Ca$h AKA Cash (2008)


Cash (2008)

ŽANR: komedija/krimi/triler
REŽIJA: Eric Besnard
SCENARIO: Eric Besnard
ULOGE: Jean Dujardin, Jean Reno, Valeria Golino, Alice Taglioni, François Berléand
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 100 min.

     Nedjelja je, dan je prelijep i prosto mami za izlaskom napolje. Oni koji su na odmoru, vjerovatno leže negdje na plažama Jadranske obale. Kokuzi i oni koji tek treba da odu odmor vjerovatno odmaraju kući i pripremaju se za novu radnu sedmicu. Za takve (među koje spadam i ja da se razumijemo :)) imam film kojim ćete se barem na sat i pol odmoriti uz prelijepu fotografiju, opuštenu radnju i scene juga Francuske. Šta će vam više u nedostatku love i slobodnih dana?

     Tamo negdje, sada već davne 2001. Steven Soderbergh je započeo trend tih opuštajućih krimi komedija o pljačkašima i varalicama koji žive lagodnim životom sa svojim Oceanovih 11 (Ocean's Eleven, 2001.). Naravno, takvih je filmova bilo i prije, ali nikada sa nekim pretjeranim uspjehom. Eric Besnard je francuski scenarista i redatelj koji je odlučio zajahati taj val popularnosti takvih filmova pa i u savremenoj francuskoj kinematografiji predstaviti jedan takav film javnosti. Rezultat? Jedan opuštajuć i zabavan film koji može proći za jedno opuštajuće nedjeljno poslijepodne.

     Zašto to kažem? Možda je Besnard imao nekih većih planova sa ovim filmom, a vjerujem da jeste s obzirom na glumačka imena koja se pojavljuju u njemu, prvenstveno mislim na sjajne Jeana Dujardina i Jeana Renoa, pa ipak podbacio je. Nije on napravio loš film, napravio je film koji služi svojoj svrsi, opusti i zabavi na sat i pol i to je to. Ništa više. Možda da se malo više potrudio oko priče ili nekih drugih stvari, dobio bi puno popularniji film, ali ovako će mnogima proći ispod radara, mada nezasluženo. Film svakako vrijedi pogledati kada želite pustiti mozak na pašu i malo uživati u ljepotama Francuske.

     Cash (Ca$h AKA Cash, 2008.) počinje ubistvom, koje zapravo služi kao glavni pokretač svih drugih događaja u filmu. Cash, kojeg glumi genijalni Jean Dujardin, je najpoznatiji francuski lopov i prevarant. Hohštapler, jednom rječju. Čovjek ubijen na početku filma je njegov brat, a ostatak filma je njegova osveta, pomno smišljena, skrivena iza krivotvorenja eura. Nije loša Besnardova zamisao, koliko je fulao na realizaciji. Svi elementi koji čine ovakvu vrstu filmova su tu: legendarni prevarant, njegova raznovrsna ekipa, prevare, pljačka, zapleti, raspleti, ali… Previše zapetljana priča, sa previše podpriča, koje se na kraju sve slažu u jednu. Kao što rekoh, nije to toliko loša ideja, koliko je on traljavo uradio svoj posao redatelja i predstavio nam to. Sa malo više truda ili da je neko drugi radio film, dobili bi puno bolji, ali i ovako je jedno lagano štivo. Dovoljan za nedjeljno poslijepodne.

Joheunnom nabbeunnom isanghannom AKA The Good, the Bad, the Weird (2008)


The Good the Bad The Weird (2008)

ŽANR: akcija/avantura/komedija
REŽIJA: Kim Jee-woon
SCENARIO: Kim Jee-woon, Kim Min-suk
ULOGE: Song Kang-ho, Lee Byung-hun, Jung Woo-sung
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 136 min.

     Kim Jee-woon je vjerovatno jedan od najboljih redatelja Južne Koreje. Ispravka, Kim Jee-woon je vjerovatno jedan od najboljih redatelja današnjice. Zašto to kažem? Zato što je čovjek svestran, piše svoje filmove, snalazi se u svakom žanru, tehnički je izuzetno potkovan, ima sjajnu muziku u filmovima i kada sve to spojite, dobijete redatelja koji zna napraviti prokleto dobar film. Bilo da se radi o čistom hororu kao što je Priča o dvije sestre (Janghwa, Hongryeon AKA A Tale of Two Sisters, 2003.) ili o gangsterskoj drami o osveti kao što je Gorkoslatki život (Dalkomhan insaeng AKA A Bittersweet Life, 2005.), Kim se snađe i servira nam film gdje se od nas traži samo da sjednemo i uživamo.

