This Means War (2012)

ŽANR: akcija/komedija/romansa
REŽIJA: McG
SCENARIO: Timothy Dowling, Simon Kinberg
ULOGE: Reese Witherspoon, Chris Pine, Tom Hardy, Til Schweiger, Angela Bassett
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 97 min./104 min. Unrated verzija

     Zapleti skoro svih rom-komova (popularna skraćenica za romantična komedija) su vrlo jednostavni i po pravilu su gotovo identični te se vode onom starom: dečko/djevojka upozna djevojku/dečka, dečko/djevojka se zaljubi u djevojku/dečka, počne veza, nešto se desi, oni se raziđu da bi na kraju shvatili da ne mogu jedno bez drugog i da sebi znače sve na svijetu i dobijemo bijelo vjenčanje na litici iznad mora uz pjev dječijeg hora i puštanje golubica i tako to na tu temu. Meni lično takvi zapleti, ako ih možemo tako nazvat, ne smetaju, i samo je stvar redatelja i glumaca na koji će to način izvesti te popraviti ili pogoršati situaciju.

     Neka najbolji pobijedi (This Means War, 2012.) je varijacija na temu. Naime, u standarni rom-kom je ubačen i špijunsko-akcioni element te se tako zadovoljavaju potrebe i žena koje pate za romantikom te muškaraca koji opet pate za akcijom, je li. Kako to sve skupa šljaka? Po internetu ćete pronaći brojne kritike, zapravo gotovo svi su jednoglasni u tome, da je ovaj film loš. Loš? Ne toliko. Dobar? Ne baš. Zlatna sredina. Zapravo, dobijete baš ono što i očekujete od ovakvog filma.

     Što se tiče priče već iz samog postera i naslova možete zaključiti šta je pisac htio da kaže. FDR (Pine) i Tuck (Hardy) su dvojica CIA-inih agenata koji igrom slučaja upoznaju Lauren (Whiterspoon), Tuck preko agencije za upoznavanje, a FDR u videoteci nakon njenog sastanka sa Tuckom. Tuck je onako povučeni romantičar, koji iza sebe ima već jedan propali brak i dijete, a FDR je ženskaroš koji mijenja žene češće nego čarape. Obzirom da se Lauren obojica svide, a oni to saznaju, oni se počinju nadmetati ko će prije osvojiti djevojku koristeći resurse CIA-e pod isprikom da rade na slučaju Heinrich. Heinrich (Schweiger) je inače ubačen kao pozadinska priča koja će imati utjecaja na daljnju priču te pomoći u rješavanju dileme kome će pripasti djevojka.

     Za režiju je bio zadužen McG, čovjek koji se ne može pohvaliti bogzna kakvim filmovima. Ovo mu je tek peti film, a prije toga je radio Charliejeve Anđele (Charlie's Angels, 2000.), Charlijeve Anđele 2: Punom brzinom (Charlie's Angels: Full Throttle, 2003.) te sportsku dramu Mi smo Marshall (We Are Marshall, 2006.) i totalno nepotrebnog Terminatora: Spasenje (Terminator Salvation, 2009.). Prije nego je počeo raditi na filmovima, radio je muzičke spotove, pa već otprilike možete znati kakav vas stil režije očekuje. Mada,  jedan je Michael Bay Znači, brza, pomalo konfuzna režija kad je akcija u pitanju, ništa posebno. Glumci su svoj posao odradili skroz solidno s tim da se umjesto Reese mogla ubaciti i neka druga ženska (ne Kate Hudson i Rachel McAdams) jer ih u Hollywoodu itekako ima. Nekako mi nema smisla da se dva lafa toliko makljaju oko nje. Pine i Hardy, šta reći za njih osim da bi mogli napraviti neku dobru buddy cop komediju. Imaju sasvim dobar odnos mada, ruku na srce, ovakav film Hardyju nije trebao u repertoaru jer je on glumac velikog kalibra, ali pošto svaki velikan ima barem jedan film u svom repertoaru, a volio bi da ga nema, onda mu se može oprostiti. Doduše, nekako mi ne liči na povučenog romantičara i oca koji pati za sinom uz imidž koji gaji u filmu. Mogli su to malo bolje odraditi, ali šta je tu je. Cijeli film je podređen jednoj laganoj zabavi i treba ga gledati kao takvog i nikako drugačije.

     Neka bolji pobijedi niti je originalan niti je nešto novo, ali takvo nešto ne možemo ni očekivati od Hollywooda. Gledao sam i puno bolje, ali i puno lošije rom-komove, a ovaj itekako može proći u odnosu na one loše kakve nam znaju servirati. Meni je žao što se Schweiger, meni inače pravo drag lik, ne pojavljuje malo više, ali Bože moj. Ukratko, film koji ćete pogledati, zabaviti se, isključiti ga i vjerovatno ga zaboraviti do sutra, ali mislim da njegovi tvorci i nisu imali nešto više na umu kada su ga snimali.

