The Avengers (2012)

ŽANR: akcija/SF
REŽIJA: Joss Whedon
SCENARIO: Joss Whedon
ULOGE: Robert Downey, Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Clark Gregg, Cobie Smulders, Stellan Skarsgård, Samuel L. Jackson
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 143 minute

     Dugo vremena je trebalo Marvelu da se pokrene i počne sam finansirati filmove bazirane po svojim stripovima jer kako kaže ona stara: ako želiš nešto uraditi kako treba, uradi to sam. Ruku na srce, nisu svi filmovi rađeni po Marvelovim stripovima loši. Ima tu vrlo dobrih filmova, ali kad su loši, onda su zaista loši. Prosto ti bude žao potencijala koji su imali. Tamo negdje 2005. godine Marvel je odlučio sam finansirati svoje filmove i stvoriti tzv. Marvelov filmski univerzum, pandan njihovom stripovskom univerzumu gdje se skoro svi superheroji susreću i bore jedni s drugima. 2008. nam dođe zabavni Iron Man u režiji Jona Favreaua, koji nam pokaza da je ipak najbolje kad su svi kreativni konci u tvojim tj. Marvelovim rukama. Za Iron Manom uslijedi serija uspješnih filmova: Nevjerovatni Hulk (The Incredible Hulk, 2008.), Iron Man 2 (2010.), Thor (2011.), Kapetan Amerika: Prvi Osvetnik (Captain America: The First Avenger, 2011.). Kako bi taj Marvelov filmski univerzum bio potpun tako je i svaki film na kraju davao nagovještaj onoga šta nas čeka u novom filmu, a svi oni skupa zapravo predstavljaju uvod u Marvelovu zlatnu koku poznatu i kao Osvetnici (The Avengers, 2012.).

     Obzirom da su Osvetnici predstavljali krunu rada nečega što su gradili prethodne 4 godine te su ujedno i prvi film u kojem se stara banda okuplja zajedno na jednom mjestu, Marvelovci su odlučili igrati na sigurno i angažovati Jossa Whedona na mjestu redatelja te su mu ujedno dali i da preradi prvobitnu verziju scenarija koju je napisao Zak Penn.

     Zašto kažem da su Marvelovci igrali na sigurno sa Jossom Whedonom? Joss Whedon je čovjek koji je u Hollywoodu poznat kao jedan od vodećih doktora za scenario, a to su vam oni likovi koje studio unajmi da im prepravi scenario nabrzinu bez ubacivanja njegovog imena u film. On je radio i na stripu, pišući upravo za Marvel te je veliki fan stripa. Da ne spominjem njegove radove na TV-u koji i dan-danas, imaju vojsku obožavatelja. Ukratko, Joss Whedon je zaista bio prava osoba za Osvetnike jer koga drugog staviti na čelo ovakvog projekta ako ne čovjeka koji je poznat kao veliki maher u svom poslu i veliki obožavatelj stripova. Na kraju je rezultat na kino blagajnama pokazao da je to zaista bio pun pogodak jer je na svoj budžet od 220 miliona, film zaradio preko milijardu dolara, a još uvijek se prikazuje u kinima.

     Ukoliko ste gledali prethodno spomenute filmove iz Marvelovog filmskog univerzuma (zar postoji neko ko nije), onda ste vjerovatno stekli neki pojam o onome šta vas čeka u Osvetnicima. Sama priča Osvetnika je zapravo prerada priče strip serijala Ultimates, koji su opet podmlađivanje starih Osvetnika, uz izbacivanje nekih likova u korist drugih. Ukoliko niste čitali spomenuti strip, a gledali ste crtić Ultimativni Osvetnici (Ultimate Avengers, 2006.) onda će vam priča biti poznata. Naime, vanzemaljska rasa poznata po imenu Chitauri želi proći kroz portal u naš svijet i zauzeti ga, ali im ovdje u tome pomaže Loki, Thorov brat. Generalu Furyju ne preostaje ništa drugo do sastavljanja tima od super heroja koji bi pokušao spriječiti vanzemaljsku invaziju, ali da li će uspjeti u tome jer kako sastaviti tim od ljudi koji imaju poteškoća i razmirica između sebe.

