Fin AKA The End (2012)


Fin (2012)

ŽANR: triler/drama/horor
REŽIJA: Jorge Torregrossa
SCENARIO: Sergio G. Sanchez, Jorge Guerricaechevarría prema romanu “FinDavida Monteaguda
ULOGE: Miquel Fernández, Antonio Garrido, Clara Lago, Daniel Grao, Blanca Romero, Carmen Ruiz
ZEMLJA: Španija
TRAJANJE: 90 min.

     Sudnji dan, Posljednji sud, Kijametski dan, smak svijeta, kako god ga nazvali, događaj je koji je neizostavan dio svake religije ovog svijeta, i prošlih i sadašnjih, a vjerujem i budućih ako ih bude. Svi manje-više znaju o čemu se radi, o danu kada ćemo svi izaći pred Boga na očitanje svojih grijeha da se vidi gdje ćemo dalje ići, uživati u Raju/Džennetu ili se lagano peći u Paklu/Džehennemu. Naravno, to je verzija u koju vjeruju ljudi koji su iole vjernici. Oni koji sebe smatraju ateistima odbacuju ovakve zamisli i smatraju da ako svijet ikada ode dođavola to će biti zahvaljujući atomskom ratu, prirodnoj nepogodi, udaru ogromnog asteroida i sl. Ne griješe ni ovi prvi, ali niti ovi drugi. Bilo da se radi o Božijim trubama ili o atomskim bombama, čovječanstvo je osuđeno na kraj, samo je pitanje kako ćemo otići. Onako kako to piše u svetim knjigama ili ćemo se jesti međusobno u postapokaliptičnom svijetu. Iskreno, otvoren sam za obje mogućnosti, ali bilo kako bilo, neće biti ugodno.

     Ali jeste li se ikada zapitali da kraj svijeta neće biti takav? Da neće biti nikakvih truba od kojih će se zemlja rascijepiti i planine istopiti kao da su od pamuka, da neće biti nuklearnih pečurki? Ukratko, da nećemo otići uz prasak, već onako tiho. Jednostavno se probudimo i shvatimo da smo sami. Sve je tu kao što je bilo noć prije, kuće, automobili, apsolutno sve, ali ništa ne funkcioniše. Nigdje oko nas nema žive duše i strah lagano počinje da nas obuzima u cjelosti dok iz minute u minutu shvatamo kako smo u noćnoj mori iz koje se ne možemo probuditi. Zaista, ako pokušate zamisliti takav scenario neće biti nimalo prijatno. Ideja o takvoj vrsti kraja svijeta nije nepoznata na celuloidnoj traci i ispričana je već nekoliko puta i mada se takve priče mogu svrstati u horore, ja bih ih više volio strpati u podžanr pod imenom “metafizički horori”, filmovi koji su više trileri i drame koje tek ovlaš koketiraju sa žanrom horora. Naravno, problem ovakvih filmova jeste taj što ne leže mnogima. Zapravo, leže vrlo malom broju ljudi, a razlog tome je njihova nedorečenost i nedostatak neke prave akcije.

     Tiha zemlja (The Quiet Earth, 1985.), Novozelanđanina Geoffa Murphyja, je jedan od kultnih filmova slične tematike i koji je uspio kod ljubitelja 7. umjetnosti. U posljednje vrijeme Brad Anderson je snimio metafizički horor po imenu Nestajanje u 7. ulici (Vanishing on 7th  Street, 2010.), film koji nije baš najbolje prošao ni kod kritike ni kod gledatelja. Meni lično su oba filma legla, imaju sjajnu atmosferu, s tim što mi Nestajanju nedostaje ono nešto, ali nikako ne mogu da odgonetnem šta. Došao je red i na Špance da daju jednog predstavnika ovog podžanra, a ljudi su poznati po finim hororima, pa su odlučili ekranizirati roman “KrajDavida Monteaguda. Priznajem, roman nisam čitao, ali bih volio jer me je film zaintrigirao, ali da li me je oduševio?

