John Carter (2012)

ŽANR: akcija/avantura/fantazija

REŽIJA:  Andrew Stanton

SCENARIO: Andrew Stanton, Mark Andrews, Michael Chabon po romanu A Princess of Mars Edgara Ricea Burroughsa

ULOGE: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Samantha Morton, Mark Strong, Ciarán Hinds, Dominic West, James Purefoy, Willem Dafoe, Polly Walker

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 132 minute

     Da Hollywood odavno seže za literarnim predlošcima u potrazi za pričom koju će pretočiti sa riječi na filmsko platno je odavno poznato i obično se takvi projekti uveliko najavljuju prije negoli se počnu snimati, a onda se javnost još dodatno siluje najavama u postprodukcijskoj fazi kratko vrijeme prije pojavljivanja tog filma u kinima. Obično takvi filmovi i propadnu, što na kino blagajnama, što kod kritike. To se može posmatrati recipročno, što je veći marketing, to je manji uspjeh filma. Zašto je to tako zaista je teško reći. Po meni su u većini slučajeva krivi scenaristi koji obično iskasape literarni predložak, da li po svom ili nahođenju producenata, ko će ga znati, ali je tako. Nekada su krivi i redatelji, koji su opet, obično neki neiskusni likovi kojima je to tek prvi, eventualno drugi film.

     Da John Carter (2012.) nije uspio produkt nije tajna. Kritičari su ga većinom nabili na kolac, a ni publika mu nije previše naklonjena obzirom da još nije zaradio ni budžet koji je uložen u njega što je za studio poput Disneyja strašno. Koga okriviti za taj neuspjeh u ovom slučaju? Teško se odlučiti da budem iskren, ali najveća krivica pada na pleća scenarista, a onda i redatelja.

     Zašto, pitate se. Jednostavno. John Carter je zapravo adaptacija prvog u nizu od 11 romana o Barsoomu tj. Marsu, koji su izašli iz pera slavnog Edgara Ricea Burroughsa kojeg će mnogi prepoznati po Tarzanu. Samim tim to scenaristima daje i više nego dovoljno mogućnosti i prilika da se razmašu tom bogatom historijom i dadnu nam bogatu priču prepunu uzbuđenja i avanture. Da li su to iskoristili? Ne bih rekao. Moram priznati da nisam čitao Burroughsove romane, ali ako je čovjek napisao 11 romana u tom svijetu onda se imalo više nego dovoljno materijala za napisati nešto bolje od onoga što nam je ponuđeno.

     Što se tiče redatelja, Andrewa Stantona, ovo mu je prvi igrani film dok je dosad za Pixar uradio Život buba (A Bug's Life, 1998.), Potraga za Nemom (Finding Nemo, 2003.) i WALL-E (2008.). Da li je on bio pravi izbor za redatelja ovog filma? Teško. Prvi izbor je bio Robert Rodriguez 2005., a onda je poslije njega došao Kerry Conran, čovjek koji je u svojoj karijeri snimio samo jedan film, zabavni Gospodar neba i svijet sutrašnjice (Sky Captain and the World of Tomorrow, 2004.), a onda je i on zamijenjen Jonom Favreauom, koji je također otišao da bi nam donio ništa bolji Kauboji i vanzemaljci (Cowboys & Aliens, 2011.). Nakon duže pauze, doveden je Stanton. On jeste stvorio zanimljiv svijet, ali da li zbog neiskustva rada na igranom filmu ili zbog scenarija, ne zna držati ritam filma što mu i jeste najveća mana. Malo dosade, bogda akcije, bogda humora, period dosade, bogda slabašne akcije, period dosade potpomognut glupim dijalozima. To je otprilike neki ritam filma. Taman kada se trznete i uživite u film on vas vrati nazad u stolicu.

     Glumačka ekipa kao iz snova, većinom Britanci, sa jedne strane imamo Jamesa Purefoya, Ciarána Hindsa i Polly Walker iz HBO-ovog Rima (Rome, 2005.-2007.), onda imamo Dominica Westa također iz HBO-ove Žice (The Wire, 2002.-2008.), zatim su tu Taylor Kitsch i Lynn Collins iz X-Men Početak: Wolverine (X-Men Origins: Wolverine, 2009.), pa onda Mark Strong, Willem Dafoe, Samantha Morton, a većina njih stoji neiskorišteno. Osim Kitscha i Collinsice jedva da se iko drugi pojavljuje što je prava sramota.

