The Children of Huang Shi (2008)

ŽANR: drama/ratni

REŽIJA: Roger Spottiswoode

SCENARIO: Jane Hawksley, James MacManus,

ULOGE: Jonathan Rhys-Meyers, Radha Mitchell, Chow Yun-fat, Michelle Yeoh, Guang Li, David Wenham

ZEMLJA: Kina/Njemačka/Australija

TRAJANJE: 125 minuta

     Ja obožavam ratne drame i mislim da ih malo ko ne voli, još ako su rađene po istinitoj priči pa još dobro urađene prava milina gledati. Da budem iskren ovaj film sam uzeo u razmatranje već odavno što zbog priče kojom se bavi što zbog Chow Yun-fata, mog omiljenog azijskog glumca, ali nikako da se nakanim pogledati ga. Eto dođe i taj trenutak i mogu samo reći da nimalo nisam požalio što sam ga pogledao i potrošio dva sata svog vremena jer su, moram priznati, proletjela.

     Djeca iz Huang Shija (Children of Huang Shi, 2008.) je film iz mješovite produkcije Kine, Njemačke i Australije i bavi se životom, tačnije jednim dijelom života, Georgea Hogga, engleskog avanturiste koji danas u Kini slavi za heroja zbog svog pomaganja kineskim komunistima za vrijeme Drugog kinesko-japanskog rata te spašavanja 60 dječaka iz sirotišta Huang Shi s kojima je prešao preko 1100 km kroz opasne planine i odveo ih na sigurno. Iako je Hoggov život bio veoma bogat, posebno taj dio koji je proveo u Kini od 1938. do 1945., scenaristi su se odlučili posvetiti samo jednom njegovom dijelu i to onom po kojem je Hogg najpoznatiji u Kini, a to je spašavanje 60 dječaka iz sirotišta.

     Napisati i napraviti jedan ovakav film i ostati u potpunosti vjeran liku i djelu čovjeka o kojem pokušavate napraviti film je zaista teško i gotovo da je nemoguće to strpati u neka dva sata filma, ali scenaristi su dali sve od sebe da to nekako kompresuju i spakuju. Naravno, to je za sobom povuklo određene stvari koje se možda neće svima svidjeti, ali film ipak funkcioniše uprkos tome. Naime, prije svega se radi o tom dijelu Hoggovog boravka u Kini i pomaganju komunistima. Taj dio je u potpunosti preskočen i iako se Chow Yun-fat pojavljuje u ulozi Chena Hanshenga koji zapravo predstavlja Niea Rongzhena, Hoggovog prijatelja i jednog od deset maršala kineske vojske, taj dio Hoggovog života je zanemaren i jednostavno preskočen.  Dobro, ne možete im to uzeti za zlo obzirom da su se koncentrisali na Hoggovo spašavanje dječaka iz sirotišta te su se pokušali fokusirati na to.

  Hogga glumi Johnathan Rhys Meyers, medicinsku sestru Lee glumi Australijanka Radha Mitchell, Chow Yun-fata sam već spomenuo, a tu je i uvijek dobrodošla Michelle Yeoh u ulozi gđe Wang, dobroćudne trgovke. Svi su svoj dio odlično uradili i gluma je zaista na zavidnom nivou, mada mi je žao što je lik Chow Yun-fata nedovoljno iskorišten. To je urađeno namjerno kako bi se dalo malo više prostora ljubavnoj priči između Hogga i Lee, a ljubavnih priča nikad dosta, zar ne? Šalu na stranu.

     Spottiswoode je svoj dio posla sasvim korektno odradio pružajući nam prilično vjernu sliku Kine za vrijeme Drugog kinesko-japanskog rata te se i on, poput Yimou Zhanga u Cvijeću rata (The Flowers of War, 2011.), vješto kloni japanskog masakra u Nankingu i prikazuje ga samo kao jedan dio radnje koji je potreban za nastavak priče i ništa više. Vjerujem da su mu tu mnogi zamjerili kao i Zhangu, ali njih dvojica su željela ispričati svoje priče, a ne ono što su drugi htjeli. Sama fotografija Kine je prelijepa i krajolici koji nam se prikazuju u filmu djeluju na krajolike iz bajki, kao da su sa nekog drugog svijeta, a ne sa Zemlje.

