SCENARIO:Michel Hazanavicius, Jean-François Halin prema romanima Jeana Brucea
ULOGE: Jean Dujardin, Louise Monot, Alex Lutz, Rüdiger Vogler
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 101 minuta
Nakon što je prvi dio novog serijala o tajnom agentu OSS 117 bio veliko iznenađenje na kino blagajnama krenulo se u produkciju drugog dijela. Srećom, posla se ponovo prihvatio Michel Hazanavicius koji nam je donio i prethodnika što se pokazalo kao uspješna formula. OSS 117 se nimalo nije promijenio, još uvijek je onaj stari OSS 117, šovinista, rasista, antisemista, pun predrasuda i pun sebe.
Nakon što je napravio opći haos u Cairu u prethodnom filmu OSS 117: Cairo, špijunsko leglo (OSS 117: Cairo, Nest of spies (2006.)), 12 godina poslije OSS 117 se nalazi u Gstaadu gdje se zabavlja sa kineskom groficom i njenom pratnjom. Zabavu prekida upad plaćenih ubica g. Leeja s kojima se OSS 117 popuca i na kraju izginu svi osim njega i grofice. Nakon toga, OSS 117 dobija zadatak da ode u Rio de Janeiro po spisak francuskih nacističkih saradnika koje prodaje bivši nacista prof. Von Zimmel. Naravno, kod OSS 117 ništa nije jednostavno pa ni taj zadatak. U priču se ubacuje i Mossad koji želi uhapsiti Von Zimmela pa je OSS 117 prinuđen raditi sa njima, a da stvar bude gora, rodbina Kineza koje je OSS 117 pobio u Gstaadu želi osvetu te se uvijek pojavljuju kada se OSS 117 najmanje nada.
Kao i prethodnom filmu, Hazanavicius i Dujardin se očigledno zabavljaju na snimanju što se vidi u filmu. Podsjećaju me na one dane kada su Blake Edwards i Peter Seller žarili sa svojim serijalom o inspektoru Closseauu. Kao i njegov prethodnik, tako je i ovaj pun nepromišljenih i često prilično glupih izjava OSS 117 i čudnih situacija u kojim se on, nekim čudom, uvijek nađe. Također, i ovdje se može pronaći mnogo referenci na poznate filmove tog perioda, počev od špijunskih pa do Hitchcockovih filmova. Ukoliko vam se svidio prethodnik onda obavezno pogledajte i nastavak jer zaista vrijedi gledanja. Ja lično jedva čekam da čujem nešto o snimanju nastavka, ali se bojim da ništa od toga nakon što su Hazanavicius i Dujardin dobili po Oscara.
SCENARIO:Michel Hazanavicius, Jean-François Halin prema romanima Jeana Brucea
ULOGE: Jean Dujardin, Bérénice Bejo, Aure Atika
ZEMLJA: Francuska
TRAJANJE: 99 minuta
Jedna od najvećih senzacija prošle godine u filmskom svijetu i dobitnik 5 Oscara na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Američke filmske akademije jeste crno-bijeli nijemi film Umjetnik (The Artist, 2011.) kojeg nam je donio genije Michel Hazanavicius, a u kojem glavne uloge tumače Jean Dujardin i Bérénice Bejo. Na moju žalost, film još nisam stigao pogledati, ali ga imam u planu. Zašto onda govorim da je Hazanavicius genije, pitate se? Zato što nam je prije Umjetnika donio dva mala dragulja koja su mi gotovo prošla ispod radara, a riječ je o dvije komedije o tajnom agentu OSS 117 kojeg tumači niko drugi neko Jean Dujardin.
