Fifty Dead Men Walking (2008)

ŽANR: triler/drama
REŽIJA: Kari Skogland
SCENARIO: Kari Skogland
ULOGE: Jim Sturgess, Ben Kingsley, Rose McGowan, Kevin Zegers
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Kanada
TRAJANJE: 117 min.

     Rasti na ulicama Belfasta 70-ih i 80-ih, zapravo rasti na ulicama gotovo svih većih gradova Evrope i nekim gradovima Bliskog i Dalekog Istoka, je bio pravi izazov. U to vrijeme su tim dijelovima svijeta harale terorističke organizacije koje su djelovale pod kojekakvim isprikama, uglavnom protiv nevinih ljudi, dižući u zrak šta prije stignu, ubijajući koga prije stignu. Danas tih organizacija nema, barem ne u tako izraženom militantnom obliku, već su se sve preorijentisale na neka mirnija rješenja kojima će doći do svog cilja. IRA, tačnije PIRA ili privremena irska revolucionarna armija, je bila jedna od takvih organizacija. Oni su se 70-ih, 80-ih i 90-ih borili za nezavisnost Sjeverne Irske i tjerali Britance iz nje nasiljem. U principu, nisu bili ništa do grupe fanatika i kriminalaca ispranih mozgova i željnih nasilja, kao i većina ostalih takvih grupa koje za svoju ideologiju imaju slobodu društva te isto to društvo dovode u stanje straha svojim postupcima.

     Srećom, uvijek postoje ljudi koji ne dijele iste nasilne stavove kao i članovi tih organizacija, a dolaze iz iste sredine. Nekada i njima bude dosta tog nasilja koje njihovi sunarodnjaci rade pa odluče poduzeti nešto povodom toga te krenu u sopstvenu borbu za svoj narod, onako kako oni misle da je ispravno, suprostavljajući se tim nasilnim elementima. Priče o tim rijetkim pojedincima rijetko kada ostanu ispričane iako su oni doslovno nosili glavu u torbi svakog dana jer raditi protiv svojih je značilo raditi sa neprijateljem. Ako vas otkriju vaši, mrtvi ste jer radite za neprijatelja. Ako pokušate otići svojim poslodavcima, naići ćete na zid šutnje jer ste za njih samo ime na papiru, stvar koja je poslužila svojoj svrsi i kao takvi im više niste potrebni.

     50 duša (Fifty Dead Men Walking, 2008.) je film koji se bavi jednim od takvih ljudi te nije riječ ni o kakvom hororu sa zombijima ma koliko na to njegov naziv upućivao. Riječ je o jednoj vrlo kvalitetnoj političkoj drami sa primjesama trilera te je inspirisan istoimenom knjigom Martina McGartlanda i Nicholasa Daviesa. Iako nije riječ o adaptaciji te knjige, redateljica i scenaristica Kari Skogland je odlučila ostaviti ime Martina McGartlanda za glavnog lika, a sam McGartland, čovjek koji je 80-ih zaista radio kao krtica za Britance u redovima PIRA-e, je isti film osudio kao čistu izmišljotinu koja u sebi ima vrlo malo istine i jedva da se drži njegove knjige. Njegove riječi na stranu, ali riječ je o jednom vrlo kvalitetnom filmu, a što se tiče njegove knjige, ko će nam potvrditi da je i ono što piše u njoj istina?

     Sam film 50 duša je priča o malom čovjeku koji se nađe usred nečeg velikog, možda prevelikog za njega, između dvije strane kojima ništa ne znači osim obične stvari. Privučen novcem, ali i željom da sredi PIRA-u zbog onoga što čine običnim ljudima, Martin McGartland odlučuje pomagati Britancima te svojim informacijama spašava živote otprilike 50 ljudi, odakle i naziv knjige/filma. Međutim, kako to obično biva u takvim situacijama, McGartland u jednom trenutku postaje žrtveno janje te mora pobjeći od svega, ostavljajući cijeli svoj život iza sebe jer je to jedini način na koji može spasiti sebe i one do kojih mu je stalo.

