Glen Duncan – Posljednji vukodlak


the-last-werewolf

ŽANR: horor
ZEMLJA: Velika Britanija
ORIGINALNI NAZIV: The Last Werewolf
GODINA IZDAVANJA: 2011.

     Vukodlaci. Te velike čudovišne, dlakave zvijeri od dva i pol metra koja izviru iz ljudi na pun Mjesec, kao u Dr. Jekyllu i g. Hydeu Roberta Louisa Stevensona, prepune praiskonske snage i surovosti, simbol brutalnosti su jednostavno previše zanemarene u korist emu vampirčića kojima je zaluđena tinejdžerska svjetska populacija. Za to najviše krivim sagu Sumrak (iako mi se želudac prevrće od same pomisli da tu bljuvotinu nazivam sagom). Srećom, ima nade za vukodlake. Nakon Vukodlaka (The Wolfman, 2010.) Joea Johnstona i filmskog serijala Podzemlje (Underworld), o vječitom ratu između vampira i vukodlaka, snage se donekle okreću u korist čupavih zvijeri, mada ne koliko bih ja to volio. Isto tako, nakon što je bljuvotina od Sumraka jednostavno poharala blagajne, što one knjižarske što one bioskopske, bio je red da i vukodlaci dobiju svog predstavnika u književnosti i dobili su ga. Itekako su ga dobili.

     Spas za vukodlake dolazi od strane Glena Duncana, čovjeka koji važi za jednog od najboljih britanskih pisaca, vjerovat ću im na riječ iako osim ovog romana nisam čitao ništa njegovo, a volio bih barem još roman ili dva. Nemojte me pogrešno shvatiti kada u istu rečenicu stavim Posljednjeg vukodlaka i sagu Sumrak, jer ovo dvoje, osim stvorenja iz fantazije, nemaju ništa zajedničko. Posljednji vukodlak je punokrvni fantasy horor roman nabijen seksom i akcijom i napisan je za zreliju publiku, a ne zaljubljene šiparice.

     Jake Marlowe je vukodlak, ne bilo kakav vukodlak, posljednji je od svoje vrste. Uskoro će napuniti 201 godinu i puna mu je kapa svega. Za vratom ima SOKOF (WOCOP), organizaciju čija je svrha uništavanje okultnih fenomena, a vukodlaci spadaju u iste. Vampiri su ipak druga stvar. Pošto plaćaju svoj danak Crkvi i imaju dogovor s istom, oni mogu nesmetano postojati dokle god se pridržavaju pravila. Sljedeći pun Mjesec je dan njegove smrti, a njemu je više dosta svega. Dosta mu je života, ubijanja, jebanja (vukodlaci imaju ogroman libido), dosta mu je svega. Međutim, sudbina još nije digla ruke od Jakea. Osim SOKOF-a, Jakea žele i vampiri, iz nekih svojih razloga, ali tu dolazi i onaj drugi dio. Nešto za što Jake Marlowe nije bio spreman, nešto što mu je dalo volju za životom i konačno ga razdrmalo nakon tolikih godina.

     Posljednji vukodlak je pisan u obliku Marloweovog dnevnika, ni upola toliko nasilan kao, recimo, jedan Američki psiho, ali je zato nabijen seksom. Ne toliko kao neki drugi romani, ali sasvim dovoljno. Napisan vrlo pismeno, odličnog stila, Duncan nam je dao sjajan roman. Nastavak, Talulin čopor (Tallula's Rising) je već u prodaji, a očekuje se i treći, završni, dio serijala. Ukoliko su upola dobri kao Posljednji vukodlak, Glen Duncan ima moj glas.

Advertisements

The Devil's Rock (2011)


The Devil's Rock (2011)

ŽANR: horor/fantazija
REŽIJA: Paul Campion
SCENARIO: Paul Finch, Paul Campion, Brett Ihaka
ULOGE: Craig Hall, Matthew Sunderland, Gina Varela, Karlos Drinkwater
ZEMLJA: Novi Zeland
TRAJANJE: 83 min.

