Arhiva

Članci označeni sa „krimi“

Rampart (2011)

30. April 2012. 4 komentara

ŽANR: drama/krimi
REŽIJA: Oren Moverman
SCENARIO: James Ellroy, Oren Moverman
ULOGE: Woody Harrelson, Ice Cube, Ned Beatty, Anne Heche, Steve Buscemi, Sigourney Weaver, Robin Wright, Ben Foster, Cynthia Nixon
ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 108 minuta

     Kada je 1988. godine izašla prva filmska adaptacija Ellroyevog djela, romana po imenu Blood on the Moon, u obliku filma Policajac (Cop, 1988.), Ellroy je bio više nego razočaran viđenim, a ni kritika nije bila previše blagonaklona. Tek je 9 godina poslije Ellroy dobio zadovoljštinu u obliku L.A. Povjerljivo (L.A. Confidential, 1997.), ekranizaciji njegovog istoimenog romana iz 1990. Nakon što je 9 godina poslije odgledao 3-satnu nemontiranu verziju De Palmine Crne Dalije (The Black Dahlia, 2006.) bio je oduševljen viđenim, iako je prije toga pljuvao i po redatelju i po projektu, a onda je uslijedilo razočarenje nakon što je u kina puštena osakaćena verzija, upropaštena od strane producenata koji su film skratili za dobrih sat vremena, što je opet uzelo svoj danak i kod kritike i na kino blagajnama. Nakon toga je Ellroy rekao da su sve adaptacije njegovih romana mrtve, ali srećom po nas, u međuvremenu se okrenuo pisanja scenarija za filmove pa nas je tako počastio sa 2 odlična policijska trilera: Prljavi plavci (Dark Blue, 2002.) u režiji Rona Sheltona i Kraljevi kvarta (Street Kings, 2008.) u režiji Davida Ayera.

     Prošle godine Ellroy je udružio snage sa Orenom Movermanom, redateljem hvaljenog Glasnika (The Messenger, 2009.) i donio nam odlični Rampart (2011.), krimi dramu o, kome drugom nego o korumpiranom policajcu Daveu Brownu, u interpretaciji Woodyja Harrelsona koji briljira u ovoj ulozi. Sa Rampartom, Ellroy se vraća na dobro poznati mu teritorij, ulice Los Angelesa i policiju koja radi na njima, tačnije korumpirane drotove. Tačnije, radnja se odvija 1999. godine za vrijeme čuvenog skandala Rampart, koji do dana današnjeg nije istražen do kraja, a ticao se specijalne jedinice policije zadužene za ulični kriminal, za koju se veže korupcija, ubistva, silovanja i štošta još. Inače, ‘90-e su bile jedna od burnijih decenija u historiji losanđeleske policije, a Ellroy se već jednom dotakao toga u Prljavim plavcima kada je vrijeme radnje smjestio u 1991., tačno u vrijeme uličnih nereda prouzrokovanih policijskom brutalnošću na Rodneyjem Kingom.

     Čovjek izgleda da ima neki fetiš prema svojim likovima jer su gotovo svi isti, pokvareni drotovi sa sopstvenim osjećajem za pravdu, koji se ne libe prijeći preko granice ne bi li donijeli pravdu na ulice, oni su alkoholičari i narkomani progonjeni sopstvenim demonima, oni su ženskaroši, oni su loši momci sa ove strane zakona.

     Dave Brown nije nimalo drugačiji od ostalih Ellroyevih likova, on je vijetnamski ratni veteran koji pati od PTSP-a, ženskaroš, alkoholičar, narkoman, policajac sa 20 godina staža, pokvaren je do srži i ono što je možda najbitnije, otac je dvije kćerke. Cijenjen među svojim kolegama zbog svojih metoda provođenja pravde na ulicama Ramparta, Dave nosi nadimak Date Rape Dave (u slobodnom prijevodu, Silovatelj Dave). Nadimak ima veze sa glasinom koju Dave neće ni potvrditi ni poreći da je ubio navodnog silovatelja prije nekoliko godina, a kada mu to spomene jedna od njegovih ljubavnica, Linda (Wright), on samo odgovori da je otac i da ima dvije kćerke što dovoljno govori o njegovom smislu za pravdu i njemu kao čovjeku. On živi u kući pored svoje dvije bivše supruge koje su usto i sestre, a sa obje ima po kćerku te želi sačuvati porodicu na okupu po svaku cijenu. I dalje održava seksualne odnose sa obje bivše supruge, kada je njima volja, a kada nije odlazi u obližnji bar gdje kupi žene i kroz seks daje sebi oduška za sve zlo koje vidi tokom dana na ulicama. Krade od gangstera kao izvor dodatne zarade, prebija osumnjičene radi informacija i otprilike mu tako prolaze dani sve do trenutka kada prebije tipa koji se u njega zabio autom. Na njegovu nesreću, u blizini je stajala TV kamera koja je zabilježila samo to njegovo brutalno prebijanje, a ne i samu saobraćajnu nesreću. Nakon toga, cijeli život mu se okreće naglavačke i kreće spiralnom putanjom ka dnu, bez imalo nade da će stati prije negoli grubo udari u dno. On je samo žrtveni jarac kojim se pokušava skrenuti pažnja javnosti sa skandala Rampart i kao takav gotovo da i nema šanse da se spasi, posebno nakon uključenja glavonja sa vrha.

