Silmido (2003)


Silmido (2003)

ŽANR: drama/akcija
REŽIJA: Kang Woo-suk
SCENARIO: Kim Hie-jae
ULOGE: Sol Kyung-gu, Ahn Sung-ki, Heo Joon-ho, Jung Jae-young
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 135 min.

     Posljednjih dana smo svjedoci velike tenzije u odnosima Sjeverne Koreje s jedne i Južne Koreje i gotovo cijelog ostatka svijeta s druge strane. Doduše, odnosi im se nikada nisu mogli nazvati odličnim, ali su barem u posljednjih 20-ak godina bili podnošljivi. Nažalost, nekada su bili možda i burniji, još za vrijeme utemeljitelja Sjeverne Koreje, prvobitnog Vrhovnog vođe, Kima Il-Sunga. 21. januara 1968. godine Sjeverna Koreja je poslala odred komandosa, koji su se infiltrirali u Južnu Koreju s jednim jedinim ciljem, da ubiju predsjednika Južne Koreje. Komandosi su uspjeli doći čak do Plave kuće, predsjedničke rezidencije južnokorejskog predsjednika, gdje su u vatrenom okršaju većinom izginuli. Jedini preživjeli član je Kim Shon-Jo koji i dan-danas živi u Južnoj Koreji kao svećenik.

     Naravno, odmazda za taj drski čin je morala uslijediti pa su brže-bolje Južnokorejanci formirali kaznenu specijalnu jedinicu po imenu Jedinica 684, koja je po uzoru na 12 žigosanih (Dirty Dozen, 1967.) bila sastavljena od osuđenika koji su služili doživotnu kaznu ili su pak čekali izvršenje smrtne kazne. Barem je u filmu tako, jedan od njihovih čuvara je rekao da je riječ o sitnim kriminalcima. Naravno, Južnokorejanci su to čvrsto demantovali, govoreći da je bila riječ o profesionalnim vojnicima. Osuđenici ili profesionalni vojnici, sasvim je svejedno, jer je cijeli taj osvetnički projekat Južne Koreje propao kada su nakon 3 i pol godine obuke, 23. augusta 1971. članovi osvetničkog odreda su pobili svoje čuvare, pobjegli i krenuli u Seoul s jednim ciljem na pameti, ubiti južnokorejskog predsjednika. Ironično, zar ne? Svi članovi su pobijeni u vatrenom obračunu s vojskom ili su se sami ubili.

     Silmido (2003.) je dramatizovani prikaz događaja koji su uslijedili nakon sjevernokorejskog napada na predsjednika Južne Koreje, koji su rezultat dugogodišnjeg, napornog rada i istraživanja redatelja i scenariste Kanga i Kima. Po njihovim riječima, doći do bilo kakvih podataka o Jedinici 684 je bilo gotovo nemoguće, ali su uspjeli od pronađenih djelića skrpiti i napraviti jednu prilično uvjerljivu priču o Jedinici 684 i događajima koji su se odvijali na ostrvu Silmido u te tri i pol godine obuke. Ne čudi što su južnokorejske vlasti sakrile podatke o tom projektu jer ipak je riječ o nečemu što im se na kraju obilo o glavu.

