Perfect Sense (2011)

ŽANR: drama/romansa/SF
REŽIJA: David Mackenzie
SCENARIO: Kim Fupz Aakeson
ULOGE: Eva Green, Ewan McGregor, Connie Nielsen, Stephen Dillane, Ewen Bremner, Denis Lawson
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Danska/Švedska/Irska
TRAJANJE: 92 minute

     Obožavam gledati neobične filmove. Neki bi ih nazvali čudnima, zapravo većina bi ih tako nazvala i nikada ih ne bi pogledala ili bi ih nakon gledanja popljuvali kao da su upravo pogledali najveći komad smeća koje se pojavilo na celuloidnoj traci. Kod takvih filmova sredine nema, ili vam se sviđaju ili ne. Znam šta ćete sada pomisliti. Ovaj levat se fura na neki arthouse, misli da sve zna i mrzi sve druge filmove i druge ljude smatra nižim bićima jer im se sviđaju ti drugi filmovi. I ne biste puno pogriješili. Šalim se, naravno Naprotiv, kad su filmovi u pitanju, gledam sve, bez obzira na žanr, godinu i zemlju porijekla. Pa tako imam svoje favorite u najvećim trashinama koji su se pojavili na filmskom platnu, od kojih mnogi bježe, zatim u besmislenim blockbusterima, a zalutam i u art vode. Mislim da je to odlika ne samo mene, već i svih ljubitelja filmova. Gledati filmove bez obzira na to kojeg su žanra, iz koje su godine, iz koje zemlje dolaze te ko u njima glumi. Kakve ovo veze ima sa ovim filmom i šta to ovaj lik trabunja? Ima, samo strpljenja. Da se malo vratim na početak i pojasnim pojam “neobičnog” filma.

     Meni je film neobičan kada vidim da ga redatelj radi nesputanih ruku, bez producenata nad glavom te svoju viziju radi onako kako je on to zamislio, a ne neki likovi u odijelu. Priznajem, takvi filmovi običnu ne donose neku zaradu, ali naiđu na određen krug štovatelja među ljudima. Obično se tu radi o nekoj sasvim običnoj priči, viđenoj i prožvakanoj bezbroj puta, ali je redatelj odradi na takav način da se neko vrijeme nakon gledanja filma ne možete misli o istom.

     Osjetila ljubavi (Perfect Sense, 2011.) je jedan od takvih filmova, a sve to zahvaljući ne samo njegovom redatelju, Davidu Mackenzieju već i lijepo napisanom scenariju i hemiji između dvoje glavnih glumaca, Eve Green i Ewana McGregora, kakva se rijetko vidi u filmovima. Osjetila ljubavi su film čiji je tagline: moderna ljubavna priča i zaista to jeste, ljubavna priča o dvoje usamljenih ljudi, svako na svoj način, u trenucima kada svijet nestaje.

     Susan (Green) je naučnica, žena čije je srce slomio bivši dečko, žena koja misli da nikada neće pronaći ljubav, žena koja ponekad mrzi djecu rođene sestre jer je podsjećaju na to da ih ona nikada neće moći imati. Michael (McGregor) je kuhar, ženskaroš, muškarac koji nikada nije okusio ljubav i ne zna kako je biti zaljubljen, on noći provodi sa ženama, svaku noć druga, i tjera ih iz stana prije zore pod isprikom da ne može spavati dok mu je neko u krevetu. Iako se čini da mu dani prolaze u zabavi, on je usamljen, prazan iznutra.

     Odjednom, u svijetu se pojavljuje bolest koja utječe na ljudsko osjetilo mirisa. Prvo dobijete napad neviđene tuge dok se prisjećate davno preminulih najdražih osoba, onoga šta su vam značili i plačete kao malo dijete. Ne možete se zaustaviti, a kada konačno prestanete i obrišete suze shvatite da više ne možete ništa mirisati. Isprva, svi misle da je riječ o nekoj nepoznatoj epidemiji i Susan radi u timu koji pokušava otkriti uzrok bolesti. I dok se bolesnici počinju gomilati iz dana u dan, pojavljuju se novi simptomi. Novi napadi emocija, nazovimo ih emocionalnim ispadima, pogađaju ljude i nakon svakog ostaju bez jednog osjetila, prvo osjetila okusa, zatim sluha i na kraju, vida.