The Last Lovecraft: Relic of Cthulhu (2009)

ŽANR: horor/komedija

REŽIJA: Henry Saine

SCENARIO: Devin McGinn

ULOGE: Kyle Davis, Devin McGinn, Matt Bauer, Honor Bliss, Sujata Day, Todd Duffey

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 78 minuta

     Znate li ko je H.P. Lovecraft? Ne znate? Skupa sa Edgarom Allanom Poeom, čovjek koji je uspostavio modernu američku horor književnost ako se smijem tako izraziti i pisac koji je inspirisao mnogo današnje horor pisce. Neki ne vole njegovo pisanje, ali vam sa sigurnošću mogu reći da su njegovi radovi veoma unikatni, neki lošiji, neki bolji, kao i kod svih pisaca. Lovecraft je poznat po tome što je kroz svoje radove provlačio određena bića koja se svrstavaju u Cthulhu mitologiju, izraz skrojen nakon njegove smrti i nikada zvanično iskorišten od strane Lovecrafta. Godinama poslije njegove smrti, Lovecraft i njegova Cthulhu mitologija su dobili brojne pobornike (uključujući i mene), a Lovecraftova djela su pretočena u brojne filmove, stripove, društvene i video igre. Što se tiče filmova, obično se tu radi o niskobudžetnim ostvarenjima koja se manje-više drže literarnog predloška te ponekad, kao u adaptacijama na kojima je radio Gordon Stewart, imate horor koji flertuje sa komedijom, ali djelotvorno. Jedan zaista dobar horor, onaj čistokrvni, nastao po noveli Čudni slučaj Charlesa Dextera Warda je Uskrsli (The Resurrected AKA Shatterbrain, 1992.). Osim što su njegove djela adaptirana, Lovecraft je utjecao na mnoge pisce i filmaše te se vremenom stvorio pridjev koji opisuje filmove i djela u kojima je vidljiv taj utjecaj, lavkraftovski.

     Sve ovo je vjerovatno poznato fanovima lika i djela H.P. Lovecrafta pa se pitate zašto vam sve ovo pričam? Zato što morate donekle biti upoznati sa likom ovog čovjeka da bi vam film Posljednji Lovecraft: Relikvija Cthulhua (The Last Lovecraft: Relic of Cthulhu, 2009.) bio smiješan. Dobro, vjerovatno će vam biti smiješan i ako nikada niste čuli za Lovecrafta, ali kada znate nešto više podataka i poznajete cijelu tu zavrzlamu oko Cthulhu mitologije tek onda sve to dobija novu dimenziju.

     Posljednji Lovecraft je niskobudžetna horor komedija koja zapravo predstavlja jednu odu fanova velikom majstoru horora ispričanu na malo drugačiji način jer se samo veliki fanovi mogu šaliti na ovakav način. Premisa filma je vrlo jednostavna, sva stvorenja iz Cthulhu mit0logije o kojima je Lovecraft pisao su stvarna te žele zauzeti naš svijet. Jedini čovjek koji ih može spriječiti u tome je posljednji potomak H.P. Lovecrafta, Jeff Philips. Kada se jednog dana u njegovom stanu pojavi nepoznati starac i ispriča mu njegovo pravo porijeklo i svrhu postojanja, Jeff isprva ne vjeruje u sve to, ali kada ih napadnu Cthulhuove sluge on bježi sa svojim prijateljem Charliejem, nalazi se sa tipom kojeg su maltretirali u srednjoj školi, a koji je inače veliki obožavatelj Lovecrafta, te kreću na put u potragu za kapetanom Olafom, jedinim čovjek koji je preživio susret sa Dubinskim (The Deep Ones).

     Da, film je prejeftin i glumci u njemu su gotovo nepoznati, ali ga izvlači humor te ako ste ljubitelji jeftinih horor komedija u kojima je naglasak na komediji, kao što je Zovem se Bruce (My Name is Bruce, 2007.) onda će vam se i ovo svidjeti. Šteta što momci nisu imali više novca da naprave to kako treba jer je njihova ljubav prema ovom projektu jasno vidljiva, a neki idioti dobijaju po 200-300 miliona da snime kojekakva, tobože ozbiljna, izvinjavam se na izrazu, sranja.

