James S.A. Corey – Kalibanov rat


Caliban's_War

ŽANR: horor/naučna fantastika
ZEMLJA: SAD
ORIGINALNI NAZIV: Caliban's War
GODINA IZDAVANJA: 2012.

     Mišljenja sam da kada započinjete neki serijal, bilo da je riječ o književnom ili televizijskom serijalu, morate znati kuda idete i šta vam je cilj tj. gdje vam je početak, a gdje kraj. Ako ste započeli neki serijal, a nemate blage veze kako će se završiti ili u toku serijala odlučite promijeniti već postojeći kraj, dobit ćete serijal koji iz dijela u dio gubi na kvaliteti jer se sve to, ma koliko bilo kvalitetno na početku, razvodni. Iz tog razloga ne volim gledati serije od 24 epizode po sezoni u trajanju od 45-50 minuta koje imaju po 7-8 pa i više sezona. Kad su knjige u pitanju imate masu serijala koji nisu završeni jer su im autori umrli jer su se raspisali naveliko i naširoko pa su se onda posla završetka prihvatili neki drugi autori. Točak vremena Roberta Jordana je savršen primjer ovog o čemu pričam. Isprva planiran kao serijal od 6 knjiga, a završen kao serijal od 15 knjiga koji je pisan preko 20 godina, s tim da je autor umro prije završetka serijala. Drugi popularan serijal jeste Pjesma vatre i leda Georgea R.R. Martina, koji do sada ima 5 knjiga, šesta bi trebala izaći nekada sljedeće godine, mada u to čisto sumnjam, a kraj se ne nazire. Inače, izvorno je to trebala biti trilogija.

     Daniel Abraham i Ty Franck su 2011. započeli serijal Prostranstvo, svemirsku naučno-fantastičnu operu o kapetanu Jimu Holdenu i njegovoj posadi te opasnosti u kojoj se našao cijeli Sunčev sistem. Bio je to sjajni roman, Buđenje nemani (Leviathan Wakes, 2011.), mješavina noira, horora i naučne fantastike. Godinu dana poslije, duo je objavio nastavak, Kalibanov rat (Caliban's War, 2012.), koji se nastavlja neko vrijeme iza radnje Buđenja nemani.

     Vanzemaljska protomolekula, poslana na užarenu površinu Venere sa ciljem njenog uništenja, hara planetom, sasvim neočekivano. Združene flote Zemlje i Marsa nadgledaju šta se dešava dok krhko primirje između njih još uvijek nekako opstaje. Na Ganimedu, Jupiterovom mjesecu na kojem se proizvodi hrana za cijeli Sunčev sistem, izbija incident. Supervojnik, misteriozno genetski modificirano stvorenje, napada Zemljine i Marsove marince, brutalno ih kasapeći, što dovodi do napete situacije između Zemlje i Marsa, ponovo ih stavljajući na rub rata. Jedini preživjeli svjedok pokolja je narednica Roberta “Bobbie” Draper, pripadnica marsovskih marinaca, kojoj niko ne vjeruje osim Sadavire Errinwright, visoke dužnosnice UN-a, koja se svim silama trudi da izbjegne globalni rat između dvije velesile. Za to vrijeme Jim Holden i njegova posada pokušavaju pomoći naučniku sa Ganimeda da pronađe svoju kćerku, koja je nestala sa još grupom djece. Da li su misteriozni porast aktivnosti na Veneri, incident na Ganimedu i nestanak djece sa istog povezani? Ko vuče konce iza svega toga ako je velika korporacija Protogen, krivac za protomolekul, nestala?

