RoboCop (2014)


RoboCop (2014)

ŽANR: akcija/naučna fantastika
REŽIJA: José Padilha
SCENARIO: Joshua Zetumer
ULOGE: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Samuel L. Jackson, Abbie Cornish, Jackie Earle Haley, Michael K. Williams, Jay Baruchel
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 118 min.

     U Hollywoodu je, zbog nedostatka originalnih ideja, odavno praksa postala praviti kojekakve remakove starih uspješnih naslova, rebootove serijala ne bi li na ime stare slave zgrnuli još koji dolar više. Na taj način privlače i nove gledatelje, jer današnje generacije neće da pogledaju film ako je stariji od tri-četiri godine ma koliko dobar bio. Remake RoboCopa je već dugo godina bio u opticaju, još od 2005. Što ne bi bio? Prvobitni serijal je donio tri filma, nekoliko TV serija, seriju igračaka, video igre, stripove. Saso mange, što bi rekao Hakala.

     Treba napomenuti da su i prva dva filma, posebno prvi dio RoboCop (RoboCop, 1987.) u režiji slavnog Holandeza Paula Verhoevena, bili prepuni satire, nasilja i kritike. To je poslije nestalo iz serijala što se filmova i serija tiče i RoboCop je pretvoren više u porodičnu zabavu negoli bilo šta drugo. Novo stoljeće, novi početak za slavnog RoboCopa, nova satira, nova uniforma. Isprva je za novog RoboCopa bio zadužen genijalni Darren Aronofsky, ali je otišao. Budimo realni, njegov RoboCop bi bio genijalan, ali ga niko ne bi pogledao. Poslije je redateljska palica pripala Brazilcu Joséu Padilhi, koji se proslavio sa dva sjajna filma, Elitni odred (Tropa de Elite AKA Elite Squad, 2007.) i njegov nastavak Elitni odred 2 (Tropa de Elite: O Inimigo Agora é Outro AKA Elite Squad: The Enemy Within, 2010.). Padilha bi bio sjajan izbor za novi početak RoboCopa. Zašto kažem da bi bio? Jer čovjeka nisu pustili da radi kako on to želi. Tipična rak rana američkih producenata koji dovuku strane redatelje u Hollywood. Pustite ljude da rade onako kako rade. Verhoevena su 1987. pustili da radi kako on zna i umije i stvorio je kultni film.

     Kako to kolega Deckard reče u svom osvrtu na novog RoboCopa (RoboCop, 2014.), Michael Keaton je čitav film sažeo u dvije rečenice: “Make him more tactical. Make him black.I to je to. Stari RoboCop vrlo brzo biva zamijenjen novim tj. njegovo odijelo biva zamijenjeno, ali simbolično to predstavlja tu smjenu generacija gledatelja. Crno taktično odijelo priziva na Nolanovog Batmana, nešto s čim su nove generacije gledatelja više nego upoznate, nema više ukočenih robotskih pokreta Petera Wellera. RoboCop je sada više superheroj negoli robot. Ima tu nekih elemenata onog starog RoboCopa. Osveta je tu, politička satira je tu, ali tek na kašičice prisutna, nasilje u rangu dječijih filmova, RoboCopov partner iz žene pretvoren u muškarca i prebačen u posve drugi plan, gotovo da je nebitan za cijeli film. Nema više onih reklama koje su se svugdje vrtile, nema te kritike društva koja je bila zaštitni znak prva dva dijela, posebno prvog. RoboCop je, vjerovatno zbog straha od  svemogućih cenzora i privlačenja američkih patriota u kino, postao previše pitom, bez one drskosti originala. Više je nego očigledno da je cilj producenata bio ne talasati previše vodu pa su Padilhu sasjekli u korijenu. Po njegovim vlastitim riječima, od deset njegovih ideja, oni bi devet izbacili i na kraju mu napravili iskustvo snimanja debija u Hollywoodu noćnom morom. Tipično od njih.