     Zamjerka ide na scenario koji je mogao imati malo više dramskih trenutaka, ali obzirom da su scenaristi nepoznati likovi u filmskom svijetu može im se progledati kroz prste. Da su producenti unajmili neke vještije scenariste vjerovatno bi dobili malo kvalitetniji scenario, ali i ovako je film sasvim na mjestu. Nije u rangu gore pomenutog Cvijeća rata (The Flowers of War, 2011.) ili pak Šindlerove liste (Schindler's List, 1993.), ali nije ni za odbaciti. Naprotiv, siguran sam da ćete uživati u ovom ostvarenju, a vjerujem da će na kraju poteći i poneka suza.

Go-ji-jeon AKA The Front Line (2011)

ŽANR: drama/ratni
REŽIJA: Jang Hun
SCENARIO: Park Sang-yeon
ULOGE: Shin Ha-kyun, Go Soo, Ryoo Seung-soo, Ko Chang-seok
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 133 minute

Ma koliko se ja trudio da to izbjegnem ne mogu, a da ne poredim svaki južnokorejski ratni film sa Izgubljenim bratstvom (Taegukgi hwinalrimyeo AKA Tae Guk Gi: The Brotherhood of war, 2004.) pa tako moram i ovaj. Bojišnica (Go-ji-jeon AKA The Front Line, 2011.), možda nije Izgubljeno bratstvo, ali mu je vrlo blizu.

     Ja lično volim ratne filmove, ali ipak najviše naginjem ka onim ratnim filmovima koji se bave utjecajem rata na ljudsku psihu, na promjene koje izaziva u ljudima, na njegovu besmisao. Recimo da mnogo više ljudi voli pogledati Združenu braću (The Band of Brothers, 2001.) negoli Pacifik (The Pacific, 2010.) jer, citiram većinu, “ima više akcije. Pacifik je dosadan.” Isti slučaj i sa Spašavanjem vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998.) i Tanka crvena linija (The Thin Red Line, 1998.). Mnogi ili nisu pogledali do kraja Tanku crvenu liniju ili su odustali prije kraja iz istog razloga, ali se zato kunu u Spašavanje vojnika Ryana. Meni su oba filma dobra, ali je Tanka crvena linija za klasu bolji od Ryana. Bojišnica spada u one filmove koji uspješno kombiniraju akcione scene i taj psihološki aspekt rata.

     Bojišnica počinje kao ratni detektivski triler, prelazi u čistokrvni ratni film, pa se vraća na psihološki aspekt i dramu, opet se vraća u rat, pa u dramu i sve to vrlo uspješno. Treba napomenuti i da je Bojišnica operisana od onog sindroma patriotizma od kojeg pate mnogi ratni filmovi. Ovdje su vojnici obični ljudi koje je rat promijenio i pretvorio u ono šta jesu, i Južnokorejanci i Sjevernokorejanci.

     Kao što rekoh, Bojišnica počinje kao ratni detektivski triler kada 1953., usred pregovora o primirju, Eun-Pyo, poručnik iz pozadine, biva poslan na istočni front, usred ratnih zbivanja, podno brda Aerok, bitne lokacije i za jednu i za drugu Koreju. Njegov zadatak je pronaći izdajicu u redovima Južne Koreje i ubicu zapovjednika čete Aligator, južnokorejske jedinice zadužene za odbranu brda Aerok. Sa njim polazi i novi zapovjednik, kapetan Jae-Oh, kao i jedan novi regrut. Kapetan Jae-oh je pun sebe, samouvjeren, iako nikada nije bio u vrtlogu rata i pravoj akciji.

     Već samim dolaskom u bazu, Eun-Pyo vidi da stvari nisu kako treba: vojnici nose uniforme Sjeverne Koreje da bi se ugrijali, jedinicu vodi 20-godišnji kapetan navučen na morfij, njegov prijatelj Soo-Hyeok, nekada uplašeni vojnik, za kojeg je mislio da je odavno mrtav, je sada potpuno druga osoba, hladnokrvni ubica i taktičar i poručnik, a svi šute o nekoj mračnoj tajni koja ih muči i progoni još od Pohanga.