     Kalibanov rat je roman nešto drugačiji od Buđenja nemani. Prije svega, sada je tu puno više akcije nego što ju je bilo u prvom dijelu, više je likova, oni horor dijelovi iz prve knjige su gotovo nestali, a s obzirom da nema više detektiva Millera nema ni onih noir elemenata, ali zato ima elemente tehnološkog trilera. Knjiga i dalje ostaje vrlo čitljivo štivo koje vas tjera da čitate dalje kako bi vidjeli šta će se dalje desiti. Nekako mi je i koherentnija od prethodnika. Franck i Abraham su zaista dali sve od sebe ponovo nam servirajući jedan vrlo dobar SF roman, u nestašici istih, ali sada dolazi problem i boljka o kojoj sam govorio na početku teksta. Naime, kada sam čitao Buđenje nemani naišao sam na podatak o tome da je riječ o trilogiji, ali već sada serijal ima četiri objavljene knjige i još pet planiranih, a mišljenja ljudi i kritike o četvrtoj knjizi nisu nešto pozitivna i već priča o razvodnjavanju i gubljenju niti. Izgleda da je Franckovo druženje sa Martinom konačno počelo da uzima svoj danak 🙂 Ne znam da li je u pitanju trilogija po pitanju radnje jer se možda ova priča sa protomolekulom završava u trećoj knjizi ili je to glavni motiv u cijelom serijalu, ali ako su ti ljudi već na četvrtom dijelu od planiranih 9 rekli da stvari počinju pucati po šavovima dobro razmisli o daljnjem toku svega. Nažalost, ugovor sa izdavačem će ih vjerovatno dotući pa ćemo do kraja čitati jedan vrlo razvodnjen i bezidejan serijal, ali možda i griješim. Iskreno se nadam da griješim.

     Raduje me što će se uskoro pojaviti serija, ali me i žalosti činjenica da će je raditi kanal SyFy, ali će detektiva Millera glumiti Thomas Jane. Ipak je i to nešto, a što se ostatka serijala tiče, samo vrijeme će nam sve kazati.

Advertisements

Looper (2012)


Looper (2012)

ŽANR: akcija/naučna fantastika
REŽIJA: Rian Johnson
SCENARIO: Rian Johnson
ULOGE: Joseph Gordon-Levitt, Bruce Willis, Emily Blunt, Paul Dano, Piper Perabo
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 118 min.

     Putovanje kroz vrijeme je vjerovatno najisfuraniji fazon kad su u pitanju naučno-fantastični filmovi i jedna je od onih stvari u kojima se lako pogubiti i izgubiti nit. Pogledajte samo Terminatora (1984.) koji je nakon drugog dijela jednostavno izgubio svaku moguću nit i nestao u bespućima nelogičnosti i apsurdnosti. Šteta, jer su prva dva dijela sjajna. Mada, ako zanemarimo te nelogičnosti (a kao putovanje kroz vrijeme je logično i realno :)) koje se gotovo uvijek pojave u filmovima koji se bave putovanjima kroz vrijeme, obično ćete uživati u njima. Nakon što nam je servirao sjajni Cigla (Brick, 2005.) i Braću Bloom (The Brothers Bloom, 2008.) u svom trećem filmu, Looper (2012.) Rian Johnson se odlučuje pozabaviti upravo temom putovanja kroz vrijeme.

     Da je dokazao da zna napraviti dobar filma, Johnson nam je to dokazao u svom prvijencu, Cigli (Braću Bloom nisam gledao pa ne mogu komentarisati, ali vjerujem da ga vrijedi pogledati). S Looperom se dotiče naučne-fantastike i tematike koja je veliki zalogaj za svakoga te predstavlja jednu svojevrsnu zamku u kojoj možete napraviti sjajan film, ali i promašaj vrijedan fleke na svom imenu i karijeri. Baš kao što je to uradio Christopher Smith u svom Trouglu (Triangle, 2009.), tako je i Johnson napisao svoj scenario ne ostavljajući ništa slučaju. I baš kao Smith, servirao nam jedan vraški dobar film u kojem su rupe, neminovno izazvane materijom koju film obrađuje, svedene na minimum.

     U 21. stoljeću, otkriveno je putovanje kroz vrijeme, ali gotovo istovremeno i zabranjeno iz logičnih razloga. Međutim, mafija ga koristi za svoje svrhe. Naime, ukoliko im neko pravi problem, umjesto da se muče sa uzidavanjem leša u temelje zgrade ili bacanjem na dno rijeke s kamenim blokom oko vrata, mafija ga jednostavno pošalje u prošlost s polugama srebra vezanim za tijelo i vrećom preko glave, gdje ga dočekaju looperi, ubice koje bave tim biznisom. Ima tu i jedna caka, onog trenutka kada umjesto srebra na lešu pronađete zlato, znate da vam je ugovor istekao i da ste penzionisani jer ste upravo ubili svog starog sebe. To se zove i “zatvoriti obruč (close the loop)” pa stoga i naziv za te ubice. Ukoliko se to ne uradi, kazna je smaknuće.

