Shanghai (2010)

ŽANR: drama/triler

REŽIJA: Mikael Håfström

SCENARIO: Hossein Amini

ULOGE: John Cusack, Gong Li, Chow Yun-fat, Jeffrey Dean Morgan, David Morse, Ken Watanabe

ZEMLJA: SAD

TRAJANJE: 105 minuta

     Malo prije nego ću pogledati ovaj film dovršio sam čitanje romana Martina Cruza Smitha po imenu Špijunska stanica Tokio (Tokyo Station AKA December 6.) koji me je oduševio kao malo koja knjiga. Najveći krivac za to je velika sličnost sa jednim od mojih omiljenih filmova, bezvremenskim klasikom, Kazablankom (Casablanca, 1942.). Sad se vjerovatno pitate: Šta mi ovaj bunca ovdje o filmu starom 70 godina i nekakvoj knjizi? Je li on normalan? Ništa ne brinite. Sasvim sam normalan (barem to mislim), a spominjanje Špijunske stanice Tokio ima veze sa Šangajem (Shanghai, 2010.), ako ništa ono barem po vremenskom periodu.

     Naime, za Šangaj sam sasvim slučajno čuo, bolje reći naišao sam na njega dok sam čačkao za nekim filmovima smještenim u Aziju u periodu 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, a onda je uslijedio dugi period čekanja. I tako sam čekao i čekao i čekao da se film pojavi, a ono ništa. Iz nekog razloga film još uvijek nije pušten u distribuciju u Americi iako je snimljen prije 2 godine, a i u ostatak svijeta tek sada dolazi. Premijera je naravno, obzirom na mjesto radnje, bila u Kini još 2010. Elem, da ne tupim previše i da pređem na stvar. Kada pogledate malo bolje vidjet ćete da je oko Šangaja okupljena jedna veoma dobra, ako ne i odlična, ekipa, ako ništa ono barem što se tiče glumaca. Mada ni ostatak ekipe ne zaostaje za njima. Imate Håfströma, koji zna napraviti dobar, atmosferičan film zaduženog za režiju, a scenario je napisao Hossein Amini, poznatiji po prošlogodišnjem podcijenjenom, meni lično najboljem filmu 2011., Vozaču (Drive, 2011.). A što se tiče glumaca odlična postava sa Johnom Cusackom na čelu, pa onda imate mog omiljenog azijskog glumca Chow Yun-fata, zatim Kena Watanabea i prelijepu Gong Li, koju je uvijek užitak gledati.

     Šangaj se može ukratko opisati kao jedan hommage onim starim crno-bijelim trilerima, ali i kao jedan strašno dobar film za nedjeljno poslijepodne. Film koji vas neće zamoriti previše, ali ćete uživati u jednoj fino detektivsko-špijunskoj priči. Budimo realni, ako stvari postavite ovako čisto sumnjam da ćete moći odbiti pogledati ovaj film: Šangaj, evropska prijestolnica usred Azije, 40-e godine prošlog stoljeća pred sami početak sveopćeg 2. svjetskog rata ili tačnije pred japanski napad na Pearl Harbour, Nijemci, Japanci, kineski gangster koji sarađuje i sa jednima i drugima radi svog interesa, a čija je supruga povezana sa kineskim pokretom otpora i među svima njima se nađe američki špijun koji pokušava pronaći ubicu svog nedavno ubijenog prijatelja, koji je također bio špijun. Budite iskreni i recite hoćete li odbiti pogledati ovaj film nakon što vidite sve ovo?

     Šalu na stranu, Šangaj nije savršen film niti je remek djelo, ali je jedan dobar film koji vam priraste srcu već na prvo gledanje te u vama probudi onu neku melanholiju. Siguran sam da će vremenom steći puno veću slavu. Također, mlađoj generaciji gledatelja vjerovatno neće leći jer nema vrtoglave akcije, jurnjave autima i šta ti ja znam čega već ne. Šteta što samo film nije imao jaču marketinšku kampanju pa je, komotno možemo reći, nezapaženo prošao kod publike, ali i kod kritike. Srce mi se stegne kad vidim koliko love Hollywood potroši na reklamu smeća poput Crni sati (The Darkest Hour, 2011.) i sličnih, a ovakvi filmovi ostanu u nekom špajzu i čekaju milost tamo nekih producenata da se pojave na tržištu.

