Renaissance (2006)

ŽANR: animirani/SF/akcija

REŽIJA: Christian Volckman

SCENARIO: Mathieu Delaporte, Alexandre de la Patellièr, Patrick Raynal, Jean-Bernard Pouy

ULOGE (ENGLESKA SINHRONIZACIJA): Daniel Craig, Catherine McCormack, Romola Garai, Jonathan Pryce, Sean Pertwee, Ian Holm

ZEMLJA: Francuska

TRAJANJE: 105 minuta

     Ja sam veliki fan SF filmova, posebno onih kojima je mjesto radnje planeta Zemlja u budućnosti, te mi je Istrebljivač (Blade Runner, 1982.) do dana današnjeg najbolji SF film svih vremena, a vjerovatno i najbolji film ikada kojeg sam pogledao bezbroj puta. Reći da je Renesansa u tom rangu bi bila previše smjela izjava, ali predstavlja zaista revolucionaran film, barem po načinu na koji je priča ispričana. Renesansa se kreće tim neonoir-SF fazonom i da je priča malo bolje definisana, vjerovatno bi spadala u vrh SF filmova. Nemojte me pogrešno shvatiti, i ovako ćete uživati dok je budete gledali, ukoliko želite probati nešto novo, ali priča na trenutke djeluje konfuzno i nedovoljno objašnjena, mada se razlog tome može tražiti u četvorici scenarista, što nikada nije dobar znak, ili možda u engleskoj verziji koju sam ja gledao.

     Cijeli film je snimljen u crno-bijeloj boji, bez ijedne druge boje, što me je na trenutak podsjetilo na Film Noir (2007.), veoma zanimljiv animirani film, koji je vjerovatno kopirao ovaj po pitanju vizuelnog stila, i njegovo snimanje je trajalo punih 6 godina.

     Pariz, 2054. Mlada naučnica Ilona (Garai), koja radi za kozmetičku korporaciju Avalon, je kidnapovana, a slučaj je dodijeljen detektivu Karasu (Craig). Veo misterije obavija nestanak mlade naučnice, a Karas se sve dublje i dublje ukopava u tajnu koja, ako se otkrije, može značiti pobjedu nad samom smrću. Da bi došli do te tajne, pojedinci ne prezaju ni od čega, pa čak ni od ubistva. Može se reći da je ovo priča koja postoji još od početka civilizacije, o ljudskoj težnji da pobijedi smrt i konačno postanu besmrtni. Ovo je moderni ep o Gilgamešu i njegovoj potrazi za besmrtnošću u kojoj naš glavni junak, baš poput Gilgameša, traži besmrtnost, ali umire da bi je zaštitio jer ako bi čovjek došao do tajne besmrtnosti, šta nas onda dijeli od Boga?

     Kao što već rekoh, da nema, na trenutke, konfuzne i nedovoljno objašnjene priče film bi zaista bio odličan vizuelni užitak, ali i ovako, ako zanemarite te nedostatke, ćete zasigurno uživati u njemu.

Midnight in Paris (2011)

ŽANR: komedija/romansa/fantazija

REŽIJA:  Woody Allen

SCENARIO:  Woody Allen

ULOGE:  Owen Wilson, Rachel McAdams, Marion Cotillard, Kathy Bates, Adrien Brody, Carla Bruni, Michael Sheen, Corey Stoll

ZEMLJA: SAD/Španija

TRAJANJE: 94 minute

     Filmove Woodyja Allena ili volite ili ne volite, nema između. Ja spadam u grupu onih koji njegove filmove izuzetno vole i cijene. Mislim da je to vjerovatno povezano sa mojim djetinjstvom i scenom divovske sise koja ide ruralnim predjelom i poput Godzille gazi ljude pred sobom i pravi pustoš tako da Allena mogu optužiti i za moju opčinjenost velikim cicama.

     Šalu na stranu, Allen je jedan od najinteligentnijih režisera koji je ikada postojao i stvarao, i vjerovatno jedan od najnačitanijih što vrlo često voli pokazivati u svojim filmovima. Nekada to čini suptilno, a nekada prilično otvoreno. 

     Midnight in Paris je zasigurno najbolji Allenov film u posljednjih 20-ak godina, ako ne i više. Allen, koji u posljednje vrijeme više vremena provodi iza kamere, svoja neurotična alter-ega prepušta drugim glumcima, a ovoga puta ta je čast pripala Owenu Wilsonu, kojem uloga smušenog, sanjarenju sklonog, pisca odlično stoji. Woody je čak prepravio scenario radi njega, koji uopće nije bio prvi izbor za tu ulogu.

     Kao i uvijek, Allen i u ovom filmu priča priču u kojoj se svi možemo pronaći. Glavni lik, Gil Pender (Wilson) je mlad i uspješan pisac scenarija koji radi na svom prvom romanu i koji se nalazi u Parizu sa svojom prelijepom vjerenicom Inez (McAdams) i njenim roditeljima. Spletom okolnosti, Gil otkriva Pariz iz njegovog zlatnog doba, tj. doba za koje on smatra da je njegovo zlatno doba, a to su 20-te godine prošlog stoljeća. Pariz iz tog perioda je bio vrlo popularan za brojne umjetnike tog doba, kojima se Woody Allen očigledno divi, pa ih tako Pender upoznaje jednog po jednog. Tu su Salvador Dali, Ernest Hemingway, Cole Porter, Gertrude Stein, bračni par Fitzgeraldovi, Luis Buñuel, Pablo Picasso i brojni drugi. Gil upoznaje i Adrianu (Cotillard), Picassovu ljubavnicu, koja se zaljubljuje u njega i on u nju te počinje sumnjati u svoju ljubav prema zaručnici koja ga uopće ne shvata.

     Odlična gluma svih aktera među kojima se posebno izdvajaju Batesica kao G. Stein i Corey Stoll kao Hemingway koji naprosto otima svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Naravno, ta Allenova igrarija sa vremenskim periodima mu daje prostora za neke veoma simpatične prizore poput razgovora između Gila i Luisa Buñuela gdje mu Gil daje ideju za film, a ovaj je totalno izgubljen i sve mu je nejasno, a ustvari se govori o Buñuelovom filmu Anđeo istrebljivač (The Exterminating Angel, 1962.) ili luckasti Dalijevi razgovori i njegova opsjednutost nosorozima.

     Sve u svemu, jedan zaista odličan film za sve ljubitelje Woodyja Allena, ali i za one koji to nisu, a htjeli bi pogledati jedan simpatičan film. Oda jednom davno prošlom vremenu i velikim umjetnicima koji su živjeli u njemu kakvu rijetki majstori mogu ispričati.