   Kraj (Fin AKA The End, 2012.) je klasični predstavnik metafizičkog horora, sjajne atmosfere, odlične fotografije, solidne glume, ali i nedorečene priče. Ne mislim nedorečene u smislu da vam film, kao klasični metafizički horor, daje dvosmisleni kraj prepuštajući vam na volju da odlučite šta ste upravo gledali, već u smislu objašnjavanja nekih stvari u toku filma. U Kraju je to pozadinska priča koja se krije i nadvija nad grupu prijatelja u vidu mračne tajne iz njihove prošlosti, ali o kojoj niko ne želi da govori, posebno ne pred novom članicom njihove grupe, Evi, koju glumi ljupka Clara Lago. Tu mračnu tajnu nam redatelj i scenaristi daju na kašičicu, ali nikada u cjelosti što pomalo iritira gledatelja jer je dosta pažnje posvećeno na tu tajnu i njihovog prijatelja Angela, poznatog i kao Prorok, a na kraju dobijemo nešto napola ispričano. Jeste, ima tu nekog objašnjenja, sitnih natuknica, ali nikako da do kraja odmotamo to klupko tajni.

     Ako zanemarimo to, dobit ćemo jedan simpatičan film sjajne fotografije i atmosfere, uz masu nekih sitnica u scenariju koje su me izuzetno obradovale, poput razgovora između Felixa i Huge, gdje otkrivamo da njih dvojicu povezuje tajna koju kriju od ostatka društva ili scene u krevetu na brodu. Uprkos svemu, film me nije uzdrmao i zaprepastio. Nedostaje mu ono “nešto” da bi bio sjajan. Mislim da stvar nije u redatelju, koji je svoj debitantski rad na filmu, vrlo uspješno iznio na svojim plećima stvorivši odličnu atmosferu praćenu sjajnom fotografijom. Vjerujem da je problem u scenaristima, koji su to mogli još malo bolje ispolirati. A možda je problem i u izvornom materijalu. Ponavljam, roman nisam čitao pa možda problem valja tražiti u njemu, ko zna. Ipak, ako volite metafizičke horore, tamo gdje horor nije izražen hektolitrima prolivene krvi već u onome što ne vidimo i ne shvatamo, onda će vam se Kraj vjerovatno svidjeti. Ostali ljubitelji horora, a i mnogi drugi gledatelji, ga mogu mirne duše zaobići jer čisto sumnjam da će im se svidjeti.

Advertisements

The Sweeney (2012)


The Sweeney (2012)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Nick Love
SCENARIO: Nick Love
ULOGE: Ray Winstone, Ben Drew, Damian Lewis, Hayley Atwell, Steven Mackintosh
ZEMLJA: Velika Britanija
TRAJANJE: 112 min.

     Moram priznati da me malo čudi što kolega Deckard nije objavio svoj osvrt na ovaj film jer definitivno spada u one akciće koje obojica gotivimo pa ću evo da ga preduhitrim u nečemu 🙂

     Tražite solidnu pucačinu pitke priče s dovoljno twista da vam blago zamori sive moždane ćelije? Volite filmove s badass policajcima koji hode tankom linijom između pravde i kriminala? Volite akcije sa scenama utrke bijesnih auta? Onda ne tražite dalje jer je Sweeney (The Sweeney, 2012.) ono što tražite.

     Sweeney je novi uradak Nicka Lovea, čovjeka koji ima nekoliko zanimljivih filmova. Nikakve wow filmove od kojih će vam stati dah, ali filmove koji se daju gledati s tim da mu je Sweeney možda i najbolji film dosad. Sweeney je zapravo filmska adaptacija istoimene TV serije iz 70-ih o Letećem odredu londonske policije, koji je zapravo poseban odred osnovan još 1919. godine. Naziv “Sweeney” je dobio iz slenga jer se njegov naziv “Flying Squad” rimuje sa “Sweeney Todd”, ali ih zovu i “teškaši” što vam dovoljno govori o metodama koje koristi ovaj odred.

