J.S.A.: Joint Security Area (2000)

ŽANR: drama/triler

REŽIJA: Park Chan-wook

SCENARIO: Jeong Seong-San, Park Chan-wook, Lee Mu-young prema romanu DMZ Parka Sang-Yeona

ULOGE: Lee Young Ae, Lee Byung-hun, Song Kang-ho

ZEMLJA: Južna Koreja

TRAJANJE: 110 minuta

     Prije negoli je počeo snimati svoju trilogiju o osveti koja ga je definitivno stavila u vrh južnokorejske kinematografije, Park Chan-wook je snimio jedan, možemo slobodno reći kultni, film, triler sa primjesama drame, ali i jedan snažan antiratni film, a njegovo ime je J.S.A.: Joint Security Area (2000.) koji je nastao prema romanu DMZ. E sad, kako bi bolje shvatili ovaj film bilo bi dobro upoznati se sa skorijom historijom Korejskog poluotoka. Kao što znate Sjeverna i Južna Koreja su razdvojene više od pola stoljeća i iako je riječ o istom narodu koji priča istim jezikom, piše istim pismom i dijeli istu zajedničku historiju dijeli ih politička ideologija. Nešto kao kod nas u Bosni samo u nešto gorem obliku. Između njih se prostire demilitarizovana zona koja je ujedno i najbolje čuvana granica na svijetu. Na oko 250 km dužine te granice postoji samo jedno mjesto na kojem se vojnici Sjeverne i Južne Koreje gledaju oči u oči, a to je taj joint security area ili u nekom slobodnom prijevodu združena zajednička oblast. Upravo taj dio te demilitarizovane zone je uzet kao mjeste radnje i romana i filma, a koliko je Parku Chan-wooku stalo do toga da film ispadne što autentičniji dovoljno govori to da je napravljena identična replika JSA u studiji koja i dan-danas stoji tamo.

     Most bez povratka, jedno od mjesta iz tog JSA područja, jedno od najusamljenijih mjesta na svijetu, je drveni most koji povezuje Sjevernu i Južnu Koreju, a preko njegove sredine se nalazi granica između te dvije države. To je mjesto na kojem su se izdešavale mnoge stvari prije negoli je zatvoren, a upravo tu počinje priča ovog filma. Gluho doba noći, sova hukće, kamera prelazi preko uspavanog krajolika, odjednom pucanj, metak prolijeće kroz zid barake, na ekranu se ispisuju slova JSA. U baraci na sjevernokorejskoj strani ubijena su dva i ranjen jedan vojnik. Optužen je jedan južnokorejski vojnik koji je navodno bio otet pa je pobjegao. Južnokorejski vojnik je priznao ubistva, a izvještaj sjevernokorejskog vojnika ga potvrđuje, ali neutralna komisija koju vodi major Sophie E. Jean (Young Ae), Švicarka korejskog porijekla ima za cilj da otkrije šta se zaista desilo tu večer. Tokom njene istrage ona otkriva stvari koje bacaju sumnju na zvaničnu priču događaja.

     Zaista sjajan film, odlične glume svih aktera, ali ponajviše Song Kang-hoa koji glumi preživjelog sjevernokorejskog vojnika, a mogli ste ga gledati u Domaćinu (Gwoemul AKA The Host, 2006.) te Leeja Byung-huna koji glumi južnokorejskog vojnika, a poznat vam je i iz Gorkoslatkog života (Dalkomhan insaeng AKA A Bittersweet Life, 2005.) te Vidio sam đavola (Akmareul boatda AKA I Saw The Devil, 2010.) Park nam vješto priča priču u flashbackovima, objašnjavajući nam pozadinu vojnika i njihovog neobičnog prijateljstva te nam tako govori da je, bez obzira na te silne godine podijeljenosti i silno neprijateljstvo, prijateljstvo ipak moguće te nam govori i prave razloge pucnjave otkrivajući nam istinu na samom kraju. Ipak, ono što najviše pogađa jeste sam kraj i fotografija koju nam Park pokazuje koja predstavlja težnju cijelog poluotoka, a to je ujedinjenje za kojim žudi i Sjever i Jug podjednako. Prilično tužan kraj, ali drugačije nije ni moglo obzirom na krivicu koja je izjedala Byung-hunovog lika, a ne bi ni valjalo da je drugačije. Definitivno preporuka za gledanje.