     Takav je slučaj i sa Dobar, loš, čudan (Joheunnom nabbeunnom isanghannom AKA The Good, the Bad, the Weird, 2008.), jednim od najopičenijih i najzabavnijih filmova koje ćete pogledati. Riječ je o orijentalnom vesternu, koji je u biti posveta prvenstveno Sergiju Leoneu, a zatim i Samu Peckinpahu i Johnu Fordu, velikanima vesterna. Da, orijentalni vestern. Dobro ste pročitali. Ako je Sergio Leone, Talijan, mogao snimati filmove o kaubojima na Divljem zapadu, što ne bi mogao Kim Jee-woon snimati vestern o kaubojima, ali u mandžurijskoj stepi?

     Dobar, loš, čudan se može posmatrati i kao remake sjajnog Leoneovog Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo AKA The Good, the Bad, the Ugly, 1966.), ali na Kimov način. Prije svega, imate tri lika iz naslova, koji jure za skrivenim blagom, negdje u unutrašnjosti Mandžurije, a za petama su im japanska vojska, korejski Pokret otpora i mandžurijski razbojnici. Dvojica sklapaju pomalo klimav savez ne bi li tamo stigli prije trećeg, a sve sa ciljem da ga liše života. Tu je i scena sa kopanjem, ali i “meksički obračun” na kraju.

     Naravno, između svega toga, film je ispunjen urnebesnom akcijom i jurnjavom, kao i nasiljem, specifičnim za Kima Jee-woona. On je čovjek koji čak i nasilje i smrt može učiniti urnebesno smiješnima. Stilski urađena pucnjava, prelijepa fotografija, komični trenuci, fenomenalna muzika i dodajte na to sjajan glumački trio koji čine Song Kang-ho, Lee Byung-hun i Jung Woo-sung i imate sjajnu akcionu avanturu prožetu komedijom, čak i tamo gdje se najmanje nadate tome. Doduše, neki će zamjeriti na količini superherojske nerealnosti, ali i to je jedan od zaštitnih znakova Kima Jee-Wooa pa stoga ne treba previše obraćati pažnju na to. Zaista, 135 minuta čiste zabave.

GP506 AKA The Guard Post (2008)


The Guard Post (2008)

ŽANR: horor
REŽIJA: Kong Su-chang
SCENARIO: Kong Su-chang
ULOGE: Cheon Ho-jin, Lee Yeong-hoon, Lee Jeong-heon, Jo Hyeon-jae
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 121 min.

     U svijetu horora vrlo je malo predstavnika tzv. vojnog survival horora, podžanra kojeg sam vjerovatno izmislio u ovom trenutku. Kako ćemo definisati ovaj podžanr: mala grupa vojnika pokušava preživjeti pod napadima nekog neprijatelja natprirodnog porijekla. Pa tako, slijedeći tematiku podžanra imamo: Predstražu(Outpost, 2008.), odličan horor sa grupom plaćenika koji se bore protiv nemrtvih SS vojnika, zatim su tu i Pseći vojnici (Dog Soldiers, 2002.), gdje se vojna vježba završi neočekivano kada se u istu umiješaju, ni manje ni više nego vukodlaci. Ova dva su navedena kao dva ponajbolja predstavnika žanra, ali imamo i veoma loše, poput nastavka Predstraže, Predstraža: Crno sunce (Outpost: Black Sun, 2012.) te Brda imaju oči 2 (The Hills Have Eyes 2), koji podžanru čine medvjeđu uslugu svojim postojanjem. Eto, kad smo definisali šta je glavna tema ovog podžanra da kažemo neku i o jednom predstavniku istog koji nam dolazi iz Južne Koreje, od redatelja Konga Su-changa, čovjeka koji je već uradio jedan film na temu vojnici protiv natprirodnog u svom Kota R (Arpointeu AKA R-Point, 2004.), o kojem bi se mogla reći koja riječ, a zove se Predstraža 506 (GP 506 AKA The Guard Post, 2008.).