     Tu se Joss Whedon drži iste formule kao u stripu i gore pomenutom crtiću. Osvetnici su grupa pojedinaca koji svaki bolje funkcioniše kada su sami jer im njihov ego ne dopušta da rade u grupi (Iron Man i Thor) ili su pak navikli raditi sa profesionalcima (Kapetan Amerika), ali se onda dešava nešto zbog čega će se konačno smiriti i početi raditi skupa. Da budem iskren, kad sam čuo da će Whedon preuzeti redateljsku palicu i nisam bio previše ushićen jer ipak nema toliko redateljskog iskustva, a posebno ne za ovakav spektakl, ali sam navijao za njega kao scenaristu. Na kraju se ispostavi da sam tek malo pogriješio u tome. Naime, Whedon je napisao odličan scenario, uz tek pokoju zamjerku, te je pružio i vrlo dobro režiju, mada uz ponešto nepotrebnih scena.

     Svi glumci koje ste mogli gledati u originalnim filmovima, uz izuzetak Edwarda Nortona kojeg je zamijenio Mark Ruffalo u ulozi dr. Bannera/Hulka, su tu i svi su na vrhuncu zadatka, onakvi kakve ste ih i zapamtili, s tim da je Ruffalo pravo osvježenje na tom polju i da hemija između njega i Downey Jr.-a jednostavno pokreće film i najveći dio humora dolazi upravo od njih dvojice, a posebno od Downeyja i njegovih dobacivanja tipa Reindeer Games, Point Break i Legolas.

     Mnogi govore da je ovaj film dosad najbolji film o superherojima koji nam je došao. Ne bih se složio sa tim, ali da je dobar, dobar je. Već od samog početka vidite da ćete imati posla sa dosta akcije i zabave, ali da je predug, jeste. Stvari su mogle biti bolje da se film malo skresao što je teško jer valja ubaciti tolike superheroje u film i ne produžiti ga, ali se mogao skresati na nekim scenama i ne bi ništa izgubio na kvaliteti već bi vjerovatno i dobio. Ponekad ćete osjetiti da su neki superheroji zapostavljeni, ali već sam rekao da je teško strpati tolike likove u jedan film i ne zapostaviti nekoga pa ipak Whedon vješto barata sa tim da ćete to teško primjetiti. Zapravo, jedan prosječan gledatelj filma koji ode u kino samo da bi se zabavio na 2 sata to vjerovatno neće ni primjetiti, ali zakeralo poput mene hoće jer ne bih ja bio ja kada ne bih našao manu nečemu Jedna zamjerka ide i na tzv. 3D koji apsolutno nema nekog posebnog efekta na film te samo smeta gledanju. Slobodno ga pogledajte u 2D-u i uštedite sebi novac na karti.

     Šta reći za kraj osim, ponesite veliku porciju kokica i sokove, zavalite se u svojoj stolici, pustite mozak na pašu i uživajte.

Perfect Sense (2011)

ŽANR: drama/romansa/SF
REŽIJA: David Mackenzie
SCENARIO: Kim Fupz Aakeson
ULOGE: Eva Green, Ewan McGregor, Connie Nielsen, Stephen Dillane, Ewen Bremner, Denis Lawson
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Danska/Švedska/Irska
TRAJANJE: 92 minute

