Skyfall (2012)


Skyfall (2012)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Sam Mendes
SCENARIO: Neal Purvis, Robert Wade, John Logan, lik Jamesa Bonda napravio Ian Fleming
ULOGE: Daniel Craig, Javier Bardem, Ralph Fiennes, Naomie Harris, Bérénice Marlohe, Albert Finney, Judi Dench
ZEMLJA: SAD/Ujedinjeno Kraljevstvo
TRAJANJE: 143 min.

     Kada imate filmski serijal koji je nedavno napunio svoju 50. godinu, a usto još i starije romane o istoimenom liku te niz stripova i videoigara, teško je biti originalan i napraviti nešto novo što već nije iskorišteno te se samo možete nadati da ćete snimiti film koji je po nečemu bolji od svog prethodnika i da će ga ljudi prihvatiti sa odobravanjem, jer ipak se radi o armiji fanova širom planete, svih dobi i uzrasta. Ukoliko do sada niste shvatili o čemu pričam (kao da to nije jasno iz samog naslova), riječ je o Jamesu Bondu tj. njegovoj posljednjoj avanturi, Skyfall (2012.), koji mi je možda i najbolji film o  tajnom agentu 007 još od vremena Zlatnog oka (GoldenEye, 1995.), ali i jedan od najboljih 007 filmova uopće te definitivno najbolji 007 film u eri Daniela Craiga.

     Moram priznati da sam bio na strani onih koji su neodobravali (da ne kažem pljuvali) Daniela Craiga u ulozi Jamesa Bonda kada sam čuo za njegovu ulogu u Casino Royaleu (2006.) iako mi je drag kao glumac u drugim filmovima. Ipak je to bio novi početak za 007, reboot ako hoćete (to je sada jako popularno ako niste primjetili) cijele franšize, doba u kojem će James Bond biti prizemljeniji za razliku od svojih nepobjedivih prethodnika. Nadu mi je davalo to što je režija povjerena Martinu Campbellu, čovjeku koji je napravio Zlatno oko, koje je svojevremeno bilo početak nove ere Jamesa Bonda i koji je napravio sjajan posao snimivši jedan od boljih Bond filmova. Casino Royale dođe i prođe i bi sasvim u redu, ali mi Craig ipak ne ispade dobar Bond. Previše foliranja, previše pućenja usana, previše… Ne znam, nije mi legao. Vjerovatno zato što, kao i većina drugih obožavatelja lika i djela tajnog agenta 007, više volim druge glumce koji su ga glumili. Poslije dođe Zrno utjehe (Quantum of Solace, 2008.), film koji se radnjom direktno nastavljao na Casino Royale, jer su producenti odlučili napraviti Bonda sa novim, globalnim protivnikom u vidu tajne organizacije Quantum, pandan staroj SPECTRE. Ruku na srce, Zrno utjehe je Bond kojeg bi najradije zaboravio, sveden na nivo natprosječnog akcića, bez imalo bondovske magije, a jedan od krivaca za to je i redatelj Mark Forster, čovjek koji iza sebe ima samo drame, ali ako ćemo pravo, najveći krivci producenti koji su ga izabrali.

     Tako dođe i 2012. i najnovija avantura Jamesa Bonda, nakon brojnih peripetija pa čak i mogućnosti prekida serijala zbog nedostatka finansija i MGM-ovog stajanja na rubu finansijske propasti. Za ovaj nastavak je izabran Bond fanboy, Sam Mendes, provjeren čovjek iza kojeg također većinom stoje drame, ali se ispostavilo da je on pravi čovjek za posao. Prihvaćen podjednako dobro i od strane kritike i od strane gledatelja, što se itekako vidjelo na zaradama sa kino blagajni širom svijeta gdje je Skyfall prebacio magičnu cifru od milijardu dolara zarade čime je postao najprofitabilniji Bond svih vremena.

     Ono što je Mendes uradio jeste preporod cijele Bond franšize napravivši zaista sjajan film. Doduše, scenaristički je malo mogao biti još malo izbrušen, što dijaloški, što po pitanju same radnje jer po tom pitanju donosi vrlo malo novoga u franšizu, a bogami ima i nekoliko glupih rješenja te malo neiskristaliziran glavni negativac. Mada, iako ćete često imati dojam deja vua u filmu, isto tako ćete se susresti sa nekim novim stvarima kao što je biseksualni glavni negativac sa kojim Bond ima jedan vrlo intiman trenutak, doduše nije imao izbora, ali svejedno. Zanimljivo je gledati velikog ženskaroša dok ga po međunožju miluje plavokosi negativac sa očiglednim seksualnim zanimanjem za njega i govori mu da za sve postoji prvi put, na šta mu Bond odgovara: „Zašto misliš da mi je ovo prvi put?“