     Ono što slijedi nakon smaknuća starog Joea od strane mladog, jeste jedan od najuvjerljivijih filmova o putovanju kroz vrijeme i zasigurno jedan od ponajboljih SF filmova u posljednjih desetak godina. Fina je to mješavina akcije, naučne-fantastike i jakih karaktera uz dašak romantike. Johnson opet pokazuje da itekako zna svoj posao, i kao scenarista i kao redatelj, gotovo savršeno tempirajući ritam filma, koji opet neće svima leći, posebno onima koji su navikli na adrenalinsku akciju. Johnson se prihvata materije poznate po svojim nelogičnostima i rupama, prihvata ih, malo se igra s njima, i servira nam film koji iste svodi na minimum jednostavno tako što ne ide preširoko u objašnjavanje već se bavi likovima i njihovim odnosima.

     Valja pohvaliti glumu, standardno dobrog Josepha Gordona-Levitta i Brucea Willisa, koji se u posljednje vrijeme i nije previše trudio po pitanju glume, ali ga je ovdje Johnson malo natjerao da se potrudi. Za svaku pohvalu je i šminka i maska na Gordonu-Levittu, načinjena tako da što više sliči Bruceu Willisu, što vam se u prvi mah može, i vjerovatno hoće, učiniti neobičnim, jer ne gledate standardnog Josepha Gordona-Levitta, već nekoga ko liči na njega.

     Looper s punim pravom nosi titulu jednog od najboljih filmova koji za tematiku imaju putovanje kroz vrijeme, ali i jednog od boljih SF filmova inače.

Red Dawn (2012)


Red Dawn (2012)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Dan Bradley
SCENARIO: Carl Ellsworth, Jeremy Passmore
ULOGE: Chris Hemsworth, Josh Peck, Josh Hutcherson, Adrianne Palicki, Isabel Lucas, Jeffrey Dean Morgan
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 93 min.

     Poslije Drugog svjetskog rata jugoslavenska kinematografija je izrodila jedan novi filmski žanr, endemskoj vrsti u filmskom svijetu, koja je žarila i palila širom Jugoslavije, Balkana, a bogami i širom svijeta. Posebno u zemljama socijalističkih režima, recimo u Kini Batin lik Vladimira Perića Valtera iz Valter brani Sarajevo (1972.) ima kult ličnosti veći od bilo koje poznate ličnosti. Sve te filmove je finansirala država (čitaj: Tito i Komunistička partija SFRJ), a sve u smislu propagande i veličanja jugoslavenskog naroda i glorificiranja njegove borbe protiv njemačkog okupatora i njegovih domaćih pomagača. Ti filmovi su bili prepuni stereotipa kojima se sada rugamo u američkim patriotskim filmovima, ali mnogi (posebno mlađi koji nikada nisu pogledali, a vjerujem da nikada i neće) zaboravljaju da su jugoslavenski filmovi 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća bili jednako patetični.

     Ukoliko niste pogodili do sada, pričam o partizanskim filmovima, filmskom žanru koji je odavno izumro. Nešto kao američki vestern, s tim što filmski autori još uvijek znaju, s vremena na vrijeme, iskašljati pokoji pristojan primjerak vesterna. Zapravo, partizanski film i jeste nastao iz vesterna, često povlačeći razne motive viđene u vestern filmovima iz Zlatnog doba Hollywooda, nerijetko ih besramno kopirajući. Ako mi ne vjerujete onda pogledajte Valter brani Sarajevo i usporedite ga s nekim starijim vesternom pa ćete vidjeti o čemu pričam. Iskreno, nemam ništa protiv partizanskih filmova. U mom srcu zauzimaju jedno posebno mjesto. I mada nisam toliko mator da bih bio prevelik jugonostalgičar ipak se sjećam djelića života iz stare Juge, a u tom djeliću života partizanski filmovi su ipak bili veliki dio odrastanja.

