Get the Gringo AKA How I Spent My Summer Vacation (2012)

ŽANR: akcija
REŽIJA: Adrian Grunberg
SCENARIO: Mel Gibson, Stacy Perskie, Adrian Grunberg
ULOGE: Mel Gibson, Peter Stormare, Bob Gunton, Kevin Hernandez
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 95 min.

     80-ih godina prošlog stoljeća jedna od zlatnih krava Hollywooda je bez sumnje bio Mel Gibson. Hoćete da film dobro prođe, napišite pristojan scenarij, ubacite pristojnog redatelja, dodajte u sve to Mela Gibsona i imate zaradu. Još od prvog gledanja Pobješnjelog Maxa (Mad Max, 1979.), Gibson mi je bio i ostao jedan od omiljenih glumaca, a vjerujem i većini nas koji su odrasli 80-ih. Međutim, početkom 21. stoljeća, nešto je puklo u Gibsonu, imao je čovjek razloge, kao i svi mi, napravio je par loš poteza, sa vrha Hollywooda pao na samo dno, a onda se odlučio vratiti glumi i pokušati vratiti tamo gdje mu je i mjesto. 2010. snima osrednji Na rubu tame (Edge of Darkness, 2010.), 2011. snima Da:bar (The Beaver, 2011.), hvaljenu dramu, genijalnu po riječima mnogih. Lično nisam gledao mada namjeravam, ali vjerujem ljudima koji su gledali.

     Međutim, Gibson se tek u trećem filmu vraća u onom svom starom, svim dobro poznatom, izdanju. Naime, Uhvati Gringa (Get the Gringo, 2012.) je, kako to kolega Marin reče u svojoj recenziji koju možete pročitati ovdje, je Gibsonov film, 100 %. Ne samo da Gibson glumi u filmu, već je i jedan od scenarista filma, a njegova produkcijska kuća, Icon Productions, ga je producirala. Šta je rezultat svega ovoga? Jedan odličan film, hommage svim prethodnim Gibsonovim likovima, onima koje smo svi voljeli. Sam Gibsonov lik, kojem se pravo ime nigdje ne spominje, je mješavina Martina Riggsa iz serijala Smrtonosno oružje (Lethal Weapon), Maca iz Zore očajnika (Tequila Sunrise, 1988.) i Portera iz Vraćanja duga (Payback, 1999.). On je cinični pametnjaković, prepun sarkazma, mudri, ostarjeli pljačkaš, koji je vidio sve i zna sve. Nažalost, nakon jedne pljačke sudbina ga odvede u meksički zatvor, koji liči na sve osim na zatvor te više predstavlja grad u malom, nešto kao Carandiru (2003.), gdje upoznaje dječaka kojeg vremenom zavoli jer ga podsjeća na njega iz nekih davnih vremena, a dječak ujedno predstavlja i njegovu kartu za izlazak iz zatvora zbog svoje posebnosti.

     Film je prilično mračan, baš u Gibsonovom stilu, te podsjeća na Vraćanje duga po tom pitanju. Za to je najzaslužniji Adrian Grunberg, čovjek kojem je ovo prvi film na kojem radi kao glavni redatelj. Ali je do sada radio kao pomoćni redatelj na mnoštvu filmova od kojih ćemo izdvojiti samo neke kao što su Putevi droge (Traffic, 2000.), Tjelesna straža (Man on Fire, 2004.), Apocalypto (2006.) te već spomenuti Na rubu tame. Već po navedenim naslovima možete vidjeti na kakav ćete stil naići, otprilike. Grunberg zna šta Gibson želi i kako to želi pa tako i radi, ali ipak je čovjek učio od majstora zanata kao što su Steven Soderbergh, Tony Scott te sam Gibson. Scena nasilja nema previše, ali kada ih ima, onda su baš onako majstorski urađene, nimalo vanilla style. Za to možemo zahvaliti Gibsonu jer mu niko nije sjedio nad glavom i govorio šta smije, a šta ne smije ubaciti u film pa tako imamo scenu mučenja žene, dijete koje samo sebe bode te puši kao furuna te još par scena kakve nećete naći u drugim filmovima.

