Seolgugyeolcha AKA Snowpiercer (2013)


Snowpiercer (2013)

ŽANR: naučna fantastika/drama
REŽIJA:  Bong Joon-ho
SCENARIO: Bong Joon-ho, Kelly Masterson prema grafičkoj noveli Le Transperceneige Jacquesa Loba, Benjamina Legranda i  Jean-Marca Rochettea
ULOGE: Chris Evans, Jamie Bell, John Hurt, Tilda Swinton, Octavia Spencer, Ed Harris, Song Kang-ho, Go Ah-sung, Adnan Hasković
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 125 min.

     Postoje redatelji koji svojim vizuelnim stilom oduzimaju dah dok gledate njihove filmove u kinu, bilo da se radi o nekom komercijalnom ili art filmu. Postoje oni koji vole pričati priče na svoj način, postoje oni koji se prilagođavaju željama publike i producenata. Ali također postoje i oni koji od neke obične priče naprave duboku studiju, gdje je gotovo svaki kadar priča za sebe, pomno smišljen i gdje sve ono što gledate krije nešto puno dublje. Južnokorejski redatelj Bong Joon-ho je jedan od rijetkih za koje se to može reći, genijalac koji pričom o mutiranom čudovištu u rijeci Han zapravo kritikuje američko prisustvo na Korejskom poluotoku i satirično predstavlja južnokorejsku vladu u svom Domaćinu (Goemul AKA The Host, 2006.) te glavnim glumcem predstavlja cijelo korejsko društvo i njegovu pozadinu; genijalac koji se potragom za serijskim ubicom u Sjećanjima na ubistvo (Sarinui chueok AKA Memories of Murder, 2003.) prisjeća vladavine vojne diktature i kritikuje društvo te satirično predstavlja policiju.

Continue reading “Seolgugyeolcha AKA Snowpiercer (2013)”

Advertisements

Salinui chueok AKA Memories of Murder (2003)


Memories of Murder (2003)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Bong Joon-ho
SCENARIO: Bong Joon-ho, Shim Sung-bo prema predstavi Memories of Murder Kima Kwang-rima
ULOGE: Song Kang-ho, Kim Sang-kyung, Kim Roe-ha, Park Hae-il, Byeon Hee-bong
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 129 min.

    Donedavno sam mislio da je Sedam (Se7en, 1995.) najbolji film o serijskim ubicama koje sam pogledao i koje ću pogledati, a onda sam pogledao Tragača (Chugyeogja AKA The Chaser, 2005.), odličan film koji mi je uspio poljuljati mišljenje o Sedam, ali ne i skinuti ga sa trona. Tako je i bilo dok nisam pogledao Sjećanje na ubistvo (Memories of Murder, 2003.), film nad filmovima kada su u pitanju filmovi o serijskim ubicama, ako mene pitate.

    Prije nego nam je donio fenomenalnog Domaćina (Gwoemul AKA The Host, 2006.), Bong Joon-ho se odlučio pozabaviti adaptacijom predstave Memories of Murder Kima Kwang-rima koja je i sama temeljena na istinitom događaju i ubistvima koja su mučila Južnu Koreju sredinom i krajem ‘80-ih godina prošlog stoljeća, a do dana današnjeg su ostala neriješena.

     Južnokorejska provincija, djevojka je pronađena mrtva, prije smrti je seksualno zlostavljana. Uskoro se pojavljuje još jedna. Lokalni policajci, nenavikli na takve slučajeve, kreću u istragu privodeći sve i svakoga koristeći se metodama ispitivanja, koje su u najmanju ruku diskutabilne, i vrlo brzo dolaze do ubice(a). A onda u selo, kao ispomoć, dolazi policajac iz metropole kako bi pomogao nesposobnim lokalcima u rješavanju slučaja jer ubistva sve više počinju privlačiti pažnju medija. I dok se oni međusobno prepiru oko toga „čiji je veći“, ubica nastavlja sa ubistvima žena. I tako počinje trka sa vremenom počinje dok pokušavaju ući u trag ubici prije negoli ubije svoju sljedeću žrtvu.

