Silmido (2003)


Silmido (2003)

ŽANR: drama/akcija
REŽIJA: Kang Woo-suk
SCENARIO: Kim Hie-jae
ULOGE: Sol Kyung-gu, Ahn Sung-ki, Heo Joon-ho, Jung Jae-young
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 135 min.

     Posljednjih dana smo svjedoci velike tenzije u odnosima Sjeverne Koreje s jedne i Južne Koreje i gotovo cijelog ostatka svijeta s druge strane. Doduše, odnosi im se nikada nisu mogli nazvati odličnim, ali su barem u posljednjih 20-ak godina bili podnošljivi. Nažalost, nekada su bili možda i burniji, još za vrijeme utemeljitelja Sjeverne Koreje, prvobitnog Vrhovnog vođe, Kima Il-Sunga. 21. januara 1968. godine Sjeverna Koreja je poslala odred komandosa, koji su se infiltrirali u Južnu Koreju s jednim jedinim ciljem, da ubiju predsjednika Južne Koreje. Komandosi su uspjeli doći čak do Plave kuće, predsjedničke rezidencije južnokorejskog predsjednika, gdje su u vatrenom okršaju većinom izginuli. Jedini preživjeli član je Kim Shon-Jo koji i dan-danas živi u Južnoj Koreji kao svećenik.

     Naravno, odmazda za taj drski čin je morala uslijediti pa su brže-bolje Južnokorejanci formirali kaznenu specijalnu jedinicu po imenu Jedinica 684, koja je po uzoru na 12 žigosanih (Dirty Dozen, 1967.) bila sastavljena od osuđenika koji su služili doživotnu kaznu ili su pak čekali izvršenje smrtne kazne. Barem je u filmu tako, jedan od njihovih čuvara je rekao da je riječ o sitnim kriminalcima. Naravno, Južnokorejanci su to čvrsto demantovali, govoreći da je bila riječ o profesionalnim vojnicima. Osuđenici ili profesionalni vojnici, sasvim je svejedno, jer je cijeli taj osvetnički projekat Južne Koreje propao kada su nakon 3 i pol godine obuke, 23. augusta 1971. članovi osvetničkog odreda su pobili svoje čuvare, pobjegli i krenuli u Seoul s jednim ciljem na pameti, ubiti južnokorejskog predsjednika. Ironično, zar ne? Svi članovi su pobijeni u vatrenom obračunu s vojskom ili su se sami ubili.

     Silmido (2003.) je dramatizovani prikaz događaja koji su uslijedili nakon sjevernokorejskog napada na predsjednika Južne Koreje, koji su rezultat dugogodišnjeg, napornog rada i istraživanja redatelja i scenariste Kanga i Kima. Po njihovim riječima, doći do bilo kakvih podataka o Jedinici 684 je bilo gotovo nemoguće, ali su uspjeli od pronađenih djelića skrpiti i napraviti jednu prilično uvjerljivu priču o Jedinici 684 i događajima koji su se odvijali na ostrvu Silmido u te tri i pol godine obuke. Ne čudi što su južnokorejske vlasti sakrile podatke o tom projektu jer ipak je riječ o nečemu što im se na kraju obilo o glavu.

     Silmido je film u kojem su gotovo svi likovi antijunaci, ljudi do kojih ne bi trebalo da vam je stalo, ali ipak vam do kraja prirastu srcu i zastane vam knedla u grlu prilikom posljednje scene u filmu, kada se opraštaju jedan od drugog i ispisuju svoja imena na zidove autobusa kako ipak ne bi bili zaboravljeni. To su okorjeli zločinci, ljudi izvan zakona, psihopate, koji se isprva ne mogu podnijeti međusobno, ali kako to obično biva, počinju djelovati kao jedan, postaju braća, ljudi kojima je stalo jedan do drugog. Oni su fanatični u svojoj obuci, jer nagrada je velika. Ako donesu glavu Kima Il-Sunga, bit će oslobođeni svega i dobit će dovoljno novca da ostatak života provedu u blagostanju. Naravno, stvarna situacija je puno drugačija. Vlada nikada nije planirala da oni prežive, a ako i prežive, s njima će se već nekako izaći na kraj, ali ne onako kako su to oni mislili. Njihovi podaci su izbrisani, oni su ljudi koji su prestali da postoje. Vođa njihove obuke je čovjek koji zaista vjeruje u njih, ali onda dobija novo naređenje. Svi članovi Jedinice 684 moraju biti pobijeni. Vlada želi mirno rješenje sukoba sa Sjevernom Korejom i ne želi kvariti odnose pokušajem ubistva Kima Il-Sunga te se moraju izbrisati svi dokazi o postojanju namjere istog. Sve je jasno. Članovi Jedinice 684 se moraju eliminisati. Nakon što to sasvim slučajno doznaju, oni shvataju da su od samog početka prevareni, bune se i odlučuju svoj bijes iskaliti na predsjedniku Južne Koreje. Na putu do Seoula, otimaju autobus s taocima i ulaze u vatreni okršaj s vojskom. Nakon kratkog puškaranja, većina ih je mrtva ili teško ranjena. Scena koja slijedi u autobusu, već sam je ranije spomenuo, je možda i najjača scena cijelog filma gdje vam knedla stane u grlu.

