El secreto de sus ojos AKA The Secret in Their Eyes (2009)


The Secret in Their Eyes (2009)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Juan José Campanella
SCENARIO: Juan José Campanella, Eduardo Sacheri prema romanu La pregunta de sus ojos Eduarda Sacherija
ULOGE: Ricardo Darín, Soledad Villamil, Guillermo Francella, Pablo Rago, Javier Godino, Mariano Argento
ZEMLJA: Argentina/Španija
TRAJANJE: 129 min.

     Pošto već neko vrijeme gazim po vodama azijske i dijelom skandinavske kinematografije, idemo na nešto novo, nešto zaista dobro, a ne dolazi nam sa Dalekog Istoka već iz Južne Amerike, tačnije Argentine. Nije da mi je ovo prvi argentinski film, bio je tu i jedan vrlo dobar Faza 7 (Fase 7 AKA Phase 7, 2011.). Ipak, Tajna u njihovim očima (El secreto de sus ojos AKA The Secret in Their Eyes, 2009.) je 2009. osvojio Oscara za najbolji strani film na 82. dodjeli nagrada Američke filmske akademije.

     Neobičan je to film, drama sa elementima trilera prožet sjetnom ljubavnom pričom i kritikom jednog od mračnijih doba argentinske historije pod imenom Prljavi rat. Znači, pravi oskarovski film. Šalu na stranu, Tajna u njihovim očima je baziran na romanu Pitanje u njihovim očima (Le Pregunta de sus ojos) Argentinca Eduarda Sacherija koji je ujedno i radio na scenariju sa redateljem Juanom Joséom Campanellom. Priča je to o jednom zaključenom slučaju na kojem je pravda zakazala, o potrazi za pravdom i istinom, ali i o ljubavi koja je čekala 25 godina da se desi.

     Priča se odvija u dva vremena, u periodu 1974.-1975. i 2009. 1974. je početak Prljavog rata, jednog mračnog perioda Argentine, u kojem su desničarki odredi smrti ubijali sve redom koji su im pogrešno izgledali, a nepravda je harala. Mlad život je odnesen na brutalan način. Silovana i brutalno pretučena žena, tek udata, je žrtva. Osumnjičeni je njen bivši dečko, čovjek koji se zbog sistema i pakosti jedne osobe prema drugoj izvuče. Jedan od istražitelja na slučaju se kune mužu ubijene da će pravda zateći ubicu.

     25 godina poslije, on je u penziji i razmišlja o tome da napiše knjigu o slučaju koji ga do dana današnjeg izjeda i ne da mu mira. Pisanje romana je i izgovor da se ponovo vidi sa ljubavlju svog života, ženom koju voli posljednjih 25 godina svog života, ali joj nikada to nije rekao. Naravno, kako stranice romana odmiču, tako se i oni vraćaju u prošlost i mi otkrivamo djeliće priče, sklapamo slagalicu i baš poput tog istražitelja, idemo ka istini i konačnom rješenju slučaja. Ipak, neke stvari treba ostaviti takve kakve jesu, posebno one koje nas se ne tiču, jer ono što ćete otkriti vam se vjerovatno neće svidjeti.

     Tajna u njihovim očima je jedan zaista odličan film, više drama sa mučnim elementima trilera negoli čistokrvni triler, a tu je i ta ljubavna priča koja nekako povezuje obje te priče i glavno je vezivo među likovima. Bolesna ljubav ubice prema ženi koju je ubio, bezvremenska ljubav muža prema mrtvoj ženi, neumiruća ljubav, nikad izgovorena, između glavnog muškog i ženskog lika, koja je tinjala tolike godine. Dobro su glumci iznijeli teret na svojim plećima, ali svi do jednog, a Campanella je majstor svog zanata koji je znao napisati scenario, ali i stvoriti sjajnu atmosferu te držati u rukama konce dvije vremenski odvojene, a ipak povezane priče. Čovjek je zaista zaslužio Oscara, što nije nimalo bilo lako jer je te godine konkurencija u kategoriji Najboljeg stranog filma bila zaista teška. Svakako film za pogledati, ali imajte na umu da je radnja prilično spora pa ako volite malo više ritma, zaobiđite ovaj film. Meni je super legao, a valja napomenuti i da Amerikanci prave remake koji će izaći ove godine. Čisto sumnjam da će biti i upola zanimljiv kao ovaj jer će izgubiti tu pozadinsku političku konotaciju koja je veoma bitna u ovom filmu.

Paolo Bacigalupi – Djevojka na navijanje


TheWindupGirl-PaoloBacigalupi

ŽANR: naučna fantastika/triler
ZEMLJA: SAD
ORIGINALNI NAZIV: The Windup Girl
GODINA IZDAVANJA: 2009.