     Na kraju, nije da je novi RoboCop loš film. Naprotiv, sasvim solidna je to akcija. Više nego dobar, ako ga posmatrate neovisno od originala. Solidne glumačke performanse, solidna režija, sjajni efekti. Jeste, više je nego jasno da je ovim filmom ciljano na novu ciljanu skupinu više nego na fanove originala stoga, ako ste ljubitelj originala, poput mene, ne očekujte previše pa ćete možda i uživati. Vi ostali ćete vjerujem uživati ako volite ovakve akcije. Ipak, ovo je, kao i većina remakeova starih i “stranih” filmova, za neke nove klince. Sve ono što je krasilo original je ili izbačeno ili unakaženo do neprepoznatljivosti pa se nemojte ni truditi poredeći ga sa originalom.

Advertisements

Limitless (2011)


ŽANR: triler/SF
REŽIJA: Neil Burger
SCENARIO: Leslie Dixon po romanu The Dark Fields Alana Glynna
ULOGE: Bradley Cooper, Abbie Cornish, Robert De Niro, Anna Friel, Tomas Arana, Johnny Whitworth
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 105 minuta
     Nakon što sam pogledao odličnog Iluzionistu (The Illusionist, 2006.) jedva sam čekao da vidim šta će Neil Burger slično izbaciti, a onda dođe Savršena formula (Limitless) koji se ne može nositi sa Iluzionistom, ali način na koji ga je Burger ispričao i neobična priča ga izdvajaju iz gomile ostalih. Ovo je prvi Burgerov film koji je radio, a da nije po njegovom vlastitom scenariju već je baziran po romanu The Dark Fields irskog pisca Alana Glynna. Naravno, kako to obično biva, osnovna premisa romana je netaknuta, ali je većina ostalog izmijenjena. Da li to čini ovaj film lošim? Možda bi, da ga je uradio neko drugi, ali Burger ga majstorski priča uprkos ponekoj rupi u priči i naučnoj neutemeljenosti.
     Eddie Mora (Cooper) je pisac koji ima ugovor za knjigu, ali ima i blokadu pisanja. Privatni život mu raspada nakon što ga ostavlja djevojka i čini se da je dotakao dno dna, a onda sasvim slučajno na ulici sreće svog bivšeg šurjaka, Vernona (Whitworth), bivšeg dilera drogom, sada, po njegovim riječima, savjetnika za farmaceutsku firmu, koji mu nudi novi, eksperimentalni lijek po imenu NZT-48. Vernon tvrdi da taj lijek otvara mozak u potpunosti i daje nevjerovatne mogućnosti onome koji to popije. Nerado, Eddie uzima tabletu i odlazi. Time započinje njegova avantura jer nakon prve, on ih želi još, i sa svakom novom tabletom on postiže nove, veće uspjehe, i čini se da njegovim težnjama nema kraja, ali ko leti preblizu Suncu taj će ostati spaljenih krila. Progonjen ruskim gangsterima, nepoznatim likom, tajkunima sa Wall Streeta i mučen nuspojavama lijeka, Eddie pokušava spasiti svoj život i svoj razum.
     Kao što rekoh, naučno neutemeljen film, ali to ponekad jednostavno treba zanemariti i uživati u filmu. Burger to vizuelno vrlo dobro predstavlja, svijet zagašenih boja dok je Eddie u “normalnom” stanju i prenaglašenih, jarkih boja dok je pod utjecajem lijeka. Cooper, De Niro i Cornishica daju veoma dobre performanse u svojim ulogama. Da se samo malo scenaristički ispeglao bio bi još bolji, ali i ovako ćete zasigurno uživati u njemu.