     Opće je poznato da su se nacisti u svom pohodu na svijet, tačnije pokušaju, voljeli bakćati sa natprirodnim i okultnim. Imali su čak i specijalne divizije čiji je jedini zadatak bio da pronalaze okultne stvari koje bi im mogli donijeti premoć u svijetu. Svi znamo kako se to na kraju odigralo i završilo, ali je ta njihova opsjednutost okultnim poslužila kao izvor inspiracije za brojne video igre, stripove, knjige, filmove. Jedan od mojih dražih horor filmova koji se dotiče nacista sa okultnim jeste Predstraža (Outpost, 2008.), sjajan niskobudžetni film iz Velike Britanije koji je već stekao kultni status u krugovima obožavatelja horor filma, a ujedno je i film kojeg svima preporučujem kada me pitaju za zanimljiv horor film.

     Sada je došao red na Novi Zeland da doprinese ovom žanru tj. ovoj tematici, nacista i okultnog, sa filmom Paula Campiona i njegovim uratkom, Đavolja hrid (The Devil's Rock, 2011.). 5. je juni 1944. Dan D samo što nije stigao, a dva novozelandska komandosa, Grogan (Hall) i Tane (Drinkwater) imaju zadatak da prave diverzije po Kanalskim ostrvima kako bi odvratili pažnju nacista sa N0rmandije te tako olakšali posao Saveznicima. Na jednom od ostrva, dok se bave miniranjem njemačkih topova, pronalaze njemački bunker iz kojeg dopiru vrisci. Okrvavljeni njemački vojnik koji izlijeće iz bunkera moleći za pomoć samo ih još više zbunjuje. Zanemarujući svoj zadatak, oni odlučuju istražiti šta se dešava u bunkeru, ali ono što pronalaze premašuje njihova očekivanja. Krvavi zidovi, raskomadani leševi njemačkih vojnika, vrisci koji dopiru iz dubine bunkera. Ubrzo, Tane gine, a Grogan se suočava sa neprijateljem puno gorim od nacista.

     Đavolja hrid je niskobudžetni horor koji još jednom potvrđuje onu teoriju da za film ne treba mnogo novca ukoliko imaš dobru ideju i realizaciju iste, posebno u horor žanru. Dobra gluma vodećih glumaca, zanimljiva priča, vrlo dobra režija Campiona koji uspjeva stvoriti odličnu, klaustrofobičnu atmosferu uz zadovoljavajuću količinu nasilja, krvi i otkinutih dijelova tijela je sve ono što je potrebno jednom ljubitelju horor žanra da film smatra dobrim.

     Doduše, film ima i manu, zapravo, neki bi to mogli smatrati manom, ali meni zaista nije zasmetalo, a riječ je o njegovom sporom tempu i ograničenosti mjesta radnje. Naime, gotovo cijeli film se odvija u jednom sobi sa samo tri lika, što bi moglo odbiti mnoge, ali meni je to opet veliki plus za ovaj film. Ukoliko ste za malu promjenu od incestoidnih ubica po američkim zabitima, manijaka sa mesarskim noževima i drugim ubicama, onda pogledajte Đavolju hrid.

Hoshi o Ou Kodomo AKA Children Who Chase Lost Voices (2011)


Children Who Chase Lost Voices from Deep Below (2011)

ŽANR: avantura/anime/drama
REŽIJA: Makoto Shinkai
SCENARIO: Makoto Shinkai
GLASOVI: Hisako Kanemoto, Miyu Irino, Keiko Katsukura, Kazuhiko Inoue
ZEMLJA: Japan
TRAJANJE: 116 min.

OCJENA: 8,5/10

     Animirani filmovi se često poistovjećuju sa dječijim filmovima i smatraju se takvima, ali mnogi od njih to zapravo nisu. Čak i oni koji nemaju neke zrelije teme imaju stvari koje samo odrasli razumiju i kao takve ih djeca zasigurno neće razumjeti dok ne odrastu i ponovo ne pogledaju svoj omiljeni crtić pa ga protumače sasvim drugačije. Animirani filmovi koji nam dolaze sa Dalekog Istoka, poznatiji kao anime, su većinom filmovi za odrasle u animiranom obliku, krcati naučnom fantastikom, fantazijom, humorom, dramom, pa čak i hororom. Jedan od onih za zreliju publiku jeste i U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja (Hoshi o Ou Kodomo AKA The Children Who Chase Lost Voices from Deep Below, 2011.). Taj crtani film je djelo Makota Shinkaija, čovjeka kojeg mnogi smatraju nasljednikom velikog Hayaoa Miyazakija, iako ne radi za studio Ghibli.