     Sam scenarij je prilično pitak, jednostavan, nenapadan, bez nekog naprezanja mozga. Likovi, barem oni glavni, su fino razrađeni, oni sporedni imaju sasvim dovoljno mesa na sebi da ne budu samo papirne lutke na ekranu, imate sasvim dovoljno akcije, malo romanse i dok se okrenete, film je već završio. Gibson svoju ulogu majstorski odrađuje, ali mu ni mali Kevin Hernandez ne ostaje dužan, koji je odličan u svojoj ulozi posebnog dječaka. Iako imaju male uloge, oni su genijalni u njima, te im iste stoje kao da su stvoreni za njih, a to su Bob Gunton i Peter Stormare, mada, da budemo iskreni, to i jesu njihove uobičajene uloge Ima i nešto neobično, što se ne vidi svaki dan u filmovima, a to je da ulogu majke igra jedna sasvim normalna žena, a ne neka holivudska ljepotica te to filmu daje još malo autentičnosti.

     Uhvati Gringa zaista predstavlja jedno osvježenje u žanru i pravi povratak Mela Gibsona njegovim korijenima te vam ga toplo preporučujem jer ćete dobiti jednu odličnu zabavu za sat i pol. Ujedno se i nadam da je ovo samo početak Grunbergove i Gibsonove saradnje te ne bih imao ništa protiv da nam uruče još koji ovakav film. Uostalom, kako da vam se ne svidi film koji počinje scenom potjere kroz pustinju, uz Gibsonovu naraciju te dva klovna pljačkaša u autu koji bježe od policije.

This Means War (2012)

ŽANR: akcija/komedija/romansa
REŽIJA: McG
SCENARIO: Timothy Dowling, Simon Kinberg
ULOGE: Reese Witherspoon, Chris Pine, Tom Hardy, Til Schweiger, Angela Bassett
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 97 min./104 min. Unrated verzija

     Zapleti skoro svih rom-komova (popularna skraćenica za romantična komedija) su vrlo jednostavni i po pravilu su gotovo identični te se vode onom starom: dečko/djevojka upozna djevojku/dečka, dečko/djevojka se zaljubi u djevojku/dečka, počne veza, nešto se desi, oni se raziđu da bi na kraju shvatili da ne mogu jedno bez drugog i da sebi znače sve na svijetu i dobijemo bijelo vjenčanje na litici iznad mora uz pjev dječijeg hora i puštanje golubica i tako to na tu temu. Meni lično takvi zapleti, ako ih možemo tako nazvat, ne smetaju, i samo je stvar redatelja i glumaca na koji će to način izvesti te popraviti ili pogoršati situaciju.

     Neka najbolji pobijedi (This Means War, 2012.) je varijacija na temu. Naime, u standarni rom-kom je ubačen i špijunsko-akcioni element te se tako zadovoljavaju potrebe i žena koje pate za romantikom te muškaraca koji opet pate za akcijom, je li. Kako to sve skupa šljaka? Po internetu ćete pronaći brojne kritike, zapravo gotovo svi su jednoglasni u tome, da je ovaj film loš. Loš? Ne toliko. Dobar? Ne baš. Zlatna sredina. Zapravo, dobijete baš ono što i očekujete od ovakvog filma.

     Što se tiče priče već iz samog postera i naslova možete zaključiti šta je pisac htio da kaže. FDR (Pine) i Tuck (Hardy) su dvojica CIA-inih agenata koji igrom slučaja upoznaju Lauren (Whiterspoon), Tuck preko agencije za upoznavanje, a FDR u videoteci nakon njenog sastanka sa Tuckom. Tuck je onako povučeni romantičar, koji iza sebe ima već jedan propali brak i dijete, a FDR je ženskaroš koji mijenja žene češće nego čarape. Obzirom da se Lauren obojica svide, a oni to saznaju, oni se počinju nadmetati ko će prije osvojiti djevojku koristeći resurse CIA-e pod isprikom da rade na slučaju Heinrich. Heinrich (Schweiger) je inače ubačen kao pozadinska priča koja će imati utjecaja na daljnju priču te pomoći u rješavanju dileme kome će pripasti djevojka.