     Redateljica Kari Skogland se odlučila na neki kvazidokumentaristički pristup snimanju pa film ima taj dokumentaristički šmek što ovakvoj priči zaista vrlo dobro stoji, a Skoglandica dobro vlada situacijom i političkoj drami daje elemente trilera te sve to začini sa par akcionih scena i na kraju nam isporučuje jedan vrlo dobar film. Baš  kao što to Brownen Hughes čini sa svojim Standerom (2003.). Dodajte u sve to veoma dobru glumu mladog Jima Sturgessa, koji vam je možda poznatiji iz ljubavne drame Jedan dan (One Day, 2001.), te standardno dobro Bena Kingsleyja, u nešto drugačijem izdanju i dobit ćete jedan zaista vrlo dobar i kvalitetan film koji će vam se zasigurno svidjeti. Ukoliko vam se svidi ovaj onda vam toplo preporučujem još jedan iste tematike, a riječ je o španskom Vuku (El Lobo AKA Wolf, 2004.) sa odličnim Eduardom Noriegom u glavnoj ulozi.

 

Perfect Sense (2011)

ŽANR: drama/romansa/SF
REŽIJA: David Mackenzie
SCENARIO: Kim Fupz Aakeson
ULOGE: Eva Green, Ewan McGregor, Connie Nielsen, Stephen Dillane, Ewen Bremner, Denis Lawson
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Danska/Švedska/Irska
TRAJANJE: 92 minute

     Obožavam gledati neobične filmove. Neki bi ih nazvali čudnima, zapravo većina bi ih tako nazvala i nikada ih ne bi pogledala ili bi ih nakon gledanja popljuvali kao da su upravo pogledali najveći komad smeća koje se pojavilo na celuloidnoj traci. Kod takvih filmova sredine nema, ili vam se sviđaju ili ne. Znam šta ćete sada pomisliti. Ovaj levat se fura na neki arthouse, misli da sve zna i mrzi sve druge filmove i druge ljude smatra nižim bićima jer im se sviđaju ti drugi filmovi. I ne biste puno pogriješili. Šalim se, naravno Naprotiv, kad su filmovi u pitanju, gledam sve, bez obzira na žanr, godinu i zemlju porijekla. Pa tako imam svoje favorite u najvećim trashinama koji su se pojavili na filmskom platnu, od kojih mnogi bježe, zatim u besmislenim blockbusterima, a zalutam i u art vode. Mislim da je to odlika ne samo mene, već i svih ljubitelja filmova. Gledati filmove bez obzira na to kojeg su žanra, iz koje su godine, iz koje zemlje dolaze te ko u njima glumi. Kakve ovo veze ima sa ovim filmom i šta to ovaj lik trabunja? Ima, samo strpljenja. Da se malo vratim na početak i pojasnim pojam “neobičnog” filma.

     Meni je film neobičan kada vidim da ga redatelj radi nesputanih ruku, bez producenata nad glavom te svoju viziju radi onako kako je on to zamislio, a ne neki likovi u odijelu. Priznajem, takvi filmovi običnu ne donose neku zaradu, ali naiđu na određen krug štovatelja među ljudima. Obično se tu radi o nekoj sasvim običnoj priči, viđenoj i prožvakanoj bezbroj puta, ali je redatelj odradi na takav način da se neko vrijeme nakon gledanja filma ne možete misli o istom.

     Osjetila ljubavi (Perfect Sense, 2011.) je jedan od takvih filmova, a sve to zahvaljući ne samo njegovom redatelju, Davidu Mackenzieju već i lijepo napisanom scenariju i hemiji između dvoje glavnih glumaca, Eve Green i Ewana McGregora, kakva se rijetko vidi u filmovima. Osjetila ljubavi su film čiji je tagline: moderna ljubavna priča i zaista to jeste, ljubavna priča o dvoje usamljenih ljudi, svako na svoj način, u trenucima kada svijet nestaje.

     Susan (Green) je naučnica, žena čije je srce slomio bivši dečko, žena koja misli da nikada neće pronaći ljubav, žena koja ponekad mrzi djecu rođene sestre jer je podsjećaju na to da ih ona nikada neće moći imati. Michael (McGregor) je kuhar, ženskaroš, muškarac koji nikada nije okusio ljubav i ne zna kako je biti zaljubljen, on noći provodi sa ženama, svaku noć druga, i tjera ih iz stana prije zore pod isprikom da ne može spavati dok mu je neko u krevetu. Iako se čini da mu dani prolaze u zabavi, on je usamljen, prazan iznutra.