     Obožavam gledati neobične filmove. Neki bi ih nazvali čudnima, zapravo većina bi ih tako nazvala i nikada ih ne bi pogledala ili bi ih nakon gledanja popljuvali kao da su upravo pogledali najveći komad smeća koje se pojavilo na celuloidnoj traci. Kod takvih filmova sredine nema, ili vam se sviđaju ili ne. Znam šta ćete sada pomisliti. Ovaj levat se fura na neki arthouse, misli da sve zna i mrzi sve druge filmove i druge ljude smatra nižim bićima jer im se sviđaju ti drugi filmovi. I ne biste puno pogriješili. Šalim se, naravno Naprotiv, kad su filmovi u pitanju, gledam sve, bez obzira na žanr, godinu i zemlju porijekla. Pa tako imam svoje favorite u najvećim trashinama koji su se pojavili na filmskom platnu, od kojih mnogi bježe, zatim u besmislenim blockbusterima, a zalutam i u art vode. Mislim da je to odlika ne samo mene, već i svih ljubitelja filmova. Gledati filmove bez obzira na to kojeg su žanra, iz koje su godine, iz koje zemlje dolaze te ko u njima glumi. Kakve ovo veze ima sa ovim filmom i šta to ovaj lik trabunja? Ima, samo strpljenja. Da se malo vratim na početak i pojasnim pojam “neobičnog” filma.

     Meni je film neobičan kada vidim da ga redatelj radi nesputanih ruku, bez producenata nad glavom te svoju viziju radi onako kako je on to zamislio, a ne neki likovi u odijelu. Priznajem, takvi filmovi običnu ne donose neku zaradu, ali naiđu na određen krug štovatelja među ljudima. Obično se tu radi o nekoj sasvim običnoj priči, viđenoj i prožvakanoj bezbroj puta, ali je redatelj odradi na takav način da se neko vrijeme nakon gledanja filma ne možete misli o istom.

     Osjetila ljubavi (Perfect Sense, 2011.) je jedan od takvih filmova, a sve to zahvaljući ne samo njegovom redatelju, Davidu Mackenzieju već i lijepo napisanom scenariju i hemiji između dvoje glavnih glumaca, Eve Green i Ewana McGregora, kakva se rijetko vidi u filmovima. Osjetila ljubavi su film čiji je tagline: moderna ljubavna priča i zaista to jeste, ljubavna priča o dvoje usamljenih ljudi, svako na svoj način, u trenucima kada svijet nestaje.

     Susan (Green) je naučnica, žena čije je srce slomio bivši dečko, žena koja misli da nikada neće pronaći ljubav, žena koja ponekad mrzi djecu rođene sestre jer je podsjećaju na to da ih ona nikada neće moći imati. Michael (McGregor) je kuhar, ženskaroš, muškarac koji nikada nije okusio ljubav i ne zna kako je biti zaljubljen, on noći provodi sa ženama, svaku noć druga, i tjera ih iz stana prije zore pod isprikom da ne može spavati dok mu je neko u krevetu. Iako se čini da mu dani prolaze u zabavi, on je usamljen, prazan iznutra.

     Odjednom, u svijetu se pojavljuje bolest koja utječe na ljudsko osjetilo mirisa. Prvo dobijete napad neviđene tuge dok se prisjećate davno preminulih najdražih osoba, onoga šta su vam značili i plačete kao malo dijete. Ne možete se zaustaviti, a kada konačno prestanete i obrišete suze shvatite da više ne možete ništa mirisati. Isprva, svi misle da je riječ o nekoj nepoznatoj epidemiji i Susan radi u timu koji pokušava otkriti uzrok bolesti. I dok se bolesnici počinju gomilati iz dana u dan, pojavljuju se novi simptomi. Novi napadi emocija, nazovimo ih emocionalnim ispadima, pogađaju ljude i nakon svakog ostaju bez jednog osjetila, prvo osjetila okusa, zatim sluha i na kraju, vida.