     Oren Moverman film priča na veoma zanimljiv način koji se neće baš svima svidjeti, ali je mene lično oduševio. On se služi kamerom i prati Harrelsonov lik kao da se radi o kakvom dokumentarcu ili pak reality showu za Daveom Brownom kao glavnim likom. Kamera je ručna, često veoma čudnih kadrova, bliskih prikaza lica kada je riječ o emocionalnim scenama te se često igra sa svjetlošću, što kulminira pred sam kraj i scenu Daveove pripreme za samoubistvo. Neko drugi bi se možda okrenuo ka trileru sa namjerom da na film navuče što više gledatelja, ali ne i Moverman. On, poput Soderbergha, priča priču na svoj način ne mareći previše za druge i servira nam dramu, tačnije, psihološko seciranje Daveove psihe dok ovaj ponire ka dnu. Rampart je zapravo više psihološka studija Daveovog lika negoli bilo šta drugo. Baš kao što je to Steve McQueen uradio u svom Stidu (Shame, 2011.), tako nam i Moverman servira jednog pojedinca sa svim njegovim unutrašnjim demonima na plati.

     Na stranu Ellroyev i Movermanov odlični scenario koji nas tjera da razmišljamo te da hvatamo detalje Daveovog života iz njegove priče sa drugima, film ne bi bio ovakav da nije bilo Harrelsona koji je ovdje možda odigrao i ulogu života. Baš kao Fassbender u spomenutom Stidu, tako i Harrelson priča sve svojim licem, izrazima i pogledima i iznosi cijeli film. Možda najbolji prikaz toga jeste scena u hotelu sa njegovim kćerkama, dok im objašnjava svoje ponašanje. Društvo mu prate odlični Beatty i mladi Ben Foster, koji je ujedno i jedan od producenata filma, te Sigourney Weaver i Robin Wright, koji su zaista odlično odradili svoj posao, kao i ostali glumci i glumice, ali je Harrelson taj koji zaista briljira.

     Često ovo govorim u posljednje vrijeme, ali tako je kako je, ali Rampart nije film za svakoga ili kao što bi to rekli na Zapadu: it's not everybody's cup of tea, te bi ga trebali zaobići ako očekujete neki jači triler ili eventualno neku primjesu akcije i trilera. Nema akcije osim onih nekoliko scena tučnjave i nekoliko ispaljenih metaka. Ovo je samo prikaz čovjeka koji strmoglavo juri ka dnu dok mu se cijeli svijet raspada i napušta ga. Snažna drama uz fenomenalnu glumu Woodyja Harrelsona te topla preporuka od mene.

Cidade dos Homens AKA City of Men (2007)

18. April 2012. Komentariši

ŽANR: drama/krimi
REŽIJA: Paulo Morelli
SCENARIO: Elena Soarez, Paulo Morelli
ULOGE: Douglas Silva, Darlan Cunha, Jonathan Haagensen, Rodrigo dos Santos
ZEMLJA: Brazil