Cemetery Junction (2010)

ŽANR: drama/komedija

REŽIJA: Ricky Gervais, Stephen Merchant

SCENARIO: Ricky Gervais, Stephen Merchant

ULOGE: Christian Cooke, Felicity Jones, Tom Hughes, Jack Doolan, Emily Watson, Ricky Gervais, Matthew Goode, Ralph Fiennes

ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo

TRAJANJE: 95 minuta

     Filmovi o odrastanju ili kako ih na Zapadu zovu coming-of-age filmovi su mi uvijek spadali u najdraža filmska ostvarenja. Takvi filmovi su gotovo uvijek drame sa daškom komedije ili pak lagane komedije sa dramskim dodacima. Obično su smješteni u neke prošle godine, 20-30 unazad, te prate odrastanje i sazrijevanje pojedinca ili grupe pojedinaca. Uglavnom je riječ o nekom događaju koji služi kao katalizator tog odrastanja. ‘80-ih godina prošlog stoljeća je bio pravi boom ovih filmova te su nam te godine iznjedrile neke od najboljih ostvarenja tog podžanra, a dežurni krivac tog doba je bio John Hughes, čovjek kojeg mnogi dižu u zvijezde kad se radi o filmovima o odrastanju. On nam je donio neke od omiljenih filmova klinaca tog doba (u koje spada i moja malenkost), kao što su 16 svijeća (Sixteen candles, 1984.), Jutarnji klub (The Breakfast Club, 1985.), koji je možda i njegov ponajbolji film, Slobodan dan Ferrisa Buellera (Ferris Bueller's Day Off, 1986.), pa Coppolin Buntovnici (The Outsiders, 1983.), Budi uz mene (Stand by Me, 1986.) Roba Reinera, koji je adaptacije djela Stephena Kinga. U novije vrijeme imamo odlični Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused, 1993.) genijalca Richarda Linklatera pa Zamalo poznat (Almost Famous, 2000.) Camerona Crowea. Da ne idem previše u detalje, nego da se ja vratim Cemetery Junctionu.

     Cemetery Junction je raskrsnica u Reddingu u kojoj, barem prema pričama ljudi, se stvori tolika gužva da imate osjećaj da vrijeme stoji. Vjerovatno je to i razlog zašto su Gervais i Merchant izabrali baš taj naslov za film jer, baš kao što se tako čini ljudima koji su zapeli u saobraćajnoj gužvi na Cemetery Junctionu, tako se čini i mladićima koji su protagonisti ovog filma da je vrijeme stalo.

     Naime, godina je 1973., u Velikoj Britaniji je kriza, ali u Reddingu jedva da to iko primjećuje. Gotovo svi iz grada, barem oni iz dijela gdje se nalazi Cemetery Junction, rade u fabrici, baš kao i njihovi roditelji prije njih i njihovi prije njih. Zapravo, gotovo da se ništa ne dešava, osim što je prilično loš kraj za živjeti. Freddie (Cooke), Bruce (Hughes) i Paul/Snork (Doolan) su tri prijatelja u ranim dvadesetim kojima život prolazi u piću, zabavi i ševi, barem prvoj dvojici, dok napokon Freddieju ne pukne film i ne odluči uraditi nešto od svog života. Tu se priča počinje zakuhavati jer ono što on radi se ne sviđa Bruceu, a Paul je… Pa, Paul. Vidjet ćete na šta mislim. Njemu to i ne smeta nešto previše.

     Freddie se počinje kretati u posve drugom društvu gdje, igrom slučaja, ponovo sreće staru simpatiju i stari plamen se ponovo pali. Ona je ujedno i kćerka njegovog novog šefa i zaručnica tipa koji će zamijeniti njegovog šefa na tom mjestu, a trenutno obučava njega pa prema tome možete vidjeti u kakvu će se zbrku uvaliti.

      U Cemetery Junctionu ćete pronaći svega pomalo, priču o prijateljstvu, priču o odnosu sa ocem, ljubavnu priču, mnoštvo suptilnog humora uz poneku urnebesnu scenu, inteligentan dijalog. Što se tiče likova, Freddie želi otići iz fabrike, otići iz radničke klase jer ne želi završiti kao svoj otac. Ima svoje snove i planove koje želi ostvariti: oženiti se, imati porodicu, obići svijet, kupiti kuću i Rolls Roycea. Bruce mrzi svog oca iz potpuno pogrešnih razloga, stalno govori kako će otići, ali nema hrabrosti da konačno ode, ima kratak fitilj i bije se sa kim prije stigne te mu ne gine zatvor ukoliko se ne promijeni. Paul je… Paula morate vidjeti svojim očima jer ga je prilično teško opisati. Čovjek koji me strašno podsjeća na jednog mog prijatelja iz rane mladosti. Čovjek koji uvijek kaže pogrešnu stvar, nema sreće sa djevojkama, fura se da liči na Eltona Johna iz nekog čudnog razloga i ima najsmješniju tetovažu koju ćete vidjeti u svom životu. Naravno, sam ju je nacrtao, a u rangu je crteža nekog 6-godišnjaka.