     Na kraju, Kang Woo-suk uspijeva napraviti film u kojem vam je stalo do likova za koje inače ne bi trebali mariti, jer su otpad društva, onog istog društva koje ih unajmi za svoje prljave poslove, a onda ih odbaci kao iznošene čarape. Odličan film uz sjajnu glumu glavnih aktera i odličan scenario.

     Bitno je naglasiti i to da je Silmido postao jedan od najprofitabilnijih filmova na kino blagajnama u Južnoj Koreji te da je zahvaljujući njemu pažnja javnosti skrenuta na taj nesretni događaj da bi tek 2006. po prvi put južnokorejska vlada zvanično priznala postojanje Jedinice 684.

Le Temps du Loup AKA Time of the Wolf (2003)


The Time of the Wolf (2003)

ŽANR: drama
REŽIJA: Michael Haneke
SCENARIO: Michael Haneke
ULOGE: Isabelle Huppert, Béatrice Dalle, Patrice Chéreau
ZEMLJA: Francuska/Austrija/Njemačka
TRAJANJE: 113 min.

     Kažu da je čovjek čovjeku vuk. Znate onu staru latinsku, homo homini lupus? Imali su ti stari Rimljani pokoji kliker u glavi. Čovjek je čovjeku zaista vuk, posebno u bezizlaznim situacijama gdje je svako za sebe. To je jedno od mogućih tumačenja naziva filma Michaela Hanekea, Vrijeme vuka (Le Temps du Loup AKA Time of the Wolf, 2003.), gdje je redatelj odlučio uhvatiti se u koštac sa postapokaliptičnom propašću društva. Vrijeme vuka također označava i period pred sami kraj svijeta po nordijskoj mitologiji, što je i zvanično objašnjenje naziva. Treće značenje se može pronaći ako povučemo paralelu između Hanekea i njegovog očiglednog uzora, Ingmara Bergmana i njegovog filma, Sat vuka (Vargtimmen AKA Hour of the Wolf, 1968.), gdje se Šveđanin bavi ponorom čovjeka u ludilo, dok se Haneke bavi ponorom društva u isto.

     S obzirom da je Haneke jedan od najcjenjenijih, neki bi rekli jedan od najizvikanijih, evropskih redatelja, interesovalo me je njegovo viđenje postapokaliptičnog društva i njegovo propadanje u dekadensu. Naravno, nisam očekivao Pobješnjelog Maxa, tipove sa „irokezicama“ i slično, znao sam da me čeka art dramuština krcata mučnim scenama, Hanekeovim obilježjem, ali da budem iskren, Haneke je debelo podbacio sa ovim uratkom.

     Film se otvara prizorom dolaska gradske porodice u njihovu vikendicu, negdje duboko u šumi. Njihov auto je krcat namirnicama, njihov razgovor je opušten i ništa ne nagovještava neku katastrofu. Odjednom, po ulasku, oni u vikendici zatiču strance. Druga porodica živi u njihovoj vikendici i drže ih na nišanu. Nakon kraćeg prepirke, pucanj, suprugova krv prska suprugu po licu. Ona povraća. Jedina reakcija na nasilnu smrt njenog supruga. Sljedeća scena je prizor francuskog ruralnog predjela obavijenog gustom maglom, kroz maglu se probijaju tri prilike. Jedini posjed koji imaju je bicikl, upaljač i nešto konzervirane hrane. To je ista porodica, sada obezglavljena, i sav teret pada na majku, koja se psihički jedva drži. Dok porodica, koja je tako nasilno ostala bez „glave“, ide kroz ruralni francuski predio te dolazi na željezničku stanicu, Haneke nas hrani na kašičicu informacijama, ostavljajući nam na maštu šta se zaista desilo. Doduše, u par kadrova te kroz priču likova nam daje natuknicu da je vjerovatno riječ o nuklearnom ratu.

