Red Dawn (2012)


Red Dawn (2012)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Dan Bradley
SCENARIO: Carl Ellsworth, Jeremy Passmore
ULOGE: Chris Hemsworth, Josh Peck, Josh Hutcherson, Adrianne Palicki, Isabel Lucas, Jeffrey Dean Morgan
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 93 min.

     Poslije Drugog svjetskog rata jugoslavenska kinematografija je izrodila jedan novi filmski žanr, endemskoj vrsti u filmskom svijetu, koja je žarila i palila širom Jugoslavije, Balkana, a bogami i širom svijeta. Posebno u zemljama socijalističkih režima, recimo u Kini Batin lik Vladimira Perića Valtera iz Valter brani Sarajevo (1972.) ima kult ličnosti veći od bilo koje poznate ličnosti. Sve te filmove je finansirala država (čitaj: Tito i Komunistička partija SFRJ), a sve u smislu propagande i veličanja jugoslavenskog naroda i glorificiranja njegove borbe protiv njemačkog okupatora i njegovih domaćih pomagača. Ti filmovi su bili prepuni stereotipa kojima se sada rugamo u američkim patriotskim filmovima, ali mnogi (posebno mlađi koji nikada nisu pogledali, a vjerujem da nikada i neće) zaboravljaju da su jugoslavenski filmovi 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća bili jednako patetični.

     Ukoliko niste pogodili do sada, pričam o partizanskim filmovima, filmskom žanru koji je odavno izumro. Nešto kao američki vestern, s tim što filmski autori još uvijek znaju, s vremena na vrijeme, iskašljati pokoji pristojan primjerak vesterna. Zapravo, partizanski film i jeste nastao iz vesterna, često povlačeći razne motive viđene u vestern filmovima iz Zlatnog doba Hollywooda, nerijetko ih besramno kopirajući. Ako mi ne vjerujete onda pogledajte Valter brani Sarajevo i usporedite ga s nekim starijim vesternom pa ćete vidjeti o čemu pričam. Iskreno, nemam ništa protiv partizanskih filmova. U mom srcu zauzimaju jedno posebno mjesto. I mada nisam toliko mator da bih bio prevelik jugonostalgičar ipak se sjećam djelića života iz stare Juge, a u tom djeliću života partizanski filmovi su ipak bili veliki dio odrastanja.

     1984. godine veliki američki patriota, John Milius, inspirisan partizanskim filmovima, snima film o rusko-kubanskoj okupaciji SAD-a i gerilskoj borbi lokalnih stanovnika jednog gradića u Coloradu protiv istih. Zapravo, riječ je o grupi golobradih mladića i curica, većinom iz srednje škole. Riječ je o Crvenoj zori (Red Dawn, 1984.), filmu čija je premisa toliko blesava da je to nenormalno. Desant neprijateljskih padobranaca u srcu SAD-a? Nigga, pliz. Sve nelogičnosti na stranu, bio je to zabavan film, ništa posebno, ali zabavno i gledljivo. Nekih 20+ godina poslije, SAD je u ratovima do guše i treba osnažiti moral ljudstva, što lokalnog civilnog življa, što vojske, pa se tako neko sjetio da uradi ni manje ni više nego remake Crvene zore. Samo, naravno ovaj put će biti modernizovan jer Ruje više nisu zanimljive Amerikancima kao protivnici, kao ni Kubanci i Nikaragvanci.

     Logično, izbor je pao na Kineze. Sljedećeg velikog američkog rivala. I tako je pala odluka. Režija je dodijeljena Danu Bradleyju, čovjeku koji je poznat u Hollywoodu kao sjajan snimatelj kaskaderskih scena i koji je bio redatelj druge ekipe ili pomoćnik redatelja na 30 naslova, a svi su oni bili manje-više uspješni. Uloge su podijeljene gomili mlađahnih glumaca i glumica, od kojih su mnogi samo drvene stative po pitanju glume, ali tako to ide i snimanje je počelo 2009. Film je trebao izaći na tržište 2010, ali je zbog finansijskih problema MGM-a stavljen na neku policu u skladište gdje je 2 godina skupljao prašinu. 2012. ga odlučuju izvući, brišu slojeve prašine s trake, bacaju ga u postprodukciju jer su Kinezi odjednom postali veliko tržište za filmove i mijenjaju neprijatelje u Sjevernu Koreju te koriste i uspjeh Chrisa Hemswortha kao Thora i film konačno izlazi na tržište.

     Šta reći o filmu koji je remake filma koji svojevremeno nije bio ništa posebno, kao ni sada, osim zabavan i gledljiv? Isto. Dobili smo modernizovanu verziju Crvene zore iz 1984. Ništa bolju i ništa goru. Sve je to negdje u “pet deka”, što bi se reklo. Scenario je mogao biti još malo razrađeniji, zapravo pozadinska priča, ali je i kao ovakva bolje razrađena nego ona u istoimenom filmu iz 1984. Ukratko, sve ono što je valjalo u starom filmu valja i u ovome i sve što nije valjalo u starom filmu ne valja ni u ovome. Doduše, Bradley je uradio bolji posao po pitanju režije od puno poznatijeg kolege, Miliusa.

     Da, film je krcat stereotipovima i patetika vrišti iz njega, ali kao što sam rekao, pogledajte partizanske filmove pa ćete vidjeti kako stvari stoje. Uostalom, ovaj film je zabavan i njegovih 93 minute brzo prolete, a kada ga gledate nakon 96 sati 2 (Taken 2, 2012.) onda vam dođe kao mehlem na ranu. Vjerujte mi.

Advertisements

1 komentar na “Red Dawn (2012)

  1. Povratni ping: Olympus Has Fallen (2013) | Riječ-dvije o filmovima na naš način

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s