      Znate kako su nekad pisci naučne fantastike pisali o stvarima koje će se desiti u dalekoj budućnosti, a u stvarnosti su se desile mnogo, mnogo ranije? Tehnologija napreduje divovskim koracima, tako velikim da ih ne možete stići. Samo dvadesetak godina unazad mnoge stvari koje su danas popularne su bile na rubu naučne fantastike. Zastrašujuća stvar u debitantskom romanu Paola Bacigalupija Djevojka na navijanje (The Windup Girl) jeste ta što je radnja možda smještena u 23. stoljeće, ali je tema itekako svakodnevna i tek su neke stvari u domenu naučne fantastike.

     Djevojka na navijanje je biopunk roman, koji se bavi genetičkim inženjeringom, biotehnološkim terorizmom i korporativnom pohlepom. 23. je stoljeće, većina svijeta je potopljena uslijed potopa, a populacija je smanjena zbog čestih bolesti, pravo voće i povrće gotovo da i ne postoji, većina su zapravo genetski modificirane verzije, neke vrste životinja su nestale i zamijenjene su genetski modificiranim verzijama, pa čak postoji i nova vrsta ljudi, genetski modificirani, koji sebe nazivaju Novi narod. Hranu kontrolišu takozvane kalorijske kompanije, megakorporacije, koje žude na novim sjemenima.

     Anderson Lake je čovjek koji radi za jednu od tih kompanija, AgriGen. Iako vodi fabriku za proizvodnju opruga, to je paravan. Njegov pravi zadatak je doći do tajlandske banke sjemena.

     Emiko je titularna djevojka na navijanje, genetski modificirana žena, napravljena da bude seksualni objekat, da izvršava sve naredbe bez pogovora i udovoljava svom gospodaru. Sada živi u Bangkoku, nakon što je njen japanski gospodar ostavi. Tu je smatraju bezdušnom, demonom i izlazak na ulicu se može kobno završiti po nju. Njena jedina želja je pobjeći i pridružiti se drugima poput nje, koji navodno žive u džunglama Tajlanda.

     Putevi sudbine Lakea i Emiko se križaju i njih dvoje započinju put koji će kulminirati građanskim ratom i gotovim krahom kraljevstva. Naravno, Lake i Emiko su tek dva lika u plejadi zanimljivih likova koje nam Bacigalupi servira u svom romanu, ali oni su glavni. Lake predstavlja jednu stranu priče, kapitaliste, vlasnike širokih narodnih masa. Gospodare. Emiko je opet druga strana, potčinjena, bez mogućnosti izbora, rob društva, otpad, prognana. Vještačka tvorevina. Odjednom, ta dva svijeta se susreću, ljubav se pojavi među njima, a Emiko odjednom postaje nešto drugo. Više nije samo rob, sada ima i svoju svijest. Uklanja prepreke, genetski usađene u nju, probija barijere i oslobađa se.

     Kao što rekoh ranije, ono što je zastrašujuće jeste to što možda radnja Bacigalupijevog romana ide nekih 400 godina u budućnost, ali su stvari o kojima on priča itekako prisutne u današnjem, modernom svijetu. GMO je svuda oko nas, velike korporacije upravljaju svijetom kroz kontrolu resursa, bilo da se radi o nafti, vodi ili hrani, ali mi smo robovi korporacija, kojima je bitan samo profit. A šta kada ne bude više nikoga da im ostvari taj profit? Šta kada ta pohlepa dovede do kraja svega?

Nanjing! Nanjing! AKA City of Life and Death (2009)