     U principu, film nema neku radnju. Porodica dolazi do željezničke stanice, na kojoj grupa ljudi već životari u iščekivanju voza koji bi ih navodno trebao odvesti na bolje mjesto. Gdje tačno, niko ne zna. Neko vrijeme su tu sami, trguju međusobno i sa lokalcima, a onda se pojavljuje još veća grupa izbjeglica i mjesto postaje pretrpano. Tu se stvari malo zakuhavaju jer nam Haneke servira nešto veću količinu konflikata ličnosti, prikazuje nam gubitak svakog osjećaja privatnosti i kulture, čak i one osnovne, kod građana koji su inače fini i ispijaju kafice uz kroasane na pauzama za ručak, a sada su bačeni u tu beznadežnu, bezizlaznu situaciju gdje novac ne igra nikakvu ulogu, pitka voda je skuplja od zlata, a seks i žensko tijelo su valuta plaćanja. I dok iščekujete neko događanje, bilo kakvo, na kraju ne dobijete ništa. Sve vrijeme gledanja filma, Haneke nam servira pitanja, ali nam ne daje odgovore. Kao da više želi da mi budemo ti koji će dati odgovore na ta pitanja. U redu, nemam ništa protiv malo misterije i davanja mašti na volju, ali ovo je previše. Zapravo, cijeli film se može opisati kao skup moralnih pitanja i dilema na koje Haneke daje svoje odgovore, ali vam ostavlja izbor da i vi sami date svoj. Kao npr. u slučaju ubistva s početka filma. Mi znamo šta se desilo, ali kada Ana, majka, iznese svoju optužnicu protiv ubice koji se nađe u novoj grupi izbjeglica, niko ne može presuditi jer nema dokaza. Zato nam Haneke daje gotovo identičan slučaj poljske porodice koju optužuju za ubistvo farmera. Kome vjerovati? Porodici koja tvrdi da je nevina ili grupi koja ih optužuje?

     Scenario je definitivno najslabija karika ovog filma. Dijalozi su isprazni, likovi također. Dok sam gledao film nisam mario ni za jednog lika, ali baš ni za jednog. Sasvim mi je bilo svejedno da li će preživjeti ili ne. Haneke ne daje prednost ni jednom liku, što mu je možda i najveća greška. U jednom trenutku vam se čini da će majka biti ta koja će iznijeti film na svojim plećima, ali onda prebacuje sve na kćerku, koja je lik sa najviše potencijala u cijelom filmu, ali neiskorištena. Čak i kada prebaci težište na kćerku, Haneke ne ide dalje u psihu jednog lika već se i dalje nastavlja baviti propašću društva u cjelini.

     Scenario na stranu, Haneke je odradio majstorski posao svojom režijom. Koliko mu je scenario slaba tačka, toliko su mu režija i fotografija jaka. Ovo je jedan od filmova sa najljepšom fotografijom koje sam pogledao, gotovo hipnotišućih kadrova. Ne bježi Haneke ni od brutalnih scena, od kojih mnoge graniče sa kontroverznošću, ali to mu je zaštitni znak pa zbog toga oni slabog želuca moraju paziti prilikom gledanja filma. Doduše, bez nekih scena se zaista moglo, ali eto, Haneke je htio prenijeti svoju poruku.

     Sve u svemu, prelijep film, hipnotišućih kadrova, ali dosadan do bola, ispraznih i plitkih likova.

Salinui chueok AKA Memories of Murder (2003)


Memories of Murder (2003)

ŽANR: drama/triler
REŽIJA: Bong Joon-ho
SCENARIO: Bong Joon-ho, Shim Sung-bo prema predstavi Memories of Murder Kima Kwang-rima
ULOGE: Song Kang-ho, Kim Sang-kyung, Kim Roe-ha, Park Hae-il, Byeon Hee-bong
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 129 min.

    Donedavno sam mislio da je Sedam (Se7en, 1995.) najbolji film o serijskim ubicama koje sam pogledao i koje ću pogledati, a onda sam pogledao Tragača (Chugyeogja AKA The Chaser, 2005.), odličan film koji mi je uspio poljuljati mišljenje o Sedam, ali ne i skinuti ga sa trona. Tako je i bilo dok nisam pogledao Sjećanje na ubistvo (Memories of Murder, 2003.), film nad filmovima kada su u pitanju filmovi o serijskim ubicama, ako mene pitate.