   Cemetery Junction možda nije remek djelo, ali je zato jedan veoma simpatičan filmić kojeg ćete pregledati sa blagim osmijehom na licu, kojeg vjerovatno nećete skidati sve vrijeme gledanja filma. Razlog toj neodoljivoj simpatičnosti i šarmu jesu fino razrađeni likovi, svaki od njih ima svoje ciljeve, želje, osobine, te ćete vjerovatno pronaći sebe u nekom od njih, a siguran sam i neke ljude oko sebe. Drugi razlog jeste odlična podjela uloga i gluma aktera, što glavnih što sporednih koje predvodi, meni uvijek dragi, Ralph Fiennes te odličan soundtrack koji se sastoji od sjajne muzike ‘70-ih godina prošlog stoljeća te onaj neodoljivi retro, nostalgični izgled. Gervaisu i Merchantu svaka čast na ovako simpatičnom i opuštajućem filmu. Znači, topla preporuka za gledanje i opuštanje.

Trolljegeren AKA The Troll Hunter (2010)

ŽANR: fantazija/horor

REŽIJA: André Øvredal

SCENARIO: André Øvredal

ULOGE: Otto Jespersen, Hans Morten Hansen, Tomas Alf Larsen, Johanna Mørck, Knut Nærum, Robert Stoltenberg, Glenn Erland Tosterud

ZEMLJA: Norveška

TRAJANJE: 103 minute

     Moram priznati da nikada nisam bio neki preveliki fan ovih filmova koji se sastoje od pronađenih snimaka. Neću reći da nema dobrih filmova iz ovog podžanra horora, jer su obično svi iz tog žanra, jer ima ih, ali obično se dobra ideja završi lošom realizacijom i sve to padne u vodu. Sjetimo se samo prošlogodišnjeg razočaranje Apollo 18 (2011.) koji je imao odličnu ideju, ali je realizacija bila očajna, što je prava šteta. Inače, taj ovaj podžanr horora se pojavio početkom 80-ih godina prošlog stoljeća pa je neko vrijeme mirovao do pojave Vještice iz Blaira (The Blair Witch Project, 1999.), a u posljednje vrijeme je doživio, možemo slobodno reći, pravu renesansu počev od Paranormalne aktivnosti (Paranormal Activity, 2007.), koji je zaradio basnoslovno bogatstvo Orenu Peliju koji sada muze tu kravu muzaru te već obećava 4. dio, a poslije toga ko zna do kojeg dijela planira ići, zatim je tu fenomenalni [REC] (2007.), koji nam je došao iz Španije iznenadivši cijeli svijet, ali je u međuvremenu i on postao krava muzara pohlepnih producenata koji su nam već obećali 3. i 4. dio, kako bi “završili priču”, pa onda imamo, po meni previše izvikani Cloverfield (2008.), pa su onda Australijanci snimili svoj Tunel (The Tunnel, 2011.) koji je poznat po tome što je legalno distribuiran putem BitTorrenta.

     Godinu dana prije Australijanaca i Norvežani su odlučili snimiti svog predstavnika iz ovog podžanra horora, a glavni krivac za to je bio André Øvredal, kojemu je ovo je drugi film. E sad, za razliku od ovih gore navedenih kojima je cilj bio samo isprepadati ljude i izmusti lovu od njih, Øvredal se bacio u političku satiru vješto je umotavši u fantasy horor. Njegova priča se vrti ni manje ni više nego oko trolova, mitskih stvorenja iz nordijske mitologije. Naime, kako to Øvredal tvrdi, trolovi postoje i tajna državna organizacija, Sigurnosna služba za trolove, je zadužena za to da ostatak Norveške i svijet ne sazna za njih, a njihovo oružje protiv trolova je Hans, usamljeni lovac na trolove koji luta norveškom divljinom i lovi trolove koji su odlutali iz svog prirodnog habitata, a onda to pokušava svaliti na jadne medvjede. Thomas, Johanna i Kalle su tri studenta koji žele snimiti dokumentarac o Hansu, čovjeku za kojeg misle da je krivolovac, ali onda saznaju da on ustvari lovi trolove. Skeptici, oni ga isprva ne shvaćaju ozbiljno i pomalo se čak i šale na njegov račun, iako je Thomasa ujeo trol u mraku, ali on misli da je u pitanju medvjed. Hans, ogorčen od posla kojim se bavi i umoran od života, im odluči dozvoliti da ga prate na njegovom poslu, ali samo pod njegovim uvjetima na šta oni pristaju i uskoro se nađu oči u oči sa stvorenjima koja su smatrali dijelom mitologije i dječijih priča.