     Odjednom, u svijetu se pojavljuje bolest koja utječe na ljudsko osjetilo mirisa. Prvo dobijete napad neviđene tuge dok se prisjećate davno preminulih najdražih osoba, onoga šta su vam značili i plačete kao malo dijete. Ne možete se zaustaviti, a kada konačno prestanete i obrišete suze shvatite da više ne možete ništa mirisati. Isprva, svi misle da je riječ o nekoj nepoznatoj epidemiji i Susan radi u timu koji pokušava otkriti uzrok bolesti. I dok se bolesnici počinju gomilati iz dana u dan, pojavljuju se novi simptomi. Novi napadi emocija, nazovimo ih emocionalnim ispadima, pogađaju ljude i nakon svakog ostaju bez jednog osjetila, prvo osjetila okusa, zatim sluha i na kraju, vida.

     Usred svega toga, Michael i Susan započinju svoju ljubavnu priču. Isprva, ona je nepovjerljiva prema njemu, s razlogom, ne želi mu se otvoriti u potpunosti i ne pušta ga blizu sebe. On je pak zaintrigiran njenom pojavom i time što ga odbija dok druge padaju na njegov šarm. Konačno, izazov. Da li se to u njemu budi ljubav? Da li to znači biti zaljubljen? Naposlijetku, ona popušta. Možda je ipak pogriješila. Možda je on zaista drugačiji od drugih, onaj pravi, vitez na bijelom konju, čovjek koji će je prihvatiti onakvu kakva jeste, nepotpuna žena kakvom se ona smatra. Čovjek koji će zaliječiti njeno slomljeno srce. I dok svijet oko njih tone u sve napetijoj atmosferi užasa i propasti, dok se uspaničeni narod pokušava izboriti sa onim što im se dešava, oni uživaju u ljubavi, uživaju jedno u drugom, naslađuju se tijelom onog drugog. Provode dane vodeći ljubav, igraju se kao zaljubljeni šiparci u kadi, idu na koncerte. Zaljubljeni su. On više ne može spavati sam u krevetu. Konačno je nestala praznina u njemu. Na njenom licu sada je konačno osmijeh. Sretna je. Ali, da li njihova ljubav može opstati u tom umirućem svijetu? U toj pošasti koja ih je zadesila.

     David Mackenzie ovu priču zaista priča na neobičan način, poput pravog znalca, uz neke neobične kadrove i scene. Doduše, može mu se zamjeriti što malo previše pretjeruje sa voiceoverom i naglašavanjem toga da je smisao svega ljubav. To možemo i sami shvatiti iz filma pa i nema baš neke potrebe za tim. Inače, vrlo dobro barata sa njihovom ljubavnom pričom i tom pozadinskom apokaliptičnom pričom. Ni u jednom trenutku on ne forsira previše tu apokaliptičnu priču već je koristi kao oruđe za pripovjedanje njihove priča te kroz nju tka njihovu sudbinu. Prisutne su tu scene praznih, opustošenih ulica i scene panike među ljudima i sve su dobro odrađene te u nama stvaraju neki blagi oblik depresije, ali Susanin i Michaelov odnos je taj koji je u prvom planu i Mackenzie to ne zaboravlja.

     Ono što film zaista izdiže iznad ostalih romantičnih drama jeste hemija između Eve Greena i Ewana McGregora, što sam već spomenuo. Uz tu hemiju i njihovu briljantnu glumu zaista nemate osjećaj da gledate film već da gledate pravu životnu dramu koja vam se odigrava pred očima. Ne treba zaboraviti i odlično napisan dijalog koji samo još više doprinosi toj izgradnji njihovog odnosa te fantastični, tmurni soundtrack koji fantastično stoji cijeloj atmosferi filma.