     Priča novog Bonda se ne nastavlja na priču započetu u Casino Royalu i nastavljenu u Zrnu utjehe, već predstavlja jednu posve novu cjelinu. Ja bih je nazvao pravim početkom novog Bonda, jer nakon kraja ovog filma shvatit ćete zašto je to tako. Bond je izdan od strane vlastite organizacije. M, žena u koju je vjerovao, ga je izdala jer drugačije nije moglo. Ustavši iz mrtvih tj. oporavivši se od povreda, Bond vrijeme provodi ogorčen, u alkoholu, na plažama daleke Azije sve do trenutka kada vidi da je MI6 napadnut usred Londona. Osjećaj dužnosti je ipak jači od njegove ogorčenosti i on se javlja na dužnost, ravno iz mrtvih. Ljubav prema državi je ipak jača od mržnje prema jednoj osobi što Mendes sasvim jasno predstavlja kadrom Bonda na krovu koji gleda u londonske krovove dok se pored njega vijori Union Jack. Čovjek koji želi uništiti MI6, ili tačnije M, je bivši 00 agent. Nekada bolji i od samog Bonda, miljenik M, kao i Bond, samo sa nešto manjim osjećajem časti i domoljublja. Zapravo, Silva i Bond se vrlo malo razlikuju. Obojica su izdani od strane iste osobe što je jednog odvelo na drugu stranu zakona, dok je drugi ipak ostao vjeran domovini.

Kao što rekoh, vrlo malo stvari u ovom filmu je originalno. Glavni negativac u vidu odmetnutog MI6 agenta? Već viđeno, ali koliko god da je Sean Bean bio dobar kao Alex Trevelyan u Zlatnom oku, ne može se mjeriti sa genijalnošću Bardemovog Silve, genijalnom i ludom istovremeno. Zapravo, Javier Bardem je toliko sjajan u svojoj ulozi da mi ide rame uz rame sa najvećim filmskim negativcima. Izdani Bond se vraća? Pierce Brosnan u Umri drugi dan (Die Another Day, 2002.). Mračni Bond koji djeluje na svoju ruku? Timothy Dalton u meni možda i najdražem Bondu, ne i najboljem, Dozvola za ubistvo (Licence to Kill, 1989.), filmu koji je započeo nešto ‘80-ih što je tek prihvaćeno u Casino Royaleu 2006. Međutim, zahvaljujući Mendesovoj genijalnosti imamo nešto dosad neviđeno u Bondovim filmovima, a to je jedna vrsta meksičkog obračuna/opsade koja se dešava na kraju gdje Mendes odaje počast nekolicini filmova koje će filmofili, čak i oni manje zagriženi prepoznati. Dobro, ta opsada na kraju je mogla biti i malo bolje urađena, da traje malo duže jer cijeli film vodi sa razvojem radnje prema tom konačnom obračunu, a na kraju ta opsada ispada samo uvertira u pravi konačni obračun koji i nije toliki obračun (nadam se da ste me shvatili J).

     Podjela uloga i posvećenost glumaca istima je odlična, počev od Craiga koji konačno normalno glumi Bonda, bez previše prenemaganja i pućenja usana, tu su i Ralph Fiennes i Judy Dench, standardno odlični, pa mladi Ben Whishaw i genijalni Javier Bardem. Ne zaboravimo i Bond žene (da, više nisu Bond djevojke iako im minutaža opet ne ide u korist): Naomie Harris i prelijepu Bérénice Marlohe.

    Šta još reći za novog Bonda? Silne sitnice umetnute u cijeli film jednostavno mame osmijeh na lice svakog bondoljupca: počev od „Bond. James Bond“ predstavljanja do miješanog martinija koji Bond dočeka sa kratkim: „Savršeno“, do pojave starog Astona Martina i silnih spravica u njemu i onog starog ured na kraju filma koji izgleda identično kao u starim Bondovim filmovima, skupa sa položajem vješalice za odjeću.

     Same Mendesu, svaka ti čast što si nam donio ovog Bonda i kapa do poda, majstore. Dabogda ti nama uradio barem još jednog Bonda pa nek’ sve ide dođavola.

2 komentara na “Skyfall (2012)

  1. Povratni ping: Skyfall (2012) « Deckardov Kutak

  2. Povratni ping: Jack Reacher (2012) | Riječ-dvije o filmovima na naš način

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s