Akmareul boatda AKA I Saw the Devil (2010)

ŽANR: triler

REŽIJA: Kim Jee-woon

SCENARIO: Park Hoon-jung

ULOGE: Lee Byung-hun, Choi Min-sik

ZEMLJA: Južna Koreja

TRAJANJE: 141 minuta

     Obožavam filmove o osveti i kada bih pravio top 10 listu takvih filmova vjerovatno bi 7 njih dolazilo iz Južne Koreje, jer kada je riječ o osveti niko ne može parirati južnokorejskim pripovjedanjima takvih priča. Vidio sam đavola (Akmareul boatda AKA I Saw the Devil, 2010) definitivno ulazi u tu listu. Ovaj film je još jedno čedo južnokorejskog genijalca Kim Jee-woona koji nam je donio klasike poput Priče o dvije sestre (A Tale of Two Sisters, 2003), Gorkoslatki život (A Bittersweet Life, 2005) i Dobar, loš, čudan (The Good, The Bad, The Weird, 2008). Ovim posljednjim filmom je još jednom pokazao zašto važi za jednog od najboljih azijskih režisera.

     Vidio sam đavola bi se najjednostavnije mogao opisati kao film o dva tipa koja su se “natakarila” jedan na drugog. Dobro poznati nam Choi Min-sik, iz još jednog legendarnog filma o osveti Oldboy (2003), ovdje glumi psihopatskog serijskog ubicu po imenu Kyung-chul, čovjeka koji ubija iz zadovoljstva ne birajući žrtve, a policija mu nikako ne može ući u trag. Jednu večer, on ubija djevojku koja se nalazila u autu sa ispuhanom gumom pored puta počinivši time najveću grešku u svom životu. Naime, djevojka je bila kćerka jednog od šefova policije, a što je još važnije, ona je bila vjerenicaSoo-hyuna, kojeg glumi fenomenalni Byung-hun, agenta tajne službe. Nakon njene smrti, Soo-hyun uzima odmor kako bi pronašao i osvetio se ubici svoje vjerenice. Ne treba mu dugo da ga pronađe, ali umjesto da ga ubije na licu mjesta, on odlučuje da ga muči i da se poigrava sa njim prije nego ga ubije. I time započinje nezaustavljivu lavinu događaja koji će obojici promijeniti živote jer da bi ubio ubicu svoje vjerenice, Soo-hyun postaje ne životinja, već sebični vuk samotnjak, kojeg interesuje samo sopstvena osveta, ne brinući za osjećaje drugih ljudi što na kraju dovodi do nesagledivih posljedica.

      Odličan scenario uz raznorazne primjese kakve prolaze samo kada ih serviraju Južnokorejanci, sa daškom crnog humora i psihološkog horora, te toliko popularnog torture pornića, uz fenomenalnu glumu dvojice glavnih likova i odličnu režiju Jee-woona, Vidio sam đavola je film koji će vas držati prikovane za stolicu od početka do kraja. Ukoliko volite pogledati nešto novo, da nije holivudsko, obavezno pogledati.