     Øvredal je napisao jednu veoma inteligentnu priču i iako je u principu riječ o jednoj političkoj satiri, on nam pokušava stvoriti realnu pozadinu svega toga, počev od Hansa, njegovog posla, trolova, objašnjenja njihovog ponašanja, njihovih podvrsta. Svaka mu čast na tome. On se vodi onim uobičajenim stvarima koje smo čuli o trolovima i pokušava ih sve objasniti u svome filmu, uspješno se ograđujući od bilo kakve magije i fantazije objašnjavajući da su trolovi poput životinja. Nisu djelo neke magije niti su fantazijska bića već vrsta životinja koje je vlada stjerala u određene rezervate i tamo ih sakriva, a onda kada izađu, zbog pojave epidemije bjesnila, vlada ih pokušava vratiti nazad i sakriti tragove njihova postojanja.

     Zaista inteligentno napisan film koji ima sve što ovakav film treba da ima, ima akcije, ima humora, ima horora i drame. Svega pomalo. Na trenutke se čini kao turistička razglednica Norveške dok nam Øvredal prikazuje prelijepe norveške krajolike koji su me podsjetili na naše. Naravno, kako to obično i biva u ovakvim filmovima, postoji i određeni dio tog, nazovimo ga, “praznog hoda” dok se stvara napetost i razvija priča, ali teško da se može nazvati dosadnim. Naprotiv, čak su i ti dijelovi zanimljivi.

     Efekti, ono malo što ih ima, su zaista odlični ako uzmemo u obzir veličinu budžeta sa kojim je Øvredal raspolagao. Trolovi će vam možda izgledati komično i očekivat ćete neka strašnija stvorenja, ali Øvredal je samo preuzeo njihov izgled iz priča i mitologije te je ostao vjeran tome.

     Što se tiče glumaca riječ je uglavnom o amaterima, ali je Otto Jespersen u ulozi Hansa odličan. Jespersen je inače poznati norveški komičar kojemu je norveška kraljevska porodica i norveški političari jedna od najčešćih tema za zezanciju i šprdanje pa ne čudi njegovo učešće u ovoj satiri.

     Šta reći za kraj osim definitivno preporuka za pogledati. I nemojte ga shvatiti previše ozbiljno po pitanju horora jer ni sam film sebe ne shvata ozbiljno u određenim trenucima. Njegova poenta je ta politička satira sakrivena ispod tog silnog lova na trolove, a sve ostalo je samo maska. I da, Amerikanci su već otkupili pravo na remake ovog filma, a čak su nudili Øvredalu da ga napiše i režira, ali je on odbio. Kaže da nema ništa protiv remakea, ali da on ima drugih planova. Na šta li će to ličiti ostaje da sačekamo i da vidimo.

Black Death (2010)

ŽANR: drama/horor

REŽIJA: Christopher Smith

SCENARIO: Dario Poloni

ULOGE: Sean Bean, Eddie Redmayne, John Lynch, Tim McInnerny, Kimberley Nixon, Andy Nyman, Carice van Houten

ZEMLJA: Velika Britanija, Njemačka

TRAJANJE: 102 minute

     Malo je redatelja koji danas znaju napraviti atmosferičan film, ali zaista malo. Kad kažem atmosferičan, ne mislim na akcije ili komedije, već trilere i horore u kojima mogu progutati i najveće gluposti ako me atmosfera ponese tj. uvuče me u ekran i ne pušta do kraja. Jedan od takvih, atmosferičnih redatelja, možda i ponajbolji u posljednjih nekoliko godina, nam dolazi iz Velike Britanije i zove se Christopher Smith. Čovjek je snimio samo 4 filma dosad (ja sam pogledao 3) i svaki od njih je pravo malo remek djelo atmosfere. Smith se može nazvati i članom te generacije, ili novog vala ako hoćete, redatelja koji nam dolaze sa Otoka, a bave se prvenstveno hororima, a najveća imena među njima su zasigurno Michael J. Bassett i Neil Marshall sa još par drugih.