    Onako, na prvu, Sjećanja na ubistvo se čini kao gotovo svaki film o serijskom ubici koji ste imali priliku pogledati. Dva policajca su u trci sa vremenom dok pokušavaju pronaći ubicu prije nego se ovaj dočepa svoje sljedeće žrtve. Manje-više, dodajte određeni element po potrebi. I tu ste načinili veliku grešku. Sjećanja na ubistvo je film o serijskom ubici kakav nikada niste, a sumnjam da ćete ikada poslije opet imati priliku pogledati. Prije svega, za razliku od ostalih filmova ove tematike, koji se dosta oslanjaju na tmurnu atmosferu obično praćenu mračnim oblacima prepunih kiše koja lije kao iz kabla, i likovima koji su obično depresivni i nemaju ništa za izgubiti, Sjećanja na ubistvo nema istu. Otvara se sunčanim danom bez ijednog oblačka na nebu da bi se onda postepeno vrijeme promijenilo u pravi prolom oblaka, što zapravo ne predstavlja ništa nego vještu metaforu kojom Bong i više nego dobro barata, što je poslije pokazao u svom Domaćinu. Bong tmurnu atmosferu razbija i humorom, koji je dosta prisutan, što dokazuje onu staru da samo Korejanci mogu ubaciti komični trenutak u tmuran film i da to šljaka. Naravno, kako to obično biva kod njih, taj komični element obično dolazi od policajaca koji ni ovdje nisu prikazani u nekom sjajnom svjetlu. Ne zaboravimo i likove. Dva glavna lika, detektivi Park Doo-man i Seo Tae-yoon su sjajan tandem, koji svoje ortaštvo započinju na nesvakidašnji način, letećim udarcem nogom i tučom. Jedan je primitivan i nezreo, neracionalan, drugi sofisticiran i zreo, racionalan, da bi kroz radnju filma onaj prvi konačno došao pameti, a ovaj drugi došao na rub gubitka iste. Song Kang-ho i Kim Sang-kyung su fenomenalni u svojim ulogama, posebno Kang-ho koji dođe nešto kao Bongov kućni glumac.

     Naravno, Bong ne bi bio on kada kroz film ne bi uputio kritiku korejskog političkog sistema u to vrijeme, kada je Južna Koreja bila pod vojnom vlašću. Tu je i tipično prikazivanje policajaca kao prilično nesposobnih zabušanata koji iskaze osumnjičenih vole dobijati batinama. Ima tu još podosta stvari, onako suptilno ubačenih. Odličan scenario, fascinantna režija i fenomenalna gluma su ono što ovaj film zaista baca na dva koplja razmaka ispred svih ostalih ovakve tematike. A posljednja scena vrijedi više od hiljadu riječi, pa i da je ostatak filma loš, a nije, ta bi ga scena izvukla. Nesvakidašnja mješavina trilera, drame, satire i komedije. Ukoliko volite filmove ove tematike, onda ne tražite dalje i pogledajte Sjećanja na ubistvo. Garantujem vam da se nećete pokajati.

Gwoemul AKA The Host (2006)


ŽANR: horor/drama/komedija
REŽIJA: Bong Joon-ho
SCENARIO: Bong Joon-ho, Ha Won-Jun, Baek Chul-hyun
ULOGE: Song Kang-ho, Byeon Hie-bong, Park Hae-il, Bae Doona, Ko Ah-sung
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 119 minuta

     Moram priznati da sam se dugo odupirao ovom filmu iako sam već odavno čuo za njega i koliko je dobar. Sada, nakon što sam ga pogledao, zaista vam ne mogu pronaći pravi razlog mog odupiranja osim možda lijenosti i nepostojanja prave želje za gledanjem monster filmova u datom trenutku. Nakon što sam u posljednje vrijeme pogledao nekoliko holivudskih splačina koje sebe nazivaju monster filmovima, pa se onda opet vratio mojoj staroj ljubavi, azijskoj kinematografiji, i nakon nekoliko odgledanih filmova iz te regije odlučih pogledati i toliko hvaljeni Gwoemul AKA The Host.

     Opisati ovaj film u nekoliko riječi i svu simboliku koji nosi sa sobom je nemoguć zadatak, ali ću vam ga pokušati barem donekle približiti i “natjerati” da ga pogledate. Prije svega da kažemo nekoliko riječi o genijalnom umu koji stoji iza ovog djela, a to je Bong Joon-ho, južnokorejski redatelj čiji je ovo tek drugi film (debi mu je bio genijalni Sjećanja na ubistvo (Salinui Chueok AKA Memoirs of Murder, (2003.)) o kojem će također biti više riječi). Zašto sam ga nazvao genijalnim umom? Odgovor na to je veoma jednostavan, količina simbolike koju je čovjek ubacio u ovaj (kao i u ostale svoje filmove) je nevjerovatna i to mogu samo veliki majstori filma. Bong Joon-ho je također i koautor scenarija skupa sa Baekom Chul-hyunom.