     Ne mislim da sam previše kritičan prema ovom filmu, ali od ovakvih filmova ne očekujem ništa previše, samo čistu zabavu i avanturu. Nažalost, bojim se da film podbacuje i u jednom i u drugom. Nemojte me pogrešno shvatiti, ima tu i jednog i drugog, ali jednostavno to nije fino uklopljeno da bi bilo kako treba. Čak je i Conan Barbarin (Conan The Barbarian, 2011.), po kojem ja mogu pljuvati koliko god hoću sa gledišta obožavatelja lika mišićavog barbarina, puno zanimljiviji jer mu radnja teče, nema previše smaranja i sve je podređeno avanturi. Ovako John Carter ostaje jedan od onih filmova koje možete, a i ne morate pogledati jer nećete previše izgubiti negledanjem istih. Sudeći prema izrazima lica ljudi koji su sa mnom napustili kino salu, rekao bih da i oni dijele moje mišljenje.

Gedo senki AKA Tales from Earthsea (2006)

ŽANR: animacija/avantura/fantazija

REŽIJA: Gorō Miyazaki

SCENARIO: Gorō Miyazaki, Keiko Niwa prema romanima o Zemljomorju Ursule K. Le Guin

ULOGE: Bunta Sugawara (Timothy Dalton u engleskoj verziji), Junichi Okada (Matt Levin u engleskoj verziji), Aoi Teshima (Blaire Restaneo u engleskoj verziji), Yuko Tanaka (Willem Dafoe u engleskoj verziji)

ZEMLJA: Japan

TRAJANJE: 115 minuta

     Svi ozbiljniji zaljubljenici u animaciju sa sigurnošću znaju ko je Hayao Miyazaki te šta predstavlja Studio Ghibli. Slobodno možemo reći da je Hayao Miyazaki Walt Disney istoka, a da je njegov Studio Ghibli sa svojom produkcijom ono što je na zapadu Disneyjev studio. Naravno, crtići studija Ghibli se razlikuju u mnogo čemu od Disneyjevih crtića i po meni su puno bolji od ovih novokomponovanih crtića koje nam plasiraju Pixar i kompanija. Nemojte me pogrešno shvatiti, većinom su to dobri crtići, ali jednostavno nemaju onu magiju koju imaju Ghiblijevi crtići. Previše je dobrih crtića koji su nam došli iz studija Ghibli da ih je teško sve nabrojati, ali ću reći da je meni lično najdraži Princeza Mononoke (Mononoke-hime AKA Princess Mononoke, 1997.) koji mogu uvijek pogledati i koji će uvijek izazvati neku sjetu u meni.

     Ideja da Studio Ghibli adaptira djela Ursule K. Le Guin o njenom Zemljomorju je potekla još 80-ih godina prošlog stoljeća od samog Hayaa, ali je autorica glatko odbila sve prijedloge. Nakon što je pogledala neke od njegovih radova, ipak se odlučila dozvoliti Hayau da adaptira njena djela, ali je on u tom trenutku bio na drugom projektu, a druge glavešine studija su posao reditelja prepustile njegovom sinu i nasljedniku, Gori Miyazakiju što je ujedno bio i njegov rediteljski debi. Navodno se Hayao pobunio protiv toga i nije pričao sa sinom neko vrijeme jer je smatrao da nije dovoljno vješt za jednu takvu adaptaciju, što je po meni ispalo sasvim opravdano.

     Priče iz Zemljomorja su možda i najslabiji uradak koji je izašao iz Studija Ghibli od njegova nastanka jer, iako ima određenu dozu te njihove magije, prije svega mislim na njihovu prepoznatljivu animaciju i stil crtanja, crtić posustaje na nekim drugim poljima. Prije svega mislim na priču i scenario. Nisam čitao knjige Ursule K. Le Guin i od njenog rada sam čitao samo jednu priču te nisam ostao previše zapanjen istom i ne mogu suditi o ostatku njenog opusa, ali njeni mnogobrojni fanovi su zgroženi nad Goroovom adaptacijom Zemljomorja. Naime, crtić pozajmljuje likove, imena i događaje iz čak četiri knjige, a najviše se oslanja na 3. i 4. knjigu serijala, ali je navodno sve to toliko ispreturano skoro do neprepoznavanja. Sama Ursula je rekla da je oduševljena animacijom i crtežom, ali da priča jednostavno previše odudara od njenih knjiga. Kao što rekoh, osim te jedne priče koju sam pročitao nemam pojma o Zemljomorju, ali gledajući crtić nisam mogao da ne primjetim koliko je scenario podbacio na određenim stvarima. Cijeli crtić nam priča baca djeliće neke misterije koja se nadvija nad Zemljomorjem, dok Arren nakon ubistva svog oca, kralja, bježi i upoznaje Geda, Vrhovnog čarobnjaka. Ritam crtića nije ujednačen, priča je neizbalansirana, osakaćena. Iako nisam čitao romane, iz onoga što nam je Goro prikazao se naslućuje velika historija i pozadina, ali toga jednostavno nema.

