Pour Elle AKA Anything for Her (2008)

ŽANR: drama/triler

REŽIJA: Fred Cavayé

SCENARIO: Fred Cavayé, Guillaume Lemans

ULOGE: Vincent Lindon, Diane Kruger, Lancelot Roch, Olivier Marchal, Hammou Graïa

ZEMLJA: Francuska

TRAJANJE: 96 minuta

     Jeste li se ikada zapitali dokle ste spremni ići za voljenu osobu? Da li ste spremni odreći se svega i vjerovati u njenu nevinost iako niko drugi ne vjeruje? Da li biste se suprostavili zakonu kako biste tu voljenu osobu izvukli iz zatvora? Fred Cavayé i Guillaume Lemans su se zamislili nad tom idejom: šta ako suprugu običnog čovjeka osude za ubistvo i ona nevina završi u zatvoru? Ljudi sjeli i napisali scenario, a Fred Cavayé napravio svoj režiserski debi filmom Za nju (Pour Elle AKA Anything for her, 2008.) i odnio brojne pohvale za svoj rad. Što jest, jest. Čovjek je napravio odličan triler koji vas drži napetim od početka do kraja.

     Vincent Lindon glumi školskog profesora Juliena Auclera, čiju suprugu Lisu (Kruger) jednog jutra iznenada odvodi policija i hapsi za ubistvo njene šefice. Tri godine poslije, Lisa je u zatvoru, osuđena za zločin koji nije počinila, a Julien odgaja njihovog sina i pati za svojom suprugom, sanja o tome da je ponovo drži u svom naručju, na slodobi, skupa sa njihovim sinom. Njihov sin Oscar (Roch) ne želi da priča sa majkom što ona ne može podnijeti i odluči izvršiti samoubistvo. Naime, Lisa je dijabetičar i odbija uzeti inzulin jer ne želi gledati sina nesretnog svaki put kada dođe njoj u posjetu. Za Juliena je to kap koja je prelila čašu i on odlučuje poduzeti nešto što prije. Posjećuje Henrija Pasqueta (Marchal), čovjeka koji je napisao knjigu o svojih 7 bijegova iz zatvora te od njega, na prevaru, izvlači informacije kako pobjeći iz zatvora. Tu počinje njegovo planiranje za Lisin bijeg iz zatvora i njihov bijeg u inostranstvo. Njegov brat saznaje za njegov plan i pokušava ga odvratiti od toga, ali Julien je neumoljiv. On ide do kraja bez obzira na sve. Situacija se iskomplikuje nakon što Julien sazna da će Lisa biti prebačena u drugi zatvor za tri dana. Tada se film ubacuje u veću brzinu i vrtoglavo ide ka završnici.

     Lindon, meni do sada nepoznat, je odradio fenomenalan posao čovjeka koji pati za ljubavlju svog života. Obični čovjek, školski profesor, koji ne bira sredstva za izvlačenje svoje supruge iz zatvora i ne libi se ni ubistva. Diana Kruger kao njegova supruga, iako nije imala previše prostora da se razmaše, je također pružila odličan performans. Što se tiče Cavayéa i njegove režije, za prvi film odlično. Zna čovjek napraviti triler koji nema dosadnih trenutaka, ne skreće sa teme i drži nas prikovane za ekran. Scenario je također dobar, ne daje nam sve servirano na kašičicu već nas tjera da malo uključimo mozak, da malo nagađamo zašto su određene stvari u filmu takve kakve jesu uz jednu veliku zamjerku, već na samom početku film nam kaže da je Lisa zaista nevina što nam ne pruža nimalo sumnje u nju što se moglo uraditi i na kraju ili uraditi na neki drugi način. Ovdje prvenstveno mislim na odnosa Juliena i njegovog oca.

     Vjerovatno vam je cijeli film zazvučao poznato, a za možete zahvaliti Amerikancima i njihovim sveprisutnim remakeovima evropskih filma. U ovom slučaju se radi o Sljedeća tri dana (The Next Three Days, 2010.), u kojem glavne uloge tumače Russell Crowe i Elisabeth Banks pod režiserskom palicom Paula Haggisa, koji je zaslužan i za scenario. Razlika u priči između ova dva gotovo da i nema, moglo bi se reći da je u nekim stvarima kopiran do u kadar, ali glavne zamjerke se mogu naći u performansu glavnih glumaca koji su blijedi u odnosu na one iz originala i scenariju koji je proširen nekim zaista nepotrebnim stvarima onako kako to samo Amerikanci znaju, te imenu filma koji totalno ubija svaki smisao priče. Jedino što je bolje u američkom remakeu jeste to što nam Haggis tek na kraju daje potpunu istinu, a kroz cijeli film nam daje tu ideju da bi Lisa/Lara zaista mogla biti kriva te u nama sadi sjeme sumnje. Inače, remake je sasvim solidan triler gdje mi se ni pri prvom gledanju nisu svidjele ove stvari koje sam pobrojao, ali nakon što sam pogledao original zaista mogu reći da je original za nijansu bolji.