     Usred svega toga, Michael i Susan započinju svoju ljubavnu priču. Isprva, ona je nepovjerljiva prema njemu, s razlogom, ne želi mu se otvoriti u potpunosti i ne pušta ga blizu sebe. On je pak zaintrigiran njenom pojavom i time što ga odbija dok druge padaju na njegov šarm. Konačno, izazov. Da li se to u njemu budi ljubav? Da li to znači biti zaljubljen? Naposlijetku, ona popušta. Možda je ipak pogriješila. Možda je on zaista drugačiji od drugih, onaj pravi, vitez na bijelom konju, čovjek koji će je prihvatiti onakvu kakva jeste, nepotpuna žena kakvom se ona smatra. Čovjek koji će zaliječiti njeno slomljeno srce. I dok svijet oko njih tone u sve napetijoj atmosferi užasa i propasti, dok se uspaničeni narod pokušava izboriti sa onim što im se dešava, oni uživaju u ljubavi, uživaju jedno u drugom, naslađuju se tijelom onog drugog. Provode dane vodeći ljubav, igraju se kao zaljubljeni šiparci u kadi, idu na koncerte. Zaljubljeni su. On više ne može spavati sam u krevetu. Konačno je nestala praznina u njemu. Na njenom licu sada je konačno osmijeh. Sretna je. Ali, da li njihova ljubav može opstati u tom umirućem svijetu? U toj pošasti koja ih je zadesila.

     David Mackenzie ovu priču zaista priča na neobičan način, poput pravog znalca, uz neke neobične kadrove i scene. Doduše, može mu se zamjeriti što malo previše pretjeruje sa voiceoverom i naglašavanjem toga da je smisao svega ljubav. To možemo i sami shvatiti iz filma pa i nema baš neke potrebe za tim. Inače, vrlo dobro barata sa njihovom ljubavnom pričom i tom pozadinskom apokaliptičnom pričom. Ni u jednom trenutku on ne forsira previše tu apokaliptičnu priču već je koristi kao oruđe za pripovjedanje njihove priča te kroz nju tka njihovu sudbinu. Prisutne su tu scene praznih, opustošenih ulica i scene panike među ljudima i sve su dobro odrađene te u nama stvaraju neki blagi oblik depresije, ali Susanin i Michaelov odnos je taj koji je u prvom planu i Mackenzie to ne zaboravlja.

     Ono što film zaista izdiže iznad ostalih romantičnih drama jeste hemija između Eve Greena i Ewana McGregora, što sam već spomenuo. Uz tu hemiju i njihovu briljantnu glumu zaista nemate osjećaj da gledate film već da gledate pravu životnu dramu koja vam se odigrava pred očima. Ne treba zaboraviti i odlično napisan dijalog koji samo još više doprinosi toj izgradnji njihovog odnosa te fantastični, tmurni soundtrack koji fantastično stoji cijeloj atmosferi filma.

     Sreća naša pa se Amerikanci nisu dočepali ovog scenarija jer bismo vjerovatno dobili ispranu romantičnu komediju sa Kate Hudson u ulozi Susan ili možda Rachel McAdams, a u ulozi Michaela bi imali Zaca Efrona ili Gerarda Butlera gdje bi oni kroz svoju ljubav pronašli lijek za tu pošasti i tako spasili cijeli svijet te se na kraju vjenčali na morskoj litici. Sačuvaj nas Bože i američkog remakea, ali čisto sumnjam da će se isti i dogoditi. Na trenutke će vas možda podsjetiti na odličnu Soderberghovu Zarazu (Contagion, 2011.), ali koliko joj je sličan toliko se i razlikuje od iste. Mogao bih napisati još ponešto o ovom filmu, ali ću se zaustaviti jer ne znam gdje ću stati. Ovaj film ćete ili voljeti ili mrziti, ali ravnodušni ostati nećete, to vam obećavam.