     Samo brdo Aerok s vremena na vrijeme prelazi u posjed jedne pa druge Koreje. Vojnici se bore, brane brdo, gube ga i ponovo zauzimaju, a sve sa ciljem njegovog konačnog zauzimanja ukoliko dođe do potpisivanje primirja kako bi se uračunao u teritorij onoga ko ga posjeduje u tom trenutku. Nakon jednog zauzimanja brda, Eun-Pyo otkriva tajnu “izdajice”, ali je čuva za sebe. Konačno, primirje je potpisano, vojnici se raduju, spremaju za odlazak kući, a onda dolazi naređenje: “Primirje stupa na snagu u 22.00. Do tada sve ostaje po starom. Brdo mora biti zauzeto po svaku cijenu.”

     Kao što rekoh, film u potpunosti operisan od patriotizma kojem je Pohwasogeuro AKA 71: Into the Fire (2010.) podlegao. U potpunosti prati transformaciju običnog čovjeka, iz svjesnog i razumnog, u stanje ubilačke životinje jer jedino tako može preživjeti tu na bojišnici. Svi ostali ginu. Besmisao rata nije mogla bolje biti pogođena. Bojišnica nam pokazuje i to kako događaji rata imaju malo smisla onome ko nikada nije bio u njemu i smatra se mentalno zdravom osobom.

    Bojišnica je bila južnokorejski kandidat za ovogodišnjeg Oscara, ali nažalost, nije prošao dalje, a bojim se da ga ionako ne bi dobio. Ali neka vas to ne spriječava da pogledate ovaj zaista dobar ratni film.

Pohwasogeuro AKA 71: Into the Fire (2010)

ŽANR: drama/ratni

REŽIJA: John H. Lee

SCENARIO: Lee Man-Hee, Kim Dong-Woo

ULOGE: Cha Seung-won, Kwon Sang-woo, T.O.P, Kim Seung-woo

ZEMLJA: Južna Koreja

TRAJANJE: 120 minuta

     Nakon gledanja Izgubljenog bratstva (Taegukgi hwinalrimyeo AKA The Brotherhood of War, 2004), jednog od najboljih ratnih filmova ikada snimljenih, koji nam je došao iz Južne Koreje, od Pohwasogeura AKA 71: Into the Fire (2010) sam očekivao mnogo, a dobio nešto manje. Ali uprkos tome ovo je jedan vrlo dobar ratni film.

     Film je baziran na istinitoj borbi, koja se odigrala na samom početku Korejskog rata, i predstavljala je jednu od većih pobjeda snaga UN-a na Sjevernom Korejom. Korejski rat je počeo i Sjevernokorejanci naprosto gaze snage UN-a, a onda dolaze do grada Pohanga. Glavnina snaga UN-a, sačinjena od vojske Južne Koreje i SAD-a, odlazi da se bori u gradu i za sobom dižu u zrak most na rijeci Nakdong misleći da će time spriječiti sjevernokorejsku vojsku od prelaska rijeke. Kao zaštitu, u zgradi srednje škole ostavljaju 71 regruta, od kojih je svega njih nekoliko prošlo kroz obuku, a i oni jedva da su vidjeli rata. Oh Jung-bum (T.O.P.) je jedan od onih koji su prošli kroz strahote rata i on je postavljen kao zapovjednik regruta. Među regrutima se nalazi i jedan mangup Ku Kap-jo (Sang-woo), koji predstavlja totalnu suprotnosti Oh Jung-buma. Kap-jo je propalica u školi, bez ikoga, pun sebe, željan rata dok je Jung-bum bio dobar učenik u školi, ne želi da se bori, miran, povučen, piše pisma majci u kojima joj priča svoje doživljaje iz rata. Naravno, među njima se javlja rivalitet jer Kap-jo želi preuzeti vodstvo te male grupe. U međuvremenu, elitna 766. brigada sjevernokorejske vojske, nasuprot mišljenju južnokorejskih komandanata, prelazi preko rijeke, na mjestu gdje je dignut most u zrak.

     Dječaci iz škole saznaju za to i počinju se pripremati za odbranu, čekajući pomoć, koja možda neće doći. Iako su brojčano i oružano nadjačani, oni se ne žele predati niti pobjeći već se žele boriti i tako kupiti barem nekoliko sati snagama UN-a koji se nalaze iza njih.