     1984. godine veliki američki patriota, John Milius, inspirisan partizanskim filmovima, snima film o rusko-kubanskoj okupaciji SAD-a i gerilskoj borbi lokalnih stanovnika jednog gradića u Coloradu protiv istih. Zapravo, riječ je o grupi golobradih mladića i curica, većinom iz srednje škole. Riječ je o Crvenoj zori (Red Dawn, 1984.), filmu čija je premisa toliko blesava da je to nenormalno. Desant neprijateljskih padobranaca u srcu SAD-a? Nigga, pliz. Sve nelogičnosti na stranu, bio je to zabavan film, ništa posebno, ali zabavno i gledljivo. Nekih 20+ godina poslije, SAD je u ratovima do guše i treba osnažiti moral ljudstva, što lokalnog civilnog življa, što vojske, pa se tako neko sjetio da uradi ni manje ni više nego remake Crvene zore. Samo, naravno ovaj put će biti modernizovan jer Ruje više nisu zanimljive Amerikancima kao protivnici, kao ni Kubanci i Nikaragvanci.

     Logično, izbor je pao na Kineze. Sljedećeg velikog američkog rivala. I tako je pala odluka. Režija je dodijeljena Danu Bradleyju, čovjeku koji je poznat u Hollywoodu kao sjajan snimatelj kaskaderskih scena i koji je bio redatelj druge ekipe ili pomoćnik redatelja na 30 naslova, a svi su oni bili manje-više uspješni. Uloge su podijeljene gomili mlađahnih glumaca i glumica, od kojih su mnogi samo drvene stative po pitanju glume, ali tako to ide i snimanje je počelo 2009. Film je trebao izaći na tržište 2010, ali je zbog finansijskih problema MGM-a stavljen na neku policu u skladište gdje je 2 godina skupljao prašinu. 2012. ga odlučuju izvući, brišu slojeve prašine s trake, bacaju ga u postprodukciju jer su Kinezi odjednom postali veliko tržište za filmove i mijenjaju neprijatelje u Sjevernu Koreju te koriste i uspjeh Chrisa Hemswortha kao Thora i film konačno izlazi na tržište.

     Šta reći o filmu koji je remake filma koji svojevremeno nije bio ništa posebno, kao ni sada, osim zabavan i gledljiv? Isto. Dobili smo modernizovanu verziju Crvene zore iz 1984. Ništa bolju i ništa goru. Sve je to negdje u “pet deka”, što bi se reklo. Scenario je mogao biti još malo razrađeniji, zapravo pozadinska priča, ali je i kao ovakva bolje razrađena nego ona u istoimenom filmu iz 1984. Ukratko, sve ono što je valjalo u starom filmu valja i u ovome i sve što nije valjalo u starom filmu ne valja ni u ovome. Doduše, Bradley je uradio bolji posao po pitanju režije od puno poznatijeg kolege, Miliusa.

     Da, film je krcat stereotipovima i patetika vrišti iz njega, ali kao što sam rekao, pogledajte partizanske filmove pa ćete vidjeti kako stvari stoje. Uostalom, ovaj film je zabavan i njegovih 93 minute brzo prolete, a kada ga gledate nakon 96 sati 2 (Taken 2, 2012.) onda vam dođe kao mehlem na ranu. Vjerujte mi.

Taken 2 (2012)


Taken 2 (2012)

ŽANR: akcija/triler
REŽIJA: Olivier Megaton
SCENARIO: Luc Besson, Robert Mark Kamen
ULOGE: Liam Neeson, Maggie Grace, Famke Janssen, Rade Šerbedžija
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 91 min.

     Ne znam ko si. Ne znam šta želiš. Ako tražiš otkupninu, reći ću ti da nemam novca. Ali ono što imam jeste određen set vještina, koje sam stekao tokom duge karijere. Vještine koje me čine noćnom morom za ljude poput tebe. Pustiš li moju kćerku sada, ovome će biti kraj. Neću te tražiti, neću te proganjati. Ali ako je ne pustiš, potražit ću te, naći ću te i ubit ću te.