Vjerovali ili ne, OSS 117 je američki tajni agent francuskog porijekla koji je izašao u pisanom obliku 4 godine prije Flemingovog Bonda, a do sada je napisano preko 260 romana o njegovim avanturama, što od strane Jeana Brucea, što od strane članova njegove porodice nakon njegove smrti. Nego, OSS 117 je i prije doživio svoju filmsku adaptaciju, vjerniju knjigama, a onda je 2006. Hazanavicius odlučio oživjeti serijal uz određene promjene. Tako je OSS 117 sada agent francuske tajne službe, po riječima mnogih njihov najbolji agent, neviđeni šovinista, rasista, pun predrasuda, umišljen, bez smisla za humor, prilično glup, pomalo i latentni homoseksualac. Ukratko, on je sušta suprotnost Jamesa Bonda. Hazanavicius je to oživljavanje zamislio kao parodiju na špijunske filmove koji su žarili i palili ‘50-im i ‘60-im godinama prošlog stoljeća, ali je to uradio sa tolikom pedantnošću da je to za svaku pohvalu. Čovjek je vodio računa o svakoj sitnici, počev od odjeće, do muzike pa do samog načina snimanja (oplačem kad vidim one scene vožnje) i svaka mu čast na tome, a što se tiče Jeana Dujardina samo riječi hvale. Čovjek je skinuo Seana Conneryja iz one rane bondovske faze da je to za svaku pohvalu.
Nego da kažemo nešto i o filmu, OSS 117 mora otići u Cairo kako bi pronašao ubicu svog prijatelja Jacka Jeffersona, također špijuna, ali tamo upada u cijelu mrežu međunarodne špijunaže u koju su uključeni Rusi, Belgijanci, Britanci pa čak i nacisti. OSS 117 uspijeva izazvati i pobunu separatističke frakcije Keopsovi orlovi nakon što napadne mujezina jer je ovaj učio ezan, a on nije mogao spavati. Kakav bi OSS 117 bio tajni agent ako oko sebe ne bi imao ljepotice koje mu ne mogu odoljeti. Kako to obično biva, tu su dvije ljepotice, princeza Al Tarouk čijeg strica OSS 117 uporno naziva faraonom i njegova pomoćnica Larmina koja ga u početku prezire, ali ipak popusti na kraju filma. Ima tu još svega i svačega, ali da vam ne kvarim predstavu. Pronađite film i pogledajte. Nećete se pokajati. Preporuka u svakom slučaju.
SCENARIO: Andrew Davies, Alex Litvak prema romanu Tri musketira Alexandra Dumasa
ULOGE: Logan Lerman, Milla Jovovich, Matthew Macfadyen, Ray Stevenson, Luke Evans, Mads Mikkelsen, James Corden, Juno Temple, Orlando Bloom, Christoph Waltz, Gabriella Wilde
ZEMLJA: SAD/Njemačka/Francuska/Velika Britanija
TRAJANJE: 110 minuta
Razumijem ja da se nove adaptacije starijih književnih djela moraju doraditi i predstaviti današnjoj publici, zaista shvatam. Nisam neki pretjeran fan toga, ali eto, kad se već mora onda neka bude tako. Ne ispadne to uvijek nakaradno, mada se obično ode daleko od književnog predloška, kao recimo u slučaju trilogije o Jasonu Bourneu. Odlična akciona trilogija po još boljim romanima, ali filmovi osim naslova i imena likova, te nekih stvari u prvom dijelu, nemaju ama baš nikakvih dodirnih tačaka sa knjigama, ali to pije vode jer kao zasebna cjelina, ne gledajući knjige, su zaista odlični. E sad da se vratimo na Tri musketira Paula W.S. Andersona.
Da budem iskren nisu mi se gledali niti sam ih namjeravao gledati još otkako sam pogledao trailer za letećim brodovima i rotirajućim topovima, ali eto, nešto me prevari i pogledah. Ja sam čovjek koji je pogledao većinu adaptacija i ekranizacija Tri musketira, barem one najbolje, i sve su imale svoje mane i vrline, ali ova je zaista bila nepotrebna ljudskom rodu.
