Mai Wei AKA My Way (2011)


ŽANR: drama/ratni/akcija
REŽIJA: Kang Je-gyu
SCENARIO: Kang Je-gyu, Kim Byung-in, Na Hyun
ULOGE: Jang Dong-gun, Joe Odagiri, Fan Bingbing
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 137 min.

     Kada pričamo o ratnim filmovima, među mojih prvih deset ulaze dva iz južnokorejske kinematografije: Bojišnica (Go-ji-jeon AKA The Front line, 2011.) i Izgubljeno bratstvo (Taegukgi AKA Brotherhood of War, 2005.). Prvi zbog psihološkog aspekta koji rat ostavlja na čovjeka i silnog besmisla istog, a drugi zbog osjećaja i tople ljudske priče. Stoga ne moram ni govoriti koliko je bilo moje oduševljenje kada sam čuo da Kang Je-gyu, redatelj Izgubljenog bratstva izbacuje novi film na tržište i opet se vraća ratnoj tematici, ali ovaj put umjesto Korejskog rata, vraća se nešto dalje, u Drugi svjetski rat.

      Ovaj put Kang Je-gyu je odlučio bazirati film na istinitom događaju. Naime, kada su Saveznici zauzeli plaže Normandije 1944. među zarobljenim Nijemcima su pronašli i Azijata u uniformi Wermachta. Isprva su mislili da je u pitanju Japanac da bi se ispostavilo da se radi o Južnokorejancu koji je u toku Drugog svjetskog rata promijenio uniforme tri različite vojske i prešao put s kraja na kraj svijeta, sa Dalekog Istoka do krvlju natopljenih plaža Normandije. Na kraju je umro u Americi. Čudni su putevi Božiji, zar ne?

     I tako je Kang Je-gyu gledao dokumentarac o Yangu Kyoungjongu te je dobio ideju o svom novom ratnom epu, filmu koji je trebao ispuniti cipele svog prethodnika, širom svijeta hvaljenog Izgubljenog bratstva. Baš kao i u Izgubljenom bratstvu, ovaj put cijeli film se vrti oko dva muška lika i njihovog međusobnog odnosa, njihova prijateljstva koje se pretvara u mržnju, te se vremenom ponovo zbližavaju, ali prekasno. Doduše, u Izgubljenom bratstvu, taj odnos je bio puno intimniji, s obzirom da se radilo o dva brata, koji se stjecajem okolnosti na kraju nađu na suprotnim stranama ratišta. U Mom putu (Mai Wei AKA My Way, 2011.) riječ je o dva muškarca, totalno suprotna lika, što potječe još iz njihove pozadine. Kim Jun-shik je Korejanac čija porodica radi za porodicu Hasegawe Tatsua, japanskog okupatora. Iako bi trebali biti vezani odnosom gospodar i sluga, njih dvojica, na svom prvom susretu razvijaju prijateljstvo, svojstveno samo djeci, koja u svojoj nevinosti ne prave razlike između klasa, između okupatora i okuparanih, između gospodara i sluga. Nažalost, njihovo prijateljstvo biva prekinuto ubistvom Tatsuovog djeda, što njega pretvara u lojalnog Carevog vojnika u kojem gori strastvena mržnja prema Korejancima, nižoj rasi.

     Počinje Drugi svjetski rat, a Japan kreće na Sovjetski savez. Korejanci bivaju regrutovani u Imperijalnu vojsku Japana, da se bore za interese svojih okupatora. Kako to biva, igrom sudbine, Hasegawa postaje vođa jedinici u kojoj se nalazi i Jun-shik i tako započinje njihov put od ratišta na Dalekom Istoku, preko snijegom zavejanog zarobljeničkog logora, do Istočnog fronta i sukoba sa Nijemcima pa sve do obala Normandije. Kako vrijeme prolazi tako i njihov odnos evoluira i mijenja se. Vremenom one mržnje nestaje jer njih dvojica postaju praktično porodica jedan drugom, jer tako daleko od doma, okruženi strancima, mogu se držati samo jedan drugog.

     Kang Je-gyu je imao težak zadatak, snimiti film koji će uspjeti zasjeniti uspjeh njegovog Izgubljenog bratstva, što bi bilo ravno zadatku da Spielberg snimi nešto čime će zasjeniti Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998.), a dobro znamo da se to graniči sa nemogućim. Vizuelno, Kang Je-gyu je odradio zaista strašan posao i sa relativno malim budžetom (otprilike 25 miliona dolara) je napravio više nego dobar posao uz tek poneku grešku koja mu se potkrala (prvenstveno mislim na kameru koja je u određenim trenucima previše drmusava). Slabiji budžet se primjećuje u masivnim borbama (poput one između Rusa i Nijemaca i Savezničkog iskrcavanja na Normandiju) i nešto lošijim CGI sekvencama kojih je zaista malo, ali viđao sam i filmove sa višestruko većim budžetom gdje su takve stvari izgledale puno gore.

     E sad, slaba tačka filma je scenario. Zapravo, taj odnos između njih dvojice mi je nekako nedorečen i površan. Previše stvari mi visi u zraku, a za jedan film koji traje 2 i pol sata to se definitivno ne bi smjelo desiti. Umjesto što nas Kang Je-gyu tako brzo baca u akciju, mogao je posvetiti barem još 15-20 minuta njihovom odnosu pa bi nam sve to nekako bilo jasnije, ali Bože moj. Ima tu i poneka rupa, ali na sve to većina ljudi neće ni obratiti pažnju prilikom gledanja filma. Samo mi, čangrizala, obraćamo pažnju kako bi mogli pronaći razloge pljuvanja po filmu 🙂 Dva glavna glumca, od kojih nam je Jang Dong-gun poznat iz Izgubljenog bratstva su odlično odradili svoj posao, mada Jang Dong-gun ima donekle sličnu ulogu kakvu je imao u Izgubljenom bratstvu.

     I uprkos svojim manama, sitnim i krupnim, Moj put predstavlja ratni ep kakav mnogi holivudski redatelji neće snimiti ni za 20 godina. Moj put definitivno nije Izgubljeno bratstvo, ali ne obraćajte previše pažnje na kritičare i pogledajte film. Siguran sam da će se većini svidjeti.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s