     Sreća naša pa se Amerikanci nisu dočepali ovog scenarija jer bismo vjerovatno dobili ispranu romantičnu komediju sa Kate Hudson u ulozi Susan ili možda Rachel McAdams, a u ulozi Michaela bi imali Zaca Efrona ili Gerarda Butlera gdje bi oni kroz svoju ljubav pronašli lijek za tu pošasti i tako spasili cijeli svijet te se na kraju vjenčali na morskoj litici. Sačuvaj nas Bože i američkog remakea, ali čisto sumnjam da će se isti i dogoditi. Na trenutke će vas možda podsjetiti na odličnu Soderberghovu Zarazu (Contagion, 2011.), ali koliko joj je sličan toliko se i razlikuje od iste. Mogao bih napisati još ponešto o ovom filmu, ali ću se zaustaviti jer ne znam gdje ću stati. Ovaj film ćete ili voljeti ili mrziti, ali ravnodušni ostati nećete, to vam obećavam.

Black Gold (2011)

ŽANR: drama
REŽIJA: Jean-Jacques Annaud
SCENARIO: Jean-Jacques Annaud, Alain Godard, Menno Meyjes prema romanu South of the Heart: a novel of modern Arabia Hansa Ruescha
ULOGE: Tahar Rahim, Mark Strong, Antonio Banderas, Freida Pinto, Riz Ahmed, Corey Johnson, Liya Kebede
ZEMLJA: Francuska/Italija/Tunis/Katar
TRAJANJE: 130 minuta

     Nedjelja. Vjerovatno najdosadniji i najtmurniji dan za sve pa čak i kada je napolju vedro, a sunce nemilosrdno prži na +40 u hladu. Sutra je ponedjeljak, dan za posao i školu. Obavili ste pripreme za sutrašnji dan i lagano je došlo poslijepodne, a vi se želite malo opustiti i odmoriti i na barem na neko vrijeme odagnati misli od obaveza koje vas čekaju. Vrijeme je za neki lagani film za nedjeljno poslijepodne. Kako je to kolega Deckard spomenuo u jednom od svojih članaka, filmovi za nedjeljno poslijepodne moraju ispunjavati određene norme da bi se uopće svrstali u tu kategoriju. Znači, moraju biti pitki, lagani, zabavni, red zabave, red avanture, red akcije i red humora, bez previše nasilja, barem onog nepotrebnog. Nekada su se radili puno bolji filmovi za nedjeljno poslijepodne dok se u posljednjih 20-ak godina rijetko pojavi neki koji spada u tu kategoriju. Doduše, televizijske kuće sa ovih prostora znaju reprizirati neke stare klasike pa nam zagrijati dušu time, ali eto ponekad nas i moderna kinematografija iznenadi.

     Crno zlato (Black Gold, 2011.) je epska drama o stvaranju modernog arapskog društva i načinom na koji je urađen vam pruža veoma ugodnih 2 sata i koju minutu više zabave te će vas na trenutke podsjetiti na stare klasike kao što je Lawrencea od Arabije (Lawrence of Arabia, 1962.).  Nemojte me pogrešno shvatiti pa pomisliti da Crno zlato stavljam u isti rang sa gorespomenutim filmom jer klasik je ipak klasik, a i traje skoro 90 minuta više što će reći da je Jean-Jacques Annaud imao više vremena na raspolaganju i možda veći budžet sigurno bi dobili dostojnog nasljednika tih pustinjskih epskih drama, ali vjerujte mi na riječ da ćete i ovako dobiti jedan veoma pitak film.

      Ovaj film zapravo predstavlja adaptaciju romana Južno od srca: roman od modernoj Arabiji (South of the Heart: a novel of modern Arabia) Švicarca Hansa Ruescha koji je izašao još davne 1957., a glavnu riječ je vodio francuski producent arapskog porijekla Tarak Ben Ammar, koji u svom opusu ima prilično teškog smeća, ali mu se zalomi i ponešto dobro. Ulogu jednog od scenarista i redatelja je data poznatom francuskom redatelju Jean-Jacquesu Annaudu, koji je za razliku od Ben Ammara, puno uspješniji u filmskom svijetu pa se može pohvaliti filmovima kao što su Potraga za vatrom (Le Guerre du feu AKA Quest for Fire, 1981.), Ime ruže (The Name of the Rose, 1986.), Sedam godina na Tibetu (Seven Years in Tibet, 1997.) te Neprijatelj pred vratima (Enemy at the Gates, 2001.). Za glavnu ulogu je izabran mladi Francuz Tahar Rahim, koji se proslavio ulogom u hvaljenom i višestruko nagrađivanom Proroku (Un prophète AKA A Prophet, 2009.), inače odličnom filmu. Kao ispomoć ima dva stara lisca, Marka Stronga u ulozi njegovog oca, čovjek koji može i najveće smeće izvući iz ponora svojom pojavom i glumom te Antonio Banderas. Inače, nijednom od njih dvojice ovo nije prvi put da glume Arape. Za ljepotu je zadužena prelijepa Freida Pinto, koja samom svojom pojavom oduzima dah muškoj publici, a siguran sam da ni žene ne mogu ostati ravnodušne.