Rekoh već da razumijem te nove adaptacije u cilju prilagođavanja novoj publici, ali ovaj film, pa čak i ako pređem preko letećih brodova i rotirajućih topova i Buckinghama sa njegovom frizurom i Miledi koja se u slobodno vrijeme bavi bungie jumpingom i one odvratne Andersonove režije i, sada već tradiocionalnih, usporenih sekvenci, a preko svega ovoga je zaista teško prijeći, film mi ostavlja gorak okus u ustima jer u njemu nema apsolutno ništa što me podsjeća na stare, dobre Dumasine Musketire. Od one originalne priče su ostali samo fragmenti i jedva da se nazire od siline gluposti koju su scenaristi ubacili u scenarij, a Anderson to začinio svojom “ingenioznom” režijom. Nijedan od glumaca koji glume originalna tri musketira ne dolazi do izražaja i jedino je, donekle, D'Artagnanu kojeg glumi mladi Lerman dat nešto veći prostor, ali ni on ne može Bog zna šta pokazati jer se priča više bavi Buckinghamom i francuskim kraljem koji su iskarikirani od granica zaglupljivanja. Lerman mi inače ne leži u ovoj ulozi, kao kakvo dijete, i bojim se da nije uspio ispuniti cipele koje su mu ostavili njegovi prethodnici koji su se izredali u ulozi D'Artagnana. Šteta i dva fenomenalna glumca kao što su Mikkelsen i Waltz čiji likovi su zaista neiskorišteni, posebno Waltzov kardinal koji je mogao biti možda najjači negativac od njegovog Lande iz Nemilosrdnih gadova (Inglourious Basterds, 2009.), ali čovjeku su ruke bile vezane. Zašto jednu takvu glumačku genijalnost sputavati? Dajte mu odriješene ruke i neka nam predstavi kardinala onako kako to on hoće. Scenarij je prilično… plitak, da ne kažem glup, bez nekih jačih onelinera, kojih je trebalo i moralo biti, ali takav je i cijeli film pa mu se to ne može zamjeriti previše.
Ljudi pljuju Uwe Bolla kao lošeg redatelja i njegove filmove svrstavaju u najgore filmove ikada snimljene, pljuju i po Michaelu Bayu, ali da li je neko pogledao u rad Paula W.S. Andersona? Jedini film koji je snimio, a da valja jeste Na rubu horizonta (Event Horizon, 1997.), meni lično jedan od najboljih SF horora. Ostali filmovi su mu gledljivi, ništa fensi, ali gledljivi, osim ovog posljednjeg zla, Resident Evil: Afterlife (2010.) kojeg, skupa sa ovim Musketirima, treba izbrisati kao da nikada nisu postojali. Da nesreća bude veća Anderson ne odustaje od kasapljenja Resident Evil serijala pa nam ove godine donosi i peti dio, Retribution, a sudeći po kraju Musketira ne gine nam nastavak. Neka nam je veliki Manitu na pomoći. Kad samo pomislim da je Orlando Bloom odustao od Pirata da bi snimio ovo [udarac po čelu]…
Da zaključimo sa ovim Musketirima, iz onoga što se može vidjeti, jasno je da je film namijenjen mlađoj publici, da ne kažem djeci, ekranizacija klasičnog remek djela koja nema veze sa zdravim razumom dovedena na granicu zaglupljivanja. Nemojte da se neko uvrijedi ovom izjavom jer mi zaista nije namjera vrijeđati nikoga, ali film je napravljen za takvu publiku i to nam jasno daje do znanja jer sve u njemu ukazuje na to, počev od toga da u filmu nemate niti jedne psovke ili ružne riječi pa do ostalog. Loše, loše, loše čak i ako zanemarim određene stvari koje sam spomenuo ranije.
ULOGE: Peter Mullan, Olivia Colman, Eddie Marsan, Paul Popplewell, Ned Dennehy, Sally Carman
ZEMLJA: Ujedinjeno Kraljevstvo/Francuska
TRAJANJE: 91 minuta
Vidjevši naslov filma Tiranosaurus (Tyrannosaur, 2011.) čovjek bi pomislio da se radi o nekom filmu Ž kategorije iz Asylumove filmske produkcije o tiranosaurusu koji se probudio iz leda i počeo terorizirati ljude i tu bi se odmah prevario. Tiranosaurus je drama, redateljski prvijenac britanskog glumca Paddyja Considinea i zapravo predstavlja proširenje njegovog kratkog filma Dog Altogether (2007.) koji je osvojio brojne nagrade. Sam naslov je metafora koja će biti objašnjena u filmu. Iako Paddy tvrdi da film nije autobiografski teško se ne zapitati da li je to tačno jer ovako snažan film teško da se može napraviti, a da niste iskusili nešto ovakvo. Glavni lik Josepha, kojeg fenomenalno glumi Peter Mullan, nosi ime Paddyjevog oca, a i sam Mullan je izabran na osnovu fizičke sličnosti sa Paddyjevim ocem. Pokojna Josephova supruga se zove Pauline, a Paddy je film posvetio svojoj pokojnoj majci Pauline. Cijelo naselje u kojem se radnja filma odvija je veoma slično naselju u kojem je Paddy odrastao i… Shvatate šta hoću da kažem. Neću reći da je sam Paddy prošao kroz istu situaciju, ali je zasigurno imao nekog iskustva.