TRAJANJE: 106 minuta

     Sve do početka ovog stoljeća Brazil nije bio previše popularan u filmskom svijetu. Jeste, bilo je tu s vremena na vrijeme ponekog iznenađenja zahvaljujući nekolicini redatelja kao što su Walter Salles i Hector Babenco, ali onda dođe 2002. i fenomen po imenu Božiji grad (Cidade de Deus AKA City of God, 2002.) koji osvoji svijet i srca kritičara i publike. Film dobi i 4 nominacije za Oscara i ne dobi nijednog zlatnog kipića što je prava sramota kad se uzme u obzir da je, između ostalih, bio nominovan u kategorijama za najbolju režiju i najbolji adaptirani scenario, a da mu je nagrade ispred nosa pokupio Peter Jackson i njegov Gospodar prstenova: Povratak kralja (The Lord of the Rings: The Return of the King, 2002.). Nemojte me pogrešno shvatiti jer sam jedan zakleti tolkinovac u duši i fan “svete” trilogije, ali da je film zaslužio tolike Oscare? Pa ne bih se složio, ali o tom-potom. Nego da se ja vratim na temu. Nakon Božijeg grada dođe Carandiru (2003.), pa onda fenomenalni Elitni odred (Tropa de Elite AKA Elite Squad, 2007.) i njegov nastavak Elitni odred 2 (Tropa de Elite 2 AKA Elite Squad 2, 2010.). Bilo ih je tu još nekoliko i svaki od njih je više nego dobar te i samim tim preporuka za gledanje, ali 2002. godine, grupa producenata koja je producirala Božiji grad odluči producirati i seriju po imenu Grad ljudi (Cidade dos Homens AKA City of Men, 2002.-2005.), seriju smještenu u favele, sirotinjske dijelove Rio de Janeira, gdje vlada kriminal, a policija ne smije ući. Serija je postigla veliki uspjeh i pratila je odrastanje dvojice prijatelja, Acerole i Laranjinhe tokom četiri sezone. 2 godine nakon prestanka emitiranja serije, producenti su odlučili snimiti i film ne bi li na krilima stare slave izmuzli još koji dinar iz starog vimena i tako dođe Grad ljudi (Cidade dos Homens AKA City of Men, 2007.).

    Pročitavši posljednju rečenicu iznad čovjek bi pomislio da ću osuti paljbu po ovom filmu, ali naprotiv. Iako film nije na rangu istoimene serije, donekle je mračniji, niti na nivou Božijeg grada, sasvim dobro funkcioniše kao samostalan proizvod. Naime, Grad ljudi predstavlja jedan logičan kraj serije i avantura dva prijatelja koji u filmu doživljavaju punoljetstvo te odrastaju i  prestaju biti ona dva mangupa koji su odrastali na opasnim ulicama favela.

     Acerola i Laranjinha su na pragu punoljetstva i dok jedan živi sa suprugom i sinom te se uopće ne snalazi u toj ulozi jer je apsolutno nespreman i nezreo da preuzme ulogu supruga i oca, drugi je smireniji, naginje sanjarenju i romantici i pokušava započeti vezu sa djevojkom u koju je zaljubljen. I dok dani prolaze, a oni traže pravog Laranjinhovog oca tako doznaju i stvari koje nisu znali, a koje će staviti njihovo prijateljstvo na test. Istovremeno, u favelama se sprema rat, banda ide na bandu, sređuju se nesređeni računi, a njih dvojica će se naći usred toga.

     Iako film možete sasvim slobodno gledati bez prethodnog gledanja serije, isto je poželjno radi boljeg upoznavanja sa likovima, a iste glumce ćete vidjeti i u Božijem gradu u nešto drugačijim ulogama što dodaje jedan zanimljiv detalj i stvara jedan mali univerzum poznatih lica. Kao što rekoh, prethodno gledanje serije nije neophodno, a i tokom filma ćete imati nekoliko flešbekova tj. scena iz serije, ali je preporučljivo. Inače, film će vas na trenutke nasmijati, na trenutke ćete razmišljati da li da zaplačete te će vam likovi definitivno prirasti srcu i brinut ćete za njih.

     Režija je solidna, ali se na scenariju moglo još malo poraditi i malo ga bolje uobličiti da se bolje jedna bolja cjelina. A možda ja i griješim jer poredim ovaj film sa Božijim gradom. Doduše, zanimljiva je poruka Soarezica i Morelli žele prenijeti, tačnije, povezivanje nasilja u favelama sa očevima tih dječaka-gangstera tj. nedostatkom istih u njihovim životima te ono naglašavanje te klasne razlike u Riju gdje redatelj u jednom kadru prikazuje siromašne kućice favela, a sa druge strane, gotovo preko ulice se naziru neboderi i sav raskoš jedne metropole kakva je Rio de Janeiro. Za svaku pohvalu. Glumci, posebno Douglas Silva i Darlan Cunha su odradili odličan posao i svaka im čast na tome.