     Što se muzike i glasovne glume tiče, samo pohvale. Zaista vrhunski urađeno, ali drugo nisam ni očekivao. Animacija i crtež su također prelijepi, kao što sam već rekao, ali je priča ta koja prilično škodi filmu. Da se Goro barem držao jedne knjige, siguran sam da bi to puno bolje ispalo, ali je zagrizao prevelik zalogaj misleći da će moći stopiti više knjiga u jedan dvosatni crtić i da će se to svima svidjeti, od fanova serijala do onih koji se prvi put upoznaju sa njim. I treba mu zamjeriti to što je prilično promijenio neke stvari u odnosu na knjige prema riječima same autorice, ali i fanova. Šta bi bilo da je Peter Jackson odlučio od trilogije o Gospodaru prstenova napraviti jedan dvosatni film? Vjerovatno ne bi doživio sljedeći dan, ali shvatate šta hoću reći. Neke stvari se jednostavno ne trebaju i ne smiju drastično mijenjati.

     Crtić se može pogledati, ali bih vam radije preporučio da pogledate neki drugi crtić iz Studija Ghibli ako nikada niste gledali njihov rad pa se onda nekada vratite ovome. Ukoliko ste, pak, ljubitelj Ghiblijevih filmova znajte da im je ovo najvjerovatnije najlošiji uradak, ali obzirom da je ovo Goroov rediteljski debi oprostit ćemo mu, jer kako narod kaže: “Prvi se mačići u vodu bacaju.” Nadajmo se da će mu ovaj drugi film Sa Makova brda (Kokuriko-zaka kara AKA From Up on Poppy Hill, 2011.) biti bolji te da će se pokazati kao dostojan nasljednik svog oca, velikog Hayaa Miyazakija. A što se tiče Ursule K. Le Guin ipak bi trebala biti zadovoljna ovim uratkom jer sudeći prema onome što fanovi njenih knjiga pričaju o drugim adaptacijama ova ispade najbolja.

The Three Musketeers (2011)

ŽANR: avantura/akcija

REŽIJA: Paul W. S. Anderson

SCENARIO: Andrew Davies, Alex Litvak prema romanu Tri musketira Alexandra Dumasa

ULOGE: Logan Lerman, Milla Jovovich, Matthew Macfadyen, Ray Stevenson, Luke Evans, Mads Mikkelsen, James Corden, Juno Temple, Orlando Bloom, Christoph Waltz, Gabriella Wilde

ZEMLJA: SAD/Njemačka/Francuska/Velika Britanija

TRAJANJE: 110 minuta

     Razumijem ja da se nove adaptacije starijih književnih djela moraju doraditi i predstaviti današnjoj publici, zaista shvatam. Nisam neki pretjeran fan toga, ali eto, kad se već mora onda neka bude tako. Ne ispadne to uvijek nakaradno, mada se obično ode daleko od književnog predloška, kao recimo u slučaju trilogije o Jasonu Bourneu. Odlična akciona trilogija po još boljim romanima, ali filmovi osim naslova i imena likova, te nekih stvari u prvom dijelu, nemaju ama baš nikakvih dodirnih tačaka sa knjigama, ali to pije vode jer kao zasebna cjelina, ne gledajući knjige, su zaista odlični. E sad da se vratimo na Tri musketira Paula W.S. Andersona.

     Da budem iskren nisu mi se gledali niti sam ih namjeravao gledati još otkako sam pogledao trailer za letećim brodovima i rotirajućim topovima, ali eto, nešto me prevari i pogledah. Ja sam čovjek koji je pogledao većinu adaptacija i ekranizacija Tri musketira, barem one najbolje, i sve su imale svoje mane i vrline, ali ova je zaista bila nepotrebna ljudskom rodu.