     Usred svega toga, Michael i Susan započinju svoju ljubavnu priču. Isprva, ona je nepovjerljiva prema njemu, s razlogom, ne želi mu se otvoriti u potpunosti i ne pušta ga blizu sebe. On je pak zaintrigiran njenom pojavom i time što ga odbija dok druge padaju na njegov šarm. Konačno, izazov. Da li se to u njemu budi ljubav? Da li to znači biti zaljubljen? Naposlijetku, ona popušta. Možda je ipak pogriješila. Možda je on zaista drugačiji od drugih, onaj pravi, vitez na bijelom konju, čovjek koji će je prihvatiti onakvu kakva jeste, nepotpuna žena kakvom se ona smatra. Čovjek koji će zaliječiti njeno slomljeno srce. I dok svijet oko njih tone u sve napetijoj atmosferi užasa i propasti, dok se uspaničeni narod pokušava izboriti sa onim što im se dešava, oni uživaju u ljubavi, uživaju jedno u drugom, naslađuju se tijelom onog drugog. Provode dane vodeći ljubav, igraju se kao zaljubljeni šiparci u kadi, idu na koncerte. Zaljubljeni su. On više ne može spavati sam u krevetu. Konačno je nestala praznina u njemu. Na njenom licu sada je konačno osmijeh. Sretna je. Ali, da li njihova ljubav može opstati u tom umirućem svijetu? U toj pošasti koja ih je zadesila.

     David Mackenzie ovu priču zaista priča na neobičan način, poput pravog znalca, uz neke neobične kadrove i scene. Doduše, može mu se zamjeriti što malo previše pretjeruje sa voiceoverom i naglašavanjem toga da je smisao svega ljubav. To možemo i sami shvatiti iz filma pa i nema baš neke potrebe za tim. Inače, vrlo dobro barata sa njihovom ljubavnom pričom i tom pozadinskom apokaliptičnom pričom. Ni u jednom trenutku on ne forsira previše tu apokaliptičnu priču već je koristi kao oruđe za pripovjedanje njihove priča te kroz nju tka njihovu sudbinu. Prisutne su tu scene praznih, opustošenih ulica i scene panike među ljudima i sve su dobro odrađene te u nama stvaraju neki blagi oblik depresije, ali Susanin i Michaelov odnos je taj koji je u prvom planu i Mackenzie to ne zaboravlja.

     Ono što film zaista izdiže iznad ostalih romantičnih drama jeste hemija između Eve Greena i Ewana McGregora, što sam već spomenuo. Uz tu hemiju i njihovu briljantnu glumu zaista nemate osjećaj da gledate film već da gledate pravu životnu dramu koja vam se odigrava pred očima. Ne treba zaboraviti i odlično napisan dijalog koji samo još više doprinosi toj izgradnji njihovog odnosa te fantastični, tmurni soundtrack koji fantastično stoji cijeloj atmosferi filma.

     Sreća naša pa se Amerikanci nisu dočepali ovog scenarija jer bismo vjerovatno dobili ispranu romantičnu komediju sa Kate Hudson u ulozi Susan ili možda Rachel McAdams, a u ulozi Michaela bi imali Zaca Efrona ili Gerarda Butlera gdje bi oni kroz svoju ljubav pronašli lijek za tu pošasti i tako spasili cijeli svijet te se na kraju vjenčali na morskoj litici. Sačuvaj nas Bože i američkog remakea, ali čisto sumnjam da će se isti i dogoditi. Na trenutke će vas možda podsjetiti na odličnu Soderberghovu Zarazu (Contagion, 2011.), ali koliko joj je sličan toliko se i razlikuje od iste. Mogao bih napisati još ponešto o ovom filmu, ali ću se zaustaviti jer ne znam gdje ću stati. Ovaj film ćete ili voljeti ili mrziti, ali ravnodušni ostati nećete, to vam obećavam.

The Vow (2012)

ŽANR: drama/romansa

REŽIJA: Michael Sucsy

SCENARIO: Abby Kohn, Marc Silverstein, Michael Sucsy, Jason Katims

ULOGE: Rachel McAdams, Channing Tatum, Sam Neill, Scott Speedman, Jessica Lange, Jessica McNamee

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 104 minute

      Nema više onih romantičnih drama koje smo svi gledali prije i puštali suzu tu i tamo. Većina tih neuništivih klasika, koji odolijevaju vremenu, su gledali i naši dede i nane, tate i mame, a onda je red došao i na nas. U današnje vrijeme kvalitetne romantične drame su rijetke poput kakve ugrožene vrste, a Hollywood ih se sjeti svakog Valentinova kada nas medijski siluju sa reklamom za iste, u paketu sa nekom romantičnom komedijom, pa da možemo otići u kino sa dragim nam osobama i malo se nasmijati i pustiti koju suzu. Obično uz takve romantične komedije umremo od dosade, a ni romantične drame ne prođu ništa bolje. Da stvar bude gora, ti filmovi ispune svoj cilj, svrhu njihovog postojanja, a to je zarađivanje 3-4 puta više novca nego im je bio budžet. Na pamet mi pada tzv. romantična komedija Valentinovo (Valentine's Day, 2010.), koju nikada nisam morao pogledati u svom životu i opet ne bih ništa propustio, ali eto, pogledah je i bespovratno ostadoh bez dva sata svog života.