In Time (2011)

ŽANR: akcija/triler/SF

REŽIJA: Andrew Niccol

SCENARIO: Andrew Niccol

ULOGE: Justin Timberlake, Amanda Seyfried, Cillian Murphy, Olivia Wilde, Alex Pettyfer, Vincent Kartheiser, Johnny Galecki

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 109 minuta

     Htjeli mi to priznati ili ne, ali u današnje vrijeme moderni čovjek ima sve manje i manje vremena što za sebe, što za porodicu, što za ostalo. Sve se svodi na posao, posao, posao. Upravo sa tim nedostatkom vremena se Andrew Niccol odlučio pozabaviti u svom posljednjem filmu Vrijeme je novac (In Time, 2011.). Naime, njegov film predstavlja jedan alegorijski prikaz modernog društva i čovjeka koji živi u njemu te u neku ruku predstavlja nastavak Niccolovog redateljskog prvijenca, hvaljene Gattace (1997.) koja se pak dotiče nekih drugih tema, ali tu je to negdje.

     Zamislite da ste genetski predoređeni da starite do 25. godine, a onda vrijeme staje ili bolje rečeno počinje vam otkucavati pravi biološki sat, a starenje prestaje. Nakon toga, vrijeme i kako doći do njega vam predstavljaju jedinu preokupaciju u životu jer novac kao način plaćanja više ne postoji, a njegovu ulogu je preuzelo vrijeme. Šta god želite kupiti, plaćate vremenom; u minutama, satima, danima. Više vam ne treba ni novčanik ni bankomat jer svu svoju imovinu nosite na ruci u obliku pravog, pravcatog biološkog sata koji otkucava i onog trenutka kada dosegne nulu, cvrc. Nema vas više.

     To je premisa Niccolovog Vrijeme je novac i kao takva na prvi pogled zvuči više nego zanimljivo, ali kako je to izvedeno na filmu? To je već druga priča. Niccol je dosad napisao i režirao sve svoje filmove što je po meni jedan veliki plus jer čovjek tačno zna kakvu viziju želi prenijeti na filmsko platno i svaki film dosad mu je bio dobar. Nemojte me pogrešno shvatiti pa misliti da kažem da je Vrijeme je novac loš film, jer nije, ali da je moglo bolje, ruku na srcu, moglo je i trebalo je.

     Ne znam da li je to do mene i do utjecaja Istrebljivača (Blade Runner, 1982.), koji je bio jedan od prvih SF filmova kojih se sjećam, ali ne mogu, a da se ne zapitam da li bi Vrijeme je novac bio bolji da je samo igrao na tu isprobanu kartu izgleda budućnosti, velike neonske reklame, visoki neboderi, leteća auta, isparavanja iz uličnih šahtova. Lično mislim da bi mu takav izgled puno bolje stajao od onog za koji se Niccol odlučio; prazan, prostran, sterilan. U redu, ima i to svoje. Takvim izgledom Niccol još više naglašava alegoriju, ali mi nekako nije leglo i cijelom filmu daje neki prilično jeftin film. Drugo, glumačka postava je mogla biti bolja. Moram biti iskren pa reći da nemam ništa protiv Justina Timberlakea, ali mi nekako ne leži u ovoj ulozi. Previše je babyface da bi glumio nekog ovakvog lika. Dok mi Ryan Gosling nekako odgovara Vozaču kojeg glumi u Vožnji (Drive, 2011.) uprkos svom babyfaceu, to ne mogu isto reći za Timberlakea u ulozi Willa Salasa. Ostatak likova mi također nije čemu. Nema ništa u njima što bi vas vezalo za njih i natjeralo vas da kažete: “Hej, vidi onoga. Baš mi je drag ili nije ili šta već.” Barem mene nije. Imam zamjerku i samom scenariju koji je ostao nedorečen po pitanju nekih stvari, prije svega Willovog oca koji se spomene, ali se priča o njemu ne završi te recimo nemamo pojma otkud Willu onakvo poznavanje vatrenog oružja, vožnje i mlaćenja ljudi.

