Un balcon sur la mer AKA A View of Love (2010)


A View of Love (2010)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Nicole Garcia
SCENARIO: Nicole Garcia, Jacques Fieschi, Frédéric Bélier-Garcia, Natalie Carter
ULOGE: Jean Dujardin, Marie-Josée Croze, Sandrine Kiberlain
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 95 min.

     1962. rat u Alžiru se priveo kraju, Alžir je proglasio nezavisnost, a mladi Marc je pobjegao iz zemlje, ostavivši svoju mladalačku ljubav iza sebe. U sadašnjosti, Marc je uspješan trgovac nekretninama, ima suprugu, kćerku, savršen brak, kuću, novac. Život za poželjeti. Sve do tog dana kada u njegov život ušeta nova žena.

Nastavi čitati “Un balcon sur la mer AKA A View of Love (2010)”

Adam Nevill – Stan br. 16


Apartment 16

ŽANR: horor
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo
ORIGINALNI NAZIV: Apartment 16
GODINA IZDAVANJA: 2010.

     Ni sam više ne znam zašto vjerujem onim kratkim opisnim tekstovima na zadnjoj korici neke knjige. Zaista ne znam. Upecam se kao posljednji levat i kupim knjigu, pročitam i proklinjem svoju glupost i naivnost što sam sebi dopustio da me opet obrlate pohvalama i riječima hvale za neku knjigu.

     Ista priča i sa Stanom br. 16 (Apartment 16), Britanca Adama Nevillea, novog genijalca za horor. Tako kažu. Pročitao sam jednu njegovu knjigu, njegov drugi roman i nisam nešto ostao oduševljen. Ali nikako. Previše mi je to mlako iako je ideja obećavala. Zaista jeste. Što je najgore, navodno ga je pisao više od četiri godine i prošao je preko petnaest nacrta, a ovo je izbacio na tržište? Prosto da se zapitate kakvi su onda ostali nacrti bili.

     Apryl je mlada Amerikanka, koja je iznenada dobila nasljedstvo od misteriozne tetke Lilyan. U pitanju je ogroman stan u Londonu, u Barrington Houseu, zgradi u kojoj su gotovo svi stanari matori bogataši. Postoje dva problema. Tetka navodno nije bila baš dobra u glavu i nešto u njenoj smrti ne miriše na dobro. Apryl odlučuje zakopati po tetkinoj prošlosti i dok kopa pronalazi stvari koje su trebale ostati skrivene jer tetkina prošlost, njena smrt i stan br. 16 su povezani više nego što se to moglo pretpostaviti.

     Seth je mladi portir u Barrington Houseu, radi uvijek noćnu smjenu i pomalo je talentovan slikar. On se brine o starim stanarima zgrade u sitne noćne sate, ali mu đavo ne da mira jednu noć i viri kroz ključaonicu stana br. 16. Iako mu je rečeno da je desetljećima prazan, iz njega se čuje neobjašnjiva buka. Ubrzo nakon toga, Seth dobija novog prijatelja. Dječaka sa kapuljačom kojeg samo on vidi i koji mu pokazuje strašne vizije koje ga tjeraju do ludila.

     Kako se bliži kraj knjige tako se odmotava i cijelo klupko misterije u Barrington Houseu, tajna koju su desetljećima skrivali stanari, tajna sa kojom su umirali. Tako se i Apryl i Seth udružuju ne bi li istjerali zlo iz stana br. 16 i zauvijek zatvorili prolaze u njemu.

     Kao što rekoh, ideja je zanimljiva, ali realizacija je traljava. Sve to nešto sporo teče, nikako da krene. Da budem iskren, jedva sam se prisilio da je pročitam do kraja. Sve sam se nadao da će nešto biti od tog silnog gomilanja napetosti. Ako već čitam horor, daj mi horor. Želim užas, napetost. Ne mora to biti krv i iznutrica na sve strane, ali Stan br. 16 bi trebao da bude vrsta psihološkog horora, ona od koje vam prilikom čitanja određenog dijela dlačice na vratu strše u vis, a niz leđa vam curi hladan znoj. Međutim, toga ovdje nema. Barem ne kod mene, a koliko sam mogao primjetiti ni kod većine čitatelja. Gotovo svi se žale na istu stvar.

     Doduše, Nevilleov horor, barem u ovoj knjizi, se žestoko oslanja na radove H.P. Lovecrafta, Poea, pa čak i Clivea Barkera te druge autore “čudnih priča” iz davnina što je veliki plus kad sam ja u pitanju. Ako se nekada domognem neke druge njegove knjige, dat ću joj šansu, ali da ću je kupiti privučen raznoraznim nagradama koje je dobila, budite uvjereni da neću.

Stephen M. Irwin – Stazom mrtvih


The Dead Path

ŽANR: horor
ZEMLJA: Australija
ORIGINALNI NAZIV: The Dead Path
GODINA IZDAVANJA: 2010.