We Bought a Zoo (2011)

ŽANR: drama/komedija/porodični

REŽIJA: Cameron Crowe

SCENARIO: Cameron Crowe, Aline Brosh McKenna prema knjizi We Bought a Zoo Benjamina Meeja

ULOGE: Matt Damon, Scarlett Johansson, Thomas Haden Church, Patrick Fugit, Colin Ford, Elle Fanning, Angus Macfadyen, Peter Riegert, Maggie Elizabeth Jones

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 124 minute

     Kada čovjek izgubi voljenu osobu obično mu treba dugo vremena da se ponovo vrati u normalan život i obično mu je potreban novi početak, nazovimo to “resetom sistema”. Još ako se radi o majci ili ocu koji su ostali sami sa djecom ta potreba za novim početkom je više nego potrebna jer se taj gubitak odrazi i na djecu. Upravo to je tema novog filma Camerona Crowea kojeg na sceni nije bilo punih 6 godina od nesretnog Elizabethtowna (2005.), kojeg su gotovo svi kritičari zakopali odmah po izlasku. Nažalost, zbog dvoje glavnih glumaca u spomenutom filmu isti nisam nikada pogledao, ali ću se vjerovatno nekada nakaniti samo zbog Crowea.

     Nego, da se mi vratimo Kupili smo Zoo (We Bought a Zoo, 2011.). Kao što rekoh, ovo je priča o novom početku i temelji se na istinitom događaju i životu Benjamina Meeja koji je sve to opisao u svojim memoarima koji nose isti naslov kao i film, ili bolje rečeno, film nosi isti naslov kao oni. Prvu verziju scenarija je napisala Aline Brosh McKenna koja se i ne može pohvaliti nekim zvučnim naslovima pa je na svu sreću Cameron Crowe pristao režirati film pod uslovom da prepravi scenario. Zašto na svu sreću, pitate se? Jer Cameron Crowe zna napisati prokleto dobar film u kojem uživaju svi, eto zašto. Iako je dosta nekih stvari promijenjeno u odnosu na stvarne likove i događaje mislim da film nije izgubio toliko na draži već naprotiv. Dobio je jednu toplu notu zbog koje nam se još više svidi. Naravno, tu će se uvijek naći oni koji će film smatrati previše patetičnim, što po meni uopće nije, barem ne u tolikoj mjeri.

     Crowe je odlučio svog Benjamina Meeja ubaciti u situaciju gdje mu je supruga umrla prije kupovine zoološkog vrta te kupovina nove kuće, a sa njom i cijelog zoološkog vrta predstavlja novi početak za njega i njegovu porodicu te priliku da popravi odnose sa svojim sinom, koji je nakon majčine smrti upao u probleme u školi zbog svog mračnog ponašanja. Time je Crowe upao u zamku stvorivši situaciju koja je viđena mnogo puta prije te i nije nešto originalna, ali svejedno se uspijeva izvući ponajviše zahvaljujući Mattu Damonu koji je odličan u svojoj ulozi samohranog oca, ali i ostatku ekipe od koje bih izdvojio malu Maggie Elizabeth Jones, koja je vjerovatno najslađe dijete koje ćete imati prilike vidjeti na filmskom platnu.

    U filmu imate svega, humora, drame, romanse. Ukratko, film za cijelu porodicu ili kako bih ja to rekao: “Imate Damona za mame, Johanssonicu za tate, a za malu raju tu su životinje”. Lagan i opuštajuć film. Svakako ne spada u Croweova najbolja ostvarenja poput onih koje je snimao ‘90-ih godina prošlog stoljeća i početkom ovog i vidi se da je ovaj film odradio rutinski vjerovatno da bi na osnovu njega dobio novac za svoj sljedeći projekat, ali neka vas to ne odbija od ovog filma. To ostavite onim mrzovoljnim kritičarima koji omaložavaju film samo zbog te lagane, opuštajuće note i jednostavno uživajte u njemu sa porodicom ili voljenom osobom.

Cemetery Junction (2010)

ŽANR: drama/komedija

REŽIJA: Ricky Gervais, Stephen Merchant

SCENARIO: Ricky Gervais, Stephen Merchant

ULOGE: Christian Cooke, Felicity Jones, Tom Hughes, Jack Doolan, Emily Watson, Ricky Gervais, Matthew Goode, Ralph Fiennes

ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo

TRAJANJE: 95 minuta

     Filmovi o odrastanju ili kako ih na Zapadu zovu coming-of-age filmovi su mi uvijek spadali u najdraža filmska ostvarenja. Takvi filmovi su gotovo uvijek drame sa daškom komedije ili pak lagane komedije sa dramskim dodacima. Obično su smješteni u neke prošle godine, 20-30 unazad, te prate odrastanje i sazrijevanje pojedinca ili grupe pojedinaca. Uglavnom je riječ o nekom događaju koji služi kao katalizator tog odrastanja. ‘80-ih godina prošlog stoljeća je bio pravi boom ovih filmova te su nam te godine iznjedrile neke od najboljih ostvarenja tog podžanra, a dežurni krivac tog doba je bio John Hughes, čovjek kojeg mnogi dižu u zvijezde kad se radi o filmovima o odrastanju. On nam je donio neke od omiljenih filmova klinaca tog doba (u koje spada i moja malenkost), kao što su 16 svijeća (Sixteen candles, 1984.), Jutarnji klub (The Breakfast Club, 1985.), koji je možda i njegov ponajbolji film, Slobodan dan Ferrisa Buellera (Ferris Bueller's Day Off, 1986.), pa Coppolin Buntovnici (The Outsiders, 1983.), Budi uz mene (Stand by Me, 1986.) Roba Reinera, koji je adaptacije djela Stephena Kinga. U novije vrijeme imamo odlični Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused, 1993.) genijalca Richarda Linklatera pa Zamalo poznat (Almost Famous, 2000.) Camerona Crowea. Da ne idem previše u detalje, nego da se ja vratim Cemetery Junctionu.