     Sve u svemu, jedan vrlo dobar film u kojem ćete uživati i koji će vas garantovano držati prikovane za ekran.

Stander (2003)

14. Februar 2012. 5 komentara
ŽANR: krimi/biografski
REŽIJA: Bronwen Hughes
SCENARIO: Bima Stagg
ULOGE: Thomas Jane, Deborah Kara Unger, Ashley Taylor, David O'Hara, Dexter Fletcher, Marius Weyers
ZEMLJA: Južna Afrika/Kanada/Njemačka/Ujedinjeno Kraljevstvo

TRAJANJE: 116 minuta

     Nisam odavno ništa napisao, a najveći razlog tome je lijenost koja mi dođe sa ovim bijelim pokrivačem napolju. Volio bih da mogu zaspati i probuditi se početkom aprila kada se sve ovo otopi, ali nažalost ne mogu pa ću onda nastaviti sa ovim piskaranjem. Ovaj put idemo malo među “starije” filmske naslove i filmove koji su, što bi se reklo, prošli ispod radara, gotovo nezapaženi među publikom. Razlog pisanja ovog članka jeste upravo podsjećanje ljudi da postoje brojni filmovi koje niste pogledali niti ste čuli za njih, ali ćete se oduševiti nakon što ih pogledate. Pa da počnem.

     Oduvijek sam volio gledati biografske filmove bilo da se radi o prikazu života nekog političara, teroriste ili pljačkaša banaka. Stander (2003) je film koji nam dolazi iz Južne Afrike, uz koprodukciju nekoliko drugih zemalja, i govori nam priču o jednom veoma zanimljivom liku, Andreu Standeru. Naime, Andre Stander je bio jedan od mnogih Robin Hoodova modernog doba, mali čovjek koji se digao protiv sistema na jedini način na koji je znao, a to je pljačkanje banaka, i time je osigurao svoje ime u historiji i simpatije među ljudima. Ono što je Jacques Mesrine bio u Francuskoj (djelovao je otprilike istovremeno kada i Stander) ili recimo John Dillinger, svojevremeno u SAD-u, to je Andre Stander bio u Južnoj Africi. Bivši policajac u sistemu u kojem je dominirao aparthejd, je jednog dana, 70-ih godina prošlog stoljeća jednostavno odlučio početi pljačkati banke jer je vidio, da kao bijelac, u Južnoj Africi možeš raditi sve i da to prolazi te se, na svoj način, odlučio pobuniti protiv tog rasističkog sistema.

     Glavnu ulogu samog Standera tumači karizmatični, i meni uvijek dragi, Thomas Jane, čovjek čiju glumu mnogi osporavaju, ali čovjek itekako zna glumiti i ima veoma zabavne filmove. Ulogu Standera je fenomenalno odglumio i definitivno spada u njegove najbolje, ako ne i najbolju ulogu dosad. Čovjek je pokazao da mu ne smeta ni pokazati svoje “kraljevske dragulje” za ulogu, a Boga mi, potrudio se i oko južnoafričkog akcenta. Društvo mu prave Deborah Kara Unger kao Standerova supruga, te odlični dvojac, Škot David O'Hara i Englez Dexter Fletcher kao preostala dva člana Standerove bande, Allan Heyl i Lee McCall.

     Što se tiče režije, za nju je zadužena kanadska redateljica Brownen Hughes kojoj je ovo tek treći film, i za sada, posljednji pravi film, a ostatak rada su joj TV filmovi i serije, ali žena je odradila odličan posao što se tiče Standera i prava je šteta što nije uradila još koji film.

     Sam film je manje-više istinit, obzirom da su tvorci filma pričali sa jedinim preživjelim članom Standerove bande, što je inače bilo ime koje su im mediji dali 80-ih godina, kada su pljačkali banke gotovo svakodnevno, Allanom Heylom, te Corom van Deventerom, Standerovim policijskim partnerom i upravnikom zatvora u kojem je Stander služio kaznu. Tek neke stvari odudaraju od istine, među kojima i Standerova smrt, ali kod ovakvih filmova i ne možete tražiti ono strogo držanje detalja te morate očekivati određenu dozu romansiranja i idealiziranja ovakvih likova.