    Prije nego nam je donio fenomenalnog Domaćina (Gwoemul AKA The Host, 2006.), Bong Joon-ho se odlučio pozabaviti adaptacijom predstave Memories of Murder Kima Kwang-rima koja je i sama temeljena na istinitom događaju i ubistvima koja su mučila Južnu Koreju sredinom i krajem ‘80-ih godina prošlog stoljeća, a do dana današnjeg su ostala neriješena.

     Južnokorejska provincija, djevojka je pronađena mrtva, prije smrti je seksualno zlostavljana. Uskoro se pojavljuje još jedna. Lokalni policajci, nenavikli na takve slučajeve, kreću u istragu privodeći sve i svakoga koristeći se metodama ispitivanja, koje su u najmanju ruku diskutabilne, i vrlo brzo dolaze do ubice(a). A onda u selo, kao ispomoć, dolazi policajac iz metropole kako bi pomogao nesposobnim lokalcima u rješavanju slučaja jer ubistva sve više počinju privlačiti pažnju medija. I dok se oni međusobno prepiru oko toga „čiji je veći“, ubica nastavlja sa ubistvima žena. I tako počinje trka sa vremenom počinje dok pokušavaju ući u trag ubici prije negoli ubije svoju sljedeću žrtvu.

    Onako, na prvu, Sjećanja na ubistvo se čini kao gotovo svaki film o serijskom ubici koji ste imali priliku pogledati. Dva policajca su u trci sa vremenom dok pokušavaju pronaći ubicu prije nego se ovaj dočepa svoje sljedeće žrtve. Manje-više, dodajte određeni element po potrebi. I tu ste načinili veliku grešku. Sjećanja na ubistvo je film o serijskom ubici kakav nikada niste, a sumnjam da ćete ikada poslije opet imati priliku pogledati. Prije svega, za razliku od ostalih filmova ove tematike, koji se dosta oslanjaju na tmurnu atmosferu obično praćenu mračnim oblacima prepunih kiše koja lije kao iz kabla, i likovima koji su obično depresivni i nemaju ništa za izgubiti, Sjećanja na ubistvo nema istu. Otvara se sunčanim danom bez ijednog oblačka na nebu da bi se onda postepeno vrijeme promijenilo u pravi prolom oblaka, što zapravo ne predstavlja ništa nego vještu metaforu kojom Bong i više nego dobro barata, što je poslije pokazao u svom Domaćinu. Bong tmurnu atmosferu razbija i humorom, koji je dosta prisutan, što dokazuje onu staru da samo Korejanci mogu ubaciti komični trenutak u tmuran film i da to šljaka. Naravno, kako to obično biva kod njih, taj komični element obično dolazi od policajaca koji ni ovdje nisu prikazani u nekom sjajnom svjetlu. Ne zaboravimo i likove. Dva glavna lika, detektivi Park Doo-man i Seo Tae-yoon su sjajan tandem, koji svoje ortaštvo započinju na nesvakidašnji način, letećim udarcem nogom i tučom. Jedan je primitivan i nezreo, neracionalan, drugi sofisticiran i zreo, racionalan, da bi kroz radnju filma onaj prvi konačno došao pameti, a ovaj drugi došao na rub gubitka iste. Song Kang-ho i Kim Sang-kyung su fenomenalni u svojim ulogama, posebno Kang-ho koji dođe nešto kao Bongov kućni glumac.

     Naravno, Bong ne bi bio on kada kroz film ne bi uputio kritiku korejskog političkog sistema u to vrijeme, kada je Južna Koreja bila pod vojnom vlašću. Tu je i tipično prikazivanje policajaca kao prilično nesposobnih zabušanata koji iskaze osumnjičenih vole dobijati batinama. Ima tu još podosta stvari, onako suptilno ubačenih. Odličan scenario, fascinantna režija i fenomenalna gluma su ono što ovaj film zaista baca na dva koplja razmaka ispred svih ostalih ovakve tematike. A posljednja scena vrijedi više od hiljadu riječi, pa i da je ostatak filma loš, a nije, ta bi ga scena izvukla. Nesvakidašnja mješavina trilera, drame, satire i komedije. Ukoliko volite filmove ove tematike, onda ne tražite dalje i pogledajte Sjećanja na ubistvo. Garantujem vam da se nećete pokajati.