     Ako uspijete prijeći preko ovih navedenih mana, onda ćete pogledati film. Ali budite upozoreni, nije loš, na trenutke dosadnjikav, ali dovoljno interesantne tematike da bi vas natjerao da ga pogledate do kraja. Šteta, a mogao je biti puno, puno bolji. I trebao je.

The Darkest Hour (2011)

ŽANR: SF/horor/akcija

REŽIJA: Chris Gorak

SCENARIO: Jon Spaihts

ULOGE: Emile Hirsch, Olivia Thirlby, Rachael Taylor, Max Minghella, Joel Kinnaman

ZEMLJA: SAD/Rusija

TRAJANJE: 89 minuta

     Znate šta mi nikada neće biti jasno kad su filmovi iz Hollywood u pitanju? Kako to da nekada bacaju pare na takva, izvinite na izrazu, sranja, ali hladno preskoče neke filmove koji uprkos svom minijaturnom budžetu postanu hitovi? Da li neko uopće čita scenarije koji im se serviraju prije negoli se odluče na snimanje ili je sve zasnovano na principu nepotizma ili nečeg drugog? Jer mi zaista nije jasno kako se film, ako ga uopće mogu tako nazvati, poput Crnih sati (The Darkest Hour, 2011.) mogao snimiti.

Crni sati, osim ideje koja je zanimljiva, tj. zanimljiv je koncept nevidljivih vanzemaljaca koje odaje elektricite, nemaju ama baš ništa vrijedno vaše pažnje. Scenario je šupalj toliko da će vas u pojedinim dijelovima glava zaboljeti od nebuloza sa kojim ćete se susresti, dijalozi su na nivou nečega što bi šestogodišnje dijete bolje napisalo, likovi su bezlični, jednodimenzionalni, akcije jedva da ima. Doduše, obzirom na medijsko silovanje kojim smo bili izloženi sa ovim filmom i bilo je za očekivati da će se nešto ovako desiti. Jer, kako već ranije rekoh u Johnu Carteru (2012.), što je reklama veća, to je film lošiji. Nemojte me sada pogrešno shvatiti pa pomisliti da poredim Johna Cartera sa ovim smećem. Uprkos svojim manama, John Carter je ipak bolji od ovoga.

     Nije mi ni jasno korištenje imena Timura Bekmambetova za promociju ovog filma. Bit ću iskren pa reći da čovjeku produkcija nije jača strana, barem što se tiče prošle godine. Prvo je to bio slučaj sa Apollo 18 (2011.), a sada i ovo. Da tragedija bude veća, i jedan i drugi film imaju zanimljive ideje koje su upropaštene što traljavim scenarijem što traljavom režijom. Kako li je samo uspio Timur uspio iskopati 9 (2009.) i producirati ga, nikada mi neće biti jasno jer je 9 jedan odličan film. Mada, za to je, ruku na srce, najzaslužniji Shane Acker koji ga je napisao i režirao, a i Tim Burton je tu umiješao svoje prstiće. Timur bi se definitivno trebao ostaviti produkcije i vratiti se režiji, koja mu puno bolje ide.

     Što se tiče samog filma, ne morate ga nikada u svom životu pogledati i ništa nećete propustiti već ćete sebi uštedjeti tih sat i pol vremena. Radije pogledajte 9, koji sam već ranije spomenuo, ako već niste. Ili možda neki drugi film o invaziji vanzemaljaca na Zemlju. Bog zna da ih imamo više nego dovoljno, ali izbjegavajte i Horizont (Skyline, 2010.) koji je tu negdje sa ovim odronom. Nakon što pogledate ova dva filma o vanzemaljcima počnete na sva usta hvaliti Emmericha i njegov Dan nezavisnosti (Independence Day, 1996.), koji je uprkos količini trasha izmislio žanr za njih. Uostalom, ako će nam Ameri nastaviti servirati ovakve filmove o invaziji vanzemaljaca, onda je bolje da mali zeleni zaista dođu i unište nas, jer se ovako više ne može.