Dok sam ga gledao nisam mogao, a da se ne sjetim još jednog fenomenalnog filma na sličnu temu, a to je sjajni novozelandski Bili smo ratnici (Once Were Warriors, 1994.) Leeja Tamahorija, koji me uvijek raznese kad ga pogledam. Tiranosaurus je jedan strašno težak film za gledanje, surov i zastrašujuće realan u svoj toj svojoj brutalnosti. Paddy nimalo ne uljepšava stvari već nam ih predstavlja onakve kakve jesu i bit će takve ma koliko se mi pretvarili da ih nema oko nas.
Joseph (Mullan) je pijanica, nezaposlen, nasilan, ima problema sa bijesom i njegov fitilj nije kratak već gotovo nepostojeći i jedine osobe sa kojima normalno komunicira su njegov prijatelj koji umire i dječak iz komšiluka. Čovjek je prvoklasni seronja, zajedljiv, svađa se, bije se, ali jednog dana, u nastupu tog svog bijesa, on ubija svog psa. Kao čovjek koji strašno voli pse, a posebno tog svog koji predstavlja dio starog života, on odlučuje okrenuti novu stranicu u svom životu i započeti sve ponovo te sahranjuje psa, a jedini podsjetnik njegovog starog života ostaje šupa u kojoj ga je čuvao te odlučuje i nju srušiti. Igrom slučaja, on upoznaje Hannah (Colman), radnicu u dobrotvornoj prodavnici odjeće, vjernicu, koja naoko izgleda savršeno sa svojim životom u elitnom naselju, ali je stvarnost totalno drugačija. Hannah ima mračnu tajnu, a to je njen suprug James (Marsdan), za kojeg svi misle da je savršen, a ustvari je prvoklasni siledžija i nasilnik. Nakon što jednog dana Hannah napušta supruga, odlazi kod Josepha da bi je zaštitio i pomogao, što Josepha ponovo vraća u prošlost, dane kada je tukao svoju suprugu, i samim tim njen dolazak prijeti da ga vrati u te dane koje želi zaboraviti u tom trenutku kada želi započeti novi život.
Kao što rekoh, film je zaista težak za gledanje i bolje budite pripremljeni na ono što ćete gledati jer poslije njega nećete biti dobro. Nema neku poruku, kakvu bi neki visokobudžetni američki film ove tematike vjerovatno nosio, osim da svako mora ispaštati za ono što je počinio pa makar to bilo i u svrhu samoodbrane. Srećom, Amerikanci nikada neće snimiti remake ovog filma ili neki sličan film, jer kao što svi znamo kod njih ovoga nema. Šta ćete, ljudi savršeni, a ne kao mi Evropljani, nasilnici i siledžije. Ja lično ne osuđujem Hannahu niti bilo koju ženu koja počini takav čin, a dolazi iz takve porodice, ali zakon je zakon i tu se ništa ne može. U svakom slučaju, preporuka za gledanje, ali budite upozoreni da je film veoma težak.
Dobro došli na blog koji je posvećen uglavnom filmovima, ali ćete pronaći i pokoju recenziju serije, igre, stripa ili knjige.
Sve što pročitate je samo moje mišljenje koje vam se može, a i ne mora svidjeti. Nekada ću možda biti nešto oštriji sa mišljenjem o nekom filmu, ali to su rijetki slučajevi. Uglavnom ću se truditi da ostanem što realniji. Cilj mi je dati vam barem neku sliku filma kako bi znali da li ga gledati ili ne.
Ponavljam još jednom, sve što pročitate je samo moje mišljenje i kao takvo vam se ne mora sviđati. Sve prijedloge, kritike i sugestije slobodno napišite ili pošaljite mailom.