Stander (2003)


ŽANR: krimi/biografski
REŽIJA: Bronwen Hughes
SCENARIO: Bima Stagg
ULOGE: Thomas Jane, Deborah Kara Unger, Ashley Taylor, David O'Hara, Dexter Fletcher, Marius Weyers
ZEMLJA: Južna Afrika/Kanada/Njemačka/Ujedinjeno Kraljevstvo
TRAJANJE: 116 minuta

     Nisam odavno ništa napisao, a najveći razlog tome je lijenost koja mi dođe sa ovim bijelim pokrivačem napolju. Volio bih da mogu zaspati i probuditi se početkom aprila kada se sve ovo otopi, ali nažalost ne mogu pa ću onda nastaviti sa ovim piskaranjem. Ovaj put idemo malo među “starije” filmske naslove i filmove koji su, što bi se reklo, prošli ispod radara, gotovo nezapaženi među publikom. Razlog pisanja ovog članka jeste upravo podsjećanje ljudi da postoje brojni filmovi koje niste pogledali niti ste čuli za njih, ali ćete se oduševiti nakon što ih pogledate. Pa da počnem.

     Oduvijek sam volio gledati biografske filmove bilo da se radi o prikazu života nekog političara, teroriste ili pljačkaša banaka. Stander (2003) je film koji nam dolazi iz Južne Afrike, uz koprodukciju nekoliko drugih zemalja, i govori nam priču o jednom veoma zanimljivom liku, Andreu Standeru. Naime, Andre Stander je bio jedan od mnogih Robin Hoodova modernog doba, mali čovjek koji se digao protiv sistema na jedini način na koji je znao, a to je pljačkanje banaka, i time je osigurao svoje ime u historiji i simpatije među ljudima. Ono što je Jacques Mesrine bio u Francuskoj (djelovao je otprilike istovremeno kada i Stander) ili recimo John Dillinger, svojevremeno u SAD-u, to je Andre Stander bio u Južnoj Africi. Bivši policajac u sistemu u kojem je dominirao aparthejd, je jednog dana, 70-ih godina prošlog stoljeća jednostavno odlučio početi pljačkati banke jer je vidio, da kao bijelac, u Južnoj Africi možeš raditi sve i da to prolazi te se, na svoj način, odlučio pobuniti protiv tog rasističkog sistema.

     Glavnu ulogu samog Standera tumači karizmatični, i meni uvijek dragi, Thomas Jane, čovjek čiju glumu mnogi osporavaju, ali čovjek itekako zna glumiti i ima veoma zabavne filmove. Ulogu Standera je fenomenalno odglumio i definitivno spada u njegove najbolje, ako ne i najbolju ulogu dosad. Čovjek je pokazao da mu ne smeta ni pokazati svoje “kraljevske dragulje” za ulogu, a Boga mi, potrudio se i oko južnoafričkog akcenta. Društvo mu prave Deborah Kara Unger kao Standerova supruga, te odlični dvojac, Škot David O'Hara i Englez Dexter Fletcher kao preostala dva člana Standerove bande, Allan Heyl i Lee McCall.

     Što se tiče režije, za nju je zadužena kanadska redateljica Brownen Hughes kojoj je ovo tek treći film, i za sada, posljednji pravi film, a ostatak rada su joj TV filmovi i serije, ali žena je odradila odličan posao što se tiče Standera i prava je šteta što nije uradila još koji film.

     Sam film je manje-više istinit, obzirom da su tvorci filma pričali sa jedinim preživjelim članom Standerove bande, što je inače bilo ime koje su im mediji dali 80-ih godina, kada su pljačkali banke gotovo svakodnevno, Allanom Heylom, te Corom van Deventerom, Standerovim policijskim partnerom i upravnikom zatvora u kojem je Stander služio kaznu. Tek neke stvari odudaraju od istine, među kojima i Standerova smrt, ali kod ovakvih filmova i ne možete tražiti ono strogo držanje detalja te morate očekivati određenu dozu romansiranja i idealiziranja ovakvih likova.

     Inače, u filmu možete pronaći sve, od Standerovih policijskih dana, njegovih problema sa suprugom, prve pljačke i njegovog zaštitnog znaka, pljački banaka u vrijeme pauze za ručak i povratka na mjesto zločina kao glavni istražitelj. Zatim, tu je njegov bijeg iz zatvora, okupljanje bande i njihovo djelovanje i možda njihova najpoznatija pljačka, kada su nakon pljačke banke, pri bijegu, na radiju čuli za postojanje tajnog sefa, a onda su se vratili i ponovo je opljačkali uzimajući sve iz tajnog sefa te obavezno prepucavanje sa policijom. Ukratko, sve ono što čini jedan ovakav film dobrim.

     Zato, ako volite biografske filmove od pljačkašima banaka i generalno, ako volite dobar, podcijenjen i nezapažen film, obavezno uzmite i pogledajte jer je ovo jedan od ponajboljih, ako ne i najbolji Janeov film dosad, a ono što je ironično jeste da je Jane u početku odbio ovu ulogu.