The Dictator (2012)


ŽANR: komedija
REŽIJA: Larry Charles
SCENARIO: Sacha Baron Cohen,Alec Berg,David Mandel, Jeff Schaffe
ULOGE: Sacha Baron Cohen, Anna Faris, Jason Mantzoukas, Ben Kingsley
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 83min. kino verzija/98 min. Necenzurisana verzija

     Evo, nakon dužeg odustva, vratih se i ja za tastaturu i na moj mali blog. Znate kako je, posao, obaveze, odmor, žena, porodica, selidba… Nego dosta je bilo o meni, haj'mo malo o mom autu 🙂 Šala naravno. Osvrt na Diktatora (The Dictator, 2012.) sam htio napisati još prije mjesec-dva, nakon dolaska iz kina, ali nikako da se nakanim pa evo odlučih nakon trećeg gledanja konačno se prihvatiti tastature i započeti.

     Moj prvi “susret” sa Sachom Baronom Cohenom je bio preko Madonninog muzičkog videa za pjesmu Music u kojem se pojavljuje u jednom od svojih ranih likova, Alijem G-jem. Već na prvu mi je bio smiješan, a onda sam pronašao njegov Da Ali G Show (2000.-2004.) na FTV-u gdje se prikazivao u kasne noćne sate i plakao sam od smijeha. Kako da se ne smijete wannabe gangsteru koji otvoreno zajebava agente FBI-ja, filmske producente za vrijeme filmskog festivala u Kanu i brojne druge, a ovi to uopće ne kontaju već misle da imaju posla sa nekim stvarnim likom koji je fakat ozbiljan? Taj isti Da Ali G Show je bio i mjesto gdje je Cohen uveo svoja druga dva lika, antisemitskog kazahstanskog novinara Borata i Brunu, austrijskog gay kvazinovinara, koji je toliko gay da bi ga se i najveći pripadnici gay populacije postidjeli.

     Vremenom, sva tri lika su dobila i svoje vrijeme na filmskom platnu. Prvo je to bio Ali G u Parlamentu (Ali G Indahouse, 2002.), pa potom urnebesni Borat (2006.), a onda nevjerovatni Bruno (2009.). Cohen nam je sada odlučio predstaviti i svog novog lika, priglupog diktatora iz izmišljene arapske države Vadije, Aladeena, pa nam je donio Diktatora. Za razliku od Borata i Brune, koji su snimani u fazonu mockumentaryja tj. lažnog dokumentarca, Cohen se sa Diktatorom odlučuje na normalan pristup filmu, ako se to može nazvati tako u njegovom slučaju. Njegov stari saradnik, Larry Charles je ponovo tu na redateljskoj stolici, a Cohen je u svom elementu. Komičar koji može stati rame uz rame sa najvećima, a komotno i sa onim najvećim, barem meni, Peterom Sellersom i ja jedino njega mogu vidjeti u ulozi trapavog inspektora Clouseaua kojeg je Sellers tako maestralno odradio, a Steve Martin sunovratio u ponor, pod uvjetom da se budući nastavci odluče snimati.

     U Aladeenu, Cohen je integrisao nekoliko poznatih diktatora počev od najočiglednijeg, rahmetli Gadafija do Fidela Castra i ostalih, ali je njegov prepoznatljivi humor ostao tu. Da, jeste on djetinjast i bezobrazan i primitivan, ali isto tako se ispod krije i određena doza sarkazma i nekoliko šamara SAD-u, kao i u Boratu i Bruni te ono njegovo ismijavanje svega i svačega. Ima tu i onih stvari koje mnogi neće skontati, posebno mlađi gledatelji, pa im se film neće činiti tako smiješnim kao npr. kada Aladeen kaže da Ahmedinedjad liči na doušnika iz Poroka Miamija (Miami Vice, 1984.-1990.). Na toj sceni sam se ja kidao od smijeha jer nisam mogao da vjerujem šta mu je palo na pamet, a troje-četvero mlađih gledatelja u kinu, koji su sjedili pored mene, su ostali bez ikakve reakcije, a i na nekoliko drugih šala su malo kasnili sa reakcijom. Šta reći za Diktatora osim da je, po meni, jedna od najboljih komedija ove godine, ali ja vam i nisam neki parametar za komediju jer svašta mogu progutati pa vi sad vidite 🙂

     U svakom slučaju, siguran sam da će film mnoge nasmijati jer ima zaista odličnih dijelova. Ona necenzurisana verzija ima zaista odličnih dijelova, ali ima i par nepotrebnih dijelova koje su komotno mogli izbaciti jer se čine nekako izvještačeno usred ostatka filma, ali mogu proći ako zažmirite na jedno oko. Uostalom, kako se ne smijati filmu koji počinje sa posvetom pokojnom Kim Jong-Ilu, a glavni lik je diktator koji svoje viđenje nuklearnog oružja zasniva na onome što je vidio u crtanim filmovima sa Duškom Dugouškom i Patkom Dačom.

Advertisements

1 komentar na “The Dictator (2012)

  1. “Toy Story 3” – nakon što im vlasnik Andy odraste i vrijeme je da ode na faks, Woody, Buzz i ostale igračke igrom slučaja, umjesto na tavanu, završe u vrtiću. Na prvi pogled raj za igračke, nakon prvog dana shvate da nije baš sve bajno… Jebeno remek-djelo, nemam tu što više za dodati. Nakon što su me po prvi put razočarali nekim svojim filmom (“Cars 2”), Pixarovci se ovim ne samo iskupljuju, nego opet podižu ljestvicu za sve druge (pa i za sebe). “The Sunset Limited” – dva lika (Samuel L. Jackson i Tommy Lee Jones), jedna soba i sat i pol razgovora o životu, smrti, vjeri… Ekranizacija kazališnog djela Cormaca McCarthyja (za koju je napisao i scenarij). Tommy Lee Jones je ujedno i redatelj. A dojam? Pa ne znam, ne mogu reći da mi film nije sjeo, iako su mi neke stvari otišle preko glave, štono bi se reklo. Ali OK, film traje taman onoliko da ne postane dosadan, a dva jedina glumca u filmu rasturaju svaki na svoj način. Nije za svakoga, ali tko voli ovakve filmove, svakako bi ga trebao pogledati.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s