     Baš kao i stvarni Sweeney, tako i ovaj filmski koristi neobične metode za hvatanje kriminalaca, koji često graniče s kršenjem zakona, ali im to prolazi sve do onog trenutka kada nakon jedne akcije nekoliko zlatnih poluga nestaje, a oni dolaze pod lupu Unutrašnje kontrole. Da stvar bude gora, Jack Regan, vođa Sweeneyja, kreše ženu inspektora pod čijom lupom se nalaze, također članicu Sweeneyja. Nakon što započnu istragu pljačke draguljarnice u kojoj je nastradala jedna osoba, zapravo hladnokrvno je likvidirana i pronalaze pogrešnog osumnjičenog, sve kreće nizbrdo za ovaj odred. A onda govna počinju da lete na sve strane jer ništa ne može zaustaviti Regana na njegovom putu osvete.

     Ray Winstone, meni jako drag glumac, je glumio u jednom filmu iz kojeg je Love gotovo pa prekopirao uvodnu scenu pljačkanja skladišta, a riječ je o Faci (Face, 1997.), sjajnom filmiću, i on je definitivno najjača karika ovog filma. Svojom pojavom i onim hrapavim glasom kao da je direkno izašao iz sjedišta Sweeneyja. Ben Drew, poznatiji kao Plan B, je George Carter, nekada klošar, a sada uzoran policajac i otac mi pojavom nije legao, ali mu stoji ta uloga bivšeg klošara i podsjeća me na nekoga, ali ne mogu da dokučim na koga. Hayley Atwell je tu da doda malo ženstvenosti u tu smjesu testosterona i predstavlja ljubavni interes Winstoneovog lika, a Damien Lewis je šef Sweeneyja, genijalan glumac koji je nedovoljno iskorišten i prava je šteta što nije dobio neku veću ulogu.

     Love je svoj dio posla korektno odradio, barem što se režije tiče, film nema praznog hoda i radnja mu glatko teče, ali je scenario mogao biti izbrušeniji i dorađeniji te mu je taj dio najslabija tačka filma, ali je film svejedno gledljiv za jedno poslijepodne kada želite da isključite mozak i opustite se. Zanimljivo je naglasiti i da su scenu utrke auta snimili ljudi zaduženi za Top Gear (2002.) što će ljubiteljima brzih auta doći kao dodatni plus. Zato zanemarite mane poput nedorađenog scenarija i srpskih imena koja nemaju veze s Balkanom, a kamoli Srbijom i pustite mozak na pašu.

Insensibles AKA Painless (2012)


Insensibles (2012)

ŽANR: horor
REŽIJA: Juan Carlos Medina
SCENARIO: Juan Carlos Medina, Luiso Berdejo
ULOGE: Àlex Brendemühl, Derek de Lint, Irene Montalà, Tómas Lemarquis, Félix Gómez
ZEMLJA: Španija
TRAJANJE: 100 min.

     Kad su u pitanju horori oni s najboljom atmosferom dolaze izvan Hollywooda, bez imalo sumnje. Obično je riječ o filmovima s elementima natprirodnog i mističnog, za razliku od američkih koji sve svoje nade polažu u maskirane ubice, često degenerične ubice rođene u nekom rodoskrvnuću, koji svojim hladnim čeličnim oštricama (obično je to veliki kuhinjski nož, sjekira ili pak motorna pila). Doduše, Francuzi su poveli novi val horora i odveli ih na novi nivo nasilnih horora svojim filmovima poput U meni (À l'intérieur AKA Inside, 2007.), Granice (Frontière(s) AKA Frontier(s), 2007.) i Mučenice (Martyrs, 2008.), a to su samo neki od njih, ali su se zato Španci zadržali u domen i natprirodnog donijevši nam nekoliko odličnih filmova u posljednjih 20-ak godina.