     Ovaj put Kong seli priču iz džungli Vijetnama u demilitarizovanu zonu Korejskog poluotoka, zonu razgraničenja između Sjeverne i Južne Koreje. Jedne kišne večeri, iz jedne od predstraža se niko ne javlja već neko vrijeme. Bojeći se sjevernokorejskog napada, vojna komanda odmah reaguje i šalje odred vojnika, ali ono što će pronaći teško da je scenario koji su očekivali. Umjesto Sjevernokorejanaca, u predstraži ih dočekuje jedan jedini vojnik, gol do pasa, prekriven krvlju, sa krvavom sjekirom u rukama i raskomadanim tijelima svojih kolega oko sebe. Nakon što nasrne na vojnike, oni ga ranjavaju i on pada u komu. Stvar je pogoršana činjenicom da je zapovjednik predstraže sin vrhovnog komandanta južnokorejske vojske i sve se mora što prije otkriti. Narednik Noh (Cheon Ho-jin), vojni istražitelj, dobija zadatak da otkrije pravu istinu iza masakra i, ako bude potrebe, sve zataška ne dovodeći zapovjednikovog sina i samo zapovjednika u nezgodnu poziciju. Vremenski rok mu je 12 sati, a onda mu oduzimaju ovlasti.

     Ovako bi čovjek pomislio da je riječ o nekom krimi trileru poput Ubojitih namjera (Basic, 2003.) ili Generalove kćerke (The General's Daughter, 1999.) i žestoko bi pogriješili, jer ubrzo nakon što Noh započne svoju istragu pojavljuje se novi faktor, zapovjednikov sin, koji je živ i koji se sakrivao sve vrijeme, a tada on započinje pričati svoju priču.

    Od tog trenutka Kong nam priča dvije priče, onu u sadašnjosti i onu u prošlosti, objašnjavajući pravu istinu šta se desilo u predstraži i šta je dovelo do krvavog masakra vojnika. Gledajući i sadašnju priču, možemo povlačiti paralele dok gledamo gotovo iste stvari koje su se dešavale prije kako se dešavaju i u sadašnjosti.

    Film ima prilično ujednačen tempo, otvara se misterijom, zatim se vraća na početak svega i lagano diže napetost do samog kraja. Atmosfera film je zaista na nivou i drži vas na rubu, ali je kvari trapavo pričanje priče. Iako mi se sviđa to pričanje priče u dva nivoa, mada nije originalno i novo, daje određenu dozu misterije filmu zbog toga što vas tjera da se pitate da li je priča koju slušamo iz prošlosti zaista istinita i ako nije, šta je prava istina, ali Kong naglo prelazi iz jedne u drugu kroz flashbackove, često nas ostavljajući zbunjene da li smo u prošlosti ili u sadašnjosti. Isto tako, Kong se ne može odlučiti na pravi efekat onoga šta se dešava vojnicima pa tako šeta od rješenja do rješenja na kraju nam ne ponudivši konačno rješenje te nekako luta po podžanrovima horor filmova, čas je zombi film, čas je slasher, čas je psihološki horor. Ovaj mu film ima iste boljke kao i prethodni, Kota R, oba pršte potencijalom, ali Kong to nikako da izvede na pravi put. Doduše, zbog atmosfere i neobičnog settinga same radnje film vrijedi pogledati i mada nije najbolji iz ovog podžanra, definitivno nije ni najgori. Kongov prethodni film Kota R je za nijansu bolji, ali kao što rekoh, zanimljiva priča i atmosfera ga čine filmom koji se može pogledati.

Eden Lake (2008)


ŽANR: triler/horor
REŽIJA: James Watkins
SCENARIO: James Watkins
ULOGE: Kelly Reilly, Michael Fassbender, Jack O'Connell, Finn Atkins
ZEMLJA: Velika Britanija
TRAJANJE: 91 min.