     Rekoh već da razumijem te nove adaptacije u cilju prilagođavanja novoj publici, ali ovaj film, pa čak i ako pređem preko letećih brodova i rotirajućih topova i Buckinghama sa njegovom frizurom i Miledi koja se u slobodno vrijeme bavi bungie jumpingom i one odvratne Andersonove režije i, sada već tradiocionalnih, usporenih sekvenci, a preko svega ovoga je zaista teško prijeći, film mi ostavlja gorak okus u ustima jer u njemu nema apsolutno ništa što me podsjeća na stare, dobre Dumasine Musketire. Od one originalne priče su ostali samo fragmenti i jedva da se nazire od siline gluposti koju su scenaristi ubacili u scenarij, a Anderson to začinio svojom “ingenioznom” režijom. Nijedan od glumaca koji glume originalna tri musketira ne dolazi do izražaja i jedino je, donekle, D'Artagnanu kojeg glumi mladi Lerman dat nešto veći prostor, ali ni on ne može Bog zna šta pokazati jer se priča više bavi Buckinghamom i francuskim kraljem koji su iskarikirani od granica zaglupljivanja. Lerman mi inače ne leži u ovoj ulozi, kao kakvo dijete, i bojim se da nije uspio ispuniti cipele koje su mu ostavili njegovi prethodnici koji su se izredali u ulozi D'Artagnana. Šteta i dva fenomenalna glumca kao što su Mikkelsen i Waltz čiji likovi su zaista neiskorišteni, posebno Waltzov kardinal koji je mogao biti možda najjači negativac od njegovog Lande iz Nemilosrdnih gadova (Inglourious Basterds, 2009.), ali čovjeku su ruke bile vezane. Zašto jednu takvu glumačku genijalnost sputavati? Dajte mu odriješene ruke i neka nam predstavi kardinala onako kako to on hoće. Scenarij je prilično… plitak, da ne kažem glup, bez nekih jačih onelinera, kojih je trebalo i moralo biti, ali takav je i cijeli film pa mu se to ne može zamjeriti previše.

     Ljudi pljuju Uwe Bolla kao lošeg redatelja i njegove filmove svrstavaju u najgore filmove ikada snimljene, pljuju i po Michaelu Bayu, ali da li je neko pogledao u rad Paula W.S. Andersona? Jedini film koji je snimio, a da valja jeste Na rubu horizonta (Event Horizon, 1997.), meni lično jedan od najboljih SF horora. Ostali filmovi su mu gledljivi, ništa fensi, ali gledljivi, osim ovog posljednjeg zla, Resident Evil: Afterlife (2010.) kojeg, skupa sa ovim Musketirima, treba izbrisati kao da nikada nisu postojali. Da nesreća bude veća Anderson ne odustaje od kasapljenja Resident Evil serijala pa nam ove godine donosi i peti dio, Retribution, a sudeći po kraju Musketira ne gine nam nastavak. Neka nam je veliki Manitu na pomoći. Kad samo pomislim da je Orlando Bloom odustao od Pirata da bi snimio ovo [udarac po čelu]…

     Da zaključimo sa ovim Musketirima, iz onoga što se može vidjeti, jasno je da je film namijenjen mlađoj publici, da ne kažem djeci, ekranizacija klasičnog remek djela koja nema veze sa zdravim razumom dovedena na granicu zaglupljivanja. Nemojte da se neko uvrijedi ovom izjavom jer mi zaista nije namjera vrijeđati nikoga, ali film je napravljen za takvu publiku i to nam jasno daje do znanja jer sve u njemu ukazuje na to, počev od toga da u filmu nemate niti jedne psovke ili ružne riječi pa do ostalog. Loše, loše, loše čak i ako zanemarim određene stvari koje sam spomenuo ranije.

Hugo (2011)

ŽANR: avantura/drama/porodični

REŽIJA: Martin Scorsese

SCENARIO: John Logan po romanu Invention of Hugo Cabret Briana Selznicka

ULOGE: Ben Kingsley, Sacha Baron Cohen, Richard Griffiths, Frances de la Tour, Asa Butterfield, Chloë Grace Moretz, Ray Winstone, Emily Mortimer, Jude Law, Christopher Lee

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 126 minuta

     Prošle godine su nam došla dva odlična filma koji su radnjom smješteni u Pariz, prvi je Allenov Ponoć u Parizu (Midnight in Paris, 2011.), možda i ponajbolji Allenov film u posljednjih 10 godina, ako ne i više, a drugi je Hugo (2011.) legendarnog Martina Scorsesea. Oba filma su takmičari u ovogodišnjoj dodjeli za nagradu Američke filmske akademije, Ponoć sa 4, a Hugo sa 11. Bit će to izuzetno žestoka trka posebno kad se uzmu u obzir i ostali takmičari, meni lično su oba filma dobra, ali mi je Allenova Ponoć ipak draži, ali da mi kažemo nešto više o Hugi.