     Inače, u filmu možete pronaći sve, od Standerovih policijskih dana, njegovih problema sa suprugom, prve pljačke i njegovog zaštitnog znaka, pljački banaka u vrijeme pauze za ručak i povratka na mjesto zločina kao glavni istražitelj. Zatim, tu je njegov bijeg iz zatvora, okupljanje bande i njihovo djelovanje i možda njihova najpoznatija pljačka, kada su nakon pljačke banke, pri bijegu, na radiju čuli za postojanje tajnog sefa, a onda su se vratili i ponovo je opljačkali uzimajući sve iz tajnog sefa te obavezno prepucavanje sa policijom. Ukratko, sve ono što čini jedan ovakav film dobrim.

     Zato, ako volite biografske filmove od pljačkašima banaka i generalno, ako volite dobar, podcijenjen i nezapažen film, obavezno uzmite i pogledajte jer je ovo jedan od ponajboljih, ako ne i najbolji Janeov film dosad, a ono što je ironično jeste da je Jane u početku odbio ovu ulogu.






Assalto ao Banco Central AKA Federal Bank Heist (2011)

9. Februar 2012. Komentariši
ŽANR: drama/triler/krimi
REŽIJA: Marcos Paulo Simões
SCENARIO: Renê Belmonte
ULOGE: Eriberto Leão, Hermila Guedes, Milhem Cortaz, Lima Duarte, Giulia Gam
ZEMLJA: Brazil

TRAJANJE: 101 minuta

     Filmovi o pljačkama banaka i kasina su uvijek bili izvor zabave, bilo da se radi o trilerima sa nešto više akcionih elemenata ili akcijama koje nam se prodaju kao trileri. Za pretpostaviti je da ćemo to dobiti i Pljačkom Centralne banke (Assalto ao Banco Central AKA Federal Bank Heist, 2011.), posebno kada uzmemo u obzir da iza filma stoji istinita priča o trećoj najvećoj pljački banke na svijetu. To ipak nije mala stvar, materijala na bacanje, a potencijala gotovo neograničen. Još kad uzmemo u obzir i činjenicu da nam je film došao iz Brazila koji nas je u proteklih nekoliko godina počastio nekim zaista odličnim filmovima, hit i ljetni blockbuster, možda čak i jedan od najboljih filmova o pljački banke, su samo neki epiteti koji su mogli krasiti ovaj film, ali… Tu na scenu stupa to famozno alikoje je pokopalo tolike potencijalne hitove.
     Pljačku Centralne banke opisuju kao akcioni film bez akcije i tu se u potpunosti slažem sa tom izjavom. Film počinje sličnom formulom kao i Oceanovih 11 (Ocean's Eleven, 2001.), gdje se određena grupa ljudi okuplja kako bi opljačkali banku, a svaki od njih ima svoj zadatak u grupi. Određeni kriminalac, poznat kao Baron, je zločinački mozak koji stoji iza svega toga. Čovjek koji je smislio akciju i koji je finansira. Njegova namjera je provaliti u Centralnu banku Brazila i ukrasti gotovo 100 miliona dolara, podijeliti ih međusobno, naravno, ne ravnopravno, i nestati. Ekipa unajmljuje kuću 100-njak metara od banke, prave lažnu firmu koja se bavi uređenjem eksterijera i počnu kopati tunel do banke, ispod samog sefa. Nakon što iskopaju tunel i uzmu i podijele novac, banda se razilazi svako na svoju stranu, ali onda počinju padati jedan po jedan, svi osim Barona. 
     Najveća greška koju su Brazilci uradili u slučaju filma Pljačke Centralne banke jeste ta što su posao na njemu prepustili neiskusnim ljudima. Režiser i scenarista filma nemaju nekog većeg filmskog iskustva i sav njihov rad se većinski sastoji od rada na TV serijama što se itekako osjeti u samom filmu. Nerazrađeni likovi, nedostatak akcije i napetosti, skretanje pažnje na nešto što uopće ne bi trebalo biti u filmu. I tako smo, umjesto jednog odličnog filma, dobili jedan prilično blijed, prosječan film sa krizom identiteta, kojeg možete pogledati, a i ne morate. Baš šteta. Da su režiser i scenarista prije rada na njemu barem jednom pogledali spomenuti Oceanovih 11 ili čak njegovog predaka iz 1960. Ili bilo koji drugi film o pljački banke, a ima ih previše dobrih da ih počnem nabrajti, pa da su naučili stvar ili dvije, ali nisu.
    Mislim, nije film toliko loš da ga se ne isplati pogledati, ali daleko je to od nečeg iole kvalitetnijeg. Ako mu možete preći preko određenih stvari, onda ga pogledajte.
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.