     Rajsko jezero. Zamislite samo malo jezero okruženo gustom šumom, daleko od svega, svuda oko vas samo mir i tišina. Zvuči idilično, zar ne? Zvuči kao neko mjesto gdje bi odveli voljenu osobu da s njom provedete romantični vikend i gdje ćete konačno izvući onaj prsten koji toliko dugo krijete od nje ili njega (što da ne, ipak je ovo 21. stoljeće) i upitati „ono“ pitanje, a on/ona će reći da. Sada zamislite isto to jezero i dvoje zaljubljenih ljudi koji su došli na to mjesto sa istim tim ciljem. Prava idila, zar ne? Uvod u neki romantični film tokom kojeg će uz vas priljubiti vaša ljepša (ili ružnija, zavisi kako gledate :)) polovina, zagrliti vas, usput će pasti koji topli poljubac, a vaše srce će se ugrijati toplim plamenom ljubavi. Kako ćete se samo prevariti ukoliko to pomislite prilikom spomena filma koji nosi naziv Rajsko jezero (Eden Lake, 2008.).

     Rajsko jezero je redateljski debi Jamesa Watkinsa, čovjeka koji nam je nešto ranije ove godine podario jedan od najatmosferičnijih horor filmova koji su se pojavili u posljednje vrijeme,Ženu u crnom (The Woman in Black, 2012.), a ovaj film je jedan od najpotcijenjenijih horor filmova ovog podžanra u historiji. Iako se mogu povući paralele sa mnogim drugim filmovima ovog žanra, recimo Posljednja kuća slijeva (Last House on the Left, 1972.)  Wesa Cravena ili pak Psima od slame (Straw Dogs, 1971.) Sama Peckinpaha, film je poseban, zahvaljujući prije svega Watkinsovoj režiji i odličnoj glumi Michaela Fassbendera, koji tada još uvijek nije bio neko veće ime, i Kelly Reilly, koju ste mogli zapaziti kao gđu Watson u Sherlocku Holmesu (2009.) i njegovom nastavku Sherlock Holmes: Igra sjenki (Sherlock Holmes: A Game of Shadows, 2011.), koja naprosto briljira kao heroina pogonjena ljubavlju i mržnjom. Tu treba ubaciti i kulturno-društveni podtekst kakav se može pronaći u brojnim filmovima koji nam stižu iz Velike Britanije u posljednje vrijeme, kao što su Odmetnik (Outlaw, 2007.) ili Harry Brown (2009.) o omladini koja se gubi u valu nasilja i kriminala. Ako mene pitate, nismo ni mi puno daleko odmakli po tome pitanju. Barem u nečemu da ne zaostajemo puno za Evropom.

     Kao što rekoh na početku, da nema uvodne špice koja vam daje naznaku onoga što vas očekuje u filmu Watkins bi vas uljuljkao u idilu koja počinje Jennynim predavanjem u školi, Steve još jednom provjerava prsten, Jenny izlazi sa nastave i oni odlaze na Rajsko jezero. U tih pola sata, koliko traje taj „idilični“ uvod, spoznajemo koliko su Steve i Jenny zaista zaljubljeni, kako stanovništvo obližnjeg sela i nije previše prijateljski raspoloženo, te upoznajemo grupu klasičnih lokalnih tinejdžerskih klošara, predvođenih nasilničkim vođom, Brettom. Nakon toga, spoznajemo kolike su granice nasilja do kojih su djeca spremna ići te koliki je nivo manipulacije kojom pojedinci raspolažu, dok Steve i Jenny pokušavaju spasiti vlastite živote.

     Za podjelu uloga, svaka čast. Osim, kako sam rekao, odličnih Fassbendera i Reillyce, Watkins je izgleda dao oglas za biranje najodvratnije djece Velike Britanije koju će ubaciti u film jer grupa spomenutih klošara djeluje tako odvratno da bi ih prebili na licu mjesta samo zbog njihovog izgleda. Doduše, ni roditelji im ne izgledaju ništa bolje.

     Već u svom debiju Watkins je pokazao da zna režirati, tempirati i stvoriti strašno dobru atmosferu filma, što je u Ženi u crnom samo potvrdio. On nas iskusno vodi kroz film, nimalo ne bježeći od određenih klišeja ovog žanra, preko kojih ćete ovdje tako lako prijeći, sve do samog, neočekivanog, tragičnog kraja. Zaista odličan horor, koji pokazuje koliki zapravo teror i užas počivaju unutar samih nas, a za koji je društvo najveći krivac.