     Cemetery Junction je raskrsnica u Reddingu u kojoj, barem prema pričama ljudi, se stvori tolika gužva da imate osjećaj da vrijeme stoji. Vjerovatno je to i razlog zašto su Gervais i Merchant izabrali baš taj naslov za film jer, baš kao što se tako čini ljudima koji su zapeli u saobraćajnoj gužvi na Cemetery Junctionu, tako se čini i mladićima koji su protagonisti ovog filma da je vrijeme stalo.

     Naime, godina je 1973., u Velikoj Britaniji je kriza, ali u Reddingu jedva da to iko primjećuje. Gotovo svi iz grada, barem oni iz dijela gdje se nalazi Cemetery Junction, rade u fabrici, baš kao i njihovi roditelji prije njih i njihovi prije njih. Zapravo, gotovo da se ništa ne dešava, osim što je prilično loš kraj za živjeti. Freddie (Cooke), Bruce (Hughes) i Paul/Snork (Doolan) su tri prijatelja u ranim dvadesetim kojima život prolazi u piću, zabavi i ševi, barem prvoj dvojici, dok napokon Freddieju ne pukne film i ne odluči uraditi nešto od svog života. Tu se priča počinje zakuhavati jer ono što on radi se ne sviđa Bruceu, a Paul je… Pa, Paul. Vidjet ćete na šta mislim. Njemu to i ne smeta nešto previše.

     Freddie se počinje kretati u posve drugom društvu gdje, igrom slučaja, ponovo sreće staru simpatiju i stari plamen se ponovo pali. Ona je ujedno i kćerka njegovog novog šefa i zaručnica tipa koji će zamijeniti njegovog šefa na tom mjestu, a trenutno obučava njega pa prema tome možete vidjeti u kakvu će se zbrku uvaliti.

      U Cemetery Junctionu ćete pronaći svega pomalo, priču o prijateljstvu, priču o odnosu sa ocem, ljubavnu priču, mnoštvo suptilnog humora uz poneku urnebesnu scenu, inteligentan dijalog. Što se tiče likova, Freddie želi otići iz fabrike, otići iz radničke klase jer ne želi završiti kao svoj otac. Ima svoje snove i planove koje želi ostvariti: oženiti se, imati porodicu, obići svijet, kupiti kuću i Rolls Roycea. Bruce mrzi svog oca iz potpuno pogrešnih razloga, stalno govori kako će otići, ali nema hrabrosti da konačno ode, ima kratak fitilj i bije se sa kim prije stigne te mu ne gine zatvor ukoliko se ne promijeni. Paul je… Paula morate vidjeti svojim očima jer ga je prilično teško opisati. Čovjek koji me strašno podsjeća na jednog mog prijatelja iz rane mladosti. Čovjek koji uvijek kaže pogrešnu stvar, nema sreće sa djevojkama, fura se da liči na Eltona Johna iz nekog čudnog razloga i ima najsmješniju tetovažu koju ćete vidjeti u svom životu. Naravno, sam ju je nacrtao, a u rangu je crteža nekog 6-godišnjaka.

   Cemetery Junction možda nije remek djelo, ali je zato jedan veoma simpatičan filmić kojeg ćete pregledati sa blagim osmijehom na licu, kojeg vjerovatno nećete skidati sve vrijeme gledanja filma. Razlog toj neodoljivoj simpatičnosti i šarmu jesu fino razrađeni likovi, svaki od njih ima svoje ciljeve, želje, osobine, te ćete vjerovatno pronaći sebe u nekom od njih, a siguran sam i neke ljude oko sebe. Drugi razlog jeste odlična podjela uloga i gluma aktera, što glavnih što sporednih koje predvodi, meni uvijek dragi, Ralph Fiennes te odličan soundtrack koji se sastoji od sjajne muzike ‘70-ih godina prošlog stoljeća te onaj neodoljivi retro, nostalgični izgled. Gervaisu i Merchantu svaka čast na ovako simpatičnom i opuštajućem filmu. Znači, topla preporuka za gledanje i opuštanje.