Perfect Sense (2011)


ŽANR: drama/romansa/SF
REŽIJA: David Mackenzie
SCENARIO: Kim Fupz Aakeson
ULOGE: Eva Green, Ewan McGregor, Connie Nielsen, Stephen Dillane, Ewen Bremner, Denis Lawson
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Danska/Švedska/Irska
TRAJANJE: 92 minute

     Obožavam gledati neobične filmove. Neki bi ih nazvali čudnima, zapravo većina bi ih tako nazvala i nikada ih ne bi pogledala ili bi ih nakon gledanja popljuvali kao da su upravo pogledali najveći komad smeća koje se pojavilo na celuloidnoj traci. Kod takvih filmova sredine nema, ili vam se sviđaju ili ne. Znam šta ćete sada pomisliti. Ovaj levat se fura na neki arthouse, misli da sve zna i mrzi sve druge filmove i druge ljude smatra nižim bićima jer im se sviđaju ti drugi filmovi. I ne biste puno pogriješili. Šalim se, naravno 🙂 Naprotiv, kad su filmovi u pitanju, gledam sve, bez obzira na žanr, godinu i zemlju porijekla. Pa tako imam svoje favorite u najvećim trashinama koji su se pojavili na filmskom platnu, od kojih mnogi bježe, zatim u besmislenim blockbusterima, a zalutam i u art vode. Mislim da je to odlika ne samo mene, već i svih ljubitelja filmova. Gledati filmove bez obzira na to kojeg su žanra, iz koje su godine, iz koje zemlje dolaze te ko u njima glumi. Kakve ovo veze ima sa ovim filmom i šta to ovaj lik trabunja? Ima, samo strpljenja. Da se malo vratim na početak i pojasnim pojam “neobičnog” filma.

     Meni je film neobičan kada vidim da ga redatelj radi nesputanih ruku, bez producenata nad glavom te svoju viziju radi onako kako je on to zamislio, a ne neki likovi u odijelu. Priznajem, takvi filmovi običnu ne donose neku zaradu, ali naiđu na određen krug štovatelja među ljudima. Obično se tu radi o nekoj sasvim običnoj priči, viđenoj i prožvakanoj bezbroj puta, ali je redatelj odradi na takav način da se neko vrijeme nakon gledanja filma ne možete misli o istom.

     Osjetila ljubavi (Perfect Sense, 2011.) je jedan od takvih filmova, a sve to zahvaljući ne samo njegovom redatelju, Davidu Mackenzieju već i lijepo napisanom scenariju i hemiji između dvoje glavnih glumaca, Eve Green i Ewana McGregora, kakva se rijetko vidi u filmovima. Osjetila ljubavi su film čiji je tagline: moderna ljubavna priča i zaista to jeste, ljubavna priča o dvoje usamljenih ljudi, svako na svoj način, u trenucima kada svijet nestaje.

     Susan (Green) je naučnica, žena čije je srce slomio bivši dečko, žena koja misli da nikada neće pronaći ljubav, žena koja ponekad mrzi djecu rođene sestre jer je podsjećaju na to da ih ona nikada neće moći imati. Michael (McGregor) je kuhar, ženskaroš, muškarac koji nikada nije okusio ljubav i ne zna kako je biti zaljubljen, on noći provodi sa ženama, svaku noć druga, i tjera ih iz stana prije zore pod isprikom da ne može spavati dok mu je neko u krevetu. Iako se čini da mu dani prolaze u zabavi, on je usamljen, prazan iznutra.

     Odjednom, u svijetu se pojavljuje bolest koja utječe na ljudsko osjetilo mirisa. Prvo dobijete napad neviđene tuge dok se prisjećate davno preminulih najdražih osoba, onoga šta su vam značili i plačete kao malo dijete. Ne možete se zaustaviti, a kada konačno prestanete i obrišete suze shvatite da više ne možete ništa mirisati. Isprva, svi misle da je riječ o nekoj nepoznatoj epidemiji i Susan radi u timu koji pokušava otkriti uzrok bolesti. I dok se bolesnici počinju gomilati iz dana u dan, pojavljuju se novi simptomi. Novi napadi emocija, nazovimo ih emocionalnim ispadima, pogađaju ljude i nakon svakog ostaju bez jednog osjetila, prvo osjetila okusa, zatim sluha i na kraju, vida.