     Sjećam se da sam u osnovnu školu išao pored jedne mračne šume, a iz njene mračne utrobe su provirivali bijeli vrhovi starinskih nišana, muslimanskih nadgrobnih spomenika. Svaki put, kada bi se vraćali iz druge smjene, nekako bi ubrzali korak prolazeći pored nje, iako smo bili u grupi kao da će nešto izaći iz nje i progutati nas, odvesti u neke mračne dubine. Naravno, sve je to bilo u našoj dječijoj mašti. U ratu je ta šuma posječena i jedino još truhli panjevi i bijeli nišani obrasli mahovinom podsjećaju na te dane, ali iskreno govoreći, i dan-danas, kada prođem pored neke šume dok vjetar njiše krošnje, neki žmarci mi siđu niz leđa.

     Vjerujem da je i Stephen M. Irwin prolazio pored mračne šume na putu do svoje škole, kao moja raja i ja, jer početak kraja za Nicolasa Closea, glavnog lika u Irwinovoj Stazi mrtvih, počinje upravo u mračnoj šumi. Tu je desetogodišnji Nicolas pronašao bizaran talisman, koji će kasnije koštati života njegovog prijatelja.

     Godinama poslije, smrt njegovog prijatelja i dalje progoni Nicolasa, koji sada živi u Americi. Novi tragični događaj u njegovom životu, saobraćajna nesreća i bizarna smrt njegove supruge mu ostavljaju novi dar; on vidi posljednje trenutke ljudi, trenutke njihove smrti u beskonačnom ponavljanju što ga dovodi do ruba ludila pa se odlučuje vratiti u rodni kraj. Tamo ga čeka ona mračna šuma i prošlost koja zahtjeva odgovore, a jednom kada se otvori Pandorina kutija, za Nicolasa nema povratka jer ono što će saznati će da ga potrese do srži.

     Staza mrtvih je jedan prokleto dobar horor roman, koji počinje kao priča o duhovima, a onda se neočekivano pretvara u nešto posve drugo. Vrlo dobro napisan, jezovit toliko da vam se dižu dlačice na vratu dok ga čitate. Kombinacija duhova i drevne mračne sile je pun pogodak kada je u pitanju Stephen M. Irwin i njegova Staza mrtvih. Inače, dosta toga se trpa u horor žanr kada su knjige u pitanju, većina nezanimljivog sranja, ali Staza mrtvih je itekako zaslužila svoje mjesto u tom žanru.

Uihyeongje AKA Secret Reunion (2010)


Secret Reunion (2010)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Jang Hoon
SCENARIO: Jang Min-seok, Kim Joo-ho, Choi Kwan-young, Jang Hoon
ULOGE: Song Kang-ho, Kang Dong-won
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 116 min.

     Južnokorejska kinematografija mi je omiljenija od svih ostalih. Evropska, posebno ona istočnoevropska, mi je previše depresivna, a toga mi je dosta i u stvarnom životu pa mi ne treba na filmu, američka je okrenuta zabavljanju gledatelja, govorim o onoj mainstream kinematografiji, dok je azijska raznovrsna, od države do države, ali je južnokorejska posebna. To sam rekao i prije i reći ću opet. Nigdje nećete naći takav spoj žanrova i takve likove i to sve funkcioniše kao podmazan sat. Naravno, imaju i oni svojih promašaja, kao i svi drugi, ali ipak su mi daleko na prvom mjestu omiljenih kinematografija. Japanci, sa svojim bizarnim filmovima, su na čvrstom drugom 🙂

     Tajni pakt (Uihyeongje AKA Secret Reunion, 2010.) je drugi film Janga Hoona, inače učenika legendarnog južnokorejskog redatelja Kima Ki-Duka. O Hoonovom posljednjem filmu, Bojišnici (Gojijeon AKA The Front Line, 2011.), odličnoj ratnoj drami, sam već govorio ranije. Kada pročitate sinopsis Tajnog pakta mislit ćete da se radi o nekoj akciji, jer zaista tako djeluje. Južnokorejski tajni agent u misiji na sjevernokorejske ubačene agente, misija propada, nakon nekoliko godina dva agenta sa suprotnih strana se nalaze i formiraju napeti tajni pakt. Kada to ovako pročitate zaista imate osjećaj da ćete gledati vrtoglavu akciju po uzoru na Shiri (Swiri AKA Shiri, 1999.), ali tu ćete se prevariti. Ima tu i akcije, nije da nema, u uvodnim scenama i pri samom kraju, ali sve ono između je jedna sjajna drama s humorističnim elementima o odnosu dva naizgled suprotna lika, a opet tako slična. Oba su roditelji kojima je stalo do njihove djece, obojica rade ono što rade radi dobrobiti svoje porodice i upravo zbog te svoje ljubavi prema porodici, njih dvojica se zbližavaju iako bi po svim pravilima trebali da budu smrtni neprijatelji.

     O dva glavna glumca zaista ne treba previše pričati, posebno o genijalnom Songu Kang-hou, koji naprosto briljira u ovim svojim ulogama otkačenih likova, bilo da je riječ o tajnom agentu, razbojniku u mongolskoj stepi, ocu ili policajcu. A što se tiče Janga Hoona, samo riječi hvale. Vidi se da je imao sjajnog mentora iako nije poprimio njegov art stil, otišao je malo više u mainstream. Svejedno, čovjek itekako zna ukomponovati akciju, komične elemente i napetost.

     Tajni pakt je film koji će vas držati na rubu sjedišta, nasmijati vas, držati vas napetim i u iščekivanju daljnjeg razvoja odnosa dva glavna lika, i film u kojem ćete uživati.