     Ove godine na Valentinovo Hollywood nam je servirao Zavjet ljubavi (The Vow, 2012.) gdje su angažovali dva glumca koji su se već ranije okušali u sladunjavim adaptacijama djela Nicholasa Sparksa, McAdamsica u Bilježnici (The Notebook, 2004.), a Tatum u Sve što želim to si ti (Dear John, 2010.). Dodajte na to i to da su na plakatu jasno naglasili da je film inspirisan istinitom pričom i dobit ćete srceparajući film za ove i buduće generacije. Na papiru. U stvarnosti je priča nešto drugačija.

     Nemojte me pogrešno shvatiti pa pomisliti da sam neki hejter koji mrzi romantične filmove. Naprotiv, obožavam sjesti sa dragom i pogledati finu romantičnu dramu, ali kad nešto ne ide, ne ide. U slučaju Zavjeta ljubavi, kao što već rekoh, na papiru je sve izgledalo odlično, slatka McAdamsica za muškarce, zgodni Tatum za žene, inspirisano istinitim događajem, Sam Neill i Jessica Lange, stari glumački lisci i neko ko zaista zna glumiti podrška mladim kolegama. Gdje je onda zapelo? Krenut ćemo od 4 osobe koje potpisuju scenario. Već sam to ponovio bezbroj puta, ali više od 2 čovjeka na scenariju nikada ne izađe na dobro. Druga stvar je neiskusni redatelj, a treća su glumci tj. njihova izvedba. Rachel McAdams, kao i u svakom drugom filmu, pokušava sve odigrati na svoj osmijeh. Mislim, ima djevojka lijep osmijeh i slatkica je, ali malo iritira kada svaku svoju ulogu pokušavaš odigrati na istu kartu. Chaningu Tatumu drama nije jača strana pa svaki pokušaj glumljenja u dramatičnim trenucima ne izgleda baš najbolje, ali se barem trudi. Tu se opet vraćam na redatelja koji je mogao izvući stvar da je samo znao uraditi svoj posao. Doduše, ovo je film namijenjen za zgrtanje love, što je na kraju i postao jer je na svoj budžet od 30 miliona dolara zaradio više od 180 miliona pa stoga i ne čudi ta nedovoljna zainteresovanost i rutinska odrada posla.

     Inače, priča nije ništa posebno niti originalno iako je bazirana na istinitom događaju, tj. priči o Kim i Krickittu Carpenter, ali je imala potencijala da ima ono “nešto”. Leo (Tatum) i Paige (McAdams) su mladi bračni par koji doživi saobraćajnu nesreću, a nakon nesreće Paige gubi pamćenje i uopće se ne sjeća supruga, njihove veze i braka. Zapravo, njeno pamćenje se završava negdje sa njenim Pravnim fakultetom. Tu se u priču umiješaju njeni roditelji koji je pokušavaju vratiti kući i tu dobijamo onu klasičnu priču bogata djevojka-siromašni dečko. Ostatak filma Leo pokušava povratiti ljubav i pamćenje svoje supruge te je želi natjerati da se ponovo zaljubi u njega.

     Ukratko, još jedan generični holivudski film koji je snimljen samo da bi se izmuzla lova od raje na račun Dana zaljubljenih, kojeg možete pogledati, ali ne očekujte ništa spektakularno. Jednostavno mi ništa nije uvjerljivo u filmu niti me je povuklo da osjetim nešto više. Vjerovatno ga se neću ni sjećati nakon desetak dana. Šteta, a imao je potencijala i trebao je biti bolji, ali nažalost nije.