     2012. je bila godina koja nam je iz Španije donijela željno očekivani nastavak [REC] serijala, koji je nažalost ispao ispodprosječni [REC] 3: Postanak ([REC] 3: Génesis, 2012)., ali je zato donio i redateljski debi Juana Carlosa Medine po imenu (unaprijed se izvinjavam na slobodnom prijevodu naziva filma, ali mi je zvanični prijevod na neki od domaćih jezika neznan, a ovaj moj ima veze s originalnim i s radnjom filma :)) Bezosjećajni (Insensibles AKA Painless, 2012.). Bezosjećajni je film koji ne donosi neku novu formulu, njegova naracija, smještena u dvije vremenski odvojene priče, naizgled nepovezane, koje se u jednom trenutku spoje, je već viđena fora. Jedna priča je smještena u mračno doba španske historije, rak-ranu njihova društva, u doba Francove fašističke Španije, od 1930. sve do 60-ih godina prošlog stoljeća, dok je druga u sadašnjem vremenu. Dok ona u prošlosti prati grupu djece koja pate od oboljenja koje ih lišava osjećaja boli, zbog čega bivaju doživotno prognani u samostansku bolnicu na vrhu brda, koja više liči na tvrđavu negoli na bolnicu, ona sadašnja prati uspješnog hirurga Davida, koji nakon što preživi saobraćajnu nesreću, u kojoj gubi suprugu, otkriva da ima leukemiju što za sobom opet otvara neka druga vrata. Vrata koja su davno zatvorena u prošlosti i koja nikada nije trebalo otvarati jer mračna tajna se krije iza njih. Tajna koja će Davidov život promijeniti zauvijek.

     Naravno, nisu priča i njena naracija najjači adut filma. Zapravo, oni su najslabija karika u ovom fantastično snimljenom i nadasve atmosferičnom hororu. Priča, sama po sebi, je zanimljiva, ali je naracija pogrešna. Vrlo rano u filmu veoma jasno postaje jasna veza između Davida i djece iz samostanske bolnice. Dovoljan je samo jedan pogled i sve će vam biti jasno. Medina malo i požuri s filmom nakon što nam otkrije tu vezu, što smo do tada već i sami zaključili, te nam donosi nedorečen kraj, kraj koji bi trebao biti konačan, koji je trebao donijeti odgovore nama i Davidu, ali iako Davidu donosi odgovore, nas kao gledatelje ostaje u nekom nedorečenom stanju,  s previše stvari koje su ostale nerazjašnjene. Na stranu te mane u naraciji, Medinina vizualizacija priče je ono što je fenomenalno jer Medina stvara jednu sjajnu atmosferu praćenu sjajnom fotografijom što govori da Medina definitivno ima potencijala kao redatelj horor filmova. Nažalost, Medina upada u istu zamku u koju upadne gomila redatelja debitanata u horor žanru, odlično snimljen film kojeg kvari loše razrađena i nedorečena priča. E sada, da li je za to kriv Medina ili drugi scenarista, Luiso Berdejo, najviše poznat po svom radu na već spomenutom serijalu [REC], ne znam, ali trebalo su to još malo izbrusiti. Svejedno, to vam ne treba biti razlog da ne gledate ovaj film jer zaista nije loš, ali da je mogao i da je trebao biti bolji, jeste.

Jack Reacher (2012)


Jack Reacher (2012)

ŽANR: akcija/triler
REŽIJA: Christopher McQuarrie
SCENARIO: Christopher McQuarrie prema romanu One Shot Leeja Childa
ULOGE: Tom Cruise, Rosamund Pike, Richard Jenkins, Werner Herzog, David Oyelowo, Robert Duvall
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 130 min.

     Ma koliko u svijetu filma bilo serijala o akcionim junacima, ne škodi dobiti novi, posebno ako je kvalitetno urađen. Tako smo vremenom dobili Jamesa Bonda, Jasona Bournea, Carla Hamiltona, Johna McClanea, Ethana Hunta i mnoge druge, poznate i one manje poznate akcione junake. Gotovo svi imaju jednu zajedničku tačku, a to je da su nastali prema književnom predlošku. Često se dešavalo da filmske verzije tih likova prerastu književnu verziju. Najbolji primjer za to je James Bond, koji je vremenom postao ikona u svakom smislu te riječi.