     Za režiju je bio zadužen McG, čovjek koji se ne može pohvaliti bogzna kakvim filmovima. Ovo mu je tek peti film, a prije toga je radio Charliejeve Anđele (Charlie's Angels, 2000.), Charlijeve Anđele 2: Punom brzinom (Charlie's Angels: Full Throttle, 2003.) te sportsku dramu Mi smo Marshall (We Are Marshall, 2006.) i totalno nepotrebnog Terminatora: Spasenje (Terminator Salvation, 2009.). Prije nego je počeo raditi na filmovima, radio je muzičke spotove, pa već otprilike možete znati kakav vas stil režije očekuje. Mada,  jedan je Michael Bay Znači, brza, pomalo konfuzna režija kad je akcija u pitanju, ništa posebno. Glumci su svoj posao odradili skroz solidno s tim da se umjesto Reese mogla ubaciti i neka druga ženska (ne Kate Hudson i Rachel McAdams) jer ih u Hollywoodu itekako ima. Nekako mi nema smisla da se dva lafa toliko makljaju oko nje. Pine i Hardy, šta reći za njih osim da bi mogli napraviti neku dobru buddy cop komediju. Imaju sasvim dobar odnos mada, ruku na srce, ovakav film Hardyju nije trebao u repertoaru jer je on glumac velikog kalibra, ali pošto svaki velikan ima barem jedan film u svom repertoaru, a volio bi da ga nema, onda mu se može oprostiti. Doduše, nekako mi ne liči na povučenog romantičara i oca koji pati za sinom uz imidž koji gaji u filmu. Mogli su to malo bolje odraditi, ali šta je tu je. Cijeli film je podređen jednoj laganoj zabavi i treba ga gledati kao takvog i nikako drugačije.

     Neka bolji pobijedi niti je originalan niti je nešto novo, ali takvo nešto ne možemo ni očekivati od Hollywooda. Gledao sam i puno bolje, ali i puno lošije rom-komove, a ovaj itekako može proći u odnosu na one loše kakve nam znaju servirati. Meni je žao što se Schweiger, meni inače pravo drag lik, ne pojavljuje malo više, ali Bože moj. Ukratko, film koji ćete pogledati, zabaviti se, isključiti ga i vjerovatno ga zaboraviti do sutra, ali mislim da njegovi tvorci i nisu imali nešto više na umu kada su ga snimali.

The Avengers (2012)

ŽANR: akcija/SF
REŽIJA: Joss Whedon
SCENARIO: Joss Whedon
ULOGE: Robert Downey, Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Clark Gregg, Cobie Smulders, Stellan Skarsgård, Samuel L. Jackson
ZEMLJA: SAD
TRAJANJE: 143 minute

     Dugo vremena je trebalo Marvelu da se pokrene i počne sam finansirati filmove bazirane po svojim stripovima jer kako kaže ona stara: ako želiš nešto uraditi kako treba, uradi to sam. Ruku na srce, nisu svi filmovi rađeni po Marvelovim stripovima loši. Ima tu vrlo dobrih filmova, ali kad su loši, onda su zaista loši. Prosto ti bude žao potencijala koji su imali. Tamo negdje 2005. godine Marvel je odlučio sam finansirati svoje filmove i stvoriti tzv. Marvelov filmski univerzum, pandan njihovom stripovskom univerzumu gdje se skoro svi superheroji susreću i bore jedni s drugima. 2008. nam dođe zabavni Iron Man u režiji Jona Favreaua, koji nam pokaza da je ipak najbolje kad su svi kreativni konci u tvojim tj. Marvelovim rukama. Za Iron Manom uslijedi serija uspješnih filmova: Nevjerovatni Hulk (The Incredible Hulk, 2008.), Iron Man 2 (2010.), Thor (2011.), Kapetan Amerika: Prvi Osvetnik (Captain America: The First Avenger, 2011.). Kako bi taj Marvelov filmski univerzum bio potpun tako je i svaki film na kraju davao nagovještaj onoga šta nas čeka u novom filmu, a svi oni skupa zapravo predstavljaju uvod u Marvelovu zlatnu koku poznatu i kao Osvetnici (The Avengers, 2012.).