The Artist (2011)

ŽANR: drama/romansa/komedija

REŽIJA:  Michel Hazanavicius

SCENARIO: Michel Hazanavicius

ULOGE: Jean Dujardin, Bérénice Bejo, John Goodman, Penelope Ann Miller, James Cromwell

ZEMLJA: Francuska/SAD

TRAJANJE: 100 minuta

     Umjetnik (The Artist, 2011.) Michela Hazanaviciusa je definitivno jedan od filmova o kojima se najviše pričalo prošle godine. Nakon njegove premijere na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Kanu, film ne prestaje nizati nagrade koje kao da padaju sa neba. Završnicu čini 10 nominacija za nagradu Američke filmske akademije i na kraju 5 osvojenih zlatnih kipića, od toga čak tri u najjačim kategorijama za najbolji film, režiju i najboljeg muškog glumca. Vjerovatno se svi pitate da li je film te nagrade zaslužio? Itekako da jeste, sve do jedne, ali u svemu tome postoji i jedna caka.

     Naime, Hazanavicius jeste, bez imalo sumnje, jedan veliki filmski genije, baš kao što je Dujardin jedan strašan glumac, a obojica su to pokazala već ranije u svojim prijašnjim saradnjama na OSS 117: Cairo, špijunsko leglo (OSS 117: Cairo, Nest of Spies, 2006.) i OSS 117: Izgubljen u Riju (OSS 117: Rio ne répond plus AKA OSS 117: Lost in Rio (2009.), ali Hazanavicius, baš kao i Scorsese, zaboravlja jednu stvar, nisu svi toliki ljubitelji ere nijemog filma i djela koja su nam došla iz tog perioda. To i jeste jedna od najvećih mana ovog filma, ukoliko niste upoznati sa nijemim filmom i, uopće filmom, negdje do sredine ‘50-ih godina prošlog stoljeća, teško da će vam se svidjeti, ali mu trebate dati šansu.

     Kao što rekoh ranije, Hazanavicius je veliki filmski genije, redatelj koji je najsličniji Scorseseu, koji se ne srami reći da je posudio određene stvari od drugih redatelja i iz drugih filmova. Njegova ljubav prema filmovima iz perioda ‘60-ih i prijašnjih je vidljiva još iz već spomenutih filmova o tajnom agentu OSS 117 gdje je to odlično uradio proučivši sve detalje snimanja filmova iz te ere, a to je nastavio sa Umjetnikom, koji je, kako sam to kaže, “ljubavno pismo filmu”. Počev od tehnike snimanja, kadrova, scena do muzike, odjeće, scenografije. Sve je to pomno proučeno i odrađeno baš kako treba. I to je ono što i jeste izazvalo toliku navalu nagrada, ne neka revolucionarna tehnika ili neka posebna, dubokoumna priča, već način na koji je Hazanavicius odlučio uraditi taj film. Recimo metaforične scene sa Valentinovim prašnjavim, zapuštenim cipelama, scena sa njegovim propadanjem u živi pijesak, pa onda scena Valentinove noćne more i scena kada se Peppy penje uz stepenice da spasi Valentina su zaista fenomenalne, a vidjet ćete i zašto.

     Jean Dujardin je drugi razlog pomame za ovim filmom. Čovjek je pravi kameleon, sposoban da facijalnom ekspresijom izrazi šta god se traži od njega. Jedan od rijetkih glumaca koji je sposoban za takvo nešto u današnjem glumištu. I ta njegova kameleonska sposobnost jeste ono što nosi cijeli film, skupa sa Hazanaviciusovim umijećem režije. Kao što je u filmovima o OSS-u 117 bio kopija Seana Conneryja tako ovdje predstavlja mješavinu Clarkea Gablea i Douglasa Fairbanksa i nevjerovatno dobro pristaje tom razdoblju filma.

     Priča kao priča niti je nešto posebno niti previše originalno. George Valentin (Dujardin) je ostarjela zvijezda nijemih filmova kojeg supruga mrzi zbog njegove slave. Igrom slučaja on upozna Peppy Miller (Bejo), koja je njegova velika obožavateljka, te od slučajnog upoznavanja njihov odnos prerasta u zaljubljenost, ali nikada u neku otvoreniju vezu. Kako vrijeme prolazi, Peppyna karijera, koja je počela tako što je bila statista u Valentinovom filmu, se počinje strahovito brzo penjati u vis, posebno sa dolaskom zvučnih filmova, a Valentin, veliki umjetnik, previše ponosit da bi pristao na zvučne filmove, nezaustavljivo tone ka dnu. Kao što to radi sa muzikom i kadrovima, tako to Hazanavicius radi i sa pričom pa dosta toga posuđuje iz drugih filmova, a ponajviše se oslanja na Pjevanje na kiši (Singin’ in the Rain, 1952.). Ali kao što rekoh, priča i nije ono što je donijelo tolike nagrade ovom filmu već ove druge stvari koje sam nabrojao.