     Ovo su rečenice koje je vremešni Liam Neeson izgovorio (imao je 56 godina u vrijeme dok ih je izgovarao) i vinuo se u nebo akcijskih zvijezda, pomalo neočekivano, ali veoma uspješno. Naravno, riječ je o filmu 96 sati (Taken, 2008.), jednom u nizu akcionih filmova iz filmske industrije Luca Bessona i Roberta Marka Kamena, ljudi koji su nam donijeli neke dobre, i neke ne tako dobre akcione filmove. 96 sati je bio hit, veliki hit, prije svega zahvaljujući Liamu Neesonu i sjajnoj režiji Pierra Morela. Film koji meni spada u sam vrh omiljenih akcionih filmova. Na svojih 25 miliona budžeta zaradio je gotovo 230 miliona i to je samo po sebi bilo dovoljno za nastavak. Naravno, Besson i Kamen su igrali na tu kartu još prije izbacivanja filma na tržište pa su u scenariju ostavili mogućnost za to.

     Četiri godine nakon prvog dijela, dolazi nam i nastavak. Scenaristi su isti, glumačka ekipa gotovo u potpunosti ista, s dodatnim pojačanjem u vidu legendarnog Rade Šerbedžije, Morel je, nažalost, otišao i na njegovo mjesto je došao Olivier Megaton, što je u samom početku bila greška ako mene pitate jer taj čovjek još nije snimio film koji valja, ali ga Besson iz nekog razloga i dalje gura naprijed. Vjerovatno po nekoj rodbinskoj vezi, ko će mu znati. Ipak, nije samo Megaton razlog što je film loš, imaju tu svoje prste i Besson i Kamen koji su napisali debilan scenario koji vrijeđa inteligenciju ljudi. Nemam ništa protiv pretjerivanja u akcionim filmovima, ali što je previše previše je.

     Znači, nakon događaja iz prvog dijela: otmice Bryanove kćerke, njegovog pohoda za njeno oslobađanje u kojem pobije cijelo albansko kriminalno podzemlje u Parizu, dolazi red na Albance da se napiju krvi Bryanu i njegovoj porodici. Tu na scenu stupa Murad, maestralni Šerbedžija, kao otac Marka iz Tropoje kojem se ne početku klanja dženaza. Marko i dženaza nikako ne idu skupa, ali eto. Recimo da su Besson i Kamen zatucani pa ćemo im prijeći preko toga. Murad odlučuje oteti cijelu porodicu Mills i polako im se napiti krvi. I dok uspijeva uhvatiti Bryana i bivšu mu suprugu, Lenore, njihova kćerka, Kim uspjeva pobjeći navođena ocem preko mobitela, a onda stvari počinju katastrofalno ići nizbrdo. U nizu loših i pretjeranih, gotovo imbecilnih, scena Kim pronalazi svog oca, oslobađa ga i skupa kreću u pohod da povrate Lenoru, njenu majku i ljubav njegovog života.

     Kao što rekoh, Besson i Kamen možda jesu napisali debilan scenario, ali je Megaton taj koji je sve to digao na veći nivo sranja. Zapravo, teško mi se odlučiti ko je ispao veći idiot od njih trojice i ko je upropastio potencijalno sjajan akcioni serijal. Da su vratili Morela ili da su dali redateljsku palicu Louisu Leterrieru, možda bi oni mogli i izvući nešto od debilnog scenarija, ali ovako smo dobili jedan krajnje dosadan i naporan film koji ne zaslužuje ime svog prethodnika. Čak i Neeson i Šerbedžija izgledaju smiješno jer ljudi ozbiljnom glumom pokušavaju nešto u filmu koji sebe ne smatra ozbiljnim. Naravno, pošto je ovaj dio ipak zaradio ogromnu količinu love, iako je zatrpan negativnim kritikama i od strane publike i kritičara, priča se da je treći dio itekako u planu. Vjerovatno će Muradova nana krenuti u svoj lični pohod kako bi održala besu. Nadam se da će ovog puta od nje stradati i Besson i Kamen, a bogami i Megaton pa da nam više ne serviraju ovakve nebuloze.