     U animiranom filmu U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja glavni lik je Asuna, usamljena djevojčica koja je ostala bez oca, a majka joj većinu vremena radi u bolnici zbog čega ona svoje slobodno vrijeme provodi u obližnjoj šumi, u svom skrovištu, sa priručnim radiom, uspomenom od oca. Sa tim radiom, ona uspijeva uhvatiti neku misterioznu muziku, koja predstavlja pjesmu umirućih iz Podzemlja. Nakon što se jednog dana, prilikom povratka iz škole, susretne sa neobičnim stvorenjem, život joj spašava Shun, misteriozni dječak. Istovremeno u njenu školu dolazi zamjenski učitelj. Upoznavanje misterioznog dječaka i dolazak zamjenskog učitelja predstavlja tek početak njenih avantura koje će je odvesti do centra podzemlja, do drevnih bogova i samog središta života i smrti.

     Već od prve scene jasno je da je ovaj animirani film jedno ljubavno pismo Hayaou Miyazakiju i njegovom studiju Ghibli. Jasno se to vidi iz svakog dijela počev od tople, pomalo tužne, priče o usamljenim dušama, koje pokušavaju ispuniti prazninu nastalu odlaskom voljenih osoba, pa likovima, pa animaciji i crtežu, dizajnu stvorenja. Sve te stvari su i više nego očigledno nastale pod utjecajem Ghiblijevih radova. Ono što ovaj animirani film izdvaja od ostalih jeste petljanje sa stvarima koje djeci zasigurno neće biti jasne, a vjerujem da će i mnoge odrasle zbuniti jer se Shinkai dosta oslanja na mitologiju starih naroda, a ponajviše na indijsku i astečku, te iz njih izvlači pojmove koji neće biti poznati mnogima. A i sama tema, silazak u podzemni svijet kako bi se vratili voljeni iz mrtvih, teško da će biti razumljiva mlađoj populaciji. Ovaj animirani film se može posmatrati i kao neka moderna verzija Orfeja i Euridike ili sličnih parova koji se mogu pronaći u mitologijama starih naroda, koje i Shinkai spominje u jednom dijelu. Dosta paralela se može povući i sa posljednjim uratkom studija Ghibli, o kojem sam već pisao, Pogled sa Makova brda (Kokuriko zaka-kara AKA From Up on Poppy Hill, 2011.) pa će vam oba imati određene sličnosti bez obzira koji prvi pogledate.

     U potrazi za izgubljenim glasovima podzemlja je jedan zaista sjajan animirani film koji vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnima i nazvati ga dječijim filmom je jednako besmisleno kao i nazvati trilogiju Njegova mračna tkanja Philipa Pullmana dječijom knjigom, iako se takvom smatra. Pitam se kako možeš nazvati dječijom knjigom koja je nastala pod utjecajem Izgubljenog Raja Johna Miltona? Čovjek se sa anđelima okreće protiv Boga i namjerava ga ubiti? Vidite li vi tu neku dječiju temu? Iako u ovom animirani film nije baš tako teška tematika, dovoljno je teška da je djeca ne razumiju i ne shvate. Ovo je jedan zaista sjajan animirani film u kojem ćete uživati, što zbog njegove tople, tužne priče, što zbog crteža i animacije. Topla preporuka za jedno nedjeljno jutro 🙂

Kokuriko-zaka kara AKA From Up on Poppy Hill (2011)


ŽANR: drama/animirani
REŽIJA: Gorō Miyazaki
SCENARIO: Hayao Miyazaki, Keiko Niwa prema mangi Kokuriko-zaka kara  Chizure Takahashija i Tetsurōa Sayame
ULOGE: Masami Nagasawa, Junichi Okada, Keiko Takeshita, Yuriko Ishida, Jun Fubuki
ZEMLJA: Japan
TRAJANJE: 91 min.

     Postoji jedan ritual koji žena i ja imamo nedjeljom ujutro, barem onda kada nam to obaveze dopuštaju, a to je: neko od nas napravi kafu, vrati se u krevet, a onda pogledamo neki crtić. Smatrajte zadovoljavanjem djeteta u nama. E sad, pošto smo netom prije ove nedjelje imali jedan niz opasno loših filmova zbog kojih zamalo izgubismo volju za daljnjim gledanjem filmova, a sve hit do hita, to nam nedjeljno jutro dođe kao melem na ranu. Izbor je pao na najnoviji uradak iz svjetski poznatog studija Ghibli, koji nam je podario tolike neprocjenjive dragulje animiniranog filma, da ih sada ne nabrajam jer ih zaista ima i previše. Inače, za one koji ne znaju, studio Ghibli je ekvivalent američkom Disneyju, koji je ipak ostao vjeran ručno crtanim animacijama za razliku od trenda prelaska na kompjuterski generisane slike.