     Pošto smo pretprošle godine imali povratak Ethana Hawka u sjajnoj akciji, Nemoguća misija: Protokol Duh (Mission: Impossible Ghost Protocol, 2011.), a prošle godine smo imali povratke Jamesa Bonda u, ništa manje sjajnom, Skyfallu (2012.) te Carla Hamiltona u Hamiltonu: U interesu nacije (Hamilton: I nationens intresse AKA Hamilton: In the Interest of the Nation, 2012.) kao i jadni pokušaj začetka novog serijala nakon sjajne trilogije o Jasonu Bourneu u vidu Bourenovog nasljeđa (The Bourne Legacy, 2012.)  došlo je vrijeme na novog akcionog junaka. Riječ je o Jacku Reacheru, glavnom liku serijala romana britanskog pisca Jima Granta, poznatijeg kao Leeja Childa. U ovom slučaju riječ je konkretno o adaptaciji romana Jedan hitac (One shot) kojeg možete kupiti po mizernoj cijeni od 5 KM, a koliko čujem debelo se isplati kupiti ga. Teret glavne uloge je na sebe preuzeo Tom Cruise, što je u samom početku izazvalo burnu reakciju kod ljubitelja Jacka Reachera jer je lik u knjizi div, a Cruise “scijentološki patuljak”, ali je sam Grant odobrio Toma Cruisea rekavši za njega da je veličina nebitna, već performans (ovo je donekle preneseno značenje njegove izjave) što se na kraju ispostavilo kao tačno.

      Režije i scenarija se prihvatio Christopher McQuarrie, čovjek koji ima odličan pedigre kad je u pitanju pisanje trilera, a ne ide mu ni režija loše iako mu je ovo tek drugi film po tom pitanju. Inače, McQuarrieju i Cruiseu je ovo druga saradnja nakon Operacije Valkira (Valkyrie, 2008.), a kako se čini neće biti posljednja jer je McQuarrie dobio posao redatelja i scenariste na novom dijelu Nemoguće misije što me jako raduje. Kada na filmu imate dva imena poput ovog dvojca, a znate da obojica isporuče odlične trilere, dodajte tome glumačka imena poput Richarda Jenkinsa, Roberta Duvalla i Wernera Herzoga (dobro, on je poznatiji kao redatelj, ali je svejedno zvučno ime) i dobit ćete jedan veoma zanimljiv triler dopadljive priče koja vam malo zaposli i sive ćelije i moždane vijuge, brzog ritma, odličnog Cruiseovog Reachera, čovjeka koji zna samo za pravdu i ne interesuju ga zakoni, uz dobru pratnju ostalih glumaca. Doduše, Herzog mi je nekako totalno neiskorišten jer je čovjek, onoliko koliko se pojavljuje u filmu, sjajan kao negativac, ruski mafijaš, jedan od onih koji su preživjeli sibiriske zatvore zahvaljujući svojoj snalažljivosti. Svaka čast i onome ko stavi Jaija Courtneyja u ulogu negativca jer mi je lik apsolutna ljiga i bio sam presretan kad Cruise pomete pod s njim.

     Koliko sam mogao vidjeti, film se donekle razlikuje od knjige, ali je kostur priče ostao isti. Neka mi ne zamjere oni koji su čitali knjigu. Ja još uvijek nisam, a imam je u planu već duže vremena. Dijelovi koji su izbačeni su vjerovatno izbačeni iz razloga ritma priče jer bi, vjerujem, malo zagušili radnju i ne bi mogli stati u tih 130 minuta filma. Valja reći da je McQuarrie odradio dobar posao s režijom, ubacujući nekoliko zanimljivih scena, ali i neizbježnu trku automobilima koju je Tom Cruise lično odradio, bez pomoći kaskadera.

    Doduše, nekima će biti smiješno vidjeti niskog Toma Cruisea u tuči protiv petorice likova, ali kako Grant reče, on je sjajna personifikacija sile koju predstavlja Jack Reacher. Jack Reacher je jedan zaista dobar akcioni triler, a ako ima Boga i malo pameti u glavama holivudskih producenata, vidjet ćemo i njegov nastavak.