     Usred svega toga, Michael i Susan započinju svoju ljubavnu priču. Isprva, ona je nepovjerljiva prema njemu, s razlogom, ne želi mu se otvoriti u potpunosti i ne pušta ga blizu sebe. On je pak zaintrigiran njenom pojavom i time što ga odbija dok druge padaju na njegov šarm. Konačno, izazov. Da li se to u njemu budi ljubav? Da li to znači biti zaljubljen? Naposlijetku, ona popušta. Možda je ipak pogriješila. Možda je on zaista drugačiji od drugih, onaj pravi, vitez na bijelom konju, čovjek koji će je prihvatiti onakvu kakva jeste, nepotpuna žena kakvom se ona smatra. Čovjek koji će zaliječiti njeno slomljeno srce. I dok svijet oko njih tone u sve napetijoj atmosferi užasa i propasti, dok se uspaničeni narod pokušava izboriti sa onim što im se dešava, oni uživaju u ljubavi, uživaju jedno u drugom, naslađuju se tijelom onog drugog. Provode dane vodeći ljubav, igraju se kao zaljubljeni šiparci u kadi, idu na koncerte. Zaljubljeni su. On više ne može spavati sam u krevetu. Konačno je nestala praznina u njemu. Na njenom licu sada je konačno osmijeh. Sretna je. Ali, da li njihova ljubav može opstati u tom umirućem svijetu? U toj pošasti koja ih je zadesila.

     David Mackenzie ovu priču zaista priča na neobičan način, poput pravog znalca, uz neke neobične kadrove i scene. Doduše, može mu se zamjeriti što malo previše pretjeruje sa voiceoverom i naglašavanjem toga da je smisao svega ljubav. To možemo i sami shvatiti iz filma pa i nema baš neke potrebe za tim. Inače, vrlo dobro barata sa njihovom ljubavnom pričom i tom pozadinskom apokaliptičnom pričom. Ni u jednom trenutku on ne forsira previše tu apokaliptičnu priču već je koristi kao oruđe za pripovjedanje njihove priča te kroz nju tka njihovu sudbinu. Prisutne su tu scene praznih, opustošenih ulica i scene panike među ljudima i sve su dobro odrađene te u nama stvaraju neki blagi oblik depresije, ali Susanin i Michaelov odnos je taj koji je u prvom planu i Mackenzie to ne zaboravlja.

     Ono što film zaista izdiže iznad ostalih romantičnih drama jeste hemija između Eve Greena i Ewana McGregora, što sam već spomenuo. Uz tu hemiju i njihovu briljantnu glumu zaista nemate osjećaj da gledate film već da gledate pravu životnu dramu koja vam se odigrava pred očima. Ne treba zaboraviti i odlično napisan dijalog koji samo još više doprinosi toj izgradnji njihovog odnosa te fantastični, tmurni soundtrack koji fantastično stoji cijeloj atmosferi filma.

     Sreća naša pa se Amerikanci nisu dočepali ovog scenarija jer bismo vjerovatno dobili ispranu romantičnu komediju sa Kate Hudson u ulozi Susan ili možda Rachel McAdams, a u ulozi Michaela bi imali Zaca Efrona ili Gerarda Butlera gdje bi oni kroz svoju ljubav pronašli lijek za tu pošasti i tako spasili cijeli svijet te se na kraju vjenčali na morskoj litici. Sačuvaj nas Bože i američkog remakea, ali čisto sumnjam da će se isti i dogoditi. Na trenutke će vas možda podsjetiti na odličnu Soderberghovu Zarazu (Contagion, 2011.), ali koliko joj je sličan toliko se i razlikuje od iste. Mogao bih napisati još ponešto o ovom filmu, ali ću se zaustaviti jer ne znam gdje ću stati. Ovaj film ćete ili voljeti ili mrziti, ali ravnodušni ostati nećete, to vam obećavam.

Advertisements

6 komentara na “Perfect Sense (2011)

      1. A sad da zapišem šta hoću da pogledam, da ne zaboravim. 🙂 Pa ću ipak na spavanje. Kao to je pametnije, da mi se re(de)generiše psiha. 😀

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s