     Životi svih njih su isprepleteni igrom sudbine. Naime, sultan Amar (Strong) je poražen u jednoj bitki od strane emira Nesiba (Banderas) te kao poraženi i kao garanciju da više neće polaziti u rat mora predati svoja dva sina Nesibu, da ih ovaj čuva i odgaja kao svoje skupa sa svojim sinom i kćerkom (Pinto). Drugi uslov je da se dio zemlje, poznat kao Žuti pojas, ne dodijeli nijednom od njih dvojice i da ga nijedan ne može koristiti za svoje potrebe. Inače, Nesib je čovjek koji žudi za bogatstvom, što radi lične koristi, što radi dobrobiti naroda kojem želi obezbijediti ono što Zapad ima već stoljećima. Amar je totalna suprotnost njemu, konzervativan čovjek, okrenut vjeri i okružen gomilom vjerskih fanatika koji Kur'an tumače onako kako njima odgovara te samom ovom karakterizacijom možete vidjeti i trenutne dvije struje koje vladaju u arapskom svijetu, pristalice Zapada i njegove neprijatelje. Godine prolaze u najboljem redu, ali onda dolaze Amerikanci koji pronalaze naftu baš u tom Žutom pojasu, te Nesib, zaslijepljen novcem i mogućnošću unaprijeđenja svoje nacije, krši dogovor te ulazi u Žuti pojas i gradi naftne bušotine. Naravno, to dovodi do rata, preispitivanja odanosti, ljubavne priče, i na kraju, do rađanja junaka iz čovjeka u kojem to niko nije vidio.

     Film svi hvale kako je ostao dosljedan knjizi. Ne znam jer istu nisam čitao, ali da je bilo mjesta za doradu, ruku na srce, jeste. Je li to zanemarivo? Jeste, ali bi se time samo malo više produbio film. Imate vrlo dobru glumu svih aktera, posebno Marka Stronga koji naprosto krade svaku scenu u kojoj se pojavi, a ni Tahar Rahim mu ne ostaje dužan svojom ulogom naivnog, smotanog princa Aude. Imate romansu, imate akciju, imate suptilnog humora. Šta vam više treba od jednog laganog filma za nedjeljno poslijepodne? Za svakoga ponešto.

     Moram priznati da je bilo prilično hrabro snimiti film o rađanju moderne arapske nacije u današnje vrijeme kada vlada ta napeta atmosfera u svijetu između Istoka i Zapada i sve veće islamofobije, a ne toliko suptilna poruka koja se nalazi u filmu je samo dodatno pogoršala stvar te se ona ocjena koju možete vidjeti na precijenjenom filmskom portalu imbd.com i uspjeh filma u mnogome zavise od toga kakvog je mišljenja onaj koji gleda film. Ako mene lično pitate, zaboravite na politiku, religiju i ostala čuda koja nas nepotrebno opterećuju i pogledajte film sa užitkom i opustite se. Ako se film ne bavi time, zašto se onda morate vi?

The Vow (2012)

ŽANR: drama/romansa

REŽIJA: Michael Sucsy

SCENARIO: Abby Kohn, Marc Silverstein, Michael Sucsy, Jason Katims

ULOGE: Rachel McAdams, Channing Tatum, Sam Neill, Scott Speedman, Jessica Lange, Jessica McNamee

