Oldboy (2003)

ŽANR: triler/drama

REŽIJA: Park Chan-wook

SCENARIO: Hwang Jo-yun, Park Chan-wook, Lim Chun-hyeong, Lim Joon-hyung, Garon Tsuchiya (manga), Nobuaki Minegishi (manga)

ULOGE: Choi Min-sik, Yu Ji-tae, Kang Hye-jeong

ZEMLJA: Južna Koreja

TRAJANJE: 120 minuta

     Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju, jednu večer se vraćate iz kafane, pijani k'o guzica, kao i svaki normalan čovjek i brižan otac na rođendan svoje kćerke, a onda vas neko otima i čuva u sobi sa psihodeličnim tapetama punih 15 godina govoreći vam da se morate sjetiti razloga svog utamničenja i taman kada sebi iskopate rupu u zidu štapićem za jelo, oni vas izbace na krov zgrade, obrijanog, ošišanog, u novom odijelu, novčanika punog love i modernim mobitelom u džepu. U obližnjem restoranu upoznajete djevojku koja vam se svidi na prvu, a onda dobijate poziv na mobitel od istog tipa koji vas je oteo i koji vam kaže da imate još samo pet dana da se sjetite razloga svog utamničenja. Ako se sjetite on će se ubiti, ako se ne sjetite on će ubiti djevojku koju ste upravo upoznali. Zvuči kao nevjerovatna situacija? Zato što i jeste, ali isto tako predstavlja i osnovu za najbolji film o osveti ikada snimljen.

     Oldboy je baziran na istoimenoj mangi, samo mnogo mračnijeg tona i sa puno više nasilja. 2004. godine na filmskom festivalu u Kanu mu izmiče Zlatna palma za samo jedan glas te dobija Veliku nagradu žirija na čijem je čelu tada bio Quentin Tarantino. Taj glas se vjerovatno može pripisati Tarantinovoj ljubomori kada je vidio da je ultimativni film o osveti snimljen i da ga on nikada neće moći nadjebati.

     Voljen od kritike, ali istovremeno i preziran od strane iste, što zbog nasilja koje je vrlo grafički prikazano, što zbog incesta na kojem se cijela priča zasniva, Oldboy definitivno spada u najbolje filmove svih vremena koje su mnogi autori pokušali kopirati, barem djelomično (sjetimo se završne scene borbe u hodniku iz Repo Men, 2010.). On je ujedno i drugi film tzv. osvetničke trilogije koju je Park snimio (prvi je Sympathy for Mr. Vengeance iz 2002., a treći je Sympathy for Lady Vengeance iz 2005.). Zaista odličan film kojeg bi svako trebao pogledati, sa sjajnom režijom Parka i maestralnom glumom Choi Min-sika, i dvosmislenim krajem kojeg nam je Park namjerno ostavio takvog kako bi našoj mašti prepustio da ga završimo onako kako sami to želimo. Na kraju mogu samo reći, osveta je zaista jelo koje je najbolje servirati hladno, ali da li nam ona pruža zadovoljstvo za kojim smo toliko žudjeli?

Dalkomhan insaeng AKA A Bittersweet Life (2005)

ŽANR: akcija/drama/krimi
REŽIJA: Kim Jee-woon
SCENARIO: Kim Jee-woon
ULOGE: Lee Byung-hun, Kim Yeong-cheol, Shin Min-ah, Hwang Jung-min, Kim Roe-ha, Lee Gi-yeong
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 120 minuta

     Postoje filmove koje kada pogledate ostanete bez riječi barem neko vrijeme, a onda počnete razmišljati da li ste zaista pogledali tako dobar film ili ste to samo sanjali. Gorkoslatki život (A Bittersweet Life, 2005.) je jedan od takvih filmova, onaj kojeg ćete htjeti imati u svojoj kolekciji i kojem ćete se uvijek rado vraćati te kojim ćete daviti ljude oko sebe da ga pogledaju poput mene.

     Gorkoslatki život je jedan od najboljih osvetničkih filmova koje sam ikada pogledao, tema za koju bi rekli da je više niko ne može ispričati na zanimljiv način (posebno nakon što odgledate Oldboya (2003.)), a onda pogledate ovaj film i shvatite da ste se prevarili. Inače, u originalu film je korejski prijevod izraza dolce vita ili slatki život, ali se neko dosjetio od stranih distributera sjetio da doda i ono gorko u naslov što mu itekako odgovara.  Može se reći da je film čedo talentovanog Kima Jee-woona, koji je ujedno i scenarista i redatelj, i koji je svoj posao maestralno odradio stvarajući jedan zaista fantastičan film čijoj atmosferi uveliko doprinosi i odličan soundtrack.

     Lee Byung-hun radi za moćnog mafijaša i za njega obavlja prljave poslove, ali mu jednom prilikom šef daje zadatak da prati njegovu ljubavnicu za koju sumnja da ima ljubavnika. Ukoliko se ispostavi da zaista ima ljubavnika, zna se šta mu je raditi. Isprva, film ide sporo, priča se odvija sporo i imate osjećaj da gledate dramu, a ne osvetnički film kakvim su vam ga predstavili, ali onda redatelj lagano počinje ubrzavati stvari i ubacivati u veću brzinu. Nakon što Leejev lik, Sun-woo, zaista otkrije ljubavnika i odbije ga ubiti radi šefove ljubavnice u koju se počeo zaljubljivati, on ga pušta da ode i tu počinju njegovi problemi. Prvo ga prebijaju u stanu, otimaju ga, muče i, na kraju, zakopavaju živog u grob, sve kako bi izmamili priznanje da je on zapravo taj tajanstveni ljubavnik. Od tog trenutka, film naglo prelazi iz druge u petu brzinu, sa nekim od najluđih kadrova koje sam ikada vidio i jednom od najboljih koreografija borbe. Sun-woo, izdan od strane svog šefa, postaje anđeo smrti, u svom besprijekornom crnom odijelu, i kreće na put osvete.

     Prva i posljednja scena filma, koje nadopunjuju jedna drugu, nose svu poruku filma dok sam kraj, gdje se Sun-woou daje previše mogućnosti nego što je ljudsko tijelo sposobno, malčice kvari cjelokupan dojam, ali možda ne bi ni valjalo da je završilo drugačije. Što se tiče samog kraja, posljednjih desetak minuta su mi se dlačice na vratu doslovno naježile dok sam gledao kao Sun-woo prolazi bijelim hodnikom praćen jednom od najboljih završnih numera koje ćete imati prilike čuti u filmovima. Lee Byung-hun je svoju ulogu besprijekorno odigrao i vjerovatno je jedna od najbolje odigranih uloga u osvetničkim filmovima, rame uz rame sa Terenceom Stampom u Englezu (The Limey, 1999.), Melom Gibsonom u Vraćanju duga (Payback, 1999.) i Choi Min-sikom u Oldboyu (2003.).

     Znači, lagano se zavalite u fotelju, na kauč, krevet ili gdje već, ugasite svjetlo i pustite film u kojem ćete istinski uživati ukoliko želite da vidite nešto novo jer se ovaj film zaista s pravom smatra neo-noir filmom. I zapamtite, da bi probali slatkoću života, prvo morate isprobati njegovu gorčinu.