Sucker Punch (2011)


ŽANR: akcija/fantazija/avantura
REŽIJA: Zack Snyder
SCENARIO: Zack Snyder, Steve Shibuya
ULOGE: Emily Browning, Abbie Cornish, Jena Malone , Vanessa Hudgens, Jamie Chung, Carla Gugino, Oscar Isaac, Jon Hamm, Scott Glenn
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 110 min./127 min. Director's cut verzija

        Negdje u jednoj holivudskoj sobi za sastanke.

     “Gospodo, kao što već znate ja sam Zack Snyder, čovjek koji vam je donio gomilu love snimivši hitove poput remakea Dawn of the Dead, 300, Watchmen i mislim da je vrijeme da mi uzvratite uslugu i date pare da snimim film za svoj ćeif, ali koji će vam također donijeti gomilu love.” “Kakav film želite snimiti, g. Snyder?”, reče jedan od holivudskih glavonja. “Film nad filmovima”, oduševljeno će Snyder. “Ultimativni akcioni triler prepun mojih neostavarenih seksualnih i inih drugih maštarija, počev od curica u ultra kratkim suknjicama i halterima do zombi samuraja sa mitraljezima i bacačima raketa.” “Nije li to previše, g. Snyder?”, zabrinuto se javi drugi glavonja. “Ma jok”, samouvjereno će Snyder. “Današnjoj publici nije stalo do priče već samo do akcije. Uostalom, u kino idu samo bubuljičave pubertetlije kojima su samo dvije stvari na umu, seks i video igrice, a ovim filmom ćemo spojiti oboje. Ali, da se ne brinite previše, stavit ćemo i tobože ozbiljnu priču o seksualno zlostavljanoj curici koju očuh zatvara u mentalnu instituciju iz koje ona pokušava pobjeći kroz svoj izmišljeni svijet jer joj je realnost previše surova.” “Sviđa nam se,” oduševljeno će uglas okupljene glavonje. “Koliko Vam love treba i koliko ćemo zaraditi?” “Treba mi oko 90 miliona, a zaradit ćemo 500 miliona, minimum.”

     Ovako je vjerovatno tekao razgovor između Snydera i producenata i direktora studija kada im je izlagao ideju za svoj novi film, koji je u principu njegova neispunjena pubertetska maštarija. Ovim filmom je Snyder pustio svog razmaženog puberteteliju napolje da radi šta hoće i izdrkava se specijalnim efektima. Film drži pažnju prvih 10 minuta sve do scene kada Babydoll sjeda na stolicu za lobotomiju i sav vam se film ispriča u nekoliko trenutaka. Sve poslije toga su Snyderovi pokušaji da vam svojim puberetetskim zanosom ispriča proširenu verziju događaja koje ste već odgledali.

     Počev od same priče, film je neoriginalan, nemaštovit, dosadan, pedofilski, dosadan, nemaštovit, pedofilski, dosadan, nemaštovit… uh, zanesoh se. Osim priče, koju je pođonio i malo doradio da se “ne prepozna” poput Dine Merlina, Snyder krade i dizajn raznih stvorenja i kojekakvih čuda koja se pojavljuju po cijelom filmu. Vjerovatno je mislio da će ultra kratke suknjice glavne junakinje i njenih Winx prijateljica biti dovoljne da nam skrenu pažnju sa ostalog preseravanja i izdrkavanja.

     Ukoliko u vama čuči nedozreli pubertetlija koji želi da odigra nekoliko nivoa video igre, onda sjednite pred TV i počnite gledati i nemojte se iznenaditi ako vam ruke počnu tražiti gamepad dok gledate film. Možda se u vama krije i matori perverznjak blago pedofilskih sklonosti koji žudi za mladom piletinom pa vam toplo preporučujem ovu paradu kiča (bez pijanstva). Jedino što valja u ovom filmu je muzika. Šteta, da je samo neko drugi uzeo raditi film i malo razradio priču dobili bi odličan psiho triler, ali ovako smo dobili oživljenu pubertetsku maštariju Zacka Snydera.