city_of_life_and_death

ŽANR: drama/historijski
REŽIJA: Lu Chuan
SCENARIO: Lu Chuan
ULOGE: Liu Ye, Gao Yuanyuan, Fan Wei, Qin Lan, Nakaizumi Hideo, Jiang Yiyan, Yao Di, John Paisley
ZEMLJA: Kina
TRAJANJE: 133 min.
     Negdje krajem 2011. kada sam tek počinjao sa ovim blogom, pisao sam o sjajnom filmu Zhanga Yimoua Cvijeće rata (The Flowers of War, 2011.), toploj priči o ljubavi i ljudskosti smještenoj u pozadinu Nankinškog masakra 1937. Znao sam i tada za film Lua Chuana Grad života i smrti (Nanjing! Nanjing! AKA City of Life and Death, 2009.), koji je također smješten usred japanskog krvavog pira u Nankingu, ali sam ga izbjegavao zbog težine i tako je stajao u mojoj kolekciji dok ne budem psihički spreman da ga pogledam i tako dođe red i na njega.
     Godina je 1937. Japanci nadiru kroz Kinu i prvi cilj im je zauzimanje glavnog grada, Nankinga. Slabije opremljeni kineski vojnici bježe pred japanskom vojskom skupa sa vladom i ostavljaju Nanking u ruke Japancima, koji započinju svoj krvavi pir, koji je kako se ispostavilo na kraju, trajao skoro dva mjeseca, a i dan danas predstavlja kamen spoticanja u odnosima Kine i Japana. Ovaj film je zapravo skup životnih priča nekoliko likova, čiji se životi isprepliću u tom ratnom vihoru. Kineski poručnik Lu Jianxiong sa šačicom vojnika pokušava nanijeti što više štete japanskom okupatoru, znajući da će ga to koštati života; sekretar njemačkog biznismena Johna Rabea, Tang, pokušava preživjeti skupa sa svojom porodicom, istovremeno pomažući Rabeu i drugim Zapadnjacima u Sigurnoj zoni da spase što više civila od japanske brutalnosti; Kadokawa, mladi japanski vojnik, koji ubrzo shvata da rat nije ono što je zamišljao i da nema gore zvijeri od one koja se krije u čovjeku. Ima tu još likova, ali ova tri su nekako u prvom planu, posebno Tang i Kadokawa.
     Čitav film je sjajno urađen, u crnoj-bijeloj tehnici, odlične fotografije, brutalnih prikaza japanskog divljaštva, a i ono što je prikazano je tek samo djelić onoga što su zaista radili. Nažalost, ono što vidite u ovom filmu možete poistovjetiti sa bilo kojim masakrom koji se dogodio u ratovima i sukobima u posljednjih 80 godina. Bez obzira koje su vojske sukobljene, bez obzira na to ko je okupator, a ko branitelj, priče o brutalnosti su uvijek iste i nije bitno ko je počeo niti ko će završiti. Bitno je da će najviše nastradati oni koji to ničim nisu zaslužili i time se Chuanov film može nazvati univerzalnim. Samim tim i lik japanskog vojnika Kadokawe je prikazan onako kako je prikazan, dječak sa romantičarskim vizijama rata u kojem se bori za Cara i Carstvo, a zapravo je samo dio grupe krvožednih zvijeri čiji je najveći uspjeh silovanje žena i masakriranje djece i staraca. I dok proživljava tu silnu brutalnost oko sebe, shvata da smrt nije kazna, već život jer valja živjeti sa tim djelima na savjesti. Kako zaspati ako ti u glavi odjekuju vrisci žena i djece, a pred očima ti prolaze slike užasa.
     Lu Chuan je jedan od najcjenjenih kineskih redatelja iako iza sebe ima tek četiri filma, ali je za svaki pobrao sjajne kritike. Priznat ću da sam pogledao pola njegovog opusa, debitantski Skriveno oružje (Xun Qiang AKA The Missing Gun, 2002.), sjajan triler o policajcu koji je napravio najveću grešku u životu, izgubio službeni pištolj, te Grad života i smrti, što mi je sasvim dovoljno da se složim sa silnim pohvalama na Chuanov račun. Baš kao i Ang Lee sa svojim Požuda, oprez (Se, jie AKA Lust, Caution, 2007.), tako je i Chuan imao problema sa ovim filmom. Od famoznih kineskih cenzora pa sve do prijetnji smrću radi suosjećajnog prikaza japanskog vojnika Kadokawe, koji je jedan od glavnih likova u filmu, ali rezultat je sjajan film i jedan od finansijski najuspješnijih kineskih filmova.
     Odlična režija Chuana, priča o ljudskoj tragediji i sjajna gluma aktera nam donose jedan odličan film, ali težak i sumoran pa budite spremni kada ga budete gledali.

Guillermo del Toro i Chuck Hogan – Soj (trilogija)


The Strain

ŽANR: horor/naučna fantastika
ZEMLJA: SAD
ORIGINALNI NAZIV: I The Strain, II The Fall, III The Night Eternal
GODINA IZDAVANJA: 2009, 2010, 2011.

     S obzirom da nas svega nekoliko dana dijeli od premijere nove FX-ove serije, koja nam dolazi iz uma sjajnog Guillerma del Tora, Soj (The Strain, 2014.), mislio sam da bih mogao napisati koju riječ o istoimenoj književnoj trilogiji na kojoj je serija zasnovana. Naime, prije nekoliko godina debeljuškasti Meksikanac je imao sjajnu ideju za TV seriju, o vampirima koji zavladaju svijetom i pokušavaju prizvati Vječnu noć, dok se protiv njih bori šačica ljudi koji su uspjeli pobjeći okovima. TV kuće su ga odbile¸jer ih projekat nije zanimao, a del Toru je agent predložio da svoju ideju prebaci u knjige. Tako i bi, uz pomoć Chucka Hogana, najpoznatijeg po romanu Princ lopova (Prince of Thieves: A Novel) iz 2007. kojeg je Ben Affleck ekranizirao 2010. pod imenom Grad lopova (The Town, 2010.), del Toro napisa vampirsku trilogiju Soj (The Strain). Ironično, nakon što je postigla ogroman uspjeh kod čitatelja, TV kuće su se pojagmile ko će prvi doći do prava za seriju. Ko bi rekao?