     Obzirom da su Osvetnici predstavljali krunu rada nečega što su gradili prethodne 4 godine te su ujedno i prvi film u kojem se stara banda okuplja zajedno na jednom mjestu, Marvelovci su odlučili igrati na sigurno i angažovati Jossa Whedona na mjestu redatelja te su mu ujedno dali i da preradi prvobitnu verziju scenarija koju je napisao Zak Penn.

     Zašto kažem da su Marvelovci igrali na sigurno sa Jossom Whedonom? Joss Whedon je čovjek koji je u Hollywoodu poznat kao jedan od vodećih doktora za scenario, a to su vam oni likovi koje studio unajmi da im prepravi scenario nabrzinu bez ubacivanja njegovog imena u film. On je radio i na stripu, pišući upravo za Marvel te je veliki fan stripa. Da ne spominjem njegove radove na TV-u koji i dan-danas, imaju vojsku obožavatelja. Ukratko, Joss Whedon je zaista bio prava osoba za Osvetnike jer koga drugog staviti na čelo ovakvog projekta ako ne čovjeka koji je poznat kao veliki maher u svom poslu i veliki obožavatelj stripova. Na kraju je rezultat na kino blagajnama pokazao da je to zaista bio pun pogodak jer je na svoj budžet od 220 miliona, film zaradio preko milijardu dolara, a još uvijek se prikazuje u kinima.

     Ukoliko ste gledali prethodno spomenute filmove iz Marvelovog filmskog univerzuma (zar postoji neko ko nije), onda ste vjerovatno stekli neki pojam o onome šta vas čeka u Osvetnicima. Sama priča Osvetnika je zapravo prerada priče strip serijala Ultimates, koji su opet podmlađivanje starih Osvetnika, uz izbacivanje nekih likova u korist drugih. Ukoliko niste čitali spomenuti strip, a gledali ste crtić Ultimativni Osvetnici (Ultimate Avengers, 2006.) onda će vam priča biti poznata. Naime, vanzemaljska rasa poznata po imenu Chitauri želi proći kroz portal u naš svijet i zauzeti ga, ali im ovdje u tome pomaže Loki, Thorov brat. Generalu Furyju ne preostaje ništa drugo do sastavljanja tima od super heroja koji bi pokušao spriječiti vanzemaljsku invaziju, ali da li će uspjeti u tome jer kako sastaviti tim od ljudi koji imaju poteškoća i razmirica između sebe.

     Tu se Joss Whedon drži iste formule kao u stripu i gore pomenutom crtiću. Osvetnici su grupa pojedinaca koji svaki bolje funkcioniše kada su sami jer im njihov ego ne dopušta da rade u grupi (Iron Man i Thor) ili su pak navikli raditi sa profesionalcima (Kapetan Amerika), ali se onda dešava nešto zbog čega će se konačno smiriti i početi raditi skupa. Da budem iskren, kad sam čuo da će Whedon preuzeti redateljsku palicu i nisam bio previše ushićen jer ipak nema toliko redateljskog iskustva, a posebno ne za ovakav spektakl, ali sam navijao za njega kao scenaristu. Na kraju se ispostavi da sam tek malo pogriješio u tome. Naime, Whedon je napisao odličan scenario, uz tek pokoju zamjerku, te je pružio i vrlo dobro režiju, mada uz ponešto nepotrebnih scena.

