim (The A-Team, 2010.). Na stranu to što su gotovo svi njegovi filmovi, tj. filmovi koje je napisao, naišli na loš prijem kod kritike, ispali su zabavni u očima publike, a to ipak nešto govori. Nažalost, s Umri muški 5 je podbacio. Jednostavno nije to onaj McClane kojeg smo nekad davno upoznali i zavoljeli. Nema onih njegovih šašavih one-linera, već samo njegovih blijedih pokušaja. Nema nikakva upečatljiva izjava.

     Režija Johna Moorea? Moglo je to i puno bolje. Debeli Irac nikada nije bio bogzna kakav redatelj, ali John McClane je zaslužio bolje. Ništa autorski upečatljivo. Kao da su mu producenti rekli: “Razbij što više stvari možeš i to je to.” Zaista. Ništa više. Čak je i scenu s helikopterom reciklirao dvaput. Ne može se jedna scena pojaviti dvaput u filmu uz manje modifikacije, ali nikako. To ne ide, Mooreu. Ne ide.

     Jai Courtney kao sin Johna McClanea? Teško. Dečko nema karizmu potrebnu, a nema ni hemije između njega i Brucea Willisa, tako da sva ona priča o otuđenom sinu i ocu i njihovom pomirenju pada u vodu jer zaista ne vjerujete u taj odnos između njih dvojice. Čak ni Willis nije dao sve od sebe. Kao da se umorio od lika Johna McClanea, iako je navodno rekao da je voljan snimiti i 6. dio. Iskreno, ako će biti kao ovaj, ne mora ga nikada snimiti.

     Sve u svemu, ako mene pitate, Umri muški 5 je debelo podbacio i unazadio je serijal. Istina je da će se nekima svidjeti, ima ih takvih u mojoj okolini, ali iskreno govoreći, ovaj film nije zaslužio da nosi naziv Umri muški i da pripada tom legendarnom serijalu.