     Kada sam čuo da Smith pravi film koji će biti smješten u Mračno doba, tj. Srednji vijek, tačnije 1358. kada je Crna smrt harala kontinentom odnoseći na stotine hiljada života, a da će jednu od glavnih uloga igrati faca nad facama, čovjek koji je rođen sa mačem u ruci, Sean Bean, znao sam da ga moram odgledati po svaku cijenu. Nažalost, nedugo prije Crne smrti (Black Death, 2010.) odgledah ono zlo od filma po imenu Lov na vještice (The Season of the Witch, 2011.), kojeg sam također željno iščekivao nakon što sam vidio radnju i Rona Perlmana u jednoj od glavnih uloga, mada mi Nicholas Cage nije ulijevao neko povjerenje, pa mi Crna smrt dobro dođe da sapere gorčinu iz usta.

     Šta reći za Crnu smrt, film koji ima skoro pa istu ocjenu kao već pomenuti Lov na vještice, na precijenjenom imdb.com portalu? Totalna suprotnost u svakom pogledu iako je razlika u budžetu više nego očigledna. I dok nam Sena neuspješno pokušava predstaviti tu srednjevjekovnu Evropu, koristeći se fantazijom, magijom i velikim budžetom, Smith nam to prikazuje sa neviđenom lahkoćom da je to naprosto nevjerovatno. Smithova srednjevjekovna Evropa je truhla od bolesti, napola mrtva, smrdi i raspada se, paranoja vlada na sve strane, a Crkva i Bog su glavni sastojci tog života. Njegova Evropa je realna, opipljiva, surova i brutalna, a ne neka fantazijska zemlja. Njegova vještica nije neki demon, već obična žena koja je svoju pamet i ljudsku naivnost iskoristila u svoje svrhe. Bez magije, bez fantazije.

     Dok gledate Crnu smrt ne možete, a da ne pomislite na Bergmanov Sedmi pečat (The Seventh Seal, 1957.) jer su im teme više nego slične. Dobro, Crna smrt nije toliko filozofska kao Sedmi pečat, ali opća atmosfera i teme su tu negdje. Da, i Čovjek od pruća (The Wicker Man, 1973.) mi prolazi kroz glavu kada pričam o Crnoj smrti.

     Što se tiče same priče, nema se tu šta previše reći niti u njoj ima kakve mudrosti. Sean Bean je Ulric, vitez i izaslanik Crkve, koji predvodi grupu vojnika u misiji koju im je dala Crkva. Naime, kruže priče da negdje iza močvara postoji selo netaknuto kugom, predvođeno nekromantom koji ima moć dizanja mrtvih iz grobova, a čuva ga Sotona lično. Put do sela im pokazuje mladi redovnik, Osmund (Redmayne), koji za to ima svoje lične razloge, a tiču se njegove zabranjene ljubavi sa Averill (Nixon). Nakon što dođu u selo, zaista vide da kuga nije došla do njih, ali od nekromanta ni traga ni glasa. Ali, poslije noći pune opijanja oni se bude u kavezima i upoznaju nekromanta. Na njihovo iznenađenje, nekromant nije nikakav čovjek demonskog izgleda već prelijepa žena, što i odgovara vjerskim shvatanjima tog doba. Ona im nudi ponudu; odbacite Boga i vjeru u njega i živjet ćete. Nakon njenih riječi, kod nekih vojnika počinje kolebanje. Da li je ona u pravu? Ima li istine u njenim riječima? A onda nastupa klanje i taj horor element filma, jer ima li boljeg monstruma od samog čovjeka?

     Kao što rekoh, Smith nam sa nevjerovatnom lahkoćom priča priču i postavlja atmosferu kakvu odavno nisam vidio. Prelijepi krajolik Njemačke, koja je preuzela ulogu srednjevjekovne Engleske, očarava, baš kao i minimalistički soundtrack od kojeg prolazi žmarci niz kičmu. Predstavlja nam ljudska vjerovanja tog doba i paranoju koja je vladala. Sve ono što je neobično i odudara od uobičajenog sigurno dolazi od Đavola i samim time mora biti uništeno. Sve ono za što se ne može naći razlog je đavolje i mora biti uništeno. Jedinu zamjerku imam na kraj koji mi nekako odudara od ostatka filma, ali se ostatkom iskupljuje. Da je samo Sena pogledao ovaj film prije negoli je počeo snimati Lov na vještice, dobili bi barem neki bolji produkt od onoga u kojem je Nicholas Cage templar, i to prilično neuvjerljiv ako smijem reći. Ovako nam ostaje da žalimo i da čekamo da nam Smith podari još koji film. Ukoliko volite realne filmove, pune istinski dobre atmosfere, obavezno pogledajte ovo, ali ne očekujte previše akcije, mada je ima.