Renaissance (2006)

ŽANR: animirani/SF/akcija

REŽIJA: Christian Volckman

SCENARIO: Mathieu Delaporte, Alexandre de la Patellièr, Patrick Raynal, Jean-Bernard Pouy

ULOGE (ENGLESKA SINHRONIZACIJA): Daniel Craig, Catherine McCormack, Romola Garai, Jonathan Pryce, Sean Pertwee, Ian Holm

ZEMLJA: Francuska

TRAJANJE: 105 minuta

     Ja sam veliki fan SF filmova, posebno onih kojima je mjesto radnje planeta Zemlja u budućnosti, te mi je Istrebljivač (Blade Runner, 1982.) do dana današnjeg najbolji SF film svih vremena, a vjerovatno i najbolji film ikada kojeg sam pogledao bezbroj puta. Reći da je Renesansa u tom rangu bi bila previše smjela izjava, ali predstavlja zaista revolucionaran film, barem po načinu na koji je priča ispričana. Renesansa se kreće tim neonoir-SF fazonom i da je priča malo bolje definisana, vjerovatno bi spadala u vrh SF filmova. Nemojte me pogrešno shvatiti, i ovako ćete uživati dok je budete gledali, ukoliko želite probati nešto novo, ali priča na trenutke djeluje konfuzno i nedovoljno objašnjena, mada se razlog tome može tražiti u četvorici scenarista, što nikada nije dobar znak, ili možda u engleskoj verziji koju sam ja gledao.

     Cijeli film je snimljen u crno-bijeloj boji, bez ijedne druge boje, što me je na trenutak podsjetilo na Film Noir (2007.), veoma zanimljiv animirani film, koji je vjerovatno kopirao ovaj po pitanju vizuelnog stila, i njegovo snimanje je trajalo punih 6 godina.

     Pariz, 2054. Mlada naučnica Ilona (Garai), koja radi za kozmetičku korporaciju Avalon, je kidnapovana, a slučaj je dodijeljen detektivu Karasu (Craig). Veo misterije obavija nestanak mlade naučnice, a Karas se sve dublje i dublje ukopava u tajnu koja, ako se otkrije, može značiti pobjedu nad samom smrću. Da bi došli do te tajne, pojedinci ne prezaju ni od čega, pa čak ni od ubistva. Može se reći da je ovo priča koja postoji još od početka civilizacije, o ljudskoj težnji da pobijedi smrt i konačno postanu besmrtni. Ovo je moderni ep o Gilgamešu i njegovoj potrazi za besmrtnošću u kojoj naš glavni junak, baš poput Gilgameša, traži besmrtnost, ali umire da bi je zaštitio jer ako bi čovjek došao do tajne besmrtnosti, šta nas onda dijeli od Boga?

     Kao što već rekoh, da nema, na trenutke, konfuzne i nedovoljno objašnjene priče film bi zaista bio odličan vizuelni užitak, ali i ovako, ako zanemarite te nedostatke, ćete zasigurno uživati u njemu.

Cortex (2008)

ŽANR: triler

REŽIJA: Nicolas Boukhrief

SCENARIO: Nicolas Boukhrief, Frédérique Moreau

ULOGE: André Dussollier, Marthe Keller, Julien Boisselier, Chantal Neuwirth, Claude Perron, Pascal Elbé

ZEMLJA: Francuska

TRAJANJE: 105 minuta

      Nekada su Francuzi harali svojom kinematografijom koja je vremenom sišla sa prijestolja najjače evropske, a možda i svjetske, kinematografije. Nije bilo žanra u koji oni nisu ubacili svoj prepoznatljivi art pečat, a onda su počeli posrtati i okretati se više holivudskom stilu, za što je najveći krivac definitivno Luc Besson. Je li to dobro ili ne, procijenite sami. Da, dobijamo zabavne filmove iz Francuske, ali obično za puštanje mozga na pašu, koji u sebi nemaju nimalo onog starog art pečata. Cortex, četvrti film režisera Boukhriefa, pokušava ponovo vratiti taj stari šmek u francuski film, ali negdje usput gubi nit.

     Rijetko ko da je čuo za ovaj film jer nas Besson bombarduje svojim akcionim klonovima koji donose lovu, ali ako želite pogledati solidan triler potražite ga i pogledajte. Zanimljiva priča kakvu, barem ja, nisam dosad vidio ni u jednom filmu.

     Charles Boyer, kojeg maestralno glumi Dussolier, je penzionisani policijski inspektor koji boluje od Alzhemeirove bolesti i živi sa sinom i njegovom porodicom. U nekom trenutku sin ga odluči ostaviti u ustanovu koja je specijalizirana za neurološke degenerativne bolesti, jer boravak njegovog oca utječe na njegov brak, što možemo naslutiti iz njegovog skorog razvoda. Boyer, u srcu i umu još uvijek policajac, počinje istraživati nekoliko smrti koje se dešavaju u domu, ali to veoma teško ide jer je teško razabrati između stvarnosti i paranoje izazvane njegovom bolešću. Da li neko zaista ubija pacijente i da li je on umiješan u to?

     Boukhrief nam priča zanimljivu priču, ali na ne baš vješt način. Zanimljivo je urađeno da Boyer, s vremena na vrijeme, izgubi pamćenje na sve ostalo, čak i na nekoliko dana, i pratimo ga samo dok rješava svoj slučaj, ali Boukhrief kao da nije imao znanja kako priču učiniti zanimljivijom te se uprkos kratkom trajanju, na trenutke čini rastegnutom i nezanimljivom. Smatram da je glavni krivac tome scenario koji se još mogao doraditi i Boukhriefovo neiskustvo. Šteta zanimljive priče da ostane samo osrednji film kada je mogao biti jedan od najboljih trilera ikada snimljenih.