Dalkomhan insaeng AKA A Bittersweet Life (2005)

ŽANR: akcija/drama/krimi
REŽIJA: Kim Jee-woon
SCENARIO: Kim Jee-woon
ULOGE: Lee Byung-hun, Kim Yeong-cheol, Shin Min-ah, Hwang Jung-min, Kim Roe-ha, Lee Gi-yeong
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 120 minuta

     Postoje filmove koje kada pogledate ostanete bez riječi barem neko vrijeme, a onda počnete razmišljati da li ste zaista pogledali tako dobar film ili ste to samo sanjali. Gorkoslatki život (A Bittersweet Life, 2005.) je jedan od takvih filmova, onaj kojeg ćete htjeti imati u svojoj kolekciji i kojem ćete se uvijek rado vraćati te kojim ćete daviti ljude oko sebe da ga pogledaju poput mene.

     Gorkoslatki život je jedan od najboljih osvetničkih filmova koje sam ikada pogledao, tema za koju bi rekli da je više niko ne može ispričati na zanimljiv način (posebno nakon što odgledate Oldboya (2003.)), a onda pogledate ovaj film i shvatite da ste se prevarili. Inače, u originalu film je korejski prijevod izraza dolce vita ili slatki život, ali se neko dosjetio od stranih distributera sjetio da doda i ono gorko u naslov što mu itekako odgovara.  Može se reći da je film čedo talentovanog Kima Jee-woona, koji je ujedno i scenarista i redatelj, i koji je svoj posao maestralno odradio stvarajući jedan zaista fantastičan film čijoj atmosferi uveliko doprinosi i odličan soundtrack.

     Lee Byung-hun radi za moćnog mafijaša i za njega obavlja prljave poslove, ali mu jednom prilikom šef daje zadatak da prati njegovu ljubavnicu za koju sumnja da ima ljubavnika. Ukoliko se ispostavi da zaista ima ljubavnika, zna se šta mu je raditi. Isprva, film ide sporo, priča se odvija sporo i imate osjećaj da gledate dramu, a ne osvetnički film kakvim su vam ga predstavili, ali onda redatelj lagano počinje ubrzavati stvari i ubacivati u veću brzinu. Nakon što Leejev lik, Sun-woo, zaista otkrije ljubavnika i odbije ga ubiti radi šefove ljubavnice u koju se počeo zaljubljivati, on ga pušta da ode i tu počinju njegovi problemi. Prvo ga prebijaju u stanu, otimaju ga, muče i, na kraju, zakopavaju živog u grob, sve kako bi izmamili priznanje da je on zapravo taj tajanstveni ljubavnik. Od tog trenutka, film naglo prelazi iz druge u petu brzinu, sa nekim od najluđih kadrova koje sam ikada vidio i jednom od najboljih koreografija borbe. Sun-woo, izdan od strane svog šefa, postaje anđeo smrti, u svom besprijekornom crnom odijelu, i kreće na put osvete.

     Prva i posljednja scena filma, koje nadopunjuju jedna drugu, nose svu poruku filma dok sam kraj, gdje se Sun-woou daje previše mogućnosti nego što je ljudsko tijelo sposobno, malčice kvari cjelokupan dojam, ali možda ne bi ni valjalo da je završilo drugačije. Što se tiče samog kraja, posljednjih desetak minuta su mi se dlačice na vratu doslovno naježile dok sam gledao kao Sun-woo prolazi bijelim hodnikom praćen jednom od najboljih završnih numera koje ćete imati prilike čuti u filmovima. Lee Byung-hun je svoju ulogu besprijekorno odigrao i vjerovatno je jedna od najbolje odigranih uloga u osvetničkim filmovima, rame uz rame sa Terenceom Stampom u Englezu (The Limey, 1999.), Melom Gibsonom u Vraćanju duga (Payback, 1999.) i Choi Min-sikom u Oldboyu (2003.).

     Znači, lagano se zavalite u fotelju, na kauč, krevet ili gdje već, ugasite svjetlo i pustite film u kojem ćete istinski uživati ukoliko želite da vidite nešto novo jer se ovaj film zaista s pravom smatra neo-noir filmom. I zapamtite, da bi probali slatkoću života, prvo morate isprobati njegovu gorčinu.