     Ako bih išao u neko cjepidlačenje pa tražio dlaku u jajetu, rekao bih da je najveća mana ovog filma to što ga mlađe generacije neće shvatiti, baš kao ni Hugu (2011.). Baš kao što je Hugo posveta Georgesu Mélièsu i njegovom filmskom opusu od strane dva obožavatelja, prije svega Selznicka kao autora romana i Scorsesea kao redatelja, tako je i Umjetnik Hazanaviciusova “ljubavna pjesma” filmu, a prije svega Rudolphu Valentinu, Douglasu Fairbanksu, Alfredu Hitchcocku, Fritzu Langu, Billyju Wilderu, F.W. Murnauu, Ernstu Lubitschu, koje je i sam Hazanavicius naveo kao utjecaj. Druga mana je Bérénice Bejo koja je dobra u filmu, ali nikako se ne mogu otresti osjećaja da ju je neka druga glumica, koja više odgovara tom dobu, mogla zamijeniti. Ali dobro, Bejo je Hazanaviciusova supruga pa mu to ne možemo zamjeriti. Morao je to uraditi radi mira u kući. I treća stvar je avion sa samog početka filma. Oni koji budu gledali film znat će o čemu pričam.

     I šta reći za kraj? Zaista odličan film koji će najviše leći ljubiteljima starih filmova i onima koji cijene umjetnički dobro urađen film. Moram priznati da me je potpuno iznenadilo kako je film dobro prošao u kinima širom svijeta obzirom da nije po ukusu mnogih. I da, zaslužio je svaku nagradu koju je osvojio, ali je film 2011. godine za mene i dalje Refnov Vozač (Drive, 2011.), kojeg je Američka filmska akademija hladno izignorisala tvrdeći da je previše nasilan za njih.

No Strings Attached (2011)

ŽANR: komedija/romansa

REŽIJA: Ivan Reitman

SCENARIO: Elizabeth Meriwether

ULOGE: Natalie Portman, Ashton Kutcher, Cary Elwes, Kevin Kline

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 108 minuta

     Ne mogu pričati o Vezi bez obaveza (No Strings Attached, 2011), a ne spomenuti ovaj film jer su praktično kopirani. E sad, ko je koga prvi kopirao, to se u ratu holivudskih studija nikada ne zna sa sigurnošću.

     Emma (Portman) i Adam (Kutcher) su dvoje poznanika koji se poznaju još iz tinejdžerskog doba i vremenom se više puta sreću, ali nikako da ostanu u kontaktu. Nakon nekoliko godina, Emma je liječnik u losanđeleskoj bolnici, a Adam je asistent producenta TV emisije. Nakon što sazna da se njegov otac (Kline) zabavlja sa njegovom bivšom djevojkom, Adam se opija i počinje zvati djevojke iz svog imenika. Tako se ujutro budi u Emminom stanu, gol golcat, na kauču u dnevnom boravku, pred njenim cimerima. Tu noć seksa nije bilo, ali dok su u njenoj sobi, pada seks. Obzirom da oboje imaju slična mišljenja o vezama i zbog posla, oni odlučuju biti samo prijatelji sa povremenim, bezobaveznim seksom. Naravno, kako to obično biva, osjećaji se bude i Adam odlučuje pozvati Emmu na sastanak. Nakon što joj on kaže da je voli, ona se svađa sa njim i odlazi. Naravno, na kraju filma završavaju skupa jer shvataju da su stvoreni jedno za drugo.

     Moram priznati da sam od ovog filma očekivao nešto mnogo više obzirom da iza njega stoji ime Ivana Reitmana koji je svojevremeno imao itekakvih hitova, ali Bože moj. Glavna mana ovog filma je scenario, loši dijalozi i nedostatak hemije između Kutchera i Portman, kao i uopće izbor njih dvoje za glavne glumce. Portmanici uloge u komedijama ne stoje, ma koliko ona bila fenomenalna glumica, i trebala bi ih se kloniti. Kutcher, pak, je previše izvikano ime kojeg u Americi smatraju nekom vrstom wunderkinda, a ustvari mu ne stoje ovakve uloge. U redu, neću griješiti duše, u komičnim scenama, kojih ima nekoliko, se dobro snalazi, ali onaj dramski element mu izmiče. Veza bez obaveza (No Strings Attached, 2011) mi je ipak bolji.