   Njihov najnoviji uradak se zove Pogled sa Makova brda (Kokuriko-zaka Kara AKA From up on Poppy Hill, 2011.) i baziran je na istoimenoj mangi Chizure Takahashija i Tetsurōa Sayame te predstavlja jedno nevjerovatno toplu priču o usamljenosti dvije duše i mladalačkoj ljubavi između istih. Godina je 1963. Japan se priprema za Olimpijadu, a u jednoj školi uprava se sprema za rušenje klupske kuće, koja postoji godinama i gotovo da je postala zaštitni znak škole. Većina učenika se protivi rušenju, jer im ta klupska kuća toliko znači, ali uprava je nepopustljiva. Umi je djevojčica koja živi u kući sa bakom, sestrom i dvije podstanarke. Njena majka je na studijama u Americi, a otac joj je poginuo u Korejskom ratu te je Umi prisiljena da odraste brže nego njeni vršnjaci pa se tako sama brine o domaćinstvu. U spomen na oca, ona svako jutro podiže signalne zastavice sa stuba ispred svoje kuće. Shun je dječak koji je usvojen i tegljačem svog oca se vozi u školu te svakog jutra odgovara signalnim zastavicama na Umine, ali ona to ne vidi. Njih dvoje jesu okruženi prijateljima i porodicom koji ih vole, pa ipak, oboje su usamljeni. Međutim, jedna Shunova vragolija ih upoznaje, a kroz otpor prema upravi i rušenju klupske kuće se zbližavaju i zaljubljuju se, ali onda jedna tajna izlazi na vidjelo koja bi mogla ugroziti njihovu ljubav.

    Film uspješno prati dvije priče: onu o mladalačkoj ljubavi, koja je primarna, i onu o rušenju klupske kuće, koja je možda sekundarna, ali nije ništa manje bitna. Više je nego očigledno da je rušenje klupske kuće i otpor učenika prema tome samo metafora za promjene u Japanu koje su se dešavale u to vrijeme, stari Japan i njegove vrijednosti su polako nestajale, sve više zamjenjivane zapadnjačkim te je kao takva bitnija Japancima mada mislim da i mi možemo pronaći nešto iz okoline te poistovjetiti sa tom pričom.

    Pogled sa Makova brda ima sve ono na što smo navikli od studija Ghibli: toplu, osjećajnu priču, prelijep crtež i animaciju te muziku koja vas jednostavno opčini od samog uvoda filma. Mala zamjerka na film ide na to što je pred sami kraj sve malo ubrzano, ali vjerujem da za to ne treba kriviti studio Ghibli već nesreću koja im se dogodila prilikom rada na filmu. Naime, zbog cunamija i nestanaka struje prouzrokovanih istim su morali raditi noću pred sam kraj rada na filmu kako bi stigli izbaciti film na tržište na zacrtani datum.

    Što se tiče Gorōa Miyazakija, nasljednika velikog Hayaoa Miyazakija, može se reći da se prvi mačići u vodu bacaju. Zašto to kažem? Pa, prvi film koji je uradio za studio Ghibli, Priče iz Zemljomorja (Gedo senki AKA Tales from Earthsea, 2006.), je, za Ghiblijeve standarde, prilično ispod prosjeka, dok bi mogao proći kao osrednji fantasy crtić. Glavni krivac za to je scenario i prevelik zalogaj koji je Gorō odlučio zagristi pa smo dobili prilično konfuznu priču. Srećom, Gorō sa Pogledom sa Makova brda se uspio iskupiti za svoje grijehe i pokazao nam da možda ipak ima potencijala u njemu da naslijedi svog oca i ispuni njegove, možda za njega, prevelike cipele. Na kraju, Pogled sa Makova brda možda nije najbolji crtić koji nam je stigao iz Ghiblijevog studija, ali je svakako jedna veoma topla i osjećajna priča koja će, siguran sam, zadovoljiti ukuse svih gledatelja i ljubitelja crtanog filma.