The Tree of Life (2011)

ŽANR: drama

REŽIJA: Terrence Malick

SCENARIO: Terrence Malick

ULOGE: Brad Pitt, Sean Penn, Jessica Chastain

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 139 minuta

     Kažu da umjetnici stvaraju najveća remek djela u situacijama najvećih životnih tragedija. Terrence Malick je svoju životnu tragediju ispričao u svom posljednjem filmu Drvo života (The Tree of Life, 2011.), koji se kuhao u njegovom umu gotovo 40 godina. Zapravo, rad na ovom filmu je počeo nakon završetka Nebeskih dana (Days of Heaven, 1978.), ali je onda iznenada nestao i pojavio se tek 20 godina poslije sa još jednim remek djelom, Tanka crvena linija (The Thin Red Line, 1998.). Čovjek je poznat kao veliki čudak nekih posebnih zahtjeva, a čak je poslao i posebna uputstva kino operaterima kako da puštaju Drvo života. Snimio je 5 filmova u 40 godina rada, pa ipak se smatra jednim od najvećih režisera čiji je genij neosporiv.

     Objasniti Drvo života i reći nešto o njemu je prilično teško, ali ću pokušati. Prije negoli počnem, da riješimo onu životnu tragediju kojom sam počeo ovaj tekst. Naime, riječ je o samoubistvu Malickovog brata, Larryja, koji se ubio 1968. pod silnim pritiskom zbog njegovog muzičkog studija. Vjerovatno se pitate zašto je to bitno. Vidjet ćete. Zatim, Malick potječe iz religiozne porodice, završio je vjersku školu, a poslije je diplomirao filozofiju i predavao na MIT-u.

     Drvo života je poseban na više načina, prije svega nema konkretne priče, a i ono malo priče koja postoji je ispričana na sasvim nelinearan način koji će mnoge odbiti od gledanja, Malick se puno više oslanja na vizuelni događaj i film priča više slikama negoli dijalogom. Film predstavlja metafizičku diskusiju o životu, smrti, postanku, nestanku, Bogu, religiji, evoluciji, stvaranju. Mislim da ne postoji drugi režiser koji bi mogao napraviti ovakav film i izvući se sa tim, ali Malick to čini nevjerovatno lahko.

     Malick sve ovo priča kroz porodicu O'Brien, oca, majku i sina Jacka. Iako postoji još jedan brat, Jack je taj koji je u centru priče. Porodica O'Brien živi u 50-im godinama prošlog stoljeća u gradiću Waco, u Texasu, koji je, slučajno ili namjerno, Malickov rodni grad. Brad Pitt glumi strogog oca, g. O'Briena, a Jessica Chastain, pokornu majku, gđu O'Brien. Malick im namjerno ne daje imena, djeca ih zovu otac i majka, a svi ostali g. i gđa O'Brien, jer tako i očekujete od porodica iz 50-ih godina. G. O'Brien je strog otac, koji mnogo polaže na disciplinu, i vrši pritisak na djecu, a majka to sve posmatra i smatra normalnim jer “tako to treba”. Lična tragedija pogađa porodicu O'Brien i to donekle mijenja g. O'Briena, ali to utječe na odnos njega i njegovog sina Jacka.

     Možda vam se čini da je ovo priča filma, ali pomiješajte sve ovo dodajte u ovo slike rađanja jedne planete, evoluciju, kraj planete, susret sa svojim mrtvima i jedno evanđenje po Malicku, pa ćete otprilike imati neku viziju onoga što je Malick smislio i uradio. Većina ljudi, čak i oni koje vole Malicka, će biti zbunjenim onim što su pogledali ili ga neće ni pogledati do kraja. Ostalima će se svidjeti. Sredine nema. Moglo bi se i reći da će svako individualno shvatiti ovaj film, ali na kraju ovo ostaje Malickovo pričanje nečega što ga tišti tolike godine i njegovo mišljenje o svim stvarima koje sam već naveo. Ukoliko ste za nešto eksperimentalno i volite takve filmove, onda odvojite vremena i pogledajte ga. Meni definitivno jedan od najboljih filmova 2011., ako ne i najbolji, što pokazuju i 3 nominacije za Oscara, ali bojim se da će i ove godine Malick ostati praznih ruku kao i 1999. kada je imao 7 nominacija, a ostao je bez ijednog zlatnog kipića, što je sasvim nepravedno, posebno što znamo da je te godine nagradu za najbolji film odnio Zaljubljeni Shakespeare (Shakespeare in Love, 1998.), simpa film, ali toliko simpa da dobije 7 Oscara? Teško.

Texas Killing Fields (2011)

ŽANR: triler/drama

REŽIJA:  Ami Canaan Mann

SCENARIO: Don Ferrarone

ULOGE:  Sam Worthington, Jeffrey Dean Morgan, Jessica Chastain, Chloë Grace Moretz

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 105 minuta

     Tresla se gora, rodio se miš. To su riječi koje bi najjednostavnije mogle opisati ovaj tzv. triler jer smo, obzirom na medijsko silovanje i promovisanje, trebali dobiti nasljednika Fincherovog kultnog Sedam (Se7en, 1995.), a dobili smo samo nedorečeni bućkuriš. Žali Bože para bačenih na produkciju ovoga.