     Silmido je film u kojem su gotovo svi likovi antijunaci, ljudi do kojih ne bi trebalo da vam je stalo, ali ipak vam do kraja prirastu srcu i zastane vam knedla u grlu prilikom posljednje scene u filmu, kada se opraštaju jedan od drugog i ispisuju svoja imena na zidove autobusa kako ipak ne bi bili zaboravljeni. To su okorjeli zločinci, ljudi izvan zakona, psihopate, koji se isprva ne mogu podnijeti međusobno, ali kako to obično biva, počinju djelovati kao jedan, postaju braća, ljudi kojima je stalo jedan do drugog. Oni su fanatični u svojoj obuci, jer nagrada je velika. Ako donesu glavu Kima Il-Sunga, bit će oslobođeni svega i dobit će dovoljno novca da ostatak života provedu u blagostanju. Naravno, stvarna situacija je puno drugačija. Vlada nikada nije planirala da oni prežive, a ako i prežive, s njima će se već nekako izaći na kraj, ali ne onako kako su to oni mislili. Njihovi podaci su izbrisani, oni su ljudi koji su prestali da postoje. Vođa njihove obuke je čovjek koji zaista vjeruje u njih, ali onda dobija novo naređenje. Svi članovi Jedinice 684 moraju biti pobijeni. Vlada želi mirno rješenje sukoba sa Sjevernom Korejom i ne želi kvariti odnose pokušajem ubistva Kima Il-Sunga te se moraju izbrisati svi dokazi o postojanju namjere istog. Sve je jasno. Članovi Jedinice 684 se moraju eliminisati. Nakon što to sasvim slučajno doznaju, oni shvataju da su od samog početka prevareni, bune se i odlučuju svoj bijes iskaliti na predsjedniku Južne Koreje. Na putu do Seoula, otimaju autobus s taocima i ulaze u vatreni okršaj s vojskom. Nakon kratkog puškaranja, većina ih je mrtva ili teško ranjena. Scena koja slijedi u autobusu, već sam je ranije spomenuo, je možda i najjača scena cijelog filma gdje vam knedla stane u grlu.

     Na kraju, Kang Woo-suk uspijeva napraviti film u kojem vam je stalo do likova za koje inače ne bi trebali mariti, jer su otpad društva, onog istog društva koje ih unajmi za svoje prljave poslove, a onda ih odbaci kao iznošene čarape. Odličan film uz sjajnu glumu glavnih aktera i odličan scenario.

     Bitno je naglasiti i to da je Silmido postao jedan od najprofitabilnijih filmova na kino blagajnama u Južnoj Koreji te da je zahvaljujući njemu pažnja javnosti skrenuta na taj nesretni događaj da bi tek 2006. po prvi put južnokorejska vlada zvanično priznala postojanje Jedinice 684.

Advertisements

9 komentara na “Silmido (2003)

  1. Baš sam htio komentirat kako u zadnje vrijeme stalno pišeš o južnokorejskim filmovima. Oke, ne samo u zadnje vrijeme, ali mi je to sad upalo u oko.
    Ko zna, kako su stvari krenule, možda za dan-dva više nećeš pisati po JUŽNOkorejskim filmovima, nego samo koerjskim 😉

  2. Južnokorejski filmovi su mi pravo dragi, kao i ostala azijska kinematografija. Nije da su im sjajni filmovi, imaju i oni kukolja u žitu, ali su im većinom sjajni. A što se tiče ove napetosti, sve je moguće 🙂

    1. Znači i Bollywood ti se sviđa? Kažu da ima dobrih filmova, ali ne znam, indijski budžet mi ne izgleda baš “movie-like” 😀
      Ovo s Korejom, bit će nama 😥 ako ovi s nuklearkama popizde i odluče malo posunčati Zemlju 😀

      1. Bollywood nešto ne diram previše 😀 Previše pjevanja i plesanja 😀 Doduše imaš Kahaani koji je super, a sad čekam Commando: A One Man Army 😀 Ma to s Korejom bi se trebalo smiriti. Ljudi malo šiznuli kad su vidjeli kako su ih ocrnili u Red Dawn (2012) 😛

      2. U svakom slučaju, šiznuo je Kim 😀 Šta se mene tiče, može on žizit kolko hoće. Na kraju, krajeva, Ameri jesu mućki provokatori. Može i u rat s jugom ako mu se ide, ali bez nuklearki da ne bi svi jebali ježa u leđa.

      3. Ma ništa ne brini. Mi na Balkanu nismo nikome zanimljivi, a i tako smo zavučeni da će svi nama doći kada počnu “nicati pečurke” po svijetu 😀

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s