     Ono što kvari ovaj film, kao i mnoge druge iz ovog žanra, jeste taj patriotizam, koji od poraženog napravi grčko polubožanstvo, a od pobjednika jadnika koji ne zna ni hodati. Tako je to i ovdje, u posljednjoj sceni borbe. Elitna jedinica je desetkovana od strane 71 dječaka koji ni pušku ne znaju repetirati. To se moglo malo bolje uraditi, ali to im ne možete ni zamjeriti toliko kada znamo koliko Amerikanci ubacuju patriotizma u filmove ove vrste. Oni bi taj broj od 71 dječaka vjerovatno skresali na 12 dječaka i 3 curice koji potamane cijelu diviziju.

     Druga mana je ta što režiser previše pažnje posvećuje T.O.S-u, koji je u rodnoj Južnoj Koreji velika pjevačka zvijezda i ljubimac tinejdžerki. Toliki krupni kadrovi njegovog lica zaista nisu potrebni u jednom ovakvom filmu jer sam prilično siguran da ciljna grupa gledatelja nikako ne mogu biti tinejdžerke.

      Pozitivno je to što je ovdje ratnih scena veoma malo, ali su vrlo dobro urađene, a priča se fokusira na dječake u školi, njihovo snalaženje u ratu i nekoliko likova koji su veoma zanimljivi. Kada bi se ispravilo ovih nekoliko nedostataka dobili bi puno bolji film, ali, kao što već rekoh, i ovako je vrlo dobar i sasvim gledljiv.

War Horse (2011)

ŽANR: drama/ratni

REŽIJA: Steven Spielberg

SCENARIO: Richard Curtis, Lee Hall prema romanu War Horse Michaela Morpurga

ULOGE: Jeremy Irvine, Emily Watson, Peter Mullan, David Thewlis, Benedict Cumberbatch, Tom Hiddleston, Eddie Marsan, Toby Kebbell, Niels Arestrup

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 146 minuta

     Drago mi je vidjeti da se Steven Spielberg vratio onome što najbolje radi, a to je režija i pravljenje odličnih filmova. Dobro, ima čovjek nekoliko izuzetaka, ali ih nećemo spominjati. U prošloj godini je izbacio 2 filma, različita, ali podjednako dobra u svojim žanrovima, a sa ovim posljednjim bi možda mogao čvaknuti i koju nagradu.

     Put rata (War Horse, 2011.) je film zasnovan na dječijem romanu War Horse Michaela Morpurga koji je objavljen 1982. godine i najviše će vas podsjetiti na filmove o Lassie. Sjećate se toga, zar ne? Onaj umiljati škotski ovčar koji traži put kući?

     Kako smo i navikli na to od njega, Spielberg nam donosi jedan dirljiv film o ratu, prijateljstvu, odanosti i hrabrosti. Glavna ideja knjige, ali i filma, je prikazati rat i one koji prolaze kroz njega očima konja koji se silom prilika našao u svemu tome pa tako pratimo Joeyja, konja, kroz cijeli Prvi svjetski rat i njegovo putovanje od Engleza do Nijemaca, pa do francuskih seljaka, onda opet do Nijemaca dok se na kraju, pravim čudom, ponovo ne nađe u rukama svog vlasnika koji ga traži cijeli rat.

     Većinu uloga tumače veterani engleskog glumišta, relativno nepoznati u holivudskim krugovima, a glavnu ulogu Alberta Narracota, vlasnika konja, tumači mladi Jeremy Irvine kojemu je ovo prva uloga na filmu i momak je odradio više nego solidan posao. Za adaptaciju scenarija je bio zadužen još jedan velikan britanske TV i filmske scene, Richard Curtis, autor poznat po svojim komedijama, pa je malo iznenadilo što je baš on uradio adaptaciju, ali su on i Lee Hall uradili fantastičan posao što se tiče scenarija, a Spielberg nam je to vizuelno odlično predočio uz prelijepe krajolike.

     Čisto sumnjam da vas ovaj film neće dirnuti na odlasku iz kina, a mislim da će se oteti i poneka suza. Jedan od najboljih filmova 2011. koji su nam došli iz Hollywooda.