The Day (2012)


ŽANR: drama/triler/horor
REŽIJA: Doug Aarniokoski
SCENARIO: Luke Passmore
ULOGE: Shannyn Sossamon, Dominic Monaghan, Shawn Ashmore, Ashley Bell, Michael Eklund
ZEMLJA: Kanada
TRAJANJE: 87 min.

     Znate šta volim? Pogledati neki mali film uz mala ili nikakva očekivanja, a onda se ugodno iznenadim. Još ako je taj film tematike koju baš gotivim, mojoj sreći nema kraja. Dan (The Day, 2011.) je jedan od tih filmova. Na prvu se čini kao još jedan postapokaliptični film u nizu, u kojem glume glumci čija se karijera sastoji uglavnom od TV serija i gotovo nepoznatih filmova ili su pak glumili u jednom ili dva hita. Da budem iskren, čim vidim takav film i odlučim ga gledati automatski smanjim očekivanja da mi razočarenje što sam izgubio 90-120 minuta svog života ne bude prejako. Srećom, Dan me vrlo prijatno iznenadio, poput Podjele (The Divide, 2012.) koju sam pogledao nešto ranije, a igrom slučaja povezuje ih Michael Eklund, koji igra u oba filma.

     Dan je smješten u blisku postapokaliptičnu budućnost, gdje se razlog za istu nigdje ne otkriva, što i nije potrebno ako mene pitate. To vam dopušta da pustite mašti na volju. Film se otvara prizorom napuštenog gradskog predgrađa i tročlanom porodicom u autu. Otac izlazi iz auta da bi pronašao nešto od vrijednosti u kući, a kćerku i ženu mu otimaju neimenovani otimači. To je događaj koji je toliko utjecao na njega te će biti bitan u kasnijem razvoju njegovog lika. Prijelaz na grupu od pet, tri muškarca i dvije žene, koji putuju napuštenim seoskim krajolikom. Dolazi noć, a jedan od njih je bolestan. „Oni“ ih mogu ščepati pa pada odluka da svrate u kući na obližnjoj farmi. Ono što se možda činilo kao ispravna odluka isprva se poslije pokaže kao prilično loša ideja jer je kuća zamka koju su postavili „oni“. Nešto poput zamke za zečeve, samo za ljude, jer „oni“ su ljudožderi, ljudi koji su odlučili preživjeti apokalipsu živeći od mesa svojih sunarodnjaka.

     Dan se može nazvati opsadnim filmom, nešto poput Carpenterovog Napada na policijsku stanicu 13 (Assault on Precinct 13, 1976.) ili Psećih vojnika (Dog Soldiers, 2002.) Neilla Marshalla, gdje se manja grupa barakadira u kuću i pokušava se oduprijeti napadima mnogo brojnijih i opasnijih neprijatelja. Isto tako, Dan se može smatrati primjerom kako se pravi dobro tempiran film, baš kao i gore spomenuti filmovi. Prvih pola sata upoznajemo likove, saznajemo nešto više o njima, ko su bili i šta su bili, drugih pola sata radnja se počinje zaplitati i tu se pojavljuju neprijatelji, dok je posljednja trećina filma rezervisana za adrenalinom nabijenu akciju preživljavanja opsade. Školski primjer, zaista.

     Iako možda nije originalan i dosta toga posuđuje od drugih filmova i neke stvari mu se mogu zamjeriti, ali Dan je više nego gledljiv uz solidnu glumu svih glumaca, solidan scenario, dobru režiju Douga Aarniokoskoga te ima nekoliko kečeva u rukavu koji vas mogu iznenaditi. Ako mene pitate, s obzirom na mali budžet i glumačka imena vezana za njega, Aarniokoski je uspio napraviti vrlo dobar film. Možda ne najbolji postapokaliptični film koji ćete pogledati, ali svakako vrijedan gledanja.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s