     Prije svega, baš kao što je Allen odao počast starim umjetnicima i Parizu ‘20-ih godina prošlog stoljeća tako i Scorsese odaje počast nijemom filmu i jednom od pionira filma, Georgesu Mélièsu. E sad, Allen je to uradio onako iz duše, pa sjeo i napisao scenario, dok se Scorsese poslužio dječijom ilustrovanom knjigom Briana Selznicka , ali se ne može reći da Scorsese u ovaj film nije uložio svoje srce i dušu. Naprotiv, iako je radio po adaptiranom scenariju Johna Logana, ovo je Scorseseov film od glave do pete. Sad se sigurno pitate što Scorseseov film, koji to njegov film nije njegov? E sad, jedan od najvećih razloga zašto je Scorsese jedan od najvećih živućih redatelja i zašto se održao tolike godine u Hollywoodu, a toliki mnogi su pali jeste taj što je već davno rekao: “Ja snimim dva-tri filma za studio i producente, a onda snimim jedan za sebe.” Dobro, možda je u posljednjih 20 godina ipak zaradio nekog kredita kod holivudskih producenata pa će mu dati pare da snimi nešto iako je to poteklo iz njegove glave, ali ovaj je definitivno snimio za svoj ćejf. Zašto? Zato što u današnje vrijeme kada nekome spomenete film iz 1999. kažu vam da niste normalni, a kamoli da spomenete tamo neki Put na Mjesec (A Trip to the Moon) iz 1902. ili Nemoguće putovanje (An Impossible Voyage) iz 1904. i zbog toga Scorseseu skidam kapu do poda jer je trebalo imati, izvinjavam se na izrazu, muda snimiti ovako nešto.

     Hugo (Butterfield) je siroče koje živi na pariskoj željezničkoj stanici i navija satova, a usput radi na popravci automata, jedinoj stvari koja mu je preostala od pokojnog oca. On misli da će mu taj automat prenijeti neku poruku od oca. U filmu ćete susreti još i Isabelle (Moretz), djevojčicu koja pomaže Hugi da popravi automat i otkrije njegovu tajnu, zatim inspektora stanice (Cohen), nemilosrdnog čovjeka koji progoni Hugu i sve druge siročiće koje hvata po stanici, zatim Mélièsa (Kingsley) i njegovu suprugu Jeanne (McCrory) te Judea Lawa i Raya Winstonea u ulogama Hugovog oca i strica.

     Hugo je zaista jedan prelijep i magičan film i mislim da nije bilo boljeg čovjeka od Scorsesea da ga uradi, prije svega jer je on jedan veliki filmofil i obožavatelj filma, posebno evropskoga. Knjigu nisam čitao pa ne mogu komentarisati da li se i koliko se film razlikuje od nje, ali sam pročitao da je Selznick veliki obožavatelj nijemog filma i samog Mélièsa te je stoga i napisao knjigu, koja je pak bazirana na pravom Mélièsovom životu tj. sve ono što vidite u filmu, a tiče se samog Mélièsa i njegovog života je zaista istinito i tako se dogodilo. Glumci su zaista dali sve od sebe, ali su djeca ta koja su naprosto digla ovaj film na veći nivo. I Butterfield i Moretz su odradili zaista maestralan posao i nadam se da neće završiti kao većina dječijih filmskih zvijezda, u spirali droge, alkohola i zaborava

     Doduše, da budem iskren, jedna stvar mi je zasmetala, a siguran sam da će i mnogim drugima, a to je svrstavanje ovog filma u dječiji i porodični. Mislim, stoji to, u neku ruku on jeste dječija avantura i jeste za cijelu porodicu, ali kao što već rekoh, koliko odraslih, a kamoli djece zna za nijeme filmove, a da ne pričamo o Georgesu Mélièsu i njegovom opusu. S te tačke će mnogima zasmetati i smatrat će ga dosadnim, ali nije. Dobro, Allenova Ponoć mi je zanimljivija, ali i Hugo je zaista jedan odličan film, hommage staroj eri filma i njegovim pionirima i ako mu date priliku zasigurno će vam se svidjeti pa makar ne znali ništa o toj eri kinematografije jer će vas njegova magija držati prikovanima za stolicu do kraja. Martin Scorsese nam je još jednom pokazao da je pravi majstor pričanja priče.