     Temeljen na istinitom slučaju neriješenih ubistava ovaj film nam ne donosi ama baš ništa iole zanimljivo. Već od samog početka imate osjećaj da ste bačeni usred radnje i taj osjećaj ćete imati do samog kraja jer ćete usput pokušavati skontati šta, ko, gdje. Scenario je šupalj da ne može šupljiji biti, likovi isprazni i nerazrađeni, gluma onako, jedino ih mala Chloë vadi. Klasična rutina loš policajac-dobar policajac, gdje dobri policajac u jednom trenutku puca i dolazi na sami rub prelaska u lošeg policajca, ali mu onda loši policajac održi bukvicu kako to ne valja. Režiserka nam, već na samom početku, skoro da servira ubice na tanjiru tako da ne morate ni gledati film jer ćete ubice skontati u prvih 15 minuta filma, što se nikako ne trebalo desiti u ovakvom filmu. Ami se, prije negoli se bacila na rad na ovom filmu, trebala posavjetovati sa tatom Michaelom da li bi ga trebala raditi, a i on je mogao naći bolji projekat za svoju kćerku koji bi joj trebao otvoriti vrata Hollywooda i konačno joj pokrenuti karijeru.

     Navodno je ovaj film trebao raditi Danny Boyle, ali je napustio projekat “jer je previše mračan da bi se ikada snimio” po njegovim riječima. Poznavajući Boyleov rad i njegov evropski mentalitet, pitam se da li je on čitao isti scenario koji je snimljen i nama podvaljen kao film? Ako mene pitate, zaobiđite ga u širokom luku i pare za kino karte potrošite na nešto zanimljivije ili, ako ga baš toliko želite gledati, iznajmite u videoteci. Manje ćete para potrošiti. A, da. Umalo da zaboravim. Film se takmičio na 68. Venecijanskom filmskom festivalu. Ako su zaista spali na to da im se ovakvi filmovi nalaze u takmičarskom programu, onda neka komotno stave ključ u bravu.

 

The Debt (2011)

ŽANR: drama/triler

REŽIJA:  John Madden

SCENARIO: Matthew Vaughn, Jane Goldman, Peter Straughan

ULOGE:  Helen Mirren, Sam Worthington, Marton Csokas, Ciarán Hinds, Tom Wilkinson, Jessica Chastain, Jesper Christensen

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 113 minuta

     Da Hollywoodu ponestaje ideja to već odavno znamo i već dugo vremena oni tragaju po kinematografijama drugih zemalja ne bi li pronašli nešto što bi se moglo svidjeti njihovoj publici kojoj čitanje titlova predstavlja pravi problem, a o stranom jeziku da ne govorimo. Tako je došao red i na izraelsku kinematografiju i na njihov film HaHov AKA The Debt iz 2007.

     Nisam gledao original pa ne mogu govoriti da li je ovaj remake suvišan i nepotreban poput mnogih drugih koje su uradili, ali mogu reći da sam prijatno iznenađen ovim uratkom starog engleskog lisca, Johna Maddena, inače nominovanog za Oscara 1998. za Shakespeare in Love. 

     Odlična glumačka postava na čelu sa veteranima Tomom Wilkinsonom, Helen Mirren i Ciaránom Hindsom pojačana mladim glumačkim imenima poput Sama Worthingtona, Martona Csokasa i Jessice Chastain (zapamtite ovo ime jer je djevojka zvijezda u usponu) pod Maddenovom režiserskom palicom su nam donijeli jedan veoma dobar triler kakvog odavno nije bilo u ponudi.

     Priča se vrti oko tri mlada Mossadova agenta, ljudi koji su podojeni mržnjom prema nacistima i čija su sjećanja na rat još uvijek svježa uprkos tome što je prošlo 20 godina od završetka rata, koji 1965. dobiju zadatak da uhvate i privedu pravdi Dietera Vogela, poznatog i kao Hirurg iz Birkenaua, nacističkog ratnog zločinca koji radi kao ginekolog u Istočnom Berlinu. 

    Nakon što ga uhvate i njihov plan o njegovom prebacivanju u Zapadni Berlin propadne, počinje psihološko mučenje, dok u stanu čekaju i smišljaju novi plan, čuvaju Vogela na smjenu koji ih veoma mudro traži najslabiju kariku konstantno ih vrijeđajući i ponižavajući. Na kraju mu to ipak polazi za rukom i on uspjeva pobjeći, ali ga Rachel, agentica Mossada, kojoj je to prvi zadatak na terenu, upuca prije negoli se uspije spasiti.

     Više od 30 godina poslije, tajna koja je rođena te noći prijeti da će se otkriti nakon što jedan pacijent u bolnici u Kijevu kaže da je on Hirurg iz Birkenaua. Rachel, ista ona kojoj je Vogel pobjegao, prethodno je unakazivši, je jedina osoba koja to može spriječiti.

     Ne vjerujem da bi ovaj film bio ovako dobar da ga se dočepao neki veliki studio, kojima se očigledno nije svidjela ova priča, što je vrlo dobro jer smo ovako dobili vrlo dobar triler sa odličnom i uvjerljivom glumom, majstorski ispričan i jedina zamjerka ide kraju koji je mogao biti i bolji, ali u moru dosadnih, kvazitrilera, ovaj film dođe kao uživanje pa mu se može oprostiti na tome.