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 104 minute

      Nema više onih romantičnih drama koje smo svi gledali prije i puštali suzu tu i tamo. Većina tih neuništivih klasika, koji odolijevaju vremenu, su gledali i naši dede i nane, tate i mame, a onda je red došao i na nas. U današnje vrijeme kvalitetne romantične drame su rijetke poput kakve ugrožene vrste, a Hollywood ih se sjeti svakog Valentinova kada nas medijski siluju sa reklamom za iste, u paketu sa nekom romantičnom komedijom, pa da možemo otići u kino sa dragim nam osobama i malo se nasmijati i pustiti koju suzu. Obično uz takve romantične komedije umremo od dosade, a ni romantične drame ne prođu ništa bolje. Da stvar bude gora, ti filmovi ispune svoj cilj, svrhu njihovog postojanja, a to je zarađivanje 3-4 puta više novca nego im je bio budžet. Na pamet mi pada tzv. romantična komedija Valentinovo (Valentine's Day, 2010.), koju nikada nisam morao pogledati u svom životu i opet ne bih ništa propustio, ali eto, pogledah je i bespovratno ostadoh bez dva sata svog života.

     Ove godine na Valentinovo Hollywood nam je servirao Zavjet ljubavi (The Vow, 2012.) gdje su angažovali dva glumca koji su se već ranije okušali u sladunjavim adaptacijama djela Nicholasa Sparksa, McAdamsica u Bilježnici (The Notebook, 2004.), a Tatum u Sve što želim to si ti (Dear John, 2010.). Dodajte na to i to da su na plakatu jasno naglasili da je film inspirisan istinitom pričom i dobit ćete srceparajući film za ove i buduće generacije. Na papiru. U stvarnosti je priča nešto drugačija.

     Nemojte me pogrešno shvatiti pa pomisliti da sam neki hejter koji mrzi romantične filmove. Naprotiv, obožavam sjesti sa dragom i pogledati finu romantičnu dramu, ali kad nešto ne ide, ne ide. U slučaju Zavjeta ljubavi, kao što već rekoh, na papiru je sve izgledalo odlično, slatka McAdamsica za muškarce, zgodni Tatum za žene, inspirisano istinitim događajem, Sam Neill i Jessica Lange, stari glumački lisci i neko ko zaista zna glumiti podrška mladim kolegama. Gdje je onda zapelo? Krenut ćemo od 4 osobe koje potpisuju scenario. Već sam to ponovio bezbroj puta, ali više od 2 čovjeka na scenariju nikada ne izađe na dobro. Druga stvar je neiskusni redatelj, a treća su glumci tj. njihova izvedba. Rachel McAdams, kao i u svakom drugom filmu, pokušava sve odigrati na svoj osmijeh. Mislim, ima djevojka lijep osmijeh i slatkica je, ali malo iritira kada svaku svoju ulogu pokušavaš odigrati na istu kartu. Chaningu Tatumu drama nije jača strana pa svaki pokušaj glumljenja u dramatičnim trenucima ne izgleda baš najbolje, ali se barem trudi. Tu se opet vraćam na redatelja koji je mogao izvući stvar da je samo znao uraditi svoj posao. Doduše, ovo je film namijenjen za zgrtanje love, što je na kraju i postao jer je na svoj budžet od 30 miliona dolara zaradio više od 180 miliona pa stoga i ne čudi ta nedovoljna zainteresovanost i rutinska odrada posla.

     Inače, priča nije ništa posebno niti originalno iako je bazirana na istinitom događaju, tj. priči o Kim i Krickittu Carpenter, ali je imala potencijala da ima ono “nešto”. Leo (Tatum) i Paige (McAdams) su mladi bračni par koji doživi saobraćajnu nesreću, a nakon nesreće Paige gubi pamćenje i uopće se ne sjeća supruga, njihove veze i braka. Zapravo, njeno pamćenje se završava negdje sa njenim Pravnim fakultetom. Tu se u priču umiješaju njeni roditelji koji je pokušavaju vratiti kući i tu dobijamo onu klasičnu priču bogata djevojka-siromašni dečko. Ostatak filma Leo pokušava povratiti ljubav i pamćenje svoje supruge te je želi natjerati da se ponovo zaljubi u njega.

     Ukratko, još jedan generični holivudski film koji je snimljen samo da bi se izmuzla lova od raje na račun Dana zaljubljenih, kojeg možete pogledati, ali ne očekujte ništa spektakularno. Jednostavno mi ništa nije uvjerljivo u filmu niti me je povuklo da osjetim nešto više. Vjerovatno ga se neću ni sjećati nakon desetak dana. Šteta, a imao je potencijala i trebao je biti bolji, ali nažalost nije.