     Da sada pokušam opisati ovaj film i sve ono što on predstavlja. Prije svega, The Host je monster horor film u kojem, kao i skoro svakom korejskom filmu, imate mješavinu raznih žanrova od političke satire, crne komedije do porodične drame. Morate se diviti redateljevoj genijalnosti da vam usred panike i haosa ubaci urnebesnu komičnu scenu kojoj tu uopće nije mjesto, ali to šljaka. Sam početak filma je temeljan na istinitom incidentu iz 2000. kada je američki oficir natjerao svog južnokorejskog podređenog da prospe veliku količinu formaldehida u rijeku Han, koja je nacionalni simbol Južne Koreje i od velikog je značaja za cijelu zemlju. Iako taj incident nije izazvao nikakve probleme poput onih u filmu, južnokorejska javnost je ostala zgrožena američkim ponašanjem te je to uveliko promijenilo stav građana prema SAD-u i njihovoj prisutnosti u Južnoj Koreji.

     Nakon tog početka, sljedećih šest godina pratimo razvoj stvorenja od sićušnog stvorenja koje primjete dva ribara i puštaju u vodu, do mrcine u koju se razvilo nakon šest godina. Neki drugi redatelj bi se odlučio za manje pokazivanja čudovišta, možda neki obris ili tek neku sjenu, ali ne i Bong. On nam već na samom početku predstavlja svoju kreaciju, čudovište koje je teško opisati jer liči na barem 5 poznatih vrsta i ne liči ni na jednu.

     Osim čudovišta, Bong nam u prvih 15 minuta predstavlja i nositelje priče ovog filma, a to je disfunkcionalna porodica kakvu ste rijetko imali priliku vidjeti (Little Miss Sunshine mi pada na pamet). Glava porodice je Park Hee-bong, starac koji posjeduje kiosk sa hranom smješten na obali rijeke Han, u blizini jednog od brojnih parkova, sa njim živi Park Gang-du, njegov sin, koji se čini da je zaostao u razvoju te ima neki blaži oblik narkolepsije, tu su i njegov drugi sin, Park Nam-il, fakultetski obrazovan, nezaposlen, bivši aktivista i  kćerka, Park Nam-joo koja je poznata streličarka, te spona koja ih sve veže i na koju su svi ponosni, Gang-duova kćerka, Park Hyun-seo.

     Nakon što čudovište odnese Hyun-seo, već na samom početku, u sceni koju je veliki Roger Ebert opisao kao “jednu od najboljih scena panike ikada snimljenih” sa čim se u potpunosti slažem, počinje odiseja porodice Park koja je isprva oplakuje, ali nakon što saznaju da je živa odluče je potražiti.

     Naravno, da ne bi sve bilo tako lako, pobrine se američka vojska koja kaže da stvorenje u sebi nosi smrtonosni virus i da su svi koji su došli u kontakt sa čudovištem zaraženi. To porodicu Park, a posebno Gang-dua, stavlja na sam vrh najtraženijih ljudi u Seoulu. Nakon što pobjegnu iz karantine, porodica Park počinje potragu za malom Hyun-seo.

     Da ne bih otkrivao kraj, koji je prilično tužan, reći ću nešto o već spomenutoj simbolici koja je ubačena u ovaj film. Već od samog početka se jasno vidi da je film kritika američkog prisustva u Južnoj Koreji i same južnokorejske vlade koja radi sve ono što joj Amerikanci narede. Samo čudovište predstavlja Ameriku, a scena u kojoj ono žedno pije benzin koji joj skitinica sipa u grlo je i više nego jasna. Zatim samo sazrijevanje Gang-dua, od zaostale lijenčine do čovjeka koji se bori za svoju porodicu i napokon sazrijeva u odraslog muškarca, ali uz visoku cijenu. Naravno, tu ima još svega, od političke pozadine Korejskog poluotoka do same historije istog.

     Jedina zamjerka ovom filmu jeste ta što negdje na sredini postane usporen, pomalo i dosadan, nakon žestokog početka, ali onda opet ubacuje u višu brzinu i nastavlja istom dinamikom kao i na početku.