     Nakon što na njujorški aerodrom JFK sleti Boeing 777 iz kojeg ne dolazi nikakav signal, svjetla su ugašena i prozori su zamračeni, dr, Ephraim Goodweather iz Centra za kontrolu bolesti dolazi na lice mjesta jer se vlasti boje zaraze i potencijalnog terorističkog napada biološkim oružjem. Međutim, ono što će Ephraim i njegova ekipa pronaći u avionu jeste prizor od kojeg se ledi krv. Svi putnici su mrtvi bez nekog očiglednog uzroka smrti. Sve smrdi na napad biološkim oružjem. Barem oni tako misle. U mrtvačnici se tri putnika bude iz kliničke smrti i tada počinje nešto što niko nije zamišljao ni u najluđim snovima. Njih troje su domaćini vampirskog parazita, predvodnici nove vrste, početak kraja čovječanstva.

     Vrlo brzo, parazitski crv koji izaziva vampirizam se počinje širiti i epidemija zauzima New York i ide dalje. Podzemlje New Yorka postaje dom za čopore vampira i dok vlasti i šira javnost odbija povjerovati u ono što se dešava, Eph i njegova kolegica Nora Martinez iz CDC-a, skupa sa istrebljivačem glodara Vaslijem Fetom vode borbu protiv vampira uz pomoć jedinog čovjeka koji zna šta treba raditi, starog profesora Abrahama Setrakiana, čovjeka koji je svoj život posvetio borbi protiv strigoia i njihovog vođe, Gospodara, s kojim se već sreo u toku svog boravka u nacističkom logoru Treblinka. Gospodar je inače jedan od sedam Drevnih, prvobitnih vampira nastalih iz raskomadanog tijela arhanđela. Uz pomoć umirućeg milionera Eldrticha Palmera on uspjeva zagospodariti svijetom, ali time na sebe navlači bijes ostalih Drevnih, koji smatraju da mora postojati ravnoteža, te tako oni prelaze na stranu Setrakiana i njegovog malog tima boraca protiv vampira.

     Osim što se bore protiv protiv vampirskog osvajanja svijeta, tu je i priča o Ephovom sinu, koja je u biti njegov pokretač. Početkom epidemije njegova bivša supruga, kod koje živi njegov sin Zack, biva pretvorena u vampira i vođena majčinskim instinktom pokušava sa sobom povesti i sina i supruga. Eph uspjeva osloboditi sina, ali ne zadugo. Vrlo brzo ga vampiri otimaju i odvode ga Gospodaru koji ga uzima kao svog štićenika, njegovo buduće tijelo.

     Ono što valja reći za ove knjige jeste da bi im koristilo malo više del Tora, a malo manje Chucka Hogana. Zašto to kažem? Zato što je vrlo jasno da je del Toro zaslužan za sve osim za pisanje. Sjajno razrađena ideja o vampirizmu kao parazitu, razrađena anatomija i fiziologija vampira, cijela mitologija o njihovom postanku i boravku među nama, sve su to stvari za koje je del Toro zadužen. Chuck Hogan je samo nabacao njegove ideje na papir i pretvorio ih u knjige. Nije Hogan neki kalibar pisca da to sve lijepo upakuje. Nemojte me pogrešno shvatiti, knjige idu svojim tokom, nabijene su akcijom, nema pretjeranog razvlačenja, ali nema baš ni nekog stila. Ako tražite neke lijepo upakovane rečenice, stilske figure, razvijene likove, teško da ćete ih naći ovdje. Zapravo, ove knjige su jedne od onih koje dok ih čitate kroz glavu vam prolaze filmske scene, ako me razumijete.

     Ipak, knjige su čitljive i zanimljive, ako ništa onda barem zbog elaborativnog del Torovog rada na njima, a i serija nam je praktički iza ugla, pa ne bi bilo loše da se napunite znanjem. Prvu epizodu je režirao sam del Toro, a napisao ju je skupa sa Hoganom. Iskreno, vjerujem u ovaj njegov projekat, jer ipak ovo nije prvi put da je del Toro koketirao sa vampirima, oni su ga i odbacili put zvjezdanog neba kada je snimio svoj prvi dugometražni film Cronos (1996.), a nedugo zatim je došao i Blade II (2002.), najbolji dio trilogije o crnom lovcu na vampire.