     Svi glumci koje ste mogli gledati u originalnim filmovima, uz izuzetak Edwarda Nortona kojeg je zamijenio Mark Ruffalo u ulozi dr. Bannera/Hulka, su tu i svi su na vrhuncu zadatka, onakvi kakve ste ih i zapamtili, s tim da je Ruffalo pravo osvježenje na tom polju i da hemija između njega i Downey Jr.-a jednostavno pokreće film i najveći dio humora dolazi upravo od njih dvojice, a posebno od Downeyja i njegovih dobacivanja tipa Reindeer Games, Point Break i Legolas.

     Mnogi govore da je ovaj film dosad najbolji film o superherojima koji nam je došao. Ne bih se složio sa tim, ali da je dobar, dobar je. Već od samog početka vidite da ćete imati posla sa dosta akcije i zabave, ali da je predug, jeste. Stvari su mogle biti bolje da se film malo skresao što je teško jer valja ubaciti tolike superheroje u film i ne produžiti ga, ali se mogao skresati na nekim scenama i ne bi ništa izgubio na kvaliteti već bi vjerovatno i dobio. Ponekad ćete osjetiti da su neki superheroji zapostavljeni, ali već sam rekao da je teško strpati tolike likove u jedan film i ne zapostaviti nekoga pa ipak Whedon vješto barata sa tim da ćete to teško primjetiti. Zapravo, jedan prosječan gledatelj filma koji ode u kino samo da bi se zabavio na 2 sata to vjerovatno neće ni primjetiti, ali zakeralo poput mene hoće jer ne bih ja bio ja kada ne bih našao manu nečemu Jedna zamjerka ide i na tzv. 3D koji apsolutno nema nekog posebnog efekta na film te samo smeta gledanju. Slobodno ga pogledajte u 2D-u i uštedite sebi novac na karti.

     Šta reći za kraj osim, ponesite veliku porciju kokica i sokove, zavalite se u svojoj stolici, pustite mozak na pašu i uživajte.

Outpost: Black Sun (2012)

ŽANR: akcija/horor
REŽIJA:  Steve Barker
SCENARIO: Rae Brunton, Steve Barker
ULOGE: Catherine Steadman, Richard Coyle, Ali Craig, Daniel Caltagirone
ZEMLJA: Velika Britanija
TRAJANJE: 101 minuta

     Ne znam za vas, ali ja sam veliki fan zombija. Podnijet ću zombije u bilo kakvoj kombinaciji, a ako su usto zombiji i nacisti tu mojoj sreći nema kraja. Prije par godina, tačnije 2008. iz Velike Britanije nam je došao mali horor gdje su ljudi ubacili baš tu kombinaciju, a riječ je naravno o Predstraži (Outpost, 2008.), koji dođe tiho i uđe u legendu te sad ima status koji naginje ka kultnom. Ne prođe dugo i ista ekipa koja je radila na njemu najavi i drugi dio, a prije nego je drugi dio i vidio svjetlo dana najaviše i treći dio koji bi trebao biti prequel. Bit ću iskren pa reći da ne vjerujem previše u silovanje određenog filma i stvaranje franšize od istog jer obično to toliko zastrani sa puta koji je utabao njihov prethodnik da je to skoro pa negledljivo. Ovako na prvu mi na pamet pada serijal Slagalica strave, koja se do svog, trenutno posljednjeg dijela numero 7, svela na smijuriju u kojoj se ne zna ko pije, a ko plaća i čija je tetka ubica.

     Naravno, to ne mora uvijek biti takav slučaj. Sjetimo se samo tmurnog i klaustrofobičnog Osmog putnika (Alien, 1979.) Ridleyja Scotta i njegovog nastavka kojeg nam je 7 godina poslije servirao James Cameron pod nazivom Osmi putnik 2 (Aliens, 1986.). Cameron je okrenuo serijal naglavačke i od klaustrofobičnih brodskih hodnika i tmurne atmosfere serijal pretvorio u čistokrvnu SF akciju sa primjesama horora. Da li je to bilo loše? Nipošto, jer smo dobili jedan odličan nastavak kojeg mnogi svrstavaju u vrh najboljih filmskih nastavaka.

     Zašto sad odjednom spominjem Camerona i njegovog Osmog putnika 2 kad je tema Predstraža: Crno sunce (2012)? Strpljenja, sve će doći na svoje Šalim se, naravno. Naime, Predstraža iz 2008. je bila nalik Scottovom Osmom putniku, prilično tmurna i klaustrofobična, gdje se gotovo cijeli film odigravao u zaboravljenom nacističkom bunkeru da bi se pred sami kraj pretvorio u nešto življu akciju, ali mu se atmosfera ne može osporiti iako je imao mizeran budžet. Za drugi dio ekipa se odlučila na malo radikalniji potez te serijal usmjeriti u nekom drugom pravcu, ali je ključno pitanje da li su u tome uspjeli? Drugi dio se iz tog razloga može porediti sa Cameronovim Osmim putnikom 2. Ovdje radnja više nije smještena u klaustrofobični bunker, do pred sami kraj, već se radi o puno širem polju. Naime, magnetno polje koje je oživjelo naciste u prvom dijelu je ovdje proširilo svoje dejstvo na mnogo šire područje te sada nacistički zombiji imaju mnogo veći radijus kretanja, a samim tim i više žrtava za ubiti. Sjećate se one neimenovane istočnoevropske države iz prvog dijela? One razorene ratom? Da, u pravu ste. U ovom dijelu potvrđujemo svoje sumnje. Radi se o bivšoj nam republici Jugoslaviji pa čak imamo i nekoliko rečenica iskrivljenog jezika, srpskog, hrvatskog ili bosanskog, teško je reći jer zvuči kao kada bi Google translator imao opciju čitanja pa je uključite.

     Od likova iz prvog dijela nemamo nikoga osim vođe nacističkih zombija i Hunta, misterioznog lika koji je unajmio plaćenike da ga odvedu u bunker, ali obojica se vrlo malo pojavljuju pa kao i da ih nema. Inače, i ovaj film je snimljen sa mizernim budžetom, što se ovdje puno više vidi negoli u prvom dijelu, ali mi to ne smeta koliko mi smetaju druge stvari. Prije svega rupe u priči kojih ima popriličan broj te jednostavno loše ispričana priča od koje imate osjećaj nepovezanosti i nedosljednosti. Druga stvar koja mi je zasmetala jesu likovi. Za razliku od prvog dijela gdje ste imali koliko-toliko uvjerljive likove i karizmatičnog Raya Stevensona u glavnoj ulozi, ovdje imate prilično neuvjerljive likove, prije svega mislim na dva glavna lika, Lenu i Wallacea. Lena je potpuno neuvjerljiv i nepotreban lik i mislim da joj uopće nije bilo mjesto u ovom filmu. Bolje bi bilo da su se malo više fokusirali na Wallaceov lik gdje je bilo mjesta za igranje te mi je ipak draži lik od Lene, koja mi je prilično išla na živce, što zbog izvedbe Catherine Steadman, što zbog njene neuvjerljivosti. Inače, Wallacea glumi Richard Coyle, jedino zvučno ime u ansamblu.

     Ostalo je manje-više u redu, ako možete progutati određene stvari pred kraj filma kojima zaista nije bilo mjesta tu i služe kao prilično bezvezna deus ex machina. Da su samo izbacili lik Lene i više se fokusirali na lik Wallacea te malo više poradili na priči, dobili bi puno bolji film te film dosljedan prethodnika, ali ovako je to samo još jedan nastavak gonjen težnjom da se zaradi koja kinta na ime stare slave. Stari sindrom u filmskoj industriji. A mogao je biti puno bolji. Znači, ako vam se svidio prvi dio smanjite kriterije prije nego pogledate ovaj dio da se ne bi razočarali.

P.S.

U trenutku pisanja teksta